GLOBUSOVA ANALIZA

Tko se zapravo boji novih izbora? Oporba ih zaziva, ali imaju jedan fundamentalni problem

Kako je moguće da unatoč tolikim aferama Plenkovićevih ministara stranka iz koje ti ministri dolaze ima takvu nepomućenu snagu?

Peđa Grbin

 Damjan Tadic/Cropix

Oporbene stranke kažu da se HDZ grčevito bori da zadrži vlast. Ima istine u tome, ali što je tu neočekivano? Svaka stranka koja je na vlasti nastoji na njoj što duže ostati. Bilo zato što želi provoditi svoj program, bilo zato što se želi koristiti državnom moći dok god joj to birači dopuštaju. U praksi se najčešće ta dva razloga stapaju. Neočekivano je, međutim, da se oporba grčevito bori da ostane u oporbi. A to se upravo zbiva u Hrvatskoj. Ili se barem tako čini. Iskustvo nam govori da ne mogu HDZ i njegova Vlada toliko podbaciti koliko može podbaciti opozicija.

Sa svakom Vladinom i premijerovom slabošću ona kao da se natječe. Nijedna kriza u Banskim dvorima za nju nije prilika ni izazov, iznenadna mogućnost da stekne prednost. Mogu Plenkovićevi ministri biti pod istragom, mogu neki od njih biti i odvedeni u Remetinec, može obnova Banovine i Zagreba stajati petnaest mjeseci, pa i dvije pune godine, može novac iz europskog Fonda solidarnosti biti neiskorišten i zamalo prokockan – ništa od toga neće oporbu ponukati da bude išta više od promatrača. Istinabog, glasnog, ogorčenog, često nemilosrdnog u riječima, ali nedjelotvornog.

Kaže se da je svaka kriza ujedno i prilika, i zaista, ta je tvrdnja istinita. Kad problemi dosegnu kritičnu točku, nekako se moraju riješiti, i tko ima dobar, uvjerljiv plan za izlaz iz nevolja, tko ima jake ljude koji pobuđuju povjerenje, može u prijelomnom času postati ozbiljan konkurent u borbi za vlast. U nas se to, međutim, ne događa. Dva su moguća objašnjenja: ili kriza nije poprimila takve razmjere da bi promjena vlasti bila prijeko potrebna ili je, suprotno, vlast doživjela unutarnji kolaps, ali oporbeni političari nisu kadri uvjeriti javnost da su sposobni preuzeti državno vodstvo i da su stoga prijevremeni parlamentarni izbori prvi korak prema izlazu iz krize.

Ispitivanja javnog mišljenja već godinama, s vrlo malim odstupanjima, pokazuju da su Hrvati sumnjičavi i pesimistični kad je u pitanju bliska budućnost i opći društveni razvoj. Više od dvije trećine građana prosuđuje da “zemlja ne ide u dobrom smjeru”, a jedva nešto manje njih smatra da Vlada ne obavlja dobro svoj posao. Pa ipak, stranka koja upravlja Vladom ima povjerenje razmjerne većine i najbolje kotira na političkoj sceni, i to postojano, iz mjeseca u mjesec.

Isto tako postojano oporbene stranke značajno zaostaju rejtingom za HDZ-om i nema nikakvih naznaka da bi mogle izići iz stagnacije i učiniti kvalitativni skok. Kako je moguće da unatoč tolikim aferama Plenkovićevih ministara stranka iz koje ti ministri dolaze ima takvu nepomućenu snagu? To je pitanje od kojega boli glava i oporbu i sve njezine birače i na koje ni politički analitičari i politolozi ne nalaze dovoljno uvjerljiv odgovor i teoretsko tumačenje.

Kad je na parlamentarnim izborima u rujnu 2016. HDZ pobijedio, taj se uspjeh, za mnoge neočekivan, mogao objasniti personalnim faktorom. Andrej Plenković bio je novo lice, bio je po svim važnim liderskim obilježjima potpuna suprotnost svojem prethodniku Tomislavu Karamarku, a političkim načelima, idejama i stilom kojim se predstavljao budio je nadu da se HDZ, dotad zaglibljen u desničarskim opsesijama, može promijeniti.

