Hido Biščević sada je već doajen hrvatske diplomacije. Umjesto odlaska u mirovinu prihvatio je poziv premijera i, uz suglasnost predsjednika – u prilično rijetkom primjeru njihove suglasnosti – imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Beogradu. Nakon Sarajeva, Moskve, Ankare i nekoliko diplomatskih angažmana u okvirima misija Europske unije i OESS-a preuzeo je mandat u Srbiji u vrijeme kad su odnosi između dviju zemalja zapeli o mrtvu točku uzajamnog nepovjerenja i političke stagnacije. Posljednjih tjedana Biščević je bio meta napada Tomislava Žigmanova, predsjednika Demokratske stranke Hrvata Vojvodine, koji se nerijetko predstavlja i kao vođa hrvatske zajednice u Srbiji, koji ga je u pismu ministru Gordanu Grliću Radmanu – koje je, znakovito, završilo u medijima – optužio da ne pomaže dovoljno hrvatskoj zajednici u Srbiji. Na to su se nadovezali i domaći glasovi po kojima je Biščević u previše dobrim odnosima sa srpskim vodstvom, pa sve do tvrdnji da je, nakon skandaloznog skidanja hrvatske zastave s njegove rezidencije, koja je završila u kontejneru, u taj kontejner trebalo baciti samog Biščevića, kako se moglo čuti u našem javnom prostoru!
S Hidom Biščevićem, nekadašnjim glavnim urednikom Vjesnika i uglednim vanjskopolitičkim komentatorom, koji je zbog diplomacije napustio novinarstvo prije tridesetak godina, razgovarao sam u njegovoj beogradskoj rezidenciji, na dan kad se vratio iz posjeta Subotici. Spomenuta zastava još nije vraćena, ali je pripremljen novi stup na kojem će biti sigurnija.
“Bio sam u Subotici u radnom posjetu svim relevantnim hrvatskim institucijama – ali bio je to redovni radni posjet, nikako ne potaknut ovim medijskim polemikama i ‘natezanjima’. Uostalom, ministar Gordan Grlić Radman je uime Ministarstva, dakle i Vlade, podržao moj rad, a ja nisam imao potrebe javno komentirati navode iz pisma koje nije bilo upućeno meni i koje je, očito, imalo neki drugi cilj… zašto bi inače završilo u medijima? U toj atmosferi, po prirodi svojeg mandata, predsjednik Milanović je smatrao potrebnim da me pozove na razgovor. Naravno, objasnio sam mu situaciju i predsjednik je to primio s razumijevanjem. Dogovorili smo pojačanu komunikaciju Ureda predsjednika s Veleposlanstvom. Ali, da se vratim meritumu stvari: sva ova halabuka marginalna je u odnosu na ono kako vidim zadaću hrvatskog veleposlanika u Srbiji, uključujući i potporu hrvatskoj zajednici da osnaži svoj položaj i da se, nakon traumatičnih devedesetih, prometne u samosvjesnog, demokratski vođenog, uključivog i proaktivnog političkog čimbenika. Upravo zato sam smatrao potrebnim upravo u ovom političkom trenutku otići u Suboticu, jer se unatrag nekoliko mjeseci počela stvarati sve negativnija javna atmosfera.
Bilo je incidenata ali i prijetnji.
- Ne samo pojedinačnih prijetnji. Svjedočimo obnovi javne harange na dijelu javne, medijske i političke scene. Ponekad mi se čini da uzajamni radikalizmi i ekstremizmi postojano hrane jedni druge. Ne mogu razumjeti, još manje opravdati marširanje po Borovu Selu, ali, istini za volju, ne mogu razumjeti ni… ma, evo vam primjera: neki dan ovdje čitam kako Srbi, kupujući hrvatske prehrambene proizvode, financiraju Gotovininu penziju! Gdje je racionalna veza između “bajadere” i generala!? Atmosfera se posebno naelektrizirala u raspravama oko uvođenja tzv. bunjevačkog jezika. Opasno je ako se taj trend nastavi. Iduće godine je popis stanovništva u Srbiji i pokušaj cijepanja hrvatske zajednice kroz takve inicijative mogao bi biti signal za neke ozbiljnije procese. Zato sam sada išao u Suboticu. Jer, uočavam da se ovakve pojave ili incidenti događaju uvijek u trenucima kad se na bilateralnom planu, kroz profesionalni rad, približimo korak do ozbiljna razgovora o ozbiljnim pitanjima i njihovu rješavanju.
