Visoke cijene plina i potencijalne nestašice upućuju na razmišljanje o drugim izvorima energije. Struja iz solara, fotonaponskih ćelija i elektrana ugrađenih na krovove mogla bi biti prihvatljivo rješenje i možda će ova kriza za energiju značiti ono što je pandemija značila za digitalizaciju, gotovo preko noći uvela je u masovnu upotrebu. O tome su u Čajanci razgovarali Melani Furlan iz Zelene energetske zajednice koja promovira upotrebu solara, Maja Katić, projektantica solarnih sustava iz tvrtke Vivo Somnia, te Amir Šećerkadić, direktor tvrtke IZIT, susnivačice 3D grupe, klastera 3D tehnologija, koja je ugradila solarne panele na poslovnu zgradu.
Vlašić: Na vašoj se poslovnoj zgradi nalaze solari. Zašto ste ih ugrađivali?
Šećerkadić: U jednom trenutku smo, pokušavajući napraviti svoju operaciju, razmišljali o ugradnji fotonaponske elektrane. U trenutku kada smo to planirali cijela se ta operacija činila puno gorom nego što računica sada pokazuje. Imali smo sreću da smo relativno rano u to ušli, prije nego što su se pojavili svi ovi problemi na tržištu energije, tako da, gledamo li na povrat investicije koji nam je uz subvencije bio nešto malo ispod deset godina, on je sada pao na tri do četiri godine. Naravno, uz sadašnje cijene električne energije.
Vlašić: Solar se nalazi na krovu?
Šećerkadić: Da, stavili smo na krov zgrade jednu fotonaponsku elektranu snage 30 kW. Sada imamo situaciju da naša poslovna operacija koja uključuje strojeve za 3D skeniranje i 3D printanje, nekih 35 ljudi koji sudjeluju u svemu tome, na oko 1000 četvornih metara prostora, ne stvara troškove. U biti smo na nuli s troškovima. Koliko struje proizvedemo, toliko i potrošimo.
Vlašić: Mogu li stanari u stambenim zgradama, kao što je moja, staviti takav izvor struje na krov?
Furlan: Evo baš je prošle godine to Zakon o izmjenama zakona o tržištu električne energije predvidio, ali, nažalost, ne funkcionira u praksi. No vi se kao stanar stambene zgrade možete dogovoriti sa susjedima da postavite solarnu elektranu koja će opskrbljivati električnom energijom vašu zajedničku potrošnju.
Vlašić: Kako bi to izgledalo, nas je desetak u zgradi?
Furlan: Pa, ako se dogovorite da želite uložiti u sunčevu elektranu na krovu svoje zgrade, za početak procijenite potrošnju koju želite pokriti. Trenutno, ako ciljate samo proizvoditi ukupnu zajedničku potrošnju, to vjerojatno neće biti velika elektrana.
Vlašić: Vjerojatno ne želimo pokriti zajedničku potrošnju, nije problem platiti to malo struje za stubište.
Furlan: Da, vjerojatno bi vam bilo zanimljivije da si, kao stanari, električnom energijom proizvedenom na krovu, umanjujete račune u stanovima. To bi značilo da ta jedna elektrana opskrbljuje više brojila u toj stambenoj zgradi, to je nešto što je zakon predvidio.
Vlašić: To su energetske zajednice?
Furlan: Da. To spada u okvir energetskih zajednica i skupinu aktivnih kupaca koja zajednički nastupa na tržištu. Vjerujem da će to u punom jeku zaživjeti u Hrvatskoj, ali za sada su potrebna još neka regulatorna uštimavanja kako bi se točno znali neki operativni koraci kako do toga doći.
Vlašić: Što znače ta regulatorna uštimavanja?
Furlan: Nakon zakona potrebna je izrada raznih pravilnika.
Vlašić: Koliko je vremena potrebno za to? Imam dojam da bi nas ova zima mogla natjerati da promijenimo način razmišljanja vezan uz energiju kako bismo maksimalno smanjili troškove.
