GLOBUSOVA ČAJANKA

Velika debata nakon presude Kameničkom: ‘Ako voziš 200 na sat, znači da želiš ubiti sebe ili drugoga‘

Je li mladić koji je jureći 195 km/h kroz grad usmrtio dvoje ljudi i za to dobio kaznu od 4,5 godine zatvora adekvatno sankcioniran?
Globusova čajanka
 Zeljko Puhovski/Cropix

Nedavno izrečena prvostupanjska presuda Marinu Kameničkom, vozaču koji je prije dvije godine vozeći brzinom od 195 km/h u Ilici prouzročio prometnu nesreću u kojoj su dvije osobe poginule, a jedna preživjela s teškim ozljedama i posljedicama, izazvala je pozornost javnosti. Naime, vozač je dobio kaznu od četiri i pol godine zatvora. Da ga je sutkinja Irena Kvaternik osudila na kaznu od pet godina zatvora, odmah po izricanju kazne bi išao na izdržavanje, ovako će na slobodi čekati konačnu odluku koju mora donijeti Vrhovni sud.

Kameničkom je sutkinja Kvaternik kao olakotne okolnosti uzela mladost jer je u trenutku počinjenja nesreće bio mlađi punoljetnik, danas je otac malodobnog djeteta, u prometnoj nesreći koju je prouzročio prije dvije godine poginula je djevojka s kojom je bio u vezi, zaposlen je, a i izrazio je žaljenje zbog nesreće.

Otegotnim okolnostima sutkinja je uzela bezobzirnu i obijesnu vožnju kojom je počinio kazneno djelo te činjenicu da su u nesreći dvije osobe izgubile život. Pet godina nakon odslužene kazne Kamenički ne smije upravljati vozilom, još je jedna odluka suda.

O penalnoj politici i problemima izricanja kazni u Čajanci, koja je prešla u kuću za ljude i umjetnost, u Laubu, razgovarali su Dubravka Krklec, odvjetnica, Ljiljana Mikuš, psihologinja prometa, Renato Matić, sociolog, i Dušan Miljuš, novinar crne kronike koji ovakve događaje prati više od 30 godina.

Pogledajte Globusovu 'Čajanku':

Vlašić: Koji je zakonski okvir cijelog događaja?

Krklec: Radi se o kaznenom djelu izazivanja prometne nesreće koje je počinjeno s neizravnom namjerom. Kršenjem Zakona o sigurnosti prometa na cestama došlo je do dvije smrtne posljedice i jednoj teškoj tjelesnoj ozljedi. S obzirom na to da se radi o prekoračenju brzine, četverostrukom u odnosu na dopuštenubrzinu…

Vlašić: To je bilo 195 km/h.

Krklec: Tako je. Zapriječena kazna za takvo kazneno djelo je od tri godine do, danas, petnaest godina. U vrijeme počinjenja djela maksimalna kazna je bila 12 godina. Izrečena kazna od 4,5 godine je na donjoj polovici propisane zakonom.

Vlašić: Sud je utvrdio i neke olakotne okolnosti. Za neke znamo.

Krklec: Tako je, za te okolnosti znamo jer je presuda javno objavljena. Te su okolnosti doista olakotne okolnosti koje se inače cijene u svim postupcima na strani osuđenika kada se odmjerava može li ta kazna biti blaža ili teža da bi se njome postigla svrha kažnjavanja. Okolnost da je netko mlada, neosuđivana osoba, da je otac malodobnog djeteta koje izdržava, da je obiteljski čovjek, da je izrazio sućut obitelji žrtava, da je izrazio aktivno kajanje i žaljenje zbog cijelog događaja, znači pokazao svoju spremnost da shvati težinu počinjenog djela jesu okolnosti koje sud cijeni pri odmjeravanju kazne na način da bi kazna bila adekvatna, da ne bi bila u svom dijelu odmazda za počinjeno djelo, ali s druge strane se mora poslati i ona druga poruka, ostalim, potencijalnim počiniteljima da se suzdržavaju od takvog ponašanja.

image
Dubravka Krklec, odvjetnica
Zeljko Puhovski/Cropix

Vlašić: Kakva poruka društvu se daje ovakvim kaznama? Dvije su osobe poginule. Jasno je da čovjek nije sjeo za volan s idejom da nekoga usmrti. Ali, isto tako, vozio je 195 km na sat. To je brzina kojom se vrlo teško upravlja automobilom.