Jeste li se sreli sa Žigmanovom?
- Jesam, imali smo dug i ozbiljan razgovor u vodstvu Hrvatskog nacionalnog vijeća. Rekao sam da moramo ostaviti po strani marginalne stvari, ostaviti se dopisivanja i usredotočiti se na ono što je strategijski bitno: osiguravanje stabilnosti hrvatske zajednice i njeno afirmiranje, u proaktivnom duhu, prema izvršnoj vlasti Srbije. Hrvatska zajednica u Srbiji mora iskoristiti snagu potpore Hrvatske da bi se izvukla iz nerijetko prisutne čahure samosažalijevanja, koje je posljedica traumatičnih devedesetih. Iza njih danas stoji Hrvatska koja je članica EU i NATO… Naravno, ne govorim to u nekom lošem tonu spram Srbije. Uostalom, vlasti u Srbiji prate i prepoznaju što se danas zbiva u odnosima hrvatskih vlasti sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj. A znaju i da pregovarački proces oko ulaska Srbije u EU uključuje i rješavanje nekih vrlo, vrlo važnih pitanja, prije svega mislim na dosje nestalih osoba. U interesu je same Srbije rješavanje tih pitanja, kako se ona jednog dana ne bi pojavila kao zapreka napretku Srbije k EU. To sam rekao i predsjedniku Vučiću i ministru vanjskih poslova i ponavljam u svim razgovorima. Naš je zajednički interes rješavanje tih otvorenih pitanja prije nego što postanu problem. Ćorsokak nikome neće odgovarati. Mi naše uzajamne odnose moramo razvijati na načelima ravnopravnosti, dobrosusjedstva, nemiješanju u unutarnje poslove i kroz njihovu “europeizaciju” – na pozadini aktualnih geostrateških kretanja, tektonskih poremećaja u europskom sustavu sigurnosti, pa i gotovo otvorenom nadmetanju velikih sila za utjecaj na prostorima Zapadnog Balkana, to je od primarnog interesa.
Kako riješiti problem tzv. bunjevačkog jezika?
- Taj problem nije od jučer, on je sada samo reaktiviran. Bunjevačko pitanje staro je više od 100 godina. I kroz to pitanje iskazuje se postojanje dviju političkih tendencija u Srbiji. Rekoh, takve kampanje pojavljuju se uvijek kad dolazi do naznaka unapređenja naših odnosa. To ne može biti slučajno. Zato sam i rekao ministru Selakoviću da Hrvatska želi europeizaciju naših odnosa, želimo da države i izvršne vlasti upravljaju procesima, umjesto da reagiramo na incidente. Sve dok na političkoj razini ne otklonimo uzajamne zazore, što nije nimalo lako, drugi će igrači istrčavati na teren. Zaoštrava se retorika i samo gubimo vrijeme i cijele generacije. Oni koji su ‘91. imali deset godina, sada, 30 godina kasnije, urlaju parole svojih djedova. Oprostite, ali meni je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Usred Europe i europske borbe za zadržavanje demokratskih vrijednosti i standarda, ali i Europe koja se počela dijeliti i iznutra i u odnosu s Rusijom. Meni je to na mnogo načina upozoravajuće, čak imam i neki podsvjesni osjećaj straha jer, u široj slici, mnogo toga danas na europskoj i svjetskoj pozornici doima se kao neka tiha puzajuća repriza 1914. ili 1938., kada su isto tako u Europi djelovale polarizacijske i konfrontacijske sile, tutnjali radikalizmi i ekstremizmi… A stradavali su najviše mali narodi. Maček je govorio da kad se veliki tuku, mali moraju pod stol. Danas ne možeš pod stol, jer nema tog stola u ovom globalizacijskom vremenu pod kojim se možeš sakriti.
Mislite li da je stanje u svijetu danas doista u tako kritičnoj fazi?