Bio je vjesnik novog konzervativizma, zapadnoeuropskog tipa, najsrodnijeg njemačkim demokršćanima Angele Merkel i gotovo nespojivog s iliberalnom demokracijom Viktora Orbána. U tom svjetlu poraz Milanovićeva SDP-a (s vrlo malenom razlikom u konačnom rezultatu) i nije bio tako čudan. No četiri godine poslije, na izborima u srpnju 2020., HDZ-ova pobjeda bila je spektakularna, trijumf neviđen još od 90-ih. Kako se pak to može objasniti? Nit je Plenković bio novo lice nit je njegova prva Vlada bila besprijekorna.

Promijenila je 13 ministara, od toga četiri Mostova i devetero HDZ-ovih, a od tih devetero četvero je premijer bio prisiljen otpisati jer su zaglavili u aferama. S takvim “ulogom” ušao je u izbornu utrku i glatko osvojio drugi mandat. Jesu li mu “nesposobnost”, “disfunkcionalnost” ili “aferaštvo” smijenjenih ministara bili ikakva zapreka na putu do drugog uzastopnog izbornog uspjeha? Očito je da nisu.

Mijenjao je sastav Vlade kao što izbornik Zlatko Dalić mijenja postavu Vatrenih od natjecanja do natjecanja – “senatori” su trajni, a svi drugi potrošna su roba, prolazni i zamjenjivi. Ključ uspjeha bio je u nečem drugom. Naime, od kadrovske stabilnosti Vlade birače je mnogo više zanimala stabilnost i predvidljivost njezine politike, a upravo u tome Plenković je na relativnu većinu njih ostavio najbolji dojam.

Danas, u dvadeset prvom mjesecu druge Plenkovićeve Vlade, kadrovska rekonstrukcija Banskih dvora objektivno je manje dramatična od auzmeša iz prvoga mandata. Ministarski vrtuljak okreće se mnogo sporije i s njega ispada nekoliko neopreznih ili manje spretnih aktera – jedne je već odvukla centrifugalna sila Uskoka, a druge je smrskala gravitacijska sila premijerova ega.

Kako god završilo, sva je prilika da će nakon proljetne renovacije stvar funkcionirati kao i dosad: Vlada će se i dalje sastojati od fiksnog, neopozivog dijela – Plenković, Marić, Božinović, Medved – i od varijabilnog, zamjenjivog dijela, a to je svih ostalih četrnaestero ministara. Sedamdeset šest sigurnih ruku saborske većine blagoslovit će novi sastav, i Plenković će bez nervoze moći dalje.

Oporbu će to, naravno, uzrujati, ili će barem glumiti uzrujanost. Ponavljat će da je Vlada potrošena, kompromitirana i diskreditirana, da se agonija njezine propale politike nastavlja i da je Plenkovićevo novo ruho samo zakrpa na zakrpi. Ali u dubini svojega političkog nagona svaki vođa parlamentarne opozicijske stranke i svaki opozicijski saborski zastupnik znat će da mu upravo “produžena agonija ove Vlade” jamči još dobre dvije godine života na Markovu trgu, dvije godine koje će mnogima od njih biti i posljednje na političkoj sceni.

“Odmah treba raspustiti Sabor!”, “Nikakva rekonstrukcija neće spasiti ovu Vladu!”, “Tražimo prijevremene izbore jer je to jedina normalna rekonstrukcija!” – samouvjereno pjeva zbor oporbenih lidera i ljevice i desnice. Odakle im hrabrost za tako radikalan zahtjev? Pa odatle što znaju da nema nikakve opasnosti da se on ispuni.