Matić: Vozio je četverostruko brže i nije to prvi takav slučaj. Mnoge prijašnje presude kada su u pitanju, recimo to tako, osobe koje potječu iz nekog specifičnog miljea, koji možemo nazvati “zlatna mladež”, stvaraju dojam u javnosti da za njih vrijede drugačija pravila. Narodski, smiju što god žele. Osnova svake trajnosti, ako želimo da neki društveni odnosi traju, jest povjerenje. Svakih nekoliko godina jedan veliki istraživački međunarodni projekt objavljuje niz stavova ljudi iz Europske unije o društvu u kojemu žive. Kada pogledate našu sliku, pitanje je kako društvo ima bilo kakvu integracijsku silu. Konkretno, povjerenje u pravosuđe nikada nije prešlo preko 20 posto, dok recimo u Danskoj, Norveškoj ili Švedskoj je povjerenje uvijek preko 50 posto, a ide i prema višim brojkama. Pitanje povjerenja u društvene institucije je osnova za promišljanje budućnosti nekog društva. Ako je takav stupanj povjerenja u hrvatsko pravosuđe, onda se doista ljudi koji se time bave imaju o čemu pitati. Ovo konkretno iskustvo, iako ja nisam stručan za procjene pravnih okolnosti, no dojam za ovu presudu, kao i, ako se sjećamo, presudu u Makarskoj gdje je isto tako mladić sjeo za volan i velikom brzinom pokosio dvije djevojke. U svakom gradu se, na neki način, osoba koja počini tu vrstu kaznenog djela povezuje s miljeom unutar kojega, prema dojmu građana, vladaju specifični odnosi kojima pravosuđe ne smije ništa. S druge strane, isto je tako dojam da se pravosuđe iskaljuje na meni, na vama, ako zakasnimo platiti neki račun ili ako napravimo prometni prekršaj pa tamo gdje je dozvoljeno 60 km na sat, vozimo 80, a ne 150 kilometara na sat.

image
Renato Matić, sociolog
Zeljko Puhovski/Cropix

Vlašić: Koliko često se izriču teške kazne za prometne nesreće?

Miljuš: Jedan od drastičnih primjera, iako vozač nije bio poznata osoba, jest nesreća prije tridesetak godina kada je vlak naletio na autobus pun školske djece. Da vozač nije stao, do nesreće ne bi ni došlo. Bila je to strašna nesreća. Roditelji djece su isto tako smatrali da vozača ne treba teško kazniti, a dobio je četiri godine. Bilo je i tada velikih rasprava jer je broj žrtava bio daleko veći. Sjetimo se nesreće u tunelu Ledenik, gdje je vozač dobio sedam godina zatvora. To je bila prva nesreća koju je netko skrivio zato što je pisao poruku na mobitel. Prošle godine je bila strašna nesreća na autocesti kod Kutine. Kad se događaju takve nespecifične nesreće s velikim posljedicama, onda policija odmah ide u promjenu zakona, pooštravaju se kazne, kaže se kako će se takvim kaznama utjecati na druge, a vidimo da se to ne događa. Nema dosljednosti u penalnoj politici. Treba istaknuti da stvari kreću od kuće. Ako nekome daš auto od sto tisuća eura, može u nekoliko sekundi stići do brzine od 200 km na sat, što očekivati? Imali smo slučaj mladića u Zadru koji su vozili rivom oko 200 km na sat. Nažalost, njih trojica su stradali. Pritom je sretna okolnost da nitko drugi nije stradao. Imamo situaciju da i autoindustrija daje osjećaj vozačima da su svemogući. Kada netko sjedne u takav automobil, misli da je siguran, a ima iskustvo od tek godinu dana.

