Ušli smo u demokratski time-out. Do proljeća 2024. Hrvatska je slobodna od bilo kakvih izbora. Kraju se bliži i pandemija koju ćemo, zahvaljujući cjepivu, ako virus i preživi među nama, ubuduće sigurno rješavati na drukčije načine. Vrijeme je za nastavak civilnog života. Za političku garnituru koja je na čelu države to znači da ulazi u razdoblje politike otvorenih karata. Odsad, a najkasnije od jeseni nadalje, više nema alibija za odgodu reformskih iskoraka. Tri godine u četverogodišnjem mandatu vlade ne predstavljaju malo vremena. To je rok u kojemu kvalitetni političari postižu rezultate, a loši propadaju.
Pogledamo li unatrag, posljednji je takvu povoljnu situaciju imao premijer Zoran Milanović - od siječnja 2012. kada je vlada Kukuriku koalicije ušla u Banske dvore, do proljeća 2014., kada su hrvatski birači prvi put izašli na izbore za Europski parlament. I ti su izbori bili tek terenska provjera stvarne političke snage stranaka, vlast nije bila ugrožena. Milanović, međutim, svoju ”siestu” nije znao iskoristiti.
Hrvatska je, zbog politički turbulentnog razdoblja u kojemu su se izmijenile četiri vlade (zadnji mjeseci Kukuriku koalicije, pola godine vlade Orešković/Karamarko i zasad dvije Plenkovićeve vlade) ispratili smo dva predsjednika i izabrali trećega, svoj drugi demokratski time-out morala čekati devet godina. Andrej Plenković uspio je sa svojim timom prošle godine osvojiti drugi premijerski mandat (i tako nakon Ive Sanadera postao drugi posttuđmanovski dvomandatni premijer). Rezultat lokalnih izbora gdje je HDZ izgubio utjecaj u Zagrebu i Splitu stigao je, međutim, kao jasno upozorenje Plenkoviću da će, ne napravi li barem dio najavljenih, a propuštenih koraka, vjerojatno ostati bez trećega.
Unatoč izgubljenom Splitu i Zagrebu, pa i kašnjenju s reformama, za Plenkovića je polazna točka dobra. Njegova Vlada, koja je 2016. u prvi mandat krenula pod prijetnjom kraha Agrokora, a onda su je u sljedećih nekoliko godina u radu značajno sputali nepolitički događaji - pandemija i dva potresa - pokazala je relativno visoku razinu snalažljivosti u lošim situacijama koje nije bilo moguće planirati. Vlada je u tom razdoblju pokrenula i dva zadnja koraka u procesu hrvatskog stapanja s Europskom unijom, prema Schengenu i eurozoni. Iako je pandemija zatvorila ili ograničila rad dijelu biznisa, opća nezaposlenost manja je od one s kojom je bila ispraćena Vlada Zorana Milanovića, a cijepljena nacija, procijepljena doduše manje od plana, rasterećena je najgore egzistencijske brige – bolesti – i vjerojatno je spremnija nego ikad za nimalo jednostavne promjene (”reforme”) koje se moraju provesti kako bi se rast podigao na razinu koju smo očekivali, prvo još početkom devedesetih, kada je Hrvatska odlazila iz Jugoslavije, a onda po ulasku u Europsku uniju.
Među tim su ”strukturnim promjenama” i neki od temeljnih civilizacijskih pomaka koje su hrvatske vlade više od dva desetljeća zadržale u arhivu neučinjenoga. Sama činjenica da danas malotko sumnja u istinitost optužbi Zdravka Mamića, osuđenog bjegunca od hrvatskog pravosuđa, kada on iz svojega međugorskog azila proziva hrvatske suce, ali i neke druge ljude iz vrha pravosudnog sustava, možda je najzornija ilustracija ne samo nepovjerenja hrvatskih građana u pravosuđe nego i ekstremno visoke razine percepcije korupcije u Hrvatskoj.
Jednako tako, mlitav odziv na cijepljenje protiv koronavirusa kao i nedavni, još nezavršeni skandal u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica (”afera Zadravec”) samo su fragmenti s površine priče o godinama sve lošije organiziranom i lošim upravljanjem financijski teško oštećenom zdravstvu. S druge strane, velika zagrebačka pobjeda multistranačke platforme Možemo!, a onda, iako u nešto manjoj mjeri, i pobjeda Ivice Puljka (Centar) u Splitu, signali su nezadovoljstva građana radom državne, ne samo lokalne, uprave, a tek onda želje za pravom, velikom promjenom.
Osim što joj tri bezizborne godine otvaraju priliku da zagrize u prijeko potrebne reforme, koje će zadrijeti duboko u tkivo društva i većina kojih isprva neće nikoga usrećiti, Vlada sada ima jedinstvenu priliku da – zahvaljujući pandemiji - uz pomoć ”adrenalinske” novčane injekcije iz zajedničke bruxelleske blagajne (program EU nove generacije, iskoristiv je do 2026.) umjesto nekoliko sitnih kozmetičkih zahvata učini velik razvojni skok.
Uspije li Plenković iskoristiti trenutak, lako bi mogao dohvatiti treći mandat. Propusti li provesti promjene koje traže građani, a one su dijelom napisane u programu s kojim je izborne uspjehe postigla Tomaševićeva zeleno-lijeva platforma, može računati na izborni poraz 2024., smjenu vlasti u HDZ-u, a potencijalno i scenarij raspada stranke, sličan predlošku kakav upravo možemo vidjeti u SDP-u.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.