Umirovljeni diplomat Frane Krnić bio je jugoslavenski ambasador i hrvatski veleposlanik u više zemalja. Dio je male, ali iznimno značajne skupine profesionalnih diplomata koji su se početkom devedesetih vratili u Hrvatsku i stavili na raspolaganje Franji Tuđmanu. U Nakladi Bošković objavio je knjigu svojih sjećanja koju je nazvao “Crni kaputi, bijele rukavice”.
Krnić je u diplomaciji proveo 47 godina, od čega 26 kao hrvatski veleposlanik, a nekoliko godina bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova. Kako je bio šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove Budimira Lončara, kojeg uvijek ističe kao najboljeg ministra s kojim je radio, bio je i ostao trn u oku hrvatskim desničarima. Optužuju ga za jugoslavenstvo i udbaške dijelove karijere. Osobno je vrlo dobro poznavao dvojicu predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića i Milana Milutinovića, s kojima je studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Njegova knjiga tek se našla na rafovima knjižara a napadi su počeli. Najviše je odjeknula kritika bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji ga je optužio za netočne navode oko uloge koju je imao kao šef POA-e u suradnji Ureda predsjednika Stipe Mesića s Haškim sudom. Karamarko je, usput, izrazio svoje “iskreno žaljenje što njemu i sličnima predsjednik Tuđman 90-ih ipak nije opalio vritnjak”.
- Tomislav Karamarko je u pravu samo u jednom detalju. On je doista postao šef Protuobavještajne službe nešto kasnije. Jednostavno, dogodila se mojim previdom omaška u pripremi knjige. Objavljen je dio rečenice koji glasi “na čijem je čelu tada bio Tomislav Karamarko”, a u mojem originalnom rukom pisanom tekstu stoji “na čijem čelu tada još nije bio Tomislav Karamarko”. Ali, on u mojem tekstu nije optužen ni za što. Ja ne mogu utjecati na to što netko može zaključiti. Ja bih mogao njemu prigovoriti milijun stvari jer je njegova reakcija hrpa uvreda i odraz njegova političkog crnila koje samo nanosi štetu demokratskoj Hrvatskoj.
On vas pokušava diskvalificirati kao jugoslavenskog diplomata.
- To je klasična teza iz tih krugova da su svi oni koji su došli s jugoslavenske strane zapravo jugonostalgičari, da su ušli u hrvatsku diplomaciju iz nejasnih razloga. A ja tvrdim da je većina nas, čak i prije nego što je formalno stvorena nova hrvatska država, u napetim odnosima unutar Saveznog sekretarijata za vanjske poslove u Beogradu iznijansirala politiku hrvatskih diplomata koji su se jasno postavili u obranu interesa Hrvatske. Istina, bilo je i diplomata Hrvata koji su bili protiv novog koncepta Hrvatske, ali prvenstveno iz ideoloških razloga. Ideologija je osobna stvar i svatko ima pravo opredijeliti se. Ali, u trenutku kad ti je domovina ugrožena, onda je samo domovina na prvom mjestu. Motivacija 99 posto jugoslavenskih diplomata s hrvatske kadrovske liste poklapala se s interesima Republike Hrvatske.
Vas osobno javno se sumnjiči zbog činjenice što ste svojevremeno radili u Drugoj upravi SID-a, zaduženoj za tzv. neprijateljsku emigraciju. Jeste li bili udbaš, kako vas optužuju?
- To je još jedna besmislica. Od 21 godine koliko sam proveo u jugoslavenskoj diplomaciji, u SID sam ušao nakon osam godina diplomatskog rada i tamo ostao nepune tri godine. Ulazak u SID zapravo je priželjkivao svaki diplomat jer je to bilo priznavanje njegovih dokazanih diplomatskih sposobnosti. Bio je to pečat vrhunske profesionalne kvalitete. Od te tri godine u SID-u godinu i pol sam radio na analitici, a ostatak sam bio načelnik Druge uprave, koja se jest bavila pitanjima emigrantskih skupina, bez obzira na nacionalnost, ali isključivo u političkom kontekstu. U prostor djelatnosti Druge uprave nisu bila uključena pitanja terorističkih obračuna. U Jugoslaviji tu su nadležnost imale isključivo specijalne službe Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova.
