‘NJIHOV‘ TUĐMAN

Što je ostalo od ‘normalnoga‘: SDP i dalje poriče stvarnost i traži alibi za ‘svojega‘ Milanovića

Istina je da je Milanović u kampanji sve lijeve birače zaveo, ali oni među njima koji se sad osjećaju prevareni prevarili su sami sebe

”Neću biti zlonamjeran i perfidan prema vladajućoj garnituri. Ni prema kome s malicijom i zlobom, prema svima s dobrim namjerama. Ja neću biti ponizan, nego pristojan”, govorio je Milanović u kampanji 2019.

 Marko Todorov/Cropix

Milanović je nacionalist. Je li to uopće ikakva vijest? Ne, to već odavna nije vijest ni za koga, osim za esdepeovce. Nisu, doduše, ni oni slijepi, vide da je na Pantovčaku neki drugi Milanović, ali ne žele vjerovati vlastitim očima. Socijaldemokrati i dalje poriču stvarnost i traže alibi za “svojega” predsjednika Republike. “Kako je ‘naš’ Zoran mogao postati ‘njihov’ Tuđman?” snebivaju se oba SDP-a, Grbinov i Bernardićev. Ali, što je – tu je, najodaniji privrženici, kao i muževi rogonje, posljednji doznaju i zadnji priznaju da su prevareni. Sad im nema druge nego da beru gorke plodove sjemena koje su posijali.

Istinabog, kad su u lipnju 2019. stali iza njegove predsjedničke kandidature, pred sobom su imali drugog Zorana Milanovića, onoga koji je kanio Pantovčak vratiti u normalu nakon petogodišnjeg čudnovatog mandata Kolinde Grabar-Kitarović. Nema ništa sramotno u tome što su tada padali pred njim na koljena i zahvaljivali mu što je pristao uhvatiti se ukoštac sa ženom koja je iskidala živce ljevici, a, bogme, i mnogom hadezeovcu. Milanović je za obeshrabrene esdepeovce bio dar s neba, dobri i pravedni revolveraš Shane, osamljeni jahač pozvan od sudbine da traumatiziranu ljevičarsku i liberalnu dječicu oslobodi tete zlostavljačice, poznate po ćuškanju teškom desnicom. Samo je on mogao, vjerovali su zlostavljani, vratiti Pantovčak u okrilje Ustava, koji je KGK kreativno prilagođavala svojim potrebama. Naime, Članak 94., u kojem stoji da se “predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”, gospođa je redovito karikirala, usklađena ni sa čim drugim osim sa svojom egoističnom željom da održi stabilno visok rejting među radikalnim desničarima.

No SDP nije bio jedini patnik, i Plenkovićevu HDZ-u (od 2016.) bilo je muka četiri godine trpjeti politički voluntarizam i strahovati od svake riječi ili geste brzoplete improvizatorice, koju je 2014. iz šešira izvukao i na Pantovčak lansirao Karamarkov HDZ. Premijer je morao barem jedanput na tjedan pred javnošću objašnjavati što je predsjednica zapravo htjela reći te se izmotavati da između njegove mainstream Vlade i njezinih ekscentričnih izjava i inicijativa nema nikakva nesklada (sjetimo se samo akrobacije KGK iz 2017.: “Moj stav o pozdravu ‘Za Dom spremni’ je jasan. To je stari hrvatski pozdrav, no, nažalost, kompromitiran je u vrijeme ustaških dana”).

Bila je to za Plenkovića talačka kriza. Ruku svezanih na leđima i začepljenih usta – s obzirom na to da je predsjednica potekla iz njegove stranke pa je nije smio ušutkavati da ne bi ugrozio sam sebe – teže je kohabitirao s njezinim karakterom nego što danas kohabitira s karakternim predsjednikom.

U sličnoj su situaciji sad esdepeovci. Nenormalno moraju normalizirati, jer je Milanović “njihov” predsjednik Republike, pa se, iako nisu na vlasti, osjećaju politički suodgovorni za svaki njegov javni čin. Nije im lako, kao ni onomad Plenkoviću, to više što predsjednikovi prežestoki istupi prečesto djeluju kao brutalni ispadi. Sve veći otkloni od normalnog, to jest redovitog, uobičajenog i očekivanog, postali su nova normalnost. Stare se Milanovićeve normalnosti više nitko ne sjeća, čak smo spremni posumnjati da je ikad i postojala. A jest, postojala je, i to ne tako davno.

Gotovo je zaboravljeno da je predizborna kampanja Zorana Milanovića vođena – sad to zvuči kao ironija – upravo pod egidom “Normalno”. Bila je to dobro izabrana riječ. Kao ključno i zvučno promidžbeno geslo, ekonomično i efektno, sažimala je u sebi sva potrebna značenja i sve poželjne konotacije. Svakomu je bilo jasno da “normalno” znači suprotno onomu što je govorila i činila tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Milanović je mjesecima obilazio Hrvatsku i nenametljivo se nudio kao budući predsjednik s karakterom, a na vrhu svakog plakata s njegovim imenom isticala se bijelim slovima na crvenoj podlozi riječ “normalno”. Nizale su se poruke: “Normalno, živjeti od rada, a ne od zastare”, “Normalno, zelena, a ne siva ekonomija”, “Normalno, ratovi su gotovi”. Sve je oko Milanovića vrvjelo od normalnosti, koje su građani bili silno željni, kao što su danas željni pretpandemijske staronormalnosti. Čak je i prvi predizborni skup, 9. studenoga 2019. u zagrebačkoj Tvornici kulture, organiziran s motom “Potpuno normalan skup”.

image

Milanovićevi sve veći otkloni od normalnog, to jest redovitog, uobičajenog i očekivanog, postali su nova normalnost. Stare se njegove normalnosti više nitko ne sjeća. Gotovo je zaboravljeno da je izvrsnu predizbornu kampanju vodio upravo pod egidom “Normalno” i baš s tim sloganom pobijedio

Boris Kovacev/Cropix

Evo malog podsjetnika na kandidatove riječi iz motivacijskoga govora koji je te subote odjeknuo iz krcate dvorane u Šubićevoj.

