Nedavno uhićenje Indexova novinara Gordana Duhačeka zbog njegovih objava na društvenim mrežama navodi na neugodan zaključak da ljudi u Hrvatskoj postaju žrtve represivnog aparata zbog iznošenja svojih mišljenja i stavova, a sudeći po iskustvima drugih novinara, to nije izoliran slučaj. Je li postupak policije opravdan i je li u Hrvatskoj još živ “verbalni delikt”, objasnila nam je odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo i zaštitu ljudskih prava.
Je li vas iznenadio slučaj novinara Duhačeka i je li za njegovo uhićenje i pritvaranje kriv loš zakon o prekršajima ili je policija loše protumačila zakon?
Moram priznati da mi do ovog slučaja nije bilo poznato da policija progoni novinare i druge građane za “remećenje javnog reda i mira” zbog neke objave na društvenim mrežama ili medijima.
Još me je više iznenadila činjenica, na koju su mediji u međuvremenu ukazali, da su sudovi u nekoliko slučajeva i osuđivali građane zbog objave akronima ACAB na Facebook stranicama. Ne znamo jesu li ti građani uopće podnosili žalbe ili im je bilo jednostavnije platiti razmjerno malu novčanu kaznu pa stoga nije osnovano tvrditi da se radi o sudskoj praksi. Duhačekov slučaj je izvrsna prilika da se ovo pitanje u potpunosti razjasni.
Smatram da u našoj zemlji ne postoji zakon koji propisuje mogućnost prekršajnog kažnjavanja zbog uvredljivih poruka objavljenih na društvenim mrežama i u medijima. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira osigurava red i mir na ulicama, trgovima, stadionima i drugim javnim mjestima, a osigurava i uvjete za nesmetano djelovanje policije i službenih osoba u drugim situacijama, na primjer prilikom uredovanja u nečijem domu u povodu dojave o nasilju u obitelji.
Još je veći apsurd optužni prijedlog protiv Duhačeka zbog navodnog “vrijeđanja ili omalovažavanje moralnih osjećaja građana na javnom mjestu” zato što je na društvenim mrežama objavio persiflaže dviju domoljubnih pjesama, kojima je komentirao neka aktualna događanja. Vidjet ćemo kakva će biti odluka suda.
Po slovu zakona, Duhaček je upotrebom kratice ACAB (engl. All Cops Are Bastards – svi su policajci kopilad/gadovi) u komentaru objavljenom na Twitteru omalovažio odnosno uvrijedio policiju. Kako je moguće da jedna državna ustanova bude uvrijeđena?
- Pravo na zaštitu ugleda nije pravo samo građana, pojedinaca. I državne institucije kao i trgovačka društva, političke stranke i druge pravne osobe imaju pravo na zaštitu ugleda. Prisjetimo se da su 90-ih godina Ministarstvo obrane i svi članovi Vlade pokrenuli kaznene postupke protiv tadašnjeg glavnog urednika Globusa Davora Butkovića zbog klevete.
U tim postupcima Globus nije osporavao pravo državnih institucija da štite svoj ugled, čak i sudskim postupcima ako to smatraju primjerenim, ali je dokazivao da u demokratskom društvu kritika državnih institucija, čak i uvredljivim, omalovažavajućim, šokantnim vrijednosnim sudovima mora biti dopuštena, a da državne institucije i političari moraju otrpjeti takve kritike.
Akronim ACAB nesporno je uvredljiv, ali korištenje te skraćenice kao komentara na neko policijsko postupanje u blogu, postu ili mediju ni na koji način ne ometa policiju u uredovanju i službenom postupanju, pa se stoga nikako ne može smatrati prekršajem protiv javnog reda i mira.
Treba li promijeniti Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira?
- Zakon je donesen 1977. i dosad je mijenjan i dopunjavan nekoliko puta. Zakon, očito, treba hitno promijeniti i precizno utvrditi da se njime uređuje javni red i mir na javnim prostorima i drugim prostorima uredovanja policije i državnih službenika te osiguravaju uvjeti za normalan, nesmetan rad policije. Sadržaji medija i komunikacije na društvenim mrežama jesu, i trebaju ostati, predmet drugih zakona.
Nije li ovaj slučaj pokazatelj da u nekoj zakonskoj formi “verbalni delikt” još živi kao u doba Jugoslavije?
- “Zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji” bio je “famozni” članak 133. KZ-a ili “verbalni delikt” u užem smislu riječi. Pojam “verbalnog delikta” i danas označava svaku zabranu i kažnjavanje zbog iznošenja istine ili kritičke evaluacije nekog događaja ili teme od javnog interesa. U tom se kontekstu Duhačekov slučaj može smatrati “verbalnim deliktom”.