Je li SID bio analitička ili zapravo obavještajna služba?
- SID je bio i analitička i obavještajna služba. Prikupljali smo podatke, ali političkim putem i sofisticiranim diplomatskim djelovanjem.
Što to znači?
- To znači da smo, naprimjer, u strukture pojedinih emigrantskih organizacija pokušavali uključiti osobe koje su nam mogle davati potrebne podatke. Ponekad je u tome bilo uspjeha, a ponekad i nije. Sjećam se, u SID-u je, u jednoj situaciji kada je Mate Meštrović, kiparov sin i kasniji hrvatski veleposlanik u Bugarskoj, bio visoki dužnosnik u emigrantskom Hrvatskom narodnom vijeću, postojao interes o njegovim političkim vizijama, pa su bile poduzete mjere da se detaljnije sazna o njegovim stajalištima na prvom kongresu Vijeća održavanom u Chicagu. Kongres je trajao dva dana, a u SID-u smo već nakon prvog dana dobili fotokopiju njihova originalnog zapisnika, i to angažiranjem jednog stranog novinara koji je radio za jednu treću zemlju. Radio je zapravo na dva fronta, za svoju zemlju, ali je činio uslugu i Jugoslaviji radi moguće međusobne buduće političke ili obavještajne trgovine. To vam je samo jedan mali detalj koji vam može pokazati dio metodologije koju može primjenjivati samo sofisticirana diplomatska obavještajna služba. Taj novinar je zapisnik pak dobio od jednog Hrvata koji je bio sudionik skupa HNV-a, ali očito i njegov suradnik. Sličnih situacija bilo je i u klasičnim međunarodnim odnosima jer je SID uspijevao zahvaljujući kvaliteti svojih diplomata angažirati kao svoje stalne ili ad hoc suradnike i dobar broj stranih diplomata, ministara i političara, posebno iz tzv. Trećeg svijeta. Nakon dvije godine i sedam mjeseci otišao sam kao diplomat na drugu funkciju. Ali taj period je, bez sumnje, podigao na mnogo višu razinu moje ukupno profesionalno iskustvo.
Vi u knjizi kažete da bi i današnja hrvatska diplomacija trebala imati takvu vrstu obavještajne službe. Zašto? Što bi time dobila diplomacija i država?
- Hrvatska diplomacija bi trebala imati obavještajnu službu, ali nema je. Sad te poslove radi SOA svojim kanalima. Dobar broj zemalja ima i dalje takve službe u okviru svojih diplomacija. Međutim, paralelno bi se moralo izmijeniti i niz drugih stvari. Ovo kako danas funkcionira hrvatska diplomatska služba, po mojem mišljenju, poprilično je prizemno, anonimno i suviše obilježeno isključivo činovničkim razmišljanjem. Ako imaš obavještajnu službu, onda moraš imati i niz drugih pratećih službi, posebno analitičku. Ipak, najvažnije je imati programe koje treba realizirati, što u konačnici daje legitimaciju određenim interesima. Mi se u ovom trenutku utapamo u tu bezimenu činovničku diplomaciju Europske unije, umjesto da se počnemo ponašati kao izuzetno aktivna, pa čak i agresivna diplomacija na onim područjima koja su nam od strateškog interesa. A za Hrvatsku su od presudne važnosti odnosi sa susjednim državama. Iza posebno važnih programa trebaju stajati odgovarajući ljudi. I na kraju, oni moraju imati mogućnosti da se određena pitanja rješavaju i tzv. tihom ili tajnom diplomacijom. Kad bi Hrvatska u regiji napravila određene uspješne iskorake, to bi pojačalo ne samo njen ugled kao države već bi joj osiguralo bolju konkretnu poziciju i na širem međunarodnom planu.
Ali Hrvatska je svojevremeno imala obavještajnu službu u Ministarstvu vanjskih poslova. Što se dogodilo sa Sedmom upravom MVP-a?
