Politički je kaos u Sloveniji počeo 2004. godine. I nije se smirio do danas. Razlog je jednostavan: do ulaska u EU i NATO političke su stranke žrtvovale svoje političke pozicije uime nacionalnog interesa. Tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2002. godine tu mi je tezu iznio profesor Dean Verčič, stručnjak za komunikacije s londonskom diplomom. Iako mi je u prvi mah djelovala pretjeranom jer je Janez Janša i ranije izazivao ozbiljne probleme vladajućoj koaliciji, kasnija su zbivanja u potpunosti potvrdila procjenu profesora Verčića. Slovenska politika je 90-ih imala za cilj izvući se iz jugoslavenske krize, i to su uspjeli, zatim postati članicom CEFTA-e (Srednjoeuropska zona slobodne trgovine), što su također uspjeli. Nakon toga su uslijedila dva cilja, EU i NATO. Kad je i to bilo ispunjeno, nije više bilo razloga za političko jedinstvo.
U trenutku kad pišem ovaj tekst, u ponedjeljak ujutro, slovenska politička kriza je došla do nove razine. Vladinu koaliciju vodi Janez Janša, ali na čelu Državnog Zbora (parlament) je Igor Zorčič koji je napustio vladinu koaliciju. Nakon toga je vladajuća koalicija pokrenula postupak Zorčičeva razrješenja, ali je uspjela sakupiti 45 glasova. Jedan manje od potrebnih 46 (u DZ-u je 90 zastupnika). I tako Slovenija ima vrlo rijetku situaciju u kojoj vlada nema predsjednika parlamenta. Koalicija ima samo 38 glasova i ovisi o dobroj volji dvaju zastupničkih klubova.
Modernu je povijest Slovenije svojom prisutnošću, ne toliko pozitivnim djelovanjem, obilježio Janez Janša, rođen kao Ivan Janša. Završio je studij Općenarodne obrane i društvene samozaštite i zaposlio se kao vojni referent. No, već početkom 1980-ih počinje kritiku tadašnje JNA da bi vrhunac nastupio objavljivanjem teksta u Mladini za koji je JNA zaključila da otkrio vojnu tajnu. Janša je zbog toga završio u zatvoru što je bio jedan od prvih pokretača prosvjeda tada već snažnog opozicijskog pokreta u Sloveniji. U prvoj slovenskoj vladi nakon demokratskih izbora Janša dobiva poziciju ministra obrane. No, njegova je ambicija bila bitno veća. Ivan je oduvijek smatrao da mu je mjesto na čelu države, ali je morao odstupiti jer se 1992. godine na slovensku politiku vraća drugi Janez, Drnovšek. Ključni trenutak je 1994. godina i skandal u Depala Vasi. Tada su pripadnici vojne policije priveli civila što je izazvalo buru kritike u Slovenije i Drnovšek, s predsjednikom Milanom Kučanom, smjenjuju Janšu s ministarske pozicije. I tako mu postaju smrtni neprijatelji. To je trenutak kad Janša službeno počinje definirati svoju politiku na binarnoj osnovi: oni koji su sa mnom i ostali, koji su automatski protiv mene.
Slovenija 2004. godine u povijesno najvećem valu proširenja postaje članicom EU. Janez Drnovšek se već povukao na mjesto predsjednika, a Milan Kučan je u mirovini nakon dva predsjednička mandata. Iste godine ujesen na izborima pobjeđuje Slovenska demokratska stranka koju vodi Janša, a Liberalni demokrati Slovenije (LDS, stranka za koju je preko puta Kongresnog trga u Ljubljani dugo stajao grafit LDS=HDZ) doživljavaju poraz i počinje njihov nestanak s političke scene.
Na scenu tada izlazi Karl Erjavec koji preuzima Stranku umirovljenika (DeSUS). On će definirati premijere u sljedećem razdoblju jer će uvijek osvajati presudnih 6-10 glasova koji će desnom ili lijevom bloku jamčiti većinu. Tada se okreće Janši. I kod njega postaje ministar obrane. U inauguracijskom govoru, koji je u cjelini odavao političara modernih pogleda na svijet, odskakalo je nekoliko rečenica iz kojih je bilo vidljivo da slijedi čistka. “Moramo odškrinuti prozor kako bismo prozračili institucije”, rekao je tada Janša. Godinu dana kasnije će nasilno smijeniti Zorana Jankovića, čelnika najveće slovenske tvrtke Mercator i tako stvoriti novog neprijatelja (Jankovićev crimen je bio u tome što mu nije dao novac za kampanju i bio je dio Kučanovog kruga).