Furlan: Jasno. Što više ljudi postane svjesno tog problema i mogućnosti da ga riješe uz pomoć sunca i solarne energije, i počnu raditi pritisak prema nadležnim institucijama, i taj će se proces vrlo brzo uštimati. Danas je moguće, ako živite u obiteljskoj kući, postaviti solarnu elektranu da zadovolji potrebe vašeg kućanstva.
Vlašić: Maja, vi ste to napravili, stavili ste na krov svoje kuće solarnu elektranu.
Katić: Da, riječ je o kući za odmor i predvidjeli smo da će se dio energije ljeti više koristiti. Procijenila sam veličinu koja mi je bila dovoljna i to je elektrana od 3 kW. Za potrebe te kuće to je bilo sasvim dovoljno.
Vlašić: Kolika je to kuća?
Katić: To je kuća za četiri osobe, za potrošnju koja bi mjesečno bila 300 do 350 kuna. U procjeni uvijek treba uzeti godišnju potrošnju kućanstva i tu nas zakonski okvir malo ograničava jer ja, da bih bila u najisplativijem modelu unutar sustava, a to je kupac s vlastitom potrošnjom, moram u istoj godini predati jednako ili manje energije u mrežu od one količine koju sam uzela. E sad, uslijed korone nije bilo dovoljno intenzivno ljeto i u cijeloj godini sam preuzela manje energije od one koju sam dala. Tako mi je račun porastao.
Vlašić: Čekajte, zato što ste dali višak imate veće račune?
Katić: Tako je, dala sam više struje nego što sam iz mreže uzela. Nisam bila na nuli. Obično, kada se projektiraju elektrane, mora se paziti da razmjena energije bude negdje na nuli. Naravno, tijekom projektiranja to nije jednostavno, ali treba malo pogledati unaprijed, usporediti prethodne račune i tako projektirati elektranu da ona zadovolji potrebe tog kućanstva. Ja sam predala malo više energije i sada sam u poduzetničkom modelu gdje imam puno manju uštedu na razini godine. Meni je ušteda sa 75 posto pala na oko 30 posto, ali se nadam na kraju ove godine doći na nulu ili predati manje energije i tako se vratiti u povoljniji sistem obračuna za mene.
Vlašić: Što znači taj višak energije?
Furlan: Kod Maje je bila specifična situacija zato što je ona postavila elektranu na kući za odmor u kojoj nije boravila tijekom cijele godine. Najčešće, ako kućanstvo odluči postaviti sunčanu elektranu na objekt u kojem boravi cijelu godinu i ima kontinuiranu potrošnju, time dimenzionira elektranu koja zadovoljava te potrebe bez velikih oscilacija, i stvarno može ostvariti uštede od 75 posto, ali i više, i do 80 i 90 posto. To nam omogućava status korisnika postrojenja za samoopskrbu koji predviđa da sve viškove unutar jednog dana koje ne uspijete potrošiti isti tren kada su se proizveli pospremite u mrežu i koristite kasnije.
Vlašić: To “pospremite” je pod navodnicima?
Furlan: Da. Vi ste u paralelnom radu s mrežom i višak koji ne potrošite istog trena predajete u mrežu i koristite ga u istom mjesecu unutar iste tarife. Tu se radi o netiranju, neto obračunu na mjesečnoj razini, što zapravo omogućava da kućanstvo ostvari visoke uštede na godišnjoj razini. Ako imate višak proizvodnje na kraju jednog mjeseca, a to će se dogoditi ljeti kada sunce najviše sjaji…
Vlašić: Ali tada imamo i najveću potrošnju, ljudi se koriste klimatizacijskim uređajima…
Katić: Ovisi, kako tko. Jako puno ljudi se, zbog porasta cijene, odlučuje na ugradnju sustava za grijanje koji će većinu potrošnje imati u zimskom dijelu godine, a mi zapravo u zimskom dijelu godine ne koristimo direktno taj kWh proizveden tijekom ljeta jer, kada ga predamo u mrežu, dobivamo 80 posto iznosa njegove cijene. Tu “preplatu” koju smo dobili tijekom ljetnih mjeseci koristimo u zimskim mjesecima. I opet sam na kraju godine imala 75 posto uštede. Nisam mogla doći na nulu i nisam mogla zaraditi od toga. Tu su i određene mrežarine koje treba plaćati u zimskim mjesecima. Sve zavisi od potrošača, onaj koji ima veću potrošnju zimi, a manju ljeti, nalazi se u situaciji da mu se te krivulje ne poklapaju. Tada to dođe na uštedu koja je prosječno oko 75 posto u kategoriji kućanstva.