- Vodio ju je Vice Vukojević, ali u to vrijeme, početkom devedesetih, Sedma uprava se prvenstveno bila usmjerila na utvrđivanje lažnog povezivanja diplomata, koji su nekada radili za jugoslavensku diplomaciju, sa stranim obavještajnim službama, prije svega sa srpskom. Time se kompromitirala. A to je bilo i besmisleno.
Kako se dogodilo da je obavještajna služba ukinuta?
- Mislim da je tu imao presudnu ulogu Mate Granić, ali on to ne bi mogao sam napraviti. Imao je punu podršku Tuđmana. U knjizi sam naveo primjer progona Božidara Gagre, koji je bio i šokantan i ilustrativan. Istjerivanje tzv. crvenih vještica iz diplomacije, a to je bio cilj Vukojevića i njegove ekipe, ne bi moglo funkcionirati na duže staze.
Kakav je zapravo bio odnos nove hrvatske vlasti prema vama diplomatima koji ste prihvatili Tuđmanov poziv i stavili se na raspolaganje državi?
- Sam vrh i Tuđman osobno imali su apsolutno korektan odnos. Bio sam prisutan kada je premijer Zlatko Mateša prenio Tuđmanovu ponudu Budimiru Lončaru da se aktivira u hrvatskoj diplomaciji. Lončar je to pristojno odbio. Tuđman je, recimo, mene namjeravao poslati za veleposlanika u Washington, ali umiješali su se drugi čiji su interesi prevladali. Više nego korektno se prema diplomatima koji su prešli iz jugoslavenske diplomacije ponio i Mate Granić. On je osigurao jednu normalnost rada unutar Ministarstva.
Ali pišete u knjizi da je i sam Granić morao obavljati povjerljive razgovore u parku na Zrinjevcu jer se bojao da ga prisluškuju.
- Sve je uvijek ovisilo o odnosu snaga među grupacijama u vrhu države.
Kakva je iz današnje perspektive vaša ocjena uloge i učinka profesionalnih diplomata koji su prešli na hrvatsku stranu?
- Po meni, naša uloga je bila presudna. Ako je Mario Mikolić stvorio protokol u Uredu Predsjednika odnosno hrvatskom MVP-u, ako je Svjetlan Berković osnovao Diplomatsku akademiju, a Stanko Nick pravnu službu, onda su bivši jugoslavenski diplomati stvorili elementarne sektore za postojanje naše nove diplomacije. Nažalost, nitko od tih iskusnih profesionalnih diplomata nije bio angažiran prema unutarorganizacijskim problemima diplomacije, pa se i danas vidi da upravo organizacija MVP-a šepa.
Studirali ste u Beogradu sa Slobodanom Miloševićem i dobro ste ga poznavali. U knjizi opisujete razgovor s predsjednikom Tuđmanom o njemu. Što ga je najviše zanimalo?
- Tuđman je 28 minuta koliko je trajao taj naš razgovor šutio, kimao glavom i slušao uglavnom mirno, osim kada je izrazio svoje čuđenje u trenutku u kojem sam mu rekao da ja ne bih vjerovao Miloševićevu potpisu na bilo kakvom dokumentu. Kasnije sam to povezao sa svim onim tvrdnjama o podzemnom pregovaranju Tuđmana i Miloševića. Milošević je bio inteligentna osoba, imao je čak i osobnu hrabrost. Recimo, početkom šezdesetih, prije pada Rankovića, Milošević je bio sekretar Partije na Pravnom fakultetu u Beogradu. Rankovićeva tajna policija pokušavala je ubaciti svoje ljude u partijski komitet. Milošević se javno pobunio tražeći da nitko iz Udbe ne uđe u partijsko vodstvo. Time je bez straha bio ozbiljno ugrozio svoju poziciju, ali i karijeru. Ali, isto tako vidio sam ga mnogo puta kako tvrdi jedno, a odmah iza toga radi kontra. Kao osobu, Miloševića sam vrlo dobro poznavao, netko je to rekao Tuđmanu i zato je on inzistirao da mu toliko pričam o njemu.
Miloševića ste posljednji put sreli kao zatvorenika u Haagu.
- To je bio kratki susret. Pozdravili smo se. Tada je to bio ne samo slomljeni političar. Milošević je i kao čovjek bio potpuno slomljen.