Novi udarac Janši je bila reportaža finske televizije koja je potvrdila da je pri kupnji oklopnih vozila Patria u Sloveniji bilo korupcije. Zbog toga je izgubio izbore 2008. godine. Vladu tada preuzima Borut Pahor i suočava se s globalnom financijskom krizom koja je Sloveniju bacila na noge. Janković, tada već etablirani uspješni gradonačelnik Ljubljane, za nove izbore 2011. osniva stranku Pozitivna Slovenija, pobjeđuje, ali ga Janša nadigra iza kulisa i formira vladu. Da bi zatim i on i Janković morali odstupiti jer je antikorupcijska komisija počela istragu protiv njih. Vladu preuzima žena, Alenka Bratušek iz Pozitivne Slovenije, sređuje situaciju, smiruje financijsku krizu, vraća zemlju u trend gospodarskog rasta što je sve razbjesnilo Jankovića koji je odluči minirati.
I Slovenija je 2014. krenula u nove izbore na kojima Jankovićeva stranka nije uspjela ući u DZ, a pobjedu odnosi SMC, stranka koju je neposredno prije izbora osnovao Miro Cerar (akronim je Stranka Mire Cerara). SMC ostvaruje jednu od najuvjerljivijih izbornih pobjeda u modernoj slovenskoj povijesti. Činilo se da konačno pronađeno pravo lice liberalnog lijevog centra, osoba koja će zamijeniti Drnovšeka. Tijekom kampanje za te izbore Janša je morao, zbog afere Patria, u zatvor, ali je ipak izabran za zastupnika pa je u deželi bila jedinstvena situacija: Janša je dobio odobrenje da iz zatvora dolazi na sjednice DZ-a. Da bi konačno Ustavni sud odredio da mu se ukida presuda zbog narušavanja ljudskih prava.
Cerar je bio apsolutno razočaranje. Bez karizme, s Erjavcem koji je vodio samostalnu politiku kao ministar vanjskih poslova i bio opozicija vladi kad god bi se pokušalo taknuti bilo koje od prava umirovljenika. Četiri godine kasnije Janšin SDS opet postaje najmoćnijom strankom. A Karl Erjavec nije izabran za zastupnika. Novo lice liberalne Slovenije trebao bi biti Marjan Šarec koji je na predsjedničkim izborima godinu dana ranije ozbiljno zaprijetio Borutu Pahoru. No, Šarec je bio televizijski i radijski komičar. I njegova stranka LMŠ (Lista Marjana Šareca) je tek druga. U DZ-u je devet stranaka, od toga četiri koje se definiraju liberalnima. Europski liberali, koji sada nose naziv Obnovimo Europu, i prije ovih su izbora tražili da se liberalne opcije ujedine, ali liderske su ambicije i ego bili jači. Nakon teških pregovora Šarec uspijeva sklopiti manjinsku vladu u kojoj su LMŠ, DeSUS, SAB (Stranka Alenke Bratušek), SMC i socijaldemokrati (SD). Levica, krajnje lijeva stranka, im pruža konstruktivnu podršku. Bilo je samo pitanje trenutka kad će se ta koalicija rasuti.
U SMC-u dolazi do unutarstranačke borbe koja je rezultirala pobjedom Zdravka Počivalšeka za predsjednika u rujnu 2019. godine. Već tada je najavio da se u političkoj suradnji neće obazirati na političku pripadnost nego na ekonomsku stabilnost i pravednu socijalnu državu. I postao Janšina peta kolona koalicije. Dodatni je element bilo trenje u DeSUS-u gdje se formirala kritična masa koja se željela riješiti Erjavca i on je u siječnju 2020. godine izgubio utrku za predsjednika stranke. Ljut i ponižen se povlači i poručuje da napušta politiku. Koalicija više nema konstruktivnu podršku Levice, unutarnje tenzije su sve veće, a kao pomoć se lukavo nudi živopisni Zmago Jelinčič Plemeniti, lider radikalno desne Slovenske nacionalne stranke (SNS). Šarec je dovoljno mudar da to ne prihvaća i vlada pada u ožujku prošle godine.
Neiskusni Šarec je bio uvjeren da će njegova ostavka izazvati prijevremene izbore, ali nije računao na temeljni politički instinkt za ostankom na vlasti. Janša je već imao jasno definirane konture koalicije u kojoj je njegova trajna partnerica, Nova Slovenija (NSi), koju vodi mladi Matej Tonin. SMC mu se priklonio bez puno rasprave, a Počivalšek je stranku uvjerio da će biti “liberalni korektiv” u vladi. Aleksandra Pivec, nova čelnica DeSUS-a, također nije kanila ostati u opoziciji i ušla je u koaliciju. I tako se Janša vraća na čelo Slovenije, treći put.