Furlan: Građani često znaju kako funkcionira solarna tehnologija i solarna elektrana, ali ne poznaju regulatorni okvir. U tom slučaju je najvažnije da imaju pravu informaciju, da imaju projektanta i instalatera od povjerenja koji će im dimenzionirati i ugraditi sustav koji odgovara njihovim potrebama. Mi u Zadruzi smo posljednjih nekoliko godina posebno fokusirani na segment kućanstva i malih solarnih elektrana, tako da u našem programu podrške koji imamo za građane, Na sunčanoj strani, svi mogu dobiti savjet i informaciju kako cijela stvar funkcionira, a kasnije ih pratimo ako procijene da je solarna elektrana prava stvar za njih.
Vlašić: Da sutra odlučimo, koliko mojoj stambenoj zgradi treba da dođemo do solara na krovu?
Katić: Dat ću vam primjer, dosta svjež. Nakon što se prošle godine promjenom propisa otvorila mogućnost da i stambene zgrade imaju solare bili smo u kontaktu sa stanarima jedne zgrade. Prvi je korak bio saznati procjenu veličine solarne elektrane, što ovisi, naravno, o krovu. Dobili smo podatke o broju stanova, neke račune i radili okvirnu procjenu za tročlane obitelji. Ali prvenstveno smo morali vidjeti u kakvom je stanju krov, koliko na njega stane i vrlo vjerojatno je cijeli raspoloživ kapacitet krova nedovoljan za sve stanove. S tim informacijama o veličini same elektrane, potencijalnoj visini investicije, načinu kako bi se ona dijelila po stanovima po modelu skupine aktivnih kupaca obavijestili smo tog jednog stanara s kojim smo kontaktirali, a na njemu je bilo sazvati sve ostale stanare.
Vlašić: Dobro, recimo da je to riješeno, koliko je to vremena?
Katić: Da je to riješeno, projekt bi već bio gotov i bili bi na traženju dozvole od HEP-a. Po nekoj našoj procjeni, to je oko pola godine od nulte točke do pripreme za ugradnju koja, realno, može biti riješena u nekoliko dana.
Vlašić: Je li toliko i vama trebalo, pola godine?
Šećerkadić: U trenutku kada smo se odlučili dosta smo se požurili i taj proces samog projektiranja trajao je oko četiri mjeseca. Ali vjerujem da je to kod nas bilo jednostavnije jer je postojala jasna volja i svi su parametri bili zadani vrlo rano, tako da projektant nije imao puno nepoznanica u vezi sa samim projektiranjem. U vrijeme kada smo to radili dosta dugo se čekala elektroenergetska suglasnost, za koju je trebalo čak nešto malo dulje od samog projektiranja.
Katić: To sam htjela reći, postoji vremenski dio, koji u praksi, čak i ako se radi o istim ispostavama, može biti mjesec dana, ali i šest mjeseci. Zavisi od slučaja do slučaja i tu ulazi puno faktora. Samo projektiranje je u svemu možda i najkraći dio, HEP je instanca za koju ne možemo znati kako će brzo to riješiti. Zato sam i rekla - pola godine. Da su se stanari složili o načinu financiranja, to bi bilo tako. No još nisam čula da je jedna zgrada to uspjela provesti. Znam da je na više frontova to u planu i veselim se vidjeti taj jedan primjer o kojem ćemo vjerojatno svi čitati, tražiti savjete i saznati kako su to uspjeli.