- Apsolutno. Pogledajte kartu svijeta: nađite oaze mira i stabilnosti. Gotovo nemoguće. Nađite točke bez kriza: gotovo nemoguće. Eto, Lavrov ovih dana, uoči susreta predsjednika Bidena i Putina, govori da je vrijeme za “raščišćavanje ruševina”! Ruševina! Od međunarodnopravnih ruševina preko političkih ruševina do stvarnih ruševina, od Vukovara i Sarajeva do Alepa i Sane! Kao europskoj zemlji, za nas je od iznimne važnosti pratiti što će se događati na geostrategijskom obodu od Baltika preko Zapadnog Balkana do Kavkaza, pa čak i do Srednje Azije. Cijeli taj prostor, u ovom konfrontacijskom ozračju između velikih sila, ostao je u strateškom vakuumu. Nit’ su tu, nit’ su tamo, reklo bi se narodski. Pri čemu su mnoge od zemalja u tom “lancu vakuuma” i podijeljene iznutra, ili su već opterećene problemima koji bi u budućnosti mogli postati “pregovaračkim kartama”, “trump cards” što bi se reklo engleski: Transdnjestrija u Moldaviji, Republika Srpska u BiH, Abhazija, Osetija... Ne može to vječno ostati tako. Svjedočimo pokušajima jačanja utjecaja i europskog Istoka i europskog Zapada na tim prostorima. I zato imamo tzv. nedovršene sukobe ili nedovršeni mir u tim zonama. Nakon što je Hrvatska ostvarila sve svoje strateške ciljeve, za nas većeg izazova nema. Imamo preko tisuću kilometara granice koja je s juga izložena dubokim, korjenitim, epohalnim promjenama u islamskom svijetu, pri čemu mislim na izazove koji daleko nadmašuju neposredno stanje u Bosni i Hercegovini. A na istočnoj strani imamo buđenje, reanimaciju rusko-pravoslavne paradigme. I sve to u vrijeme gotovo otvorenog međunarodnog kaosa, kraha multilateralizma, militarizacije vanjskih politika, obnove hladnoratovskih konfrontacija i nadmetanja. Pri čemu je i naše jugoistočno susjedstvo već također postalo prostorom borbe utjecaja, do te mjere da se na mnogim stranama čak i politika proširenja EU počela promatrati kao geopolitičko pitanje.
Kako komentirate trenutne odnose Beograda i Prištine?
- Budimo objektivni – Kosovo je za Srbiju bolno pitanje i moramo biti realni i priznati da je to težak politički, društveni i identitetski problem za Srbiju. Ne ulazim pri tome, jer to nije ni moj ni naš posao, u genezu problema, u tomu koliko i ovo pitanje zadire u povijest jedne paradigme shvaćanja mjesta i uloge srpske nacije na ovim prostorima, koliko i ono odražava one dihotomije o tomu “kakva Srbija” ili “kolika Srbija”. Ponavljam, nije to ni moj ni naš posao, to će Srbija i srpsko društvo rješavati sami. Sad smo ponovno u fazi obnovljenog dijaloga Beograda i Prištine, nakon duga zastoja, kojemu je dosta “kumovalo” i stanje u vodstvu u Prištini, ali i mnogo šira slika, odnosi SAD-a i EU, utjecaj Rusije… Koliko vidim, Srbija pokazuje spremnost na dijalog i neki oblik kompromisa. Ali, skraćujem, čini mi se da će presudniju ulogu oko Kosova, kao i oko mnogih drugih pitanja u ovom dijelu Europe, imati geopolitički interesi velikih negoli stavovi lokalnih.
Može li se već sada raspoznati politika i strategija nove američke administracije prema kosovskom problemu?
- Bidenova politika oko Kosova još uvijek je u procesu oblikovanja, pri čemu je, strategijski gledano, teško zamisliti da će SAD promijeniti ishodišna polazišta i konačni cilj: uključivanje cijelog prostora u euroatlantske okvire. Ne znamo u ovom trenutku rezultate predstojećih razgovora Bidena i Putina – znamo jedino da njihova “inventura” ima toliko mnogo točaka da Zapadni Balkan i, unutar toga, Kosovo vjerojatno nisu pri vrhu njihovih “talking points”. Ne znamo ni koliko taj susret može donijeti rezultata – ako se ne varam, to je od devedesetih naovamo već gotovo deseti SAD – Russia summit, pa vidimo dokle smo došli. Na prvom je Jeljcinu bilo nuđeno članstvo u NATO-u, sad NATO u prostoru od Baltika i Zapadnog Balkana do Crnog mora provodi svoje vježbe, a Rusija svoje.
