U vrijeme dok se sastavlja nova Vlada, sadržaj dosadašnjeg rada tima Andreja Plenkovića možemo sažeti otprilike ovako: u prvom mandatu dogodili su im se Agrokor i Covid, drugi će, čini se, ostati obilježen Covidom i saniranjem posljedica pandemijom izazvane krize, ali i mogućim hrvatskim ulaskom u eurozonu, možda i u Schengen. I za jedno i za drugo važno je dovršiti korjenite promjene sustava.
Koronavirus ostaje tvrda činjenica na koju se moramo naviknuti, čini se da s nama ostaje trajno, u svakom slučaju dulje nego što je u početku bilo zamišljeno. Promatrano u tom neizbježnom kontekstu, zato je dobro da se Vili Beroš, posljednji ministar u prilično nesretnom nizu, dosad pokazao solidnim organizatorom zdravstvenog sustava, sposobnim za borbu u kriznoj situaciji, barem u razdoblju kada je država još mogla financijski pokriti posljedice zastoja ekonomije.
Ključno je i da u Zdravku Mariću Vlada ima više nego solidnog ministra financija. Dalje već stižemo na sklizak teren.
Pitanje je kako će se u nimalo jednostavnim okolnostima snaći novi ministar velikog ministarstva gospodarstva, hoće li budući, stari ili novi ministar pravosuđa zagristi u reformu sustava bez koje nema stabilnog razvoja gospodarstva i hoće li netko tko će zamijeniti ministricu znanosti i obrazovanja Blaženku Divjak znati iz kaosa nastalog razbijanjem starog sustava izgraditi novi, prilagođeniji duhu vremena i potrebama ekonomije gladne praktičnih znanja.
Ne treba zaboraviti da je Marićevo liječenje hrvatskih državnih financija počelo još 2016., u vladi Orešković/Karamarko, u koju je Marić stigao nakon četverogodišnje pauze od državne službe koju je proveo u Agrokoru, tada još najvećoj privatnoj korporaciji u državi. I prije toga bio je prepoznat kao jedan od najboljih nestranačkih stručnjaka u Ministarstvu financija (bio je državni tajnik od 2008. do 2012., prije toga pomoćnik ministra za makroekonomske analize i planiranje), upravo zato bio mu je ponuđen i (zamjenički) kontinuitet u vrijeme Slavka Linića, prvog ministra financija u Vladi Zorana Milanovića, što je otklonio “zbog profesionalnog izazova u privatnom sektoru”.
Gledano unatrag, osovina koju su u prvoj polovici 2016. držali premijer, ujedno bivši korporativni financijaš Tihomir Orešković, Zdravko Marić kao njegov ministar financija i Boris Vujčić kao guverner Hrvatske narodne banke bila je u kratkotrajnom mandatu prve Vlade sastavljene pod utjecajem Mosta jedini pokazatelj da se u Hrvatskoj razmišlja o budućnosti. Tada su započeti pregovori s velikim vjerovnicima i javnim se dugom napokon počelo upravljati. Sama Vlada Orešković/Karamarko bila je, nažalost, loše sastavljena, svjetonazorski pogrešno nasađena, bez dodira s vremenom, bez političkog talenta i bez ikakve šanse da preživi.
Činjenica je, međutim, da su, unatoč potpuno promašenoj ukupnoj politici Vlade, državne financije, a pogotovo progresivno zaduživanje, nakon Marićeva povratka u Ministarstvo 22. siječnja 2016., sada na ministarsku funkciju, prestale biti izvor problema. Nakon osam godina kontinuiranog rasta, 2016. je bila prva godina u kojoj se javni dug počeo smanjivati. Krajem 2015. taj je dug bio 86,7 posto BDP-a, s tendencijom rasta. Na kraju trećeg tromjesečja 2016., kada je Vladu preuzimao Andrej Plenković, dug se već bio spustio na 85 posto BDP-a.
Jednaku politiku Marić je nastavio i nakon promjene Vlade, zahvaljujući kontinuiranoj i bezrezervnoj podršci svojeg drugog, politički talentiranijeg premijera. Rezultat je daljnje stezanje javnog duga, koji se krajem prošle godine već spustio na 73,2 posto sada već stabilno rastućeg BDP-a.
Upravo taj, padajući trend zaduženosti, uz suficit državnog proračuna i povratak kreditnog rejtinga na investicijsku razinu, doveo je Hrvatsku do prošlotjednog ulaska u Europski monetarni mehanizam, zadnjeg koraka prije usvajanja eura, uz još neizvjesni Schengen, ključnog za hrvatsko potpuno uključivanje u Europsku uniju.
Hrvatskoj, međutim, ni prije Marića ministri financija nisu predstavljali problem. Neki su, poput bivšeg poreznika Ivana Šukera, bili profesionalci koji su rješavali pred njih postavljene zadatke, drugi su, poput Borislava Škegre i Slavka Linića, radikalno ispravljali mane u sustavu, ne obazirući se previše na kolateralne žrtve procesa. Neupitno stručna Martina Dalić u Vladi Jadranke Kosor provela je premalo vremena za ozbiljnu sanaciju štete, a Boris Lalovac, Linićev nasljednik u Milanovićevoj Vladi, uspio je od financijske smrti spasiti dužnike u švicarskom franku.