Jer, već i površan pogled na rejting četiriju opozicijskih stranaka koje bi sigurno ili vrlo vjerojatno danas-sutra prešle izborni prag otkriva njihovu realnu snagu. Brojevi govore više od riječi. Crobarometar za ožujak pokazuje da je SDP na 14 %, Možemo na 10,7 %, Most dobiva 10,1 %, a Domovinski pokret graničnih 5,6 %. Dvije ljevice, SDP i Možemo, čak i kad bi zatomile međusobnu nesnošljivost i pošle na izbore zajedno, ne bi dosegnule HDZ (28,1 %); tek kad bi tako bezvoljno udružene zažmirile i ušle u nemogući interesni savez s Mostom, ta bi trojna sklepotina možda mogla konkurirati za vlast. To je, međutim, aritmetika. Fundamentalni je problem oporbenih stranaka nešto drugo.

Naime, nijedna od njih više ne pobuđuje političku znatiželju. Sve su pročitane. Posljednji put građani su bili politički radoznali 2021., na lokalnim izborima, kad su silno htjeli vidjeti može li Možemo zaista osvojiti Zagreb. Prije toga znatiželjni su bili 2019. – 2020., kad je sve vibriralo od Škorina baritona – hoće li biti predsjednik, hoće li osnovati stranku, hoće li s njom pobijediti na parlamentarnim izborima i postati premijer ili, godinu dana poslije, “barem” gradonačelnik Zagreba. Isto je vrijedilo za Bernardićev SDP, koji se činio silno ojačan Milanovićevim dolaskom na Pantovčak.

Sad je sve utihnulo, nema ništa svježe na vidiku. SDP se fosilizirao, a dojučerašnji noviteti naglo su ostarjeli ili se urušili. Možemo više nalikuje na suhi cvijet nego na zeleni pupoljak, Domovinski pokret davno se prestao kretati, dok su strančice poput Hrvatskih suverenista, Fokusa, Centra, Radničke fronte potpuno zaostale u razvoju i pridružuju se izumirućem HSS-u i HNS-u. Samo Most pokazuje znakove života – kao da je u sebi sjedinio sve ostatke energije svih oporbenih stranaka i nekako njome napunio svoj reaktor. Most je danas buntovnička stranka.

Ali njegove protestne aktivnosti čine se pomalo same sebi svrhom. Posljednja pobuna uhvatila je pravi trenutak, vrhunac pandemijske krize i restriktivnih epidemioloških mjera. Mostovci su očekivali da će pokretanjem referendumskog ustanka pogoditi u samo srce HDZ-ove vlasti, no kovid ih je zafrknuo. Utihnuo je, možda se samo pritajio, ali im je ozbiljno oštetio plan. Nitko više ne mari previše za veliki jesenašnji društveni lom zbog kovid-potvrda, “prava na slobodu izbora”, “terora stožerokracije”.

U cjelini uzevši, oporbenim strankama ponestalo je i političkog erosa i političkih ideja. Korupcija im je ostala jedina postojana meta. Gađanje te nevolje, istinabog, nikad ne može promašiti. Može se, međutim, izlizati, postati repetitivno i izazvati ogluhu među biračima.

Korupcijske afere, ako dospiju do suda, vuku se kao kronična bolest, postaju dugi, beskrajni procesi o kojima, kad jednom završe presudom, više nitko ništa ne zna jer su izblijedjeli u sjećanju. Građani su navikli na taj tempo i ritam i zato ih alarmiranje oporbenih stranaka o korupciji u vlasti više ne drži budnima. Postaju ravnodušni. Samo što ne kažu: Pustimo institucije da rade svoj posao.

Stoga, bude li opozicija mahala samo zastavom borbe protiv korupcije, i bude li joj to platforma za moguće udruživanje, neće daleko dospjeti. Uostalom, iskusila je još na izborima 2020. da s tom ziheraškom formulom ne može srušiti HDZ. On je, rekli bi cinici, stekao prirodni imunitet na antikorupciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. travanj 2022 11:38