Može li sadašnje stanje eskalirati, gdje vidite najveće opasnosti?
- Ne može se znati koja nova Libija ili nova Sirija može eksplodirati. Ili, hoće li doći do bliskog susreta dvaju aviona iznad Baltika! To je “model” multipolarnog konfrontirajućeg svjetskog kaosa! Mislim da prosječni čovjek, ma gdje živio na kugli zemaljskoj, nije svjestan u kakvom se kaosu nalazi svijet i kakve užasne opasnosti prijete. Multilateralizam je doživio gotovo potpuni slom. Međunarodne institucije i međunarodno pravo praktički više ne funkcioniraju. Imamo nezapamćenu militarizaciju vanjskih politika glavnih igrača. Treći element je gotovo zastrašujuća ugroza cijelih regija koje postaju predmetom geopolitičkog nadmetanja. Pogledajte Siriju – Amerika u ponedjeljak ima neki utjecaj na Srednjem istoku, u srijedu ga više nema. Promjene su tako dramatične i brze da se ne može govoriti o međunarodnom poretku, nego o međunarodnom kaosu. U bipolarnom svijetu dva su igrača, SAD i SSSR, uređivali odnose. Ali sada su tu Kina, Indija, Brazil... To je epohalna smjena u količini moći na globalnoj sceni.
Nakon pada Berlinskog zida perspektive su izgledale lijepo. Što se dogodilo?
- Tijekom devedesetih, negdje do druge polovice, još je bio vrlo živ interes i volja i Zapada i Rusije da se gradi jedan kooperativni globalni sustav sigurnosti. Eto, kao mala ilustracija, sjećanje na jednu večeru u Moskvi – tadašnji potpredsjednik ruske Dume Artur Čilingarov objašnjava nama, nekolicini ambasadora, kako upravo završavaju projekt izgradnje željezničke pruge preko Aljaske do Amerike. On je bio veliki istraživač i globalni avanturist i nama koji smo slušali u nevjerici opisuje projekt 100 km dugog tunela ispod Beringova prolaza i povezivanje Rusije i Amerike. Prije nekoliko godina taj isti čovjek usprkos svojih 68 godina sjeda u ruski vojni batiskaf, spušta s na 6000 metara i na dno Beringova prolaza postavlja od meni neke nepoznate slitine napravljenu kutiju u kojoj je ruska zastava, čime kaže: “To je Rusija.” I sad je taj Arktik, koji je nekad trebao povezivati, također postao zonom otvorena nadmetanja, grade se vojne baze, razmještaju rakete… U takvom kaosu postunilateralnog svijeta iz devedesetih, s Amerikom kao neprikosnovenom vodećom silom, Rusija se vratila politici interesnih sfera. Za Zapad je to neprihvatljivo, jer Zapad sigurnost želi graditi na demokratskim vrijednostima, i to će, čini mi se, biti najveći konceptualni izazov za Bidena i Putina.
Kako objašnjavate tu rusku potrebu da budu globalna geopolitička sila usprkos ekonomskim teškoćama i bolnoj tranziciji?
- To je nešto što proizlazi iz povijesno-političke genetike Rusije i kao carstva i kao Sovjetskog Saveza, ali i sadašnje postsovjetske Rusije. Mislim da ta genetika proizlazi iz davnih vremena, iz doba Džingis-kanovih napada na ruske prostore, kada europska carstva nisu “mrdnula prstom” da im pomognu. Ona proizlazi i iz genetike sjećanja na Napoleona pa Hitlera... Tako se formulirao jedan narativ da se Rusija mora štititi, da zapadna ruska granica mora biti maksimalno udaljena od Moskve. To je koncepcija koja sigurnost ne vidi kroz demokratsku suradnju i dijalog, nego u jasnim razgraničenjima. “Eto majo!” “To je moje, ovo je vaše.” Zastrašujuće je da trideset godina nakon sloma blokovskog svijeta nije osmišljen jedan nekonfrontirajući model europske i globalne sigurnosti stabilnosti! Pa kao da se vraćamo kartama i trampama! ¨
Može li Vladimir Putin doživljavati Europsku uniju kao kvalificiranog i ravnopravnog partnera u pregovorima?