Problem hrvatske ekonomije dosad su u pravilu bili prečesto blijedi ministri gospodarstva (osim Martine Dalić i Radimira Čačića), a onda i potpredsjednici Vlade za ekonomiju, koji ili nisu znali prepoznati duh vremena (Branko Grčić) ili su s premalo autonomije izvršavali naputke s vrha. U nizu ljudi koje uglavnom nećemo pamtiti, izredali su se Darko Horvat u Vladi Orešković/Karamarko, pa onda i kao nasljednik jake Martine Dalić u prvoj Plenkovićevoj Vladi, Milanovićev izgubljeni tandem Ivan Vrdoljak - Gordan Maras, Sanaderovi ministri Damir Polančec (vjerojatno u tom društvu najbolji) i Branko Vukelić, pa Ljubo Jurčić i Hrvoje Vojković u Račanovo doba, a i, činilo se tada vječni, Jure Radić u vrijeme Zlatka Mateše, još u doba polupredsjedničkog sustava Franje Tuđmana. Svima je zajedničko da su gospodarska pitanja rješavali u hodu, bez osjećaja za potrebom mijenjanja sustava. Oni kvalitetniji, poput Dalić, Čačića, pa i Goranka Fižulića u prvom Račanovom timu, prebrzo su izgorjeli. Nije bilo hrabrosti da im se dopusti izgurati promjene. Zadnja ratna, Vlada Nikice Valentića bila je zaustavljena kada se, nakon uvođenja kune i obračuna s inflacijom, pripremala na temeljito preslagivanje ekonomije.
S takvim naslijeđem, čija je posljedica u velikoj mjeri nereformirana i pogrešno strukturirana ekonomija, Andrej Plenković sada ulazi u svoj drugi mandat i ujedno u drugu, izvjesno vrlo skupu etapu borbe s koronavirusom.
Nakon nekoliko godina umjerenog rasta koji nijednom nije preskočio 3 posto i nakon zauzdavanja javnog duga, nova Vlada morat će se suočiti s eksplozivnim, ali ipak kontroliranim rastom duga koji se pod pritiskom koronavirusa vratio na razinu prije Oreškovića, s padom BDP-a između devet i 12 posto (ovisno p procjenitelju, MMF je tu blaži od Bruxellesa), kao i s ponovo velikim proračunskim manjkom od procijenjenih 7 posto BDP-a, jer usporena ekonomija značajno je smanjila porezne prihode. Istodobno, rok trajanja pandemije i dalje je potpuna nepoznanica.
Činjenica da je riječ o globalnom poremećaju i da Hrvatska može očekivati znatna sredstva financijske pomoći od Bruxellesa (Unija bi, uspije li Angela Merkel udobrovoljiti škrte Austriju, Dansku, Nizozemsku i Švedsku, strukturu pomoći trebala raspraviti do vikenda) Vladi može samo djelomično amortizirati sudar s velikim kriznim razdobljem. Članovi Plenkovićeva tima lavovski dio posla morat će odraditi sami. Od svih njih, dosad je, uz Beroša, još jedino Marić pokazao da zna što mu je posao. Prve vijesti koje su stigle iz Ministarstva financija, najave rezanja poreza, ohrabrujuće su, no to je, međutim, i dalje daleko od tražene točke hvatanja koraka s vremenom izgubljenim zbog loših politika.
Marićeve igre s poreznim stopama mogu nas jednokratno učiniti zadovoljnijima, ali da bismo uopće mogli govoriti o reformi poreznog sustava, velik posao mora odraditi dio Vlade zadužen za pravosuđe i državnu upravu. Tu nije riječ o broju jedinica lokalne uprave niti o korupciji, dva skupa, ali odavno identificirana problemska žarišta koja treba rješavati u hodu. Riječ je o izgradnji novog, profesionaliziranog sustava uprave, koji se neće mijenjati s izborima i čiji će zaposlenici nesmetano raditi neovisno o političkom smjeru vrha države. U tako postavljenom sustavu samo su ministri političari, a ministarstva su “servisne tvrtke”. Jednom kada ih tako ustrojimo, zemlja će se pokrenuti jer će državni činovnici tada znati svoj posao.
Tek kada se ministarstva očiste od politike, a to znači napune profesionalnim, a ne stranačkim kadrom, i kada se precizno razradi sustav nagrađivanja zaposlenih u državnom i javnom sektoru, Marić, ili netko drugi na njegovu mjestu, može krenuti u pravu reformu poreznog sustava.
Jednako tako, tek kada u Ministarstvu gospodarstva i poduzetništva dobije čvrstu profesionalnu podršku, Vlada može krenuti u pravo, dubinsko restrukturiranje ekonomije. Cilj nije “planska ekonomija” iz razdoblja prije 1990., nego čišćenje od balasta prekomjernih regula, nepotrebnih administrativnih koraka, suvišnih nameta, pa i suvišnih državnih “strategija”. Prije svega, to je ubrzanje svih procesa koji su ključni za pokretanje, zatvaranje, kao i za brzinsko prestrojavanje biznisa.
Pravila moraju biti jasna, mora ih biti malo i moraju biti jednako vrijedna za sve i biti usmjerena na dobrobit zajednice. Sve ostalo treba prepustiti međusobnim odnosima poslodavaca i zaposlenih.
Od novog vala reformi dijele nas, kao i dosad, tri ključne prepreke - politička volja da se one provedu, hrabrost da se u taj proces upusti, a onda i znanje da se sve to napravi. Uspije li sastaviti homogenu vladu bez unutarnje oporbe, Plenković može eliminirati prvu. Na Agrokoru je pokazao da mu ne manjka hrabrosti. Ključno ostaje pitanje imaju li predloženi ministri dovoljno znanja da se upuste u zahtjevan, a silom prilika kratak proces.
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374; Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.