Svjestan da mu se otvorila nova prilika koja bi trebala doživjeti vrhunac slovenskim predsjedanjem EU od 1. srpnja ove godine, kreće u politički križarski boj. Protivnici su opozicija, mediji, pravosuđe (on će reći krivosuđe). Mediji, jer pišu protiv njega, a pravosuđe jer ga je bilo osudilo. Sve ih optužuje za ljevičarenje, da imaju svoje “lijeve gospodare”, što je već uobičajen narativ bivših komunista. Čvrsto staje u obranu mađarskog premijera Viktora Orbána i tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Vrhunac je kad je dan nakon izbora čestitao Trumpu na izbornoj pobjedi. Usporedo traje napad na Slovensku tiskovnu agenciju (STA) u suvlasništvu države, kojoj prestaje plaćati ugovorom utvrđene obveze. Njegov ministar kulture Vasko Simoniti povećava proračun, ali supstancijalno mijenja distribuciju sredstava s modernih na tradicionalne projekte.
Janša otvoreno govori da mnogi od umjetnika koji su dobivali sredstva to svojom kvalitetom ne zaslužuju. Novinarke proziva kao pijanice, svađa se s EU, podržava Orbána u trenutku kada ga izbacuju iz Europske pučke stranke u Europskom parlamentu. Zbog čega često nailazi i na otvorene kritike iz koalicijskih redova, primarno SMC i NSi. Nova opozicija, koju čine LMŠ, SD, SAB i Levica formira Koaliciju ustavnog luka te se pozivaju na ustavnu odredbu prema kojoj je moguće zatražiti konstruktivno rušenje vlade. A onda se na scenu vraća Erjavec. DeSUS je već prestao biti strankom i ondje zbacuju Aleksandru Pivec i pozivaju natrag vječnog predsjednika. Koji dolazi ozaren, s mesijanskim pozivom i odlučno staje na čelo opozicijske koalicije i povlači stranku iz vladajuće koalicije. Preuzima poziciju prvoborca protiv Janše i kandidira se za mandatara nove vlade kad sruše sadašnju. Treba 46 glasova, uspio ih je u veljači ove godine sakupiti 42. Dakle, nisu ga podržali ni svi zastupnici iz njegove stranke koji su time pokazali da i dalje žele biti blizu vlasti. Ostatak opozicije je miran jer su se tako riješili destruktivnog Erjavca jednog za svagda i on napušta politiku, drugi put, ali sada čini se trajno.
Opozicijska je koalicija čvrsta jer je Levica prošla potrebnu tranziciju iz pokreta u stranku i sada je otvorena konstruktivnom djelovanju koje podrazumijeva kompromise. Izabiru novu taktiku neprestanog ulaganja interpelacija protiv Janšinih ministara što dovodi do dugotrajnih parlamentarnih rasprava u kojima mogu neprestano javnosti izlagati sve negativne aspekte politike sadašnje vlade. I čini se da ta taktika djeluje.
U ovoj strateškoj igri za vlast sada Janša radi taktičku pogrešku. Osokoljen činjenicom da je preživio glasanje o nepovjerenju, šalje pismo koalicijskim partnerima u kojima im poručuje da od sada više nema soliranja. Na Janšino je pismo Počivalšek najavio oštar odgovor koji nikad nije uslijedio. Što je naišlo na izuzetno negativan odjek u SMC-u gdje jedan zastupnik prelazi u SD, a troje odlučuje formirati novi klub neovisnih zastupnika. Među njima je i Zorčič koji navodi da je odluka bila jednostavna jer je SMC prestao biti liberalni korektiv. Janša sada ima ukupno 38 zastupnica i zastupnika koji ga podržavaju. Ipak odlučuje krenuti u rušenje Igora Zorčiča kao predsjednika DZ-a. Računica mu je bila dobra. Osim koalicijskih 38 glasova, može računati na još tri Jelinčičeva i četiri DeSUS-a. Zmago se dobro zabavlja u cijeloj toj velikoj igri, a DeSUS-ovci imaju samo jedan cilj: izbjeći prijevremene izbore, ispuniti četverogodišnji mandat i zatim se - ha, penzionirati. Ipak su oni stranka umirovljenika. I upravo je tako završilo glasanje o povjerenju Zorčiču, Janšini su dobili točno 45 glasova. I Zorčič je ostao predsjednik DZ-a.
Slovenija se tako našla u pat poziciji. Niti opozicija ima dovoljno glasova da sruši vladu niti vladina koalicija može dokazati da ima većinu. Jer, u DZ-u sjede dva predstavnika manjina, talijanske i mađarske. Koji su se od prvog višestranačkog saziva DZ-a oduvijek postavljali kao neutralni i izbjegavali se izjasniti u situacijama kad bi njihovi glasovi bili presudni. Počivalšek je prije glasanja bio najavio da će mađarskoj manjini biti odobrena relativno velika sredstva za neke projekte, ali slovenski Mađari ne dijele politička stajališta s Orbánom. I ta su dva glasa ostala u zraku kad su Janši najviše trebala.
