Što Hrvatsku kao državu i kao društvo čeka u 2019. i u idućim godinama? Pitanje je jednostavno, ali je odgovor na njega – sve samo ne jednostavan.
Naime, da bismo mogli projicirati budućnost, moramo napraviti inventuru onoga što se događalo u prošlosti i racionalno procijeniti gdje smo danas. Jesmo li to uopće u stanju, kao država i kao društvo? Kritička misao danas je u Hrvatskoj marginalizirana, prokazana. Intelektualne potencijale potisnula je na margine kvaziintelektualna fukara koja vrlo dobro pjeva budnice i davorije, po mjeri vlasti. I zagadila javni prostor.
Ako je itko gajio iluzije, ubrzo je po ulasku Hrvatske u EU postalo jasno da sam čin pristupanja neke zemlje u tu zajednicu ne može riješiti njezine probleme, ali može donekle pomoći u njihovu rješavanju te pospješiti oporavak. Članstvo u EU nije čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i sama EU našla u krizi, pa nema snage pomagati, nego i zbog toga što se nužne reforme, društvene i ekonomske, moraju dogoditi vlastitom voljom i vlastitim snagama, uz tek lateralnu pomoć europskih institucija.
No, za istinske reforme kod nas nema volje. Dodatno, u Hrvatskoj se posljednjih godina dogodila regresija u društvenom i civilizacijskom pogledu, zatvaranje u sebe. Sve je toliko paradoksalno da mu ne nalazim prave razloge. U trenutku kad se kao narod imamo mogućnost otvoriti prema Europi, svijetu, događa se obrnuto.
Jedan od najvećih historičara 20. stoljeća Eric Howsbawm rekao je u intervjuu sredinom devedesetih da se Hrvatska, kao mala nacija, mora otvoriti prema svijetu, inače neće preživjeti.
Je li naša istinska želja da budemo malena, samozadovoljna (odnosno lažno zadovoljna), izolirana zemlja? Ili funkcionirati kao narod među narodima, disati slobodu punim plućima? Mi smo ušli u Europu formalno, ali mentalitetno, stvarno, nismo. Dugotrajna kriza, koja čak i ne proizvodi toliko siromašne koliko frustrirane ljude, jedan je od razloga. A ta kriza nije samo gospodarska nego i društvena, identitetska, i utoliko još teža.
“Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira” – piše na ploči položenoj uz nedavno otkriveni spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu. Ne znam kad je to Tuđman rekao ili napisao, ali taj je citat za Tuđmana uistinu karakterističan. A on još više govori o Hrvatskoj danas, jer je nepoznat netko vrlo promišljeno odabrao baš taj citat. Naime, Tuđman nije vjerojatno ni pomislio, baš kao ni njegovi današnji epigoni, da se procesom globalizacije “individualizira” ne samo nacionalno nego i pojedinac, da mu se daju donedavna neslućene mogućnosti i slobode da komunicira s drugima i drugačijima, da putuje, da radi i trguje s drugim dijelovima svijeta.
Taj aspekt oslobađanja pojedinca samo je jedna od brojnih posljedica globalizacije. Jer, afirmiraju se (“individualiziraju”) i kulture drugih i drugačijih, i gradovi, i regije, i košarkaške i hokejaške lige, ekstremni sportovi, i arapska i japanska, kao i veganske i vegetarijanske kuhinje i tko zna što sve ne.
Ne, te aspekte globalizacije Tuđman i njegovi epigoni ne vide, njih interesira samo nacija i država. Baš kao što je Tuđman apsolutizirao naciju i državu, te nacionalnu državu vidio kao završetak povijesti, tako to čine i njegovi današnji epigoni, doduše, s puno manje pompe. No, oni, po uzoru na Tuđmana, vide tu državu isključivo kao teritorij, lišen svakog društvenog i kulturnog sadržaja koji nije po mjeri ekskluzivističkog kanona: obitelj, tradicija, konzervativizam, vjera, vječno žrtvovanje za tu državu (“Sve za Hrvatsku – Hrvatsku nizašto!” – klicali su oni koji su iz nje izvukli najviše koristi za sebe), nogometna reprezentacija. Pred tim se činjenicama ima klečati, a ne misliti, poručuju Tuđmanovi epigoni eventualnim kritičarima za kojima objavljuju tjeralice proglašavajući ih “jugoslavenima” i “komunjarama”.
Podizanjem Tuđmanovih kipova, medijskim monopolom na tumačenje njegova lika i djela koji je sve jači u posljednje vrijeme, on je kao osoba obogotvoren. Takva je, zapravo, postala i država Hrvatska, pa s njome i HDZ. Danas se čini kao da će HDZ zauvijek pobjeđivati na izborima, kako god se ponašao. Naime, ili je uspio uništiti sve opasnije političke protivnike ili su se oni sami uništili.
Ekipa na vlasti ili pri vlasti uzela je sebi za pravo da određuje mjeru hrvatstva i “ljubavi prema Hrvatskoj”. Što su oni u propagiranju tog “kroatometra” glasniji, to gotovo u pravilu više lažu, mažu i varaju. Kako prava reakcija javnosti izostaje, tako oni znaju da nema te svinjarije koju oni neće napraviti a da se ne bi mogla obraniti licitiranjem lažnim patriotizmom (“ljubavlju prema Hrvatskoj”).