Vi tvrdite da je haška optužnica protiv predsjednika Franje Tuđmana bila napisana...
- Da, bila je napisana dok je tužiteljica bila Kanađanka Louise Arbour. Napisana je pred kraj njezina mandata i ona ju je ostavila svojoj nasljednici, novoj tužiteljici Carli del Ponte. Međutim, Tuđman se razbolio i Carla del Ponte se više nikada nije javno i konkretno očitavala o njoj. Da Tuđman nije umro, optužnica bi, što mi je sama Carla del Ponte rekla, bila podignuta.
Prema bivšem ministru vanjskih poslova Mati Graniću generalno imate pozitivan stav, ali u knjizi spominjete i neke njegove profesionalne nedostatke. Koje?
- Prvi njegov profesionalni nedostatak bio je njegov engleski. Gotovo svaki svoj nastup počinjao je jednom jako tvrdom, pomalo stereotipnom frazom na engleskom jeziku o hrvatskoj “maloj teritoriji i velikoj povijesnoj ulozi”. Ono što je on programirao kao vanjsku politiku samo je djelomično njegov proizvod. To je ipak na njegov stol dolazilo s Tuđmanova stola. Od 1997. Tuđmanov savjetnik za vanjsku politiku bio je Neven Madey, također iz jugoslavenske diplomacije. Madey je čovjek sa stavom, a kako mi je sam govorio, praktički nije bilo moguće promijeniti Tuđmanove političke koncepcije, mada nije izbjegavao čuti savjete i primjedbe. Neke je ipak prihvaćao, i to je onda išlo u MVP. Granić je to iskreno provodio, pogotovo kad su to bila usmjerenja koja nisu bila ultradesna, koja su bila liberalnija i proeuropska. Granić je bio elastičan. Druga njegova visoka kvaliteta je dobar, ljudski odnos sa suradnicima. Naravno, ni on se nije ozbiljno pozabavio unutrašnjom organizacijom diplomatske službe jer to, jednostavno, nije ni znao. Imao je i profesionalnih slabosti u zanatskom smislu, jer u praksi nije bio diplomat, nego liječnik.
Mate Granić bio je, kako i sami pišete, često na udaru desnice baš zbog MVP-a.
- Da, ali spretno se izvlačio. U jednom trenutku napali su ga na nekom užem sastanku vodstva HDZ-a da mu Ministarstvo vode jugoslavenski kadrovi. Pomoćnici smo mu bili Hido Biščević za Europu, SAD i Rusiju, ja za ostatak svijeta, a Neven Madey za multilateralu. Madey je bio šef kabineta Budimira Lončara dok je bio zamjenik saveznog sekretara, a Hido je slovio za projugoslavenski orijentiranog novinara jer je bio dopisnik Vjesnika iz Amerike. Nakon prvog napada Granić je to eskivirao, a nakon drugog sastanka na kojem je opet napadnut to je riješio time što je mene predložio za veleposlanika u Madridu, a Hidu u Moskvi. Nevena Madeya podržao je za vanjskopolitičkog savjetnika predsjednika Tuđmana.
Surađivali ste sa svim ljudima koji su vodili MVP. Kakva je bila uloga Ive Sanadera kao Granićeva zamjenika?
- Ja sam Sanadera susretao uglavnom na ministarskim kolegijima. Na početku naše suradnje izradio sam mu jednu cirkularnu instrukciju za sva veleposlanstva na mom području jer većina veleposlanika tada nije imala nikakvog iskustva i nisu znali što i kako raditi. Sanader je instrukcijom bio oduševljen. On je imao nos. Ali te kolegije je karakterizirao i svojevrstan pritajeni sukob Sanadera s Granićem iako se nije osjećao na površini. Granić je nama, pomoćnicima ministra, često, naravno privatno, znao sugerirati da Sanadera u nekim aspektima držimo po strani. Nikada o njemu nije rekao ni jednu ružnu riječ, ali postojala je tendencija Sanaderova izoliranja. Možda je osjećao da ga Sanader želi podzemno istisnuti i postati ministar vanjskih poslova. Ali, koliko sam vidio kasnije, u vrijeme rasprava s Haagom, kada je Sanader već bio premijer, bilo je očito da Sanader ima urođen diplomatski instinkt. Ni on nije imao zanatska znanja niti diplomatsko obrazovanje ili iskustvo, ali definitivno je imao diplomatski instinkt.
Sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića u knjizi opisujete kao vrhunskog diplomata.
- Unutar Ministarstva nikada nisam s Milanovićem surađivao izravno. Nismo radili na istim sektorima, ali smo se viđali. Zaista mislim da je Milanović dobar diplomat, da je njegova zanatska kvalificiranost visoka i da je politički sposoban usmjeravati svoje misli u konkretne projekte. Sada se vode polemike o tom kako se on izražava. Vjerojatno je to dio temperamenta.
Nije li njemu diplomacija, možda baš zbog temperamenta, bila dosadna pa se opredijelio za politiku? U diplomaciji se mora voditi računa o tom što se govori, kako se govori, koliko i gdje... A to je sve ono što Milanović kao političar ne želi i ne mora. Može li netko biti dobar diplomat ako tako javno nastupa?
- Milanović sam kaže da sada ne mora biti diplomat jer mora biti političar. Ja se pitam nije li možda to kako on sada nastupa u nekim situacijama također određena diplomatska taktika. Ona na prvi pogled može izazvati odbojnost, ali u drugoj fazi može postići baš ono što on želi. Ali, da me on pita bih li ja tako razgovarao kao što on zna nastupati, ja bih mu rekao - ne, ne bih. Pogriješio si što si u nekim situacijama tako govorio. Međutim, rekao bih mu, kad ti sve zbrojim i odbijem, još uvijek imaš kod mene veliki plus.
Postoji jedno pravilo u diplomaciji koje je Milanović, očito, zaboravio. Ono glasi: Ne izazivaj rat s medijima. Čini mi se da je tu Plenković malo oprezniji mada i on zna ući u rat s novinarima.
A kako komentirate taj sada već mitski sukob predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića?
- Ako taj sukob proizvede nekakav pozitivan efekt, naprimjer da Plenković bude manje kunktator, a Milanović više uviđavan, onda rezultat neće biti negativan. Ali, ako se nastavi ovako, onda je to besmisleno.
U knjizi objašnjavate svoj dojam o Plenkoviću kao kunktatoru, čovjeku koji odgađa donošenje odluka, koji oklijeva... Ali, nije li Plenković kao političar svojoj stranci donio dvije izborne pobjede i stabilnost? Nije malo onih koji misle da je on najbolje što se HDZ-u moglo dogoditi?
- To je i moje mišljenje. Ali, čini mi se da Plenković oklijeva više nego što bi meni odgovaralo, posebno u pitanjima definitivnog eliminiranja izvjesnog proustaškog naslijeđa. U HDZ-u postoje dublji i širi problemi i on na njih još uvijek nema potpuni utjecaj. On dubinski nije promijenio HDZ, ali stvara novu strukturu u stranci i, ako uspije, dovest će HDZ na razinu tradicionalnih europskih konzervativnih demokršćanskih stranaka. Ipak, kod nas će to biti malo teže.
Plenković se okružio profesionalnim diplomatima s kojima ste i vi surađivali. Recimo, Gordan Jandroković bio je ministar. Kako njega ocjenjujete?
- Jandroković je bio ministar vanjskih poslova, ali poprilično bezimen. On je bio Sanaderov čovjek i Sanaderov izbor po istoj logici po kojoj je Račan izabrao Piculu. Da samo budu tehnički potrčci. Međutim, Tonino Picula je kasnije politički izrastao, nakon početnog vrlo velikog amaterizma u Ministarstvu vanjskih poslova. I Sanader je Jandrokovića postavio za ministra samo da bude formalna figura jer je ministar vanjskih poslova bio on. Jandroković je ostao u politici, ali to nije bio put političkog sazrijevanja kao kod Picule. Plenković bira neke izvanredne ljude, europski profilirane diplomate, ali bira i one koji stalno vise na rubu smjene, koji su formirani provincijalno.