- Kao i uvijek, Rusija je prije svega zaokupljena odnosima s Amerikom. Nešto su pokušali profitirati koristeći oscilirajuću američku vanjsku politiku u vrijeme Trumpa, međutim to se pokazalo poljem prevelikih nepoznanica i nepredvidivosti. S Bidenom se vratila politika, čak i u personalnom smislu, koju su Sjedinjene Države provodile u godinama prije Trumpa. Ne treba smetnuti s uma i da je, osim ovog skorog susreta Bidena i Putina, na stolu još uvijek Putinov prijedlog da se održi summit na vrhu stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Takvog susreta do sada nikada nije bilo. I to daje naslutiti da je na stolu zapravo poziv za novo uređenje svijeta.
Zanimljivo, kad govorite o velikim globalnim igračima, rijetko spominjete Europsku uniju. Zašto?
- EU je opterećena gomilom unutrašnjih kriza i sve teže zadržava svoju globalnu ulogu. Svijet se promijenio, a Europska unija je ostala funkcionirati na starim parametrima. Resetiranje EU ide jako teško i sporo. Morat će naučiti kako prestati funkcionirati kao svojevrsna dobrohotna “nevladina organizacija”. Unija mora postati autohtoni snažni politički subjekt. Ta promjena se polako i događa. Svijet, a posebno Europa kao kontinent, nalazi se danas u fazi koja bi se povijesno mogla usporediti s kaosom koji je vladao prije Westfalskog mira 1648. godine i dva tadašnja ugovora koji su prvi put unijeli neki red u tadašnji “zakon džungle”, pa i nakon toga ostali, konceptualno, ključ svake arhitekture sigurnosti i stabilnosti: suverenitet, ravnoteža sila itd. U ovom kaosu, čini mi se kao da svima ponestaje daha i kao da svi razmišljaju o nekom novom “Westfalskom sporazumu”, izlasku iz kaosa, o nekoj novoj arhitekturi uređenja svijeta.
Postoji li u Bruxellesu ozbiljan interes za proširenje EU na zemlje Zapadnog Balkana?
- Već sam rekao da je pitanje proširenja upalo u geopolitički kontekst. Siguran sam, kad biste danas privatno pitali nekog od zapadnih lidera je li doista za proširenje, da bi vam prvo odgovorio protupitanjem: koliko bi to iritiralo Moskvu i kako bi se to odrazilo na odnose moje zemlje s Moskvom? Bez resetiranja, novog modela odnosa EU i Rusije teško je vidjeti napredak, između ostaloga, i na Zapadnom Balkanu. Nažalost, ovakvo stanje pogoduje velikom broju političkih igrača upravo u tim zemljama, jer vakuum perspektive stvara osjećaj da se vlast može održavati i bez reformi.
Kako komentirate toliku pozornost koja se u Srbiji pridaje kontingentu hrvatskih vojnika u sklopu KFOR-a na Kosovu?
- I to je dio spomenute, svakako nepotrebne i neutemeljene cikličke obnove atmosfere napetosti. Sudjelovala je Hrvatska i dosad, bez ijednog incidenta, nismo jedini, sudjeluju i Slovenci i Crnogorci, čuvamo Dečane na način koji nikoga ne iritira, nikada nije bilo problema. To je i naša obaveza kao članice NATO-saveza. No, i ta je tabloidna buka ipak kratko trajala.
Srbija kupuje najmodernije naoružanje od Rusije, Hrvatska kupuje francuske Rafale, Kosovo želi formirati svoju vojsku... Je li pregrub dojam kako se pomalo čuje zveckanje oružjem?
- Ne, to sigurno ne. Nema govora o takvoj vrsti militarizacije jer je, u krajnjoj liniji, Srbija otok unutar NATO-saveza. Uostalom, ne vjerujem da obnovom vojnih potencijala nakon svih ratova devedesetih Srbija ima neke namjere. Ta su vremena prošla.
Ali, s druge strane, kad se pokušam staviti u njihove cipele, kako to voli reći predsjednik Vučić, treba podići Srbiju, treba je postaviti na noge, treba “teritorijalni koncept” zamijeniti “konceptom gospodarskog razvitka”, kako su to učinili svojedobno Nijemci, Japanci i mnogi drugi… Naravno, nije na meni da dajem savjete, ali na meni je da vidim i prepoznam ogroman napor Srbije da se nadoknadi vrijeme, da se toliko ulaže u infrastrukturu, željeznice, industrijsku proizvodnju…
Kakva vam je komunikacija sa srpskim dužnosnicima?
