Zdravstveni djelatnici imaju velike plaće, ali ne vide to u novčaniku pa zapeli za povećanje. Rješenje? Okulistu pod hitno. Recept je to nadležnog ministra Milana Kujundžića svima koji ne vide po njemu značajan boljitak u zdravstvenom sustavu, naravno, zahvaljujući njegovu blagotvornom utjecaju. No, stvarnost je u sustavu ne samo zbog plaća zaposlenih ipak drukčija ma koliko svi pa i ministar šutjeli o tome.
Naime, pacijenti svakodnevno na vlastitim leđima osjećaju prije svega neuređenost sustava, a posljedice su preduge liste čekanja, ali i dostupnost te neujednačenost pružanja usluga. Također, zdravstveni se djelatnici žale na uvjete rada, a potom i na niske plaće, o čemu ovih dana traju pregovori ne bi li se postigao dogovor o visini povećanja plaća u javnim službama u idućoj godini. Tvrde da su zakinuti godinama pa im ponuda Vlade za povećanje plaća od tri posto u sljedećoj godini nije prihvatljiva da bi se dostiglo, po njima, veliko zaostajanje. No, zanimljivost oko plaća, barem kad je riječ o zdravstvenim djelatnicima, za razliku od državnih službenika ali i profesora, kreće od činjenice da njihova plaća ne ovisi o državnom, nego o zdravstvenom proračunu, što se zapravo uopće ne spominje. Drugim riječima, svako povećanje plaća u toj djelatnosti za jedan posto košta HZZO kao izvanproračunski fond oko 100 milijuna kuna godišnje. Sve u svemu, Vladin prijedlog povećanja od 3 posto na godišnjoj razini značio bi barem 350 milijuna kuna dodatnog troška za zaposlene u 2019., što je razvidno iz činjenice da je u 2017., kad su rasle plaće u javnoj službi za šest posto po sistemu dva posto u svakom kvartalu, povećalo izdvajanja bolnica za plaće oko 450 milijuna kuna.
No, krenimo redom, odnosno od predloženog državnog, ali i zdravstvenog proračuna za sljedeću godinu. Na sva usta ministar financija hvali se kako je zdravstvu osigurao četiri milijarde kuna. Lijepo, reklo bi se, jer takva konstatacija nekako upućuje da se zapravo radi o četiri milijarde kuna više što do sad nije zabilježeno. Mnogi su odmah pomislili kako će u zdravstvu naglo procvjetati sve, od pada lista čekanja do više skupih lijekova. Kako nadležni ministar zdravstva dobro vidi, ali teško govori, “istinite laž” uzimaju se zdravo za gotovo jer niotkuda nema “ispravka Marićeva krivog navoda”. Zbrajanje krušaka i jabuka rezultiralo je gotovo euforijom jer su mnogi bili skloni proglasiti zdravstvo “proračunskim dobitnikom” premda je istina da je i za sljedeću godinu ostao kratkih rukava barem kad je riječ o državnom proračunu. “Ponavljači” Marić i Kujundžić i dalje su zdravstveni Grinchevi jer “ukrast” će građanima više od milijardu zdravstvenih kuna i u 2019. godini.
Naime, mnogi ne znaju, jer se nadležni trude priču prikazati drukčije, da se zdravstvo financira iz izvanproračunskog fonda, odnosno HZZO-a, u koji sredstva stižu prije svega iz doprinosa građana. Primjerice, u ovoj godini tu su prihodi povećani gotovo za četiri posto ili za gotovo milijardu kuna. Bitno manji dio stiže iz državnog proračuna, čime se financira zdravstvena zaštita onih koji je iz nekog razloga ne mogu plaćati poput socijalnih slučajeva, nezaposlenih, zatvorenika... Ukupno bi država te svoje obveze trebala platiti oko 4,2 milijarde kuna godišnje, a nerijetko i više. No ministri financija davno su odlučili da će ta ista prava plaćati koliko im odgovara, a ne onoliko na koliko ih obvezuju zakoni. Naravno, ta njihova uskrata postala je vrlo transparentna u trenutku kad je HZZO izašao iz riznice. I tu počinje velikim dijelom problem pokrivanja troškova zdravstvene potrošnje jer ministri zdravstva, svi redom, šute ma koliko im to stvaralo rupu u proračunu ignorirajući činjenicu da zbog toga nema više sredstava za liječenje te da će gubici sustava samo rasti. I u ovoj godini gubici bolnica povećani su za oko 1,2 milijarde kuna, odnosno baš toliko koliko iznose državna dugovanja za 2018.