Jedna od predvodnica u promociji dvostrukog morala koji se manifestira u lažnom patriotizmu jest predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Neću više o tome kako je ona bolja navijačica nego predsjednica, iako je i to pokazatelj besmisla njezina mandata, nego o činjenici da ona nema vlastitu političku agendu, nema nikakav politički projekt. Jelena Lovrić nedavno je napisala da bi “gospođa morala prvo samu sebe promijeniti i politički uozbiljiti”. Prioritetno bi trebala raditi ono što joj Ustav nalaže - da se “brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. A ona se od slučaja Lozančić iz 2016. poigrava tajnim službama, da ove najnovije skandale u njezinoj vlastitoj kući uopće ne spominjemo.
Što se događa kad bliski suradnici državnika rade protiv državnih interesa, pokazao je velikan europske povijesti 20. stoljeća, Willy Brandt, koji je, saznavši da je jedan od njegovih najbližih suradnika Günter Guillaume istočnonjemački špijun, smjesta dao ostavku. Nemojmo ipak KGK uspoređivati s Willyjem Brandtom, Brandt to nije zaslužio.
Porazna je činjenica da je Kolinda Grabar-Kitarović i dalje najpopularniji političar/političarka u Hrvatskoj – o njoj pozitivan dojam ima 61 posto ispitanika. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Iako je do prvoga kruga predsjedničkih izbora ostalo manje od godinu dana, još nema na vidiku protukandidata koji bi Kolindu Grabar-Kitarović mogao spriječiti da uzme drugi mandat.
Uživajte u ratu, mir će biti strašan, rekao je netko nekad davno. A mi, zapravo, ni 23 godine nakon završetka ratnih operacija nemamo pravi mir, nego nekakvo zabetonirano poslijeratno ratno stanje. Ispadi kretena s “druge strane” najbolji su argument da se psihološka demobilizacija ne smije dogoditi. A onda ima i naizgled stihijskih inicijativa i ideja, poput traženja da se procesuiraju ratni zločini, da se zabrane stranke, cenzuriraju novine, a zapravo iza njih stoje dijelovi državnog aparata, a u posljednje vrijeme i dijelovi Crkve.
Biskup koji je na toj časti naslijedio Josipa Jurja Strossmayera izjavljuje kako “razumije” nasilje prema homoseksualnim osobama. Ne bi li biskup ipak bio dužan poslušati riječi Ivana Krstitelja – “nikome ne činiti nasilja” ili Isusove – “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”? Drugi biskup u jaslice u svojoj crkvi stavlja figurice hrvatskih vojnika. Jedan visoki crkveni dužnosnik tvrdi da se “u Jasenovcu nije provodilo ubijanje”, da je ”popis jasenovačkih žrtava potpuno lažan i izmišljen”, da u Jasenovcu “NDH nije ubijala Srbe, nego su nakon rata partizani i komunisti ubijali hrvatske domoljube”, pljujući time po riječima nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu (“sramotna ljaga za NDH”). Neki župnici šire omrazu protiv migranata i njihova “islamskog krivovjerja” te sugeriraju “župljanima da nikoga ne primaju u svoje kuće, ne daju hranu, vodu i prenoćište”. A nadležne institucije Crkve u Hrvatskoj šute kao zalivene.
Kad za točno godinu dana, 1. siječnja 2020., Hrvatska počne šestomjesečno predsjedanje EU-om, mnogobrojne visoke europske delegacije spuštat će se u zračnu luku “Franjo Tuđman” i na putu prema raznim hrvatskim institucijama prolaziti pored spomenika Franji Tuđmanu, koji kao da dolazi iz vremena prošlog. Kad Europljane tako vozamo oko Tuđmana koji je zanemarivao, prezirao ili uopće nije razumio europske (liberalnodemokratske) vrijednosti – kakvu im poruku šaljemo?
Imamo li mi uopće više potencijala za napredak? Na kraći rok – u demografskom, ekonomskom, financijskom, društvenom smislu – teško. Radit će se 2019. i u idućim godinama možda o parcijalnim poboljšanjima u nekim sektorima, o ekonomskom rastu od dva ili tri posto, pomoći će nam ulazak u Schengen i u eurozonu. No, ako dođe do neke šire ekonomske krize, ona će nas pogoditi jače nego druge, zbog slabosti gospodarstva i krhkosti države.
Na duži rok – pritom mislim na razdoblje od pet ili deset godina – promjene nabolje su moguće, ali s radikalnim promjenama u političkim koncepcijama, s novim ljudima koji će postaviti nova pitanja, davati na njih drugačije odgovore i tako pokrenuti zapretane društvene energije. Takve se promjene i takvi ljudi ne vide na horizontu. Dok mi kao dominantni narativ u društvu i politici nismo sposobni prihvatiti razumni pragmatizam i suočavanje s istinom o samima sebi, dok se mržnja prema drugom i drugačijem širi Hrvatskom, dok imamo nejake institucije, dok u vrhu vlasti imamo nedorasle osobe – uzalud vam trud, svirači.
Volio bih da u nekima od ovih prognoza griješim. Možda se pokaže da sam bio preveliki pesimist. Tko preživi, vidjet će jesam li imao pravo. Vidimo se valjda za deset godina, pa ćemo pričati.