- Odnosi su profesionalni, drugačiji od njihove sporadične medijske interpretacije. Ali, moram reći da sam i u glavnini srpskih medija naišao na dobar prijem. Što se diplomatskih kontakata tiče, razgovaramo, svaka strana iznosi svoje stavove i gledamo kako da nađemo neka kompromisna rješenja, štiteći svoje interese. To je ionako sva mudrost politike i diplomacije. Nedavno sam rekao ministru Selakoviću kako “ništa nije nemoguće”, spominjući kako su onomad Amerikanci i Rusi uspostavili detant da bi mogli razgovarati, svim dubokim razlikama usprkos. Nije tu bilo nikakve ljubavi, ni ideološke ni političke. Ne moramo se ni mi više prisilno voljeti. Živjeli smo, kao dva naroda, u raznim oblicima “brakova”, nijedan nije uspio, svatko nosi svoja sjećanja na razočaranja i neuspjehe. Ali moramo naučiti živjeti kao dva normalna susjeda, da se ne miješamo jedni drugima u unutrašnje poslove i da sve probleme rješavamo europskim dijalogom. Okolnosti za unapređenje naših odnosa su, činit će vam se paradoksalnim, povoljnije nego ikada u povijesti: nema teritorijalnih pretenzija, postupno se privikavamo na život s “paralelnim povijestima” koje ne trebaju ometati naš uzajamni ”detant”, imamo političke lidere koji su u najzrelijim godinama da te odnose postave na nove osnove prije nego se paradigma prošlosti uhvati za iduće generacije i tako nastavi začarani krug. To je ogromna šansa – naravno, ako je želimo i znamo iskoristiti. Iz toga izvlačim zaključak da je u interesu Hrvatske poticati europsko usmjerenje Srbije i takvo mijenjanje javnih paradigmi koje će dovesti do toga da nam stadionske tribine ne određuju politiku. Nisam naivan i ne utvaram da se mogu kopirati neki francusko-njemački modeli nakon Drugog svjetskog rata, ne zagovaram hrvatsko-srpske omladinske kampove na Zlatiboru ili na Hvaru – ali morat će se početi oblikovati neki novi oblici, neke nove vrijednosti u javnoj svijesti. A alternative europskim vrijednostima naprosto ne vidim. Ja sam svjestan da ovo što govorim u znatnom djelu hrvatskog političkog prostora nije dobrodošlo.
Ako netko tko želi unaprijediti bilateralne odnose, da bismo osigurali trajni mir i odbacili narative prošlosti, pa i riješili preostala otvorena pitanja, bude označen kao preveliki prijatelj Srbije, onda doista nešto ne valja. Ali, to mi ne smeta. Da mi smeta, ne bih napravio nešto što je bio presedan. Otišao sam u malo mjesto Leštani, južno predgrađe Beograda, i susreo se s izbjeglicama iz sela Grubori i njihovom rodbinom. Smatrao sam da u kontekstu novog razumijevanja hrvatske vlasti i srpske zajednice to trebam napraviti.
Kako je prošao taj susret?
- Odlično, ljudski. Došao sam i ispričao se za počinjeni zločin u Gruborima, kao što se ispričalo i naše državno vodstvo. I pri tomu znao i očekivao da će srpske vlasti procjenjivati… možda je i taj posjet pomogao da se položi vijenac u Vukovaru, možda će pomoći da se postavi vijenac u Kukujevcima… Oni su rekli – hvala, dobro je da ste došli, 30 godina je prošlo, ne možemo ostati živjeti u povijesti. Pitam jednog od njih hoće li se vratiti u Grubore, jer smo počeli raditi na obnovi sela. Kaže: “Naravno, pa ja želim umrijeti u svojoj zemlji.” I to je to. Premalo je onih među političarima koji gledaju u budućnost i koji imaju snage reći da je dosta ratne klime. Nije to više militaristička klima, ali mentalitetski jest. I što god netko u Hrvatskoj mislio o karakteru vlasti u Srbiji i što god mediji pisali o predsjedniku Vučiću, a načitao sam se i krajnje nepristojnih napisa, Srbija je naš susjed. Srbija ima svoje vlastite identitetske brige i naš je interes da im, bez paternalizma, pomognemo da riješe dvojbe kroz koje prolaze, svakako nije naš interes da hranimo još postojeće njihove stare narative. Vraćam se ponovno na ono lice Srbije koja dolazi i plače iz solidarnosti nakon potresa i ono lice koje se vere tu po mojoj terasi i skida hrvatsku zastavu. Dilema nije naša, ali je naš interes da se dilema riješi na pozitivan način.