”Bit ću neka vrsta vrhovnog pravobranitelja Hrvatske, njezina naroda, građana” jer Hrvatska u kojoj “ljudi na vlasti, oko i pri vlasti izvlače ogromnu materijalnu korist i onda se onima koji ih prozivaju smiju u lice i rugaju (…) nije normalna Hrvatska”, zborio je normalno Milanović o nenormalnom.

Udario je i po nenormalnosti u političkoj komunikaciji.

”Psovka je postala normalan diskurs hrvatske politike, psovka u Saboru, to je to novo normalno protiv čega se moramo boriti”, ispravno je apelirao te mudro, kao da je anticipirao današnjega sebe, poučio da neobuzdane negativne emocije u političkoj raspravi vode u slijepu ulicu: “Bijes u politici treba znati kontrolirati jer pomaže da se spoznaju pravi problemi. Traje li predugo, fermentirat će i pokvarit će se i postat će gorčina, tu smo da se tome suprotstavimo.”

Obećao je i ono što ne mogu ispuniti ni najveći propovjednici i “sveci” etičnog ponašanja i bontona u politici.

”Neću biti zlonamjeran i perfidan prema vladajućoj garnituri. Ni prema kome s malicijom i zlobom, prema svima s dobrim namjerama. (…) Vrlo često najarogantniji kabadahije kažu: treba biti ponizan. Ima jedna puno jednostavnija riječ: pristojan. Ništa više od toga.”

Najavio je i normalan odnos prema vojsci.

”Hrvatska vojska je nešto gdje predsjednik Republike ne treba glumiti vrhovnog zapovjednika 24 sata dnevno, to poziranje i naslikavanje od mene nećete vidjeti.”

Pazio je da mu se ne omakne kakva stara poštapalica poput “beogradska čaršija” ili “Srbija – šaka jada” koju bi birači mogli protumačiti kao izboj nacionalističke strasti, pa se zavjetovao:

”Ja sam predvodnik građanske Hrvatske i to ću ostati.”

Cijeli nastup zaokružio je efektnom mišlju, mješavinom idealizma i skromnosti, upravo u duhu socijaldemokratske umjerenosti: “Moramo stvoriti normalnu državu u kojoj ćemo se probuditi za mjesec i pol i reći – ovo je imalo smisla.”

Danas, jedva dvije godine od govora u Tvornici, mnogi su se Milanovićevi birači probudili s glavoboljom i rekli sebi: “To nije imalo smisla.” Zaista, što je ostalo od proklamirane normalnosti Milanovića kandidata? Vrlo malo. U igri je, naime, nova normalnost Milanovića predsjednika: “psovka”, nad kojom se zgražao, sad mu je omiljeno stilsko sredstvo; “bijes”, koji “treba kontrolirati”, sad mu je vodeća emocija; “pristojnošću”, koju je usrdno zazivao, sad časti samo sumišljenike; bez “malicije”, koju je bio prezreo, sad više nije kadar dati nijednu izjavu; pokraj vojske, uz koju se “neće naslikavati”, sad dežura i pozira 24 sata na dan, a “građansku Hrvatsku”, na koju je ozbiljno prisegnuo, potpuno je zamijenio “hrvatskim nacionalnim i državnim interesima”.

E sad, što to znači? Je li Milanović u kampanji svjesno zaveo lijeve birače a potom dobar dio njih iznevjerio ili, grublje rečeno, prevario? Jest, sve ih je zaveo i očekivanja mnogih iznevjerio, ali nikoga nije prevario. Prije bi se moglo reći da su njegovi birači koji se osjećaju prevarenima prevarili sami sebe. U zanosu i euforiji, oduševljenima što se vehementni Milanović uopće kandidirao, popustio im je oprez. Mislili su da biraju predsjednika “SDP-ove Republike Hrvatske”, a Milanović im to nikad nije obećao. U objavi kandidature u lipnju 2019. rekao je: “Kažu da sam kandidat ljevice, ali sebe vidim kao kandidata i predvodnika moderne Hrvatske. (…) sva je odgovornost na meni.”

On je još i davno prije, kao premijer, dao dovoljno signala da mu nije strana Tuđmanova državotvornost i suverenizam (znakovito, za njegova je mandata zagrebačkoj zračnoj luci dano ime Franje Tuđmana), a pažljiviji birač mogao je proniknuti da Milanović u svojem proklamiranom ustavnom patriotizmu nudi neku vrstu prosvijećenog nacionalizma. “Prevarenim” biračima promaknulo je da Milanović, poput Tuđmana, vidi modernu Hrvatsku kao državu utemeljenu na političkim tekovinama Starčevića, Radića, hrvatske ljevice i antifašizma. Nisu uočili da u njegovoj političkoj filozofiji socijaldemokratsko i nacionalno ide jedno s drugim, a ne jedno protiv drugoga, i da Milanović nije spreman prepustiti hrvatstvo desnici, što je ljevica – velikodušno i pogrešno – činila desetljećima.

Ali svi birači Zorana Milanovića, i oni “prevareni” i oni zadovoljni, točno su detektirali jedno: on će se do posljednjeg daha boriti protiv HDZ-a. I ponajprije zato su mu i dali glas.

Ukratko, izabrali su lijevog Tuđmana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2022 11:26