Bila je mrkla, svježa, tiha noć, bez zvijezda. U nedjelju 6. travnja 1941. nad Dunavom, koji se lijeno ljeskao u Sipskom kanalu, na granici Rumunjske i Jugoslavije, nazirala se magla. Bilo je oko 2 sata. Nekoliko crnih gumenih čamaca s oko 40 pripadnika elitne njemačke postrojbe Brandenburg prebacilo se na drugu, jugoslavensku, stranu Dunava. Tamo nikoga nije bilo da ih uoči i da znak za opasnosti. Većina oficira i pripadnika sigurnosti Sipskog kanala već je tada bila pod stolovima u pansionu “Dubrovnik” u obližnjem Kladovu gdje su pod dojmom lokalnih bućkuriša, sočnog prasećeg pečenja, banatskih poskočica lukavih ciganskih violinista zlatnog zuba i mjesnih noćnih dama slavili svadbu sina nekog sreskog načelnika ili takvo nešto. Uglavnom bakanalije. Bio im je to zadnji obrok u životu. Njemački vojnici otvorili su vatru bez upozorenja odmah s ulaza u zadimljenu kafanu. Mnogi nisu ni shvatili što ih je snašlo.
Time je počela operacija njemačke, bugarske, mađarske i talijanske vojske - Direktiva 25, kojom je prije točno 80 godina i Jugoslavija bila ubačena u vrtlog Drugog svjetskog rata, koji je do tada već progutao gotovo cijelu Europu, a trajao je već 20 mjeseci. A upravo taj događaj održavao je svu bijedu tadašnjeg jugoslavenskog režima - rat se dao namirisati, bile su jasne poruke i izvještaji, ali zemlja je bila osuđena na propast i poraz. I ma koliko se današnji srpski “nacionalni” povjesničari trudili dokazati da je nesretna kraljevina propala zbog “izdaje Hrvata”, ta je država zapravo predstavljala sve ono što se u tom sudbonosnom trenutku događalo u opskurnom svratištu romantičnog mediteranskog imena u varošici na strmim obalama mutnog Dunava. Nedugo nakon svadbenog masakra, oko 5 ujutro, njemački zrakoplovi bombardiraju vojne aerodrome u Brežicama, Zagrebu, Skoplju, Kumanovu i Nišu, a Talijani bacaju bombe na Šibenik, Split i Boku. U 6.30 počinje bombardiranje Beograda, a uskoro i pješadijski napadi na svim frontovima od Makedonije do Slovenije. Za samo 11 dana nevoljena i uboga Kraljevina Jugoslavija nestat će u rasulu, neorganiziranosti i čemeru s karte svijeta.
U Beogradu će 17. travnja biti potpisana kapitulacija - svoje potpise stavili su bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković te general Radivoje Janković. Zemlja će biti raspačana, okupirana i podijeljena između zemalja tadašnjih pobjednica - Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske, uz stvaranje kvislinških i marionetskih pronacističkih i zločinačkih režima i kvazidržava - ustaške Hrvatske i Nedićeve Srbije. Bio je to Hitlerov žestoki odgovor na puč generala Simovića 27. ožujka 1941., zbog pristupanja Trojnom paktu koji dan ranije. Srušen je knez Pavle i doveden na tron oronule države malodobni izgubljeni, preplašeni i nesposobni kralj Petar, sin u Marseilleu ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je to tek počasni zgoditak pred kraj sudačke nadoknade, kada je bilo jasno da se više ništa ne da spasiti. Rat je dočekan potpuno nespremno, a sve tegobe koje su tištile državu što je pucala po svim šavovima izbile su na površinu - neriješeno nacionalno pitanje koje je izjedalo samu suštinu te zajednice, neviđena korupcija u najvišim ešalonima vlasti, siromaštvo, nerazvijenost i socijalni problemi velike većine stanovništva, velikosrpske ambicije naspram hrvatskih, slovenskih, makedonskih i crnogorskih “potraživanja” gurale su tu zemlju u ambis.
U Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima urušene države, vlada kaos i neizvjesnost. Većina Hrvata nema sentiment prema kraljevini koja u nepune 23 godine postojanja nije ispunila njihova očekivanja, kao ni ostalih naroda. Svi su bili nezadovoljni iz svojih razloga, i nacionalisti svih nacija i projugoslaveni iz svih nacija i demokrati i konzervativci i komunisti i rojalisti. Jednostavno, bila je to država na koju su apsolutno svi imali primjedbe i smatrali da ničim nije zadovoljila njihove težnje koliko god te primjedbe bile dijametralno suprotstavljene - u Srbiji je sve više bilo onih kojima je bilo žao što nije ostvarena Velika Srbija, optužujuću Hrvate da ruše zajedničku državu, Hrvati su smatrali da nisu zadovoljene njihove federalističke i nacionalne vizije južnoslavenske zajednice. No, svi su zanemarivali da je u trenutku stvaranja ona, racionalno, svima poslužila kao zaštitnička majčina utroba, poput kakvog povijesnog intermezza do “boljih vremena”. Srbija se proširila sve do Alpa i dobila zavjetni izlazak na more, okupila sve Srbe pod svoju dinastiju, postali su najvažniji politički faktor, Hrvati pak ostali koliko-toliko na okupu i nacionalno i teritorijalno spašeni od prijetećeg i neminovnog raspačavanja između (više) Italije i (manje) Srbije (doduše bez Istre i Rijeke) te su, uistinu, prvi put postali važan politički čimbenik u državi u kojoj su bili, a Slovenci su ostvarili kakav-takav poticaj za vlastiti nacionalni razvoj, prvi put postavši “politički narod”.
No, vrlo brzo država se pokazala neučinkovitom, zbog otvorenih velikosrpskih pretenzija, diktature i brutalnog centralizma te forsiranja jugoslavenskog unitarizma tek kao inačice za političko srbiziranje države i društva te nemogućnosti ravnopravnog razvoja u višenacionalnoj državi (podsjetimo da se Crnogorce, Bošnjake i Makedonce nije smatralo zasebnim nacijama) ona nije mogla funkcionirati, te su kod Hrvata zbog toga rasle sve veće separatističke tendencije. I onda na sve to dolazi rat i sve je nestalo u nekoliko dana svježeg travanjskog uskršnjeg blagdana prije 80 godina. I Hrvatska kao dio kraljevine Jugoslavije bila je okupirana i porobljena, bez obzira na propagandne snimke iz Zagreba, gdje Njemačke tenkove dočekuju s cvijećem, a neki današnji povijesni revizionisti nastoje odreći okupaciju, zbog proglašenja nečega što se zvalo Nezavisnom Državom Hrvatskom, najsramnijeg i veleizdajničkog razdoblja hrvatske povijesti, koji je paralelno s tim mrakom pokazao i svoju svjetliju i pravedniju stranu - autohtoni oslobodilački antifašistički partizanski pokret.
Naime, dok su okupatorske trupe bez većih otpora prodirale u unutrašnjost države na Veliki četvrtak 10. travnja 1941., dok mnogi Zagrepčani žure na popodnevnu predstavu “Ben Hura” u kino Luxor, Slavko Kvaternik, u prostorijama Radio Zagreba u Vlaškoj 116, oko 16 sati, proglašava ustašku NDH. Bio je to onaj isti austrougarski časnik Kvaternik koji je, kako je zabilježio Krleža, u 1918. ponizno i frivolno nazdravljao pobjedničkoj srpskoj vojsci i kralju Petru I. Karađorđeviću. Ta država došla je s blatom na gusjenicama njemačkih tenkova koji u tom trenutku od Kustošije tutnje Ilicom prema Jelačić placu. Poznati radijski voditelj Ivo Šrepel, nakon Kvaternikove objave, “proslavit” će stvaranje “države” uz ariju iz ruske opere “Boris Godunov” i zvonjavu kremaljskih zvona. Šrepel će kasnije biti ubijen u Lepoglavi zbog suradnje s partizanima.
Igrom sudbine na ulicama Zagreba tog zlokobnog dana bili su i J. B. Tito, Aleksandar Ranković, Rade Končar i Jakov Blažević. Oni će već istu večer donijeti prvu odluku o organizaciji otpora okupaciji. Toj tzv. hrvatskoj državi trebalo je samo nekoliko sati (prva racije na Židove i Srbe počele su već u popodnevnim satima 10. travnja) da počne svoj zločinački i veleizdajnički pir, uvođenjem rasnih zakona i likvidacijama svih nepodobnih po njihovim opskurnim mjerilima, a samo 38 dana im je trebalo da fašističkoj Italiji predaju Dalmaciju s otocima i Splitom, čak i prije negoli su pristupili Trojnom paktu ili donijeli zakon o jeziku i pravopisu! NDH je podijeljena u dvije okupacione zone - njemačku i talijansku, kojima su iz “državne riznice” morali plaćati izdržavanje njihove vojske na tlu “Nezavisne”.