Kako to da ste nakon itekako ispunjene diplomatske karijere uopće prihvatili jednu ovako izazovnu diplomatsku misiju?
- Bez bilo kakvih pretenzija mogu reći da je cijela moja diplomatska karijera obilježena “special missions”. Uvijek je to bio odlazak na dužnosti koje su bile, najblaže rečeno, osjetljive. Kad je buknuo muslimansko-hrvatski sukob u BiH, išao sam u Tursku. Preko Turske ostvarena je komunikacija sa SAD-om i pripremljen teren za Splitsku deklaraciju, koja je napisana na mojem računalu, nakon čega je uslijedio Washington pa Dayton. U Moskvu sam otišao par mjeseci nakon potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa sa Srbijom. Predsjednik Tuđman je zaključio da trebamo jačati odnose s Rusijom da bi oni podržali tu normalizaciju odnosa. Bila je to idilična etapa odnosa Hrvatske i Rusije jer je Moskva svojim utjecajem na Srbiju željela pokazati svoju kooperativnost i doprinos. U tada još postojećoj nadi u stvaranje europskog kooperativnog poretka. Rusija je tada bila iskreni partner i Hrvatske i Srbije. Kasnije je, preko kosovske epizode, promjene ruske politike i pogoršanja odnosa s EU, sve otišlo u drugom smjeru. Kad je pak Hrvatska osigurala početak pregovora s EU, procijenjeno je da moramo učiniti sve da se nestabilnost i nepovjerenje EU prema prostoru jugoistočno od Hrvatske ne povezuje s nama kako bismo rasteretili naše pregovore. Veleposlanik Drobnjak postao je glavni pregovarač, ja sam postao svojevrsni “osigurač” kroz mjesto glavnog tajnika Regionalnog vijeća za suradnju. Kad se naslućivao početak ukrajinske krize, bio sam pozvan od OESS-a da vodim projekt uspostave nacionalnog dijaloga u Ukrajini… Nažalost, bilo je već prekasno. Kasnije je došla misija šefa Delegacije Unije u Tadžikistanu... to je tek bio posve specifičan izazov.
Ima li kakvih pomaka u potrazi za nestalima u Domovinskom ratu?
- Meni je to apsolutni prioritet u svim razgovorima u Beogradu. Tražimo novi pristup koji mora počivati na političkoj volji srpske strane. Treba dogovoriti metodologiju koja će to bolno pitanje doista izvesti iz polja politike i uvesti u polje humanitarnog stručno rada.
Postoji li šansa da u dogledno vrijeme dođe do nekog susreta na najvišoj razini bilo u Zagrebu, bilo u Beogradu, sastanka Vučića s Milanovićem i Vučića s Plenkovićem?
- To bi bilo odlično, ali sve treba temeljito pripremiti. Takav susret u ovakvim okolnostima ne može biti ceremonijalan, kakvih je bilo posljednjih godina. Otkako sam došao u Beograd, radim na obnovi redovnih konzultacija ministarstava vanjskih poslova radi “inventure” uzajamnih odnosa. Nakon toga treba graditi dalje, uporno, postupno, uglavnom tiho i pragmatično. Nema tu mjesta za vatromete i fanfare. Treba naprosto otvarati prostor stabilnim, predvidivim odnosima dvoje susjeda koji su prošli sve i svašta, ništa ne zaboravljajući, ali izlazeći iz prošlosti, dvoje susjeda koji imaju priliku prvi put u povijesti da svoje odnose postave na posve nove osnove. Elem, da se našalim, moraš razvijati dobre odnose, a ne smiješ, po nekima, biti prijatelj! Eto izazova.