Petrinjski potres snage 6,2 po Richteru koji je odnio sedam života i razorio tisuće kuća dogodio se 29. prosinca 2020. Dvije godine poslije, usprkos državnoj pomoći i obećanjima da će se obnova ubrzati, sagrađeno je samo šest obiteljskih kuća. Zagreb, koji je stradao u potresu snage 5,5 po Richteru nekoliko mjeseci prije, u ožujku 2020., uspio je obnoviti samo dvije višestambene zgrade. Oko dvadeset tisuća ljudi iselilo se iz Donjeg grada zbog oštećenja u stanovima. Nekoliko je privatnih kuća srušeno u procesu obnove, ali nijedna privatna kuća nije sagrađena. Državne i gradske institucije se obnavljaju sredstvima EU, dok se građani muče s nizom problema, od rješavanja imovinskopravnih odnosa kako bi mogli podnijeti zahtjeve za obnovu, izrade odgovarajućih elaborata do potrage za izvođačima koji žele raditi po cijenema koje je država odredila.
U Čajanci su u povodu nesretne obljetnice, “rođendana” potresa, govorili geodet, inženjer i arhitekt, gotovo stručni skup. Geodet je Ivan Janković, gradonačelnik Gline, inženjer građevine je Josip Atalić, profesor na Građevinskom fakultetu, a arhitekt je Tihomil Matković, predsjednik Društva arhitekata Zagreba.
Vlašić: Rođendani su dobra stvar, osim ovoga. Godišnjica je potresa u Petrinji. Koliko je ljudi izvan svojih domova?
Janković: Teško mi zvuči riječ rođendan, to je bolna godišnjica koja sve nas na području Gline, Petrinje i cijele Banovine podsjeća na dosta ružan događaj. Nažalost, i danas, dvije godine nakon potresa, veći dio ljudi još je u kontejnerima.
Vlašić: Koliko je to ljudi?
Janković: Na području grada Gline imamo oko 700 kontejnera, u samom kontejnerskom naselju četrdesetak i sve ovo okolo, po cijelom području grada Gline, riječ je o broju od preko tisuću ljudi. Dvije godine nakon potresa – preveliki broj. Dvije godine velikih priča, tematiziranja i problematiziranja. Iduća godina, 2023., mora biti godina povratka u domove, mora biti godina koja će vratiti ljude u sigurne domove. Zašto to govorim? Trenutnu obnovu možemo razložiti na nekoliko nadležnosti, od županije, države i grada, i veći dio tiče se infrastrukture, odnosno javnih zgrada. Ali sve ono što radimo, od cesta, kanalizacijskih mreža, javnih zgrada, sve je to u sjeni obnove doma. Ta karika je na najnižoj razini. Broj od šest gotovih zamjenskih kuća na cijelom prostoru Banovine govori dovoljno sam za sebe. Svakako treba pohvaliti izgradnju višestambenih zgrada, to je nešto što jako dobro funkcionira.
Vlašić: Što to znači, koliko ste ih sagradili?
Janković: Pa, evo, na području grada Gline trenutno se grade četiri zgrade, u planu su još tri, radi se o 52 stana. Dinamika je jako dobra. To je upravo ono što je trebalo napraviti u modeliranju samog procesa obnove od početka. Teško je očekivati od države uspješnu operativu na točkastom području i širem području grada. Po meni, trebalo se više fokusirati na ovakve pojedinačne slučajeve gdje će se riješiti više problema i više potencirati samoobnova. Državni aparat je jako spor i taj dio je trebalo postaviti bliže građanima, da obnavljaju sami svoje kuće.
Vlašić: Gospodine Matkoviću, vi ste u Savjetu. Kako to tamo izgleda?