Nije li Davor Božinović, također diplomat, postao jedan od najutjecajnijih ljudi u Plenkovićevu timu?
- Božinović je stabilan političar. On nije glumac čak ni kad donosi loše vijesti o pandemiji.
U knjizi uspoređujete radne stolove nekoliko premijera koje ste vidjeli, od nereda na Račanovu zatrpanom stolu do potpuno urednoga Sanaderova i Milanovićeva stola bez suvišnog papirića. Kakav bi, po toj analogiji, trebao biti Plenkovićev radni stol?
- Nisam ga vidio, ali mislim da nije pretrpan. Ne bi me iznenadilo da je čist kao Milanovićev.
Kolinda Grabar-Kitarović napravila je najuspješniju karijeru od svih tih hrvatskih karijernih diplomata u politici. Kako je ocjenjujete kao diplomatkinju, ministricu i političarku?
- Definitivno je najuspješnija ako gledamo kako je netko počeo i dokle je došao. Ali, i ona je Sanaderov produkt koji ju je izvukao kroz stranački profil i doveo u MVP. Samo po svom diplomatskom i političkom znanju ona ne bi mogla napraviti takvu karijeru. Svoj uspjeh može zahvaliti stranačkoj, ali prije svega Sanaderovoj podršci.
Kakav joj je bio mandat kao predsjednice države u vanjskoj politici?
- Bio je osrednji. Ništa se bitno u vanjskoj politici u njezinu predsjedničkom mandatu nije dogodilo i nijedan projekt nije bio njezin. Ona sebi pripisuje Projekt triju mora, međutim to je bila američka inicijativa.
Što mislite o današnjoj hrvatskoj diplomaciji na čelu s ministrom Gordanom Grlićem Radmanom? On je u MVP-u praktički od prvog dana i na njega se ne može primijeniti Račanov i Sanaderov princip kadroviranja.
- Ali može se primijeniti jedan drugi princip. Ne mogu osporiti da je Grlić Radman zanatski, diplomatski obučen. Ne želim biti grub, ali on je totalno lišen diplomatske vizije. Ako nema vizije u diplomaciji, samo se slijede dnevni i tekući događaji. Danas je to Afganistan, jučer je to bio položaj Hrvata u BiH... Nema vizije kako raditi na duže staze. U Hrvatskoj dugoročne koncepcije vanjske politike nema ni na razini Vlade, a još manje na razini MVP-a. I to je problem.
Ali na nedavnoj diplomatskoj godišnjoj konferenciji premijer Plenković je rekao da Hrvatska nikada nije imala jači vanjskopolitički položaj.
- To je samohvala. To je politička izjava koja, nažalost, ne odgovara stvarnoj situaciji. Mi koji smo službovali po stranim zemljama znamo kakav je odnos njihovih vlada prema Hrvatskoj. Nije optužujući, ali je poprilično ignorirajući. Nema inicijativa važnih stranih država u kojima se Hrvatska poziva da se priključi.
Ipak, strateški vanjskopolitički ciljevi Hrvatske su ostvareni, sada je na redu ulazak u Schengensku zonu...
- Ulazak u Schengen je prvi vanjskopolitički iskorak i uspjeh Hrvatske nakon osam godina. U svemu ostalom smo poprilično pasivni i anonimni.
Je li to posljedica tzv. briselske diplomacije koju kritizirate u svojoj knjizi?
- Između ostaloga. Efekti briselskih sastanaka ministara i posebno premijera nisu ni blizu efekata dobro pripremljenih radnih bilateralnih susreta. Ni premijer ni predsjednik nemaju značajnijih bilateralnih sastanaka. Premijer je nedavno bio u Ukrajini, ali to nije bio bilateralni posjet. Istina, on se sreće sa svim europskim predsjednicima vlada svakog mjeseca, ali to je sve na činovničkoj razini EU. Otvorena pitanja koja Hrvatska ima s pojedinim zemljama ne rješavaju se tako. Delikatni problemi s našim susjednim zemljama mogu se riješiti samo bilateralnim susretima i posjetima, naravno, kao što sam već spomenuo, i uz razrađeniju tzv. tihu, pa i tajnu, diplomaciju.