Opozicija je nakon glasanja zatražila prijevremene izbore jer se pokazalo da vladina koalicija nema većinu. Janša je odlučio boriti se protiv toga svim sredstvima, a kao povode navodi trenutnu javnozdravstvenu krizu s jedne strane i potrebu stabilnosti u državi tri mjeseca prije preuzimanja predsjedanja. U Bruxellesu bi mnogi željeli vidjeti izbore jer je Janša izgubio bilo kakvu realnu podršku. U grupaciju socijalista i demokrata ga ne podnose i nazivaju “malim Orbánom”.
Situacija nije bolja ni u Europskoj pučkoj stranci, matičnom klubu SDS-a, gdje bi mnogi rado vidjeli da krene Orbánovim putem. U Budimpešti su se 1. travnja susreli Orbán, poljski premijer Mateusz Morawiecki i Matteo Salvini, lider talijanske radikalne desnice koji planiraju formiranje novog kluba u Europskom parlamentu koji bi okupio sve stranke koje zagovaraju radikalno desne, ksenofobne političke opcije. U Bruxellesu su uvjereni da će im se Janša pridružiti. Europski parlament je krajem prošlog mjeseca odlučio raspravljati o stanju medija u Sloveniji i pozvali su na sjednicu relevantnog odbora premijera Janšu i ministra kulture Simonitija. Odborom predsjeda nizozemska zastupnica Sophie in ‘t Veld iz skupine liberala. I tu je Janša izazvao skandal. Na početku sjednice je tražio da se pusti video koji je napravila slovenska vlada o stanju medija u zemlji, ali je to zastupnica in ‘t Veld odbila tumačeći kako to nije tema rasprave, materijal je poslan samo nekoliko sati prije sastanka i da je važna usmena rasprava o meritumu stvari. Uvrijeđeni Janša je tada prekinuo svoje sudjelovanje.
Postoji još jedna važna točka sukoba Janše i Bruxellesa jer slovenski premijer odbija potvrditi imenovanje dvaju slovenskih delegiranih tužitelja u Europskom javnom tužiteljstvu. Opozicija je 2. travnja u parlamentarni postupak uložila prijedlog za podnošenje ustavne tužbe protiv Janše, navevši da je prekršio više zakona i ustavnih odredbi. Janša je na tu najavu na i njemu omiljenom Twitteru - budući da smatra da su novinari ideološki obojeni - izjavio da su destruktivno nepovjerenje, medijski atentati na koalicijske partnere DeSUS i SMC i niz neuspjelih interpelacija novi patetični potez jedinstven za destabilizaciju zemlje tijekom epidemije. Interesantno je da je upravo Janšin SDS nekoliko puta podizao ustavnu tužbu protiv premijera Drnovšeka. S obzirom na pat poziciju u DZ-u vjerojatno je da tužba neće proći jer je za očekivati da zastupnici manjina neće o njoj glasati pa opozicija neće imati natpolovičnu većinu.
I vrlo je vjerojatno da će Janša nastaviti svoj mandat do kraja. Već je donesena odluka prema kojoj će se Počivalšek vratiti u zastupničke klupe. Tako će svoj mandat, koji je dobio kao zamjena za Počivalšeka, morati vratiti Gregor Židan koji je iz SMC-a prešao u SD. Tako koalicija dobiva 39 zastupnica i zastupnika i uz SNS i DeSUS imaju 46 glasova. Dovoljno da sruše i prijedlog ustavne tužbe i Zorčiča s mjesta predsjednika DZ-a. Počivalšeku, koji je Janšu podržavao zato da ostane ministrom, navodno je obećano da će i kao zastupnik kontrolirati rad ministarstva gospodarstva. Treba reći da je, kako navodi Delo, slovenski poslovni sektor zadovoljan njegovim radom.
Janša će tako, ako predstavnici manjina ne odluče postati igrači koji presuđuju vladi, imati koliko-toliko mirnu situaciju do izbora iduće godine. A da se izbori održe sada, politički bi se odnosi u DZ-u iz temelja promijenili. Posljednja anketa koju je objavio POP TV pokazuje da SDS ostaje najjačom strankom s podrškom 18,7 posto ispitanih, na drugom je mjestu SD s 10,9 posto, slijede LMŠ s 9,6 posto, Levica s 8,3 posto i NSi s 4,6 posto (izborni prag je 4 posto). Možda bi u DZ uspjeli još ući SAD i SNS. U ovakvom bi omjeru snaga lijeva koalicija bez većih problema mogla formirati vladu. I zato će Janša napraviti sve potrebno da sačuva vlast. Opozicija će mu na tom putu neprestano bacati klipove pod noge i slovenska će politička scena biti zabavna za promatrati sa strane, ali bi u ovom razdoblju mogla početi djelovati toksično na ekonomiju i društvo. No, to Janšu uopće ne zabrinjava. Sve dok on caruje.