Matković: Savjet za obnovu je tijelo koje je u startu bilo zamišljeno kao ono koje će sugerirati Ministarstvu u provedbi i razradi zakonodavnih okvira koji će onda dati kvalitetu u provedbi. Pa je, recimo, jedna od stvari koje su bile rečene na prvim sastancima bio naš savjet – hajdemo raditi višestambene zgrade. To je bio savjet nas stručnjaka, a u Savjetu je dvadesetak inženjera graditeljstva, arhitekata i nekih drugih djelatnosti povezanih s graditeljstvom. Na kraju je to bilo u jednom malom članku, vrlo tanko navedeno, gotovo neprovedivo u startu. Sada se to promijenilo jer je to, zapravo, jedini način. Masa stvari koje smo sugerirali kroz Savjet nije se ubacila u propise, a sad su se propisi počeli polako prilagođavati tome. Jedna od prvih intencija je bila – hajdemo ljudima dati veliku podršku samoobnovi. Dvije godine ništa, a sada se odjednom počelo pričati o samoobnovi. Puno prekasno. Što se tiče Savjeta za obnovu, naš zadnji sastanak bio je prije godinu dana, a tada je iz Savjeta istupio moj kolega Bojan Baletić, dekan Arhitektonskog fakulteta.
Vlašić: Niste se sastali godinu dana?
Matković: Tako je, a nakon godinu dana nema meni druge nego isto tako istupiti iz Savjeta jer se Savjet ne sastaje i ne savjetuje, a tako isto idu i aktivnosti koje su vezane uz obnovu nakon potresa. Evo, ovih pet i pol kuća dovoljno govori samo za sebe. Još da ih vidite kako izgledaju. Tada je Bojan Baletić istupio iz Savjeta jer je način na koji su te kuće bile projektirane i odabrane bio neprimjeren. Sada, nakon godinu dana, vidimo i na što sliči ta kuća koja je bila sporna. Ja, kad se onuda vozim, ne znam je li riječ o kući ili trafostanici.
Vlašić: Izašli ste na teren nakon zagrebačkog potresa. Što vam je prošlo kroz glavu kada ste vidjeli oštećenja, koliko dugo će trajati obnova? 20 tisuća ljudi se iselilo.
Atalić: Tada kad smo izašli nismo puno razmišljali. Išli smo sa srcem, osnovna je ideja bila pomoći građanima. Moram priznati, moje je veliko razočaranje to što su nakon tjedan-dva tog srca i želje za pomoći počele one klasične hrvatske priče, neki osobni interesi. Uz to idu stvari koje su kolege naveli, administracijske komplikacije, kojih su svi svjesni, ali ovo je velik problem.
Kolege Marta Šavor Novak i Mario Uroš i ja smo o potresima počeli govoriti još 2014. Naravno, nitko nije slušao. Svima smo govorili, politici, no nitko nije platio osiguranje, svi su rušili zidove u svojim domovima, a da nisu mislili ima li to nekih posljedica ili ne. Ja sam potpuno na strani tih ljudi koji su sada u vrlo teškoj situaciji. Mi jednako tako moramo razmišljati o budućnosti, ne smijemo dopustiti da nam se ovakva situacija ponovi. Evo, zamislimo da je sada sve obnovljeno. Vjerujem da bi se kolege sa mnom složili, ali za godinu dana svi bi zaboravili. Super, riješili smo, svi smo u svojim kućama, hajdemo ponovno rušiti zidove. Podijeljena je odgovornost među svima nama. Jednostavno smo neke stvari previdjeli, nismo se ranije pripremili i sve ove stvari koje se tiču obnove trebale su biti ranije napravljene. I Savjet je trebao ranije postojati. Sve je trebalo biti uigrano, trebalo je imati projekte.
Vlašić: Ali, dobro, ako je i nakon potresa formiran Savjet, super da je uopće formiran. Problematično je ako se godinu dana niste vidjeli, niste se našli u Savjetu.
Matković: On ne postoji.
Vlašić: Ne postojite… Fakat, zašto ste vi tamo? Možete isto tako biti, ne znam, u ribolovnom savezu.