Vlašić: Je li ZEZ sudjelovao u nečemu takvom?
Furlan: Mi smo fokusirani na podršku građanima i tu smo za sve one koji razmišljaju o ugradnji solarne elektrane na krov svoje obiteljske kuće. Što se tiče ugradnje solara na krovove višestambenih zgrada, tu surađujemo s FER-om da vidimo projekcije, simulacije i analize kako će jednog dana takav model stvarno funkcionirati i koja će biti ušteda.
Vlašić: Iako, nisu samo krovovi zgrada iskoristivi, to mogu biti i parkirališna mjesta.
Furlan: Da, to je, zapravo, čest slučaj da krov nije pogodan za ugradnju solara. Na jednoj kući je krov bio okrenut na sjever, ali se mogao ugraditi na pomoćni objekt koji je bio okrenut prema jugu. Tada je potpuno smisleno postaviti sunčanu elektranu na pomoćni objekt. Ugradnja solarne elektrane na parkirališnim mjestima se u praksi ne izvodi jer se solarne elektrane ne postavljaju na zemlju. Cijeli taj proces realizacije elektrane koja je na tlu je nešto kompleksnija.
Vlašić: Nisam mislio na parkirališna mjesta, nego na nadstrešnice gdje se proizvedena struja može koristiti za punjenje električnih vozila.
Katić: Mi smo upravo u dobrim, poodmaklim koracima na više lokacija u Hrvatskoj da se veće površine parkinga prekriju projektiranim nadstrešnicama koje su u startu pogodne za to.
Vlašić: Aha, kad idem u šoping-centar, onda parkiram auto ispod nadstrešnice, zaštitim ga od kiše, a i napunim strujom?
Katić: Recimo da imamo šoping-centar koji nema nikakve zaklone, ni od kiše ni od sunca. Postoje proizvođači cijelih sustava, razrađene potkonstrukcije koje se projektiraju za svaki pojedinačni parking. Postoje modeli koji se danas mogu kupiti i instalirati. Vrlo je interesantan primjer s transparentnim panelima - osim što ne zatvaraju kompletnu svjetlost na parkingu, štite od sunca, ali imaju i sustav skupljanja vode. Netko će takvu površinu iskoristiti za vlastite potrebe, a netko će te površine iskoristiti da projektira elektranu čiju će proizvedenu energiju prodavati na tržištu.
Vlašić: Kakva je pozicija Zagreba s obzirom na dostupnost sunčane energije?
Furlan: Ako govorimo o obiteljskoj kući u Zagrebu, ona će sigurno imati nekih 20 posto manju proizvodnost u odnosu na isti sustav kao u Splitu, ali to ne treba obeshrabriti Zagrepčane jer ulaganje u solarnu elektranu im daje uštedu od 75 do 90 posto. Osunčanost je manja, nekih 20 posto u odnosu na obalu, ali rekla bih da je cijelo područje naše zemlje jako potentno.
Vlašić: Postoji li neka analiza klimatskih uvjeta u gradovima? U Europi se u raznim gradovima uvode modeli pomoći ljudima kako bi lakše podnijeli visoke temperature. Beč, primjerice, ugrađuje ulične špine, slavine s vodom za prolaznike kako bi se mogli osvježiti. Pariz radi skloništa jer gradovi postaju klimatske klopke za stanovnike.
Furlan: Mi dosta blisko radimo s Križevcima, koji se bavi tim pitanjima. Imaju gradski klimatsko-energetski ured koji se bavi upravo tim pitanjima. Smišljaju rješenja kako bi pomogli i digli kvalitetu života svojim građanima. Prati ih jako puno gradova tako što se građanima omogućuje direktna podrška u obliku sufinanciranja za izradu projektne dokumentacije za solarne elektrane. Križevci su pionir u smislu osnivanja klimatsko-energetskog ureda.