Nedvojbeno je i da svako povećanje plaća posljedično traži dodatno smanjenje kuna za funkcioniranje sustava. Naravno, oba ministra “vade” se na činjenicu povećanja doprinosa otkuda bi trebalo “kapnuti” dodatnih nešto više od milijardu kuna. A kakva je stvarnost? Primjerice, za sljedeću godinu ministar Marić odlučio je zdravstvu iz proračuna “dati” tek 2,6 milijardi kuna odnosno 300 milijuna manje nagoli u ovoj godini. Također je od početka 2019. ukinut doprinos za zaštitu zdravlja na radu, što je smanjenje prihoda HZZO-a za oko 260 milijuna kuna u odnosu na 2018. Drugim riječima, barem 600 milijuna kuna manje u startu i milijardica više od povećanih doprinosa za 1,5 posto prepolovila se. S obzirom na to da će plaće zaposlenih sigurno rasti od početka 2019., to će značiti najmanje 350 do 400 milijuna kuna dodatnih izdataka pa bi u najboljem slučaju zdravstvo na povećanju doprinosa moglo “zaraditi” tek do dvjestotinjak milijuna. Osim toga, zdravstvo je jedini resor koji za isplatu božićnica i regresa ne dobiva sredstva iz proračuna, nego ih isplaćuju bolnice iz svojih limita. Godišnje se radi o oko 150 milijuna kuna.
Podaci za 2017. govore da je u zadnjoj godini povećanja plaća u zdravstvu potrošeno 437 milijuna kuna više nego godinu ranije. Očekivano, najveće izdvajanje imale su bolnice, i to 309 milijuna kuna. Premda je to u ukupnosti veliki iznos na plaćama zaposlenih, to zapravo i nije imalo značajnijeg efekta. Naravno, ustanove to ne bi mogle isplatiti da im HZZO ne poveća mjesečne limite. No tu se pojavljuje novi apsurd hrvatskog zdravstvenog sustava jer nakon tog povećanja trećina bolnica uopće ne može “pokriti” iznos limita uslugama jer je njihova cijena naprosto preniska, odnosno ostala je na razini starih limita pa će, navodno, HZZO uskoro morati “razmortiti nove cijene DTP-a”.
Proračunsko zakidanje neminovno se odražava na funkcioniranje sustava, a to potvrđuje podatak da svake godine troškovi zdravstva rastu najmanje 10 posto zbog novih dijagnostika i novih lijekova, ali i zbog starenja stanovništva koji treba pojačanu zdravstvenu skrb. U toj dilemi bolnice troše sve više odnosno rade nove gubitke kako ne bi pacijente slali kući neobavljena posla. Da je povećanje troškova neizbježno, pokazuje podatak o potrošnji skupih lijekova. U samo osam godina povećana je s dvjestotinjak milijuna kuna na milijardu i 300 milijuna kuna u ovoj godini. Povećanje je to potrošnje u odnosu na 2015. oko 74 posto. No čak ni ta činjenica nije pomaknula Hrvatsku na listi preživljavanja od raka jer smo i dalje pri dnu EU zemalja. Naime, okoštali sustav i dalje se ne mijenja. Zato ne čudi da dio liječnika i medicinskih sestara pada s nogu od posla za istu plaću kao i oni kod kojih su pacijenti “rijetke biljke”, a dio se zbog ukupne situacije odlučuje otići iz Hrvatske. Uporno nema ni podatak o ishodima liječenja kao ni osnivanja centara izvrsnosti temeljenih baš na takvim podacima.
Umjesto ujednačavanja dostupnosti zdravstvene zaštite stvara se sve veći jaz ovisno o tome gdje netko stanuje ili pak koliko je siromašan odnosno bogat. I dalje su problem ruralna područja i otoci, a rješenja nema ni na vidiku. Upravo ta činjenica nejednakosti u dostupnosti zdravstvene zaštite sve više muči građane, a reforme koja bi tome stala na kraj nigdje. I dalje funkcionira gotovo trideset tzv. akutnih bolnica, što znači da se “u svima radi sve”, a po tom sistemu i liječi ali i kadrovi “troše” neracionalno.
Istina, sve to vide “slijepi” koje ministar šalje okulistima i tvrdi da su se u “zdravstvu dogodile ozbiljne promjene”. Čini se da bi baš njemu trebali pomoći kolege jer nešto ozbiljno “ne štima” s njegovim “vidom na blizinu”. Istina, za one najbolje, primjerene za liječenje tako “teškog stanja”, treba čekati 796 dana. Ne “uhvati” li vezu, ode mu mandat.