Atalić: Sukus ovog što govorim je da treba unaprijed misliti o stvarima. Onda bi puno ovoga o čemu razgovaramo bilo riješeno. Govorim prvo o sebi, i ja snosim dio krivnje. Nekako sam se odmaknuo od ovih procesa i pokušavam posložiti kockice za neke buduće stvari jer ovo što smo prošli dvaput, u Zagrebu i Petrinji, to sebi kao narod ne smijemo dopustiti.
Vlašić: Kako se može ubrzati obnova?
Matković: Mi smo dobili novac prvenstveno za obnovu javnih zgrada. Ne za obnovu onoga što je možda najočiglednije i što je stvarno životni interes građana, a to je njihov dom. Mi nismo za to dobili novac. Obnova domova ide iz vlastitih državnih sredstava. Obnova javnih zgrada je zato nešto bolja. Nije baš savršeno, ali se nešto događa, dok je obnova obiteljskih stanova i kuća ekstremno usporena zbog strašno kompliciranog sustava.
Vlašić: Ali taj sustav sami formiramo, je li tako?
Matković: Taj sustav smo sami formirali, nije nam nametnut izvana. Postoji Ministarstvo koje izdaje rješenja, Fond koji radi nešto i Središnji državni ured koji radi nešto. Pored toga imamo i razne agencije koje su mogle dobro utjecati na ove procese, ali ne sudjeluju, a imaju puno više ljudi nego ova tri tijela. Baš smo se neodgovorno ponijeli oko načina administriranja ove obnove. A pritom, kažem, obnova obiteljskih kuća, koja je stvarno na teret države, u startu je krivo organizirana. Bilo je nerealno očekivati da postoje toliki kapaciteti da će država sve organizirati, cijelu gradnju. Sada se pokazuje, poslije dvije i pol, tri godine da je to apsolutno nemoguće. Sada se prelazi na ovaj model samoobnove, ali puno prekasno. Evo, kolege iz Japana i pričali su nam kako to kod njih izgleda, a oni su valjda svaki dan u potresu.
Vlašić: Kako kod njih izgleda?
Matković: Kod njih nema velike i ozbiljne državne pomoći, odnosno državna pomoć se sastoji od financijske pomoći koja je ujednačena na razini, ako je stvarno jako oštećena kuća ili uništena, dobiju 20 tisuća dolara. I to na vrijednosti kuća od 250 tisuća, dakle govorimo o manje od deset posto vrijednosti objekta. To je tako jer oni imaju jako dugo iskustvo potresa i znaju što mogu, a što ne mogu. Kod nas je država u jednom trenutku govorila o tome da će puno više pomoći građanima, problem je što se to nije ostvarilo. Ovaj model sa zamjenskim stanovima ili s privremenim stanovanjem mnogo je realniji, model s tipskim nizom ili nečime što bi se gradilo kao privremeni ili trajni smještaj također bi bio bolji. Najteže je, gotovo nemoguće, organizirati na ovako širokim područjima gradnju pojedinačnh objekata. U Zagrebu je još specifičnije jer su u pitanju višestambene zgrade s puno vlasnika. Problem vlasništva je stvarno problem ove obnove. To je problem cijele Hrvatske.
Atalić: Kolega je super načeo nekoliko tema. Kada govorimo o Japanu, vrlo je bitna stavka privatno i javno. Njih apsolutno ne zanima privatno vlasništvo, osim kao jednokratna pomoć da se snađeš u prvom trenutku. To je nešto za što je naša država, vjerujem, uzimajući u obzir potencijalno iseljavanje iz ugroženog područja koje je prethodno stradalo u ratu, pokazala neki senzibilitet i htjela je pomoći ljudima. Ali taj aparat – nevezano za potres, može biti i neka druga nepogoda u pitanju – nije prilagođen za to. U njemu ima vrlo malo stručnih ljudi koji imaju konkretna iskustva iz prakse. U Turskoj, recimo, kada strada neko selo, uzmu bager, sravne selo i na drugome mjestu sagrade tipske kuće. Imaju projekte, sve je već predviđeno i gotovo u roku od šest mjeseci. To je u EU vrlo nezgodno pitanje i tako se ne radi. Recimo, Talijani, koji su više puta stradali od potresa nego mi, dugo obnavljaju. Pitanje je mindseta. Često se sada uspoređujemo s poslijeratnom obnovom, a drugačije je.