No, to ratno vrijeme je puno obrata, pa već 22. lipnja, dok je cijela Europa pod nacističkom čizmom, u Africi se vode borbe, Crvena armija u rasulu pod napredovanjem Wehrmachta, SAD je još izvan rata, a Velika Britanija vida rane nakon što se zadnjim atomima snage spasila od invazije, u Hrvatskoj (dakle u tim uvjetima potpune nacističke premoći) 22. lipnja, prije točno 80 godina, osniva se prvi antifašistički, partizanski odred u šumi Brezovica kod Siska, sastavljen uglavnom od Hrvata te ovdašnjih Srba. Tim činom počeo je veliki otpor nacifašizmu u Hrvatskoj, koji se uskoro pretvorio u jedan od najmasovnijih pokreta otpora u Europi, a Hrvati (iznad 65 posto) i hrvatski Srbi (oko 25 posto) dat će prema broju stanovnika najveći doprinos savezničkoj pobjedi.
U Hrvatskoj je ustrojen 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u drugim dijelovima Jugoslavije, a od 30 divizija NOVJ-a - 18 je hrvatskih, od 11 korpusa - šest. Iako je ta zločinačka država trajala manje od četiri godine, njezine posljedice trpimo i danas. Premda je oko toga sve jasno, stvara se atmosfera kojom se želi rehabilitirati ta sramna i tragična epizoda koja nas izjeda i danas, 80 godina poslije, zbog nekih krivih postavki i paradigmi o tome da je to bila “prava” hrvatska država i ostvarenje tisućugodišnjeg sna o nezavisnosti, zanemarujući njezin zločinački karakter, rasizam, bijedno služenje nacifašističkoj ideologiji mržnje i uništenja, genocid nad Srbima i Romima, sudjelovanje u Holokaustu nad Židovima, likvidacije Hrvata antifašista.
- Prikaz partizanskog pokreta je ambivalentan. S jedne strane, afirmativno se govori o “antifašističkom pokretu u Hrvatskoj” kao o pokretu otpora protiv Osovine, pri čemu je termin “antifašistički pokret” zamijenio termin “NOB”. Naglašavaju se oni njegovi segmenti koji su vodili stvaranju hrvatske države unutar jugoslavenske federacije (odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a). U fokusu su dakle politički procesi kojima se naglašava hrvatska državnost, otprilike kao u Izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava. Također, još od 90-ih postoji tendencija da se partizanski pokret u Hrvatskoj izdvaja iz šireg jugoslavenskog okvira, što zapravo onemogućuje njegovo temeljitije razumijevanje. S druge strane, naglašava se da je partizanski pokret doveo do stvaranja komunističke Jugoslavije. Budući da se još od 90-ih dvije jugoslavenske države uglavnom prikazuju u negativnom svjetlu, kao negacija samostalne hrvatske države, to se odražava i na prikaz partizanskog pokreta. Dihotomija u kojoj se ustaše prikazuju kao “hrvatska vojska”, a partizani kao “jugoslavenska vojska” najuočljivija je u nekim udžbenicima u prikazu događanja na samom kraju rata, odnosno u prikazu Bleiburga i “križnog puta” - kaže nam povjesničarka Snježana Koren.
Pokušava se osporiti NOB kao antihrvatski pokret, premda je u njemu u postotku najviše sudjelovalo Hrvata, a podsjetimo da je bitka na Sutjesci najveće hrvatsko stratište u NOB-u. Možda se može reći da je distanciranje od hrvatskog antifašističkog pokreta i poticaj za pokušaje reanimacije i drugačijeg tumačenja NDH (samo državna i nacionalna tema, a zločini i krvavost režima idu u drugi plan ili još gore - opravdavaju se zaštitom te nekakve državnosti) počelo zlosretnom Tuđmanovom rečenicom na Prvom saboru HDZ-a da “NDH nije bio samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljao i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”. Mnogi su već tada poskočili smatrajući to opravdanjem NDH te se u javnom diskursu ustaše počinju smatrati borcima za hrvatsku stvar, a partizani kao protivnici hrvatske države, mada su oni nakon rata obnovili hrvatsku državnost (u sklopu Jugoslavije, na osnovi čega je Hrvatska 1991. stekla svoju neovisnost) te proširila njene nacionalne granice.