Vlašić: Nije li ona bila bazirana na samoobnovi uz pomoć države?
Janković: Veći dio je išao sustavno.
Atalić: Ali išlo je tako da je veći dio propisa bio derogiran, inženjeri su letjeli i sve se radilo. Nije bilo administracije koja bi komplicirala. Vrlo je nezgodno naći balans. Vjerujem, kad bismo mi došli s bagerima, da bi ljudi poludjeli. Iako, lako je danas, retroaktivno gledati na te stvari. Kad sam bio izvan sustava, bio sam užasno kritičan prema svemu. Kada uđeš u sustav, onda vidiš koliko je to inertno i kako je to teško mijenjati.
Janković: Da, s tim dijelom se mogu složiti jer sam i ja do prije godinu dana gledao na sustav kao inženjer geodezije i privatnik, pokušavao naći neke stvari koje se mogu ubrzati. No kratko bih se samo osvrnuo na neke stvari. Nama, u Glini i na Banovini, sada trebaju konkretna rješenja. Čak bih razdijelio potres u Zagrebu i potres na Banovini. Imaju drugačiji sastav stanovništva, drugačije je podneblje i drugačija je demografska slika. Nama je to pitanje opstanka, a obnova koja će trajati godinama je nešto što će dovesti do toga da će ovaj kraj izumrijeti. Država je u početku rekla: sjedite, sve ćemo mi riješiti. To je, na neki način, zaustavilo privatne inicijative, a onda imamo zastoj. Kako drugačije nazvati period od dvije godine gdje imamo šest zamjenskih kuća nego zastoj? S druge strane, ima pozitivnih primjera. Treba konkretizirati modele obnove. U u gradu Glini mislim da je jedino rješenje u gradnji višestambenih zgrada i kreiranju funkcionalnih sredina gdje ćemo ljudima moći osigurati infrastrukturu. Mi imamo ljude koji su udaljeni 30 ili 40 kilometara od grada, bez konkretne infrastrukture. Grad to neće moći ni osigurati. Gledao sam na sve ovo kao priliku, ali sve manje na to gledam tako, iako još ne gubim vjeru i nadu. Obnova koja ne bude brza neće imati nikakav efekt. Mi ćemo se u ovoj godini okrenuti rješavanju stambenog fonda putem nekoliko modela i nadam se da će to podržati i Vlada RH osiguranjem lokacija za građane da mogu ići u samogradnju i uz poduzetnike koji imaju potrebu za stambenim fondom. Poslijeratna obnova je samo obnovila zidove, ali ova obnova još nije počela obnavljati ni zidove. Poslijeratna obnova je na našem području imala godišnje 10 do 15 tisuća objekata, to je neusporedivo s ovim danas.
Vlašić: Dobro, gdje zapne?
Janković: Zapne na procedurama. Čak i na sastancima najviših razina iskazana volja nestane na operativnoj razini. Ove mjere nakon dvije godine više nisu ni interventne. Možemo još samo kao jedinica lokalne uprave ponuditi rješenja i očekivati od Vlade podršku da to realiziramo.
Vlašić: Imate li rješenja?
Janković: Sad u gradu uklanjamo objekte. Tu treba razložiti sam grad s urbanom vizurom. Rušimo određene objekte kulturne baštine i Ministarstvo je donijelo program cjelovite obnove za osamdeset objekata. Tu treba implementirati model da se sagradi višestambena zgrada od šest ili osam stanova i da se zbrinu ljudi. Riješit ćemo stradalnike u potresu, riješit ćemo urbanu vizuru grada i vratit ćemo ljude u centar grada. Mi sada imamo pust, žalostan grad.