Vlašić: Teško je vjerovati da netko vozi 200 km na sat, a ne zna da vozi tako brzo.

Miljuš: Problem je što kada sjednete za volan takvog automobila i ne znate koliko brzo vozite jer auto ima takvu izolaciju. Kolika je to brzina, vidite tek kada takav auto projuri pored vas. Onda se vidi kolika je to brzina i što se kod tih brzina događa.

image
Dušan Miljuš; novinar
Zeljko Puhovski/Cropix

Vlašić: Što se postiže kaznom?

Mikuš: Želja je, vjerojatno, postići da se kaznom promijeni ponašanje, da počinitelj više ne ponavlja djelo zbog kojeg je kažnjen. Drugi je razlog djelovati na druge sudionike, preventivno. Odmah moram reći da kazna nije način da se promijeni ponašanje. Davanjem kazne ili nagrade nećete postići te efekte. Prometni odgoj trebao bi početi od najranije dobi. Promet je komunikacija i uči se cijeli život. To nije fraza jer automobilska industrija kreira sve novija vozila, tu su autonomna vozila. Pitanje je omogućuju li nam naše stare vozačke snalaženje u nekom novom vozilu. Kaznom nećemo promijeniti ponašanje svih ljudi, na neke će djelovati, na neke ne.

Vlašić: Što uopće želimo postići kaznom? Što si misli obitelj stradalih, svjedoci, javnost koja gleda ovakve ishode?

Jasno je na što je sutkinja mislila kada je rekla: “Kazna nije odmazda.” Iako, ne funkcionira da smo kao društvo rekli vozaču da to više ne radi jer je ubio dvije osobe. Što treba napraviti da vozač ne učini takvo nešto? Ovo je bila bezobzirna vožnja, zar ne? Krklec: Tako je. Obitelj žrtve je uvijek nezadovoljna, jer izgubljenu osobu nikada ne može vratiti. Međutim, isto je tako činjenica da, ako kazna dođe u neko razumno vrijeme, onda ima smisla. Od samog događaja do suđenja su protekle dvije godine. Suđenje je obavljeno u vrlo kratkom vremenu.

Vlašić: A i relativno je bilo jednostavno.

Krklec: Zbog aktivnosti samog okrivljenika završilo je brzo. Moglo se prolongirati da je obrana imala drugačiju taktiku. Hvalevrijedno je što je sve završeno vrlo brzo. Moje je mišljenje da se ipak time ne zadovoljava ono što se zove generalna prevencija. Ne pokazuje se ostalima koliko je ova vožnja bila obijesna. Ovo je školski primjer obijesnosti. Obijesnost se ovdje ne može sankcionirati jer su nastupile posljedice, a ta se kazna s aspekta žrtve i javnosti ne može smatrati pravednom i pravičnom. Nije zanemariva sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilom pet godina nakon odsluženja kazne. Naši su zakonodavni okviri korektni, naš raspon kazne od tri do petnaest godina za kazneno djelo s neizravnom namjerom je adekvatna. Samo što se visina kazne uvijek mora prilagođavati konkretnom događaju i osobi okrivljenika. Tu je balans nemoguće postići tako da svi budu zadovoljni. Mikuš: Mislim da nije u redu spominjati neizravnu namjeru.

Krklec: Ali, to je zakonski neizravna namjera.

Mikuš: S psihološkog aspekta, ako uzmete auto i natjerate ga na brzinu od 200 kilometara na sat, morate biti svjesni posljedica. To je da, prije svega, možete ubiti sebe, a onda i druge sudionike u prometu. Uz to, možda treba spomenuti i sivu zonu u prometu o kojoj se malo govori. To je tabu tema. Riječ je o prometnim nesrećama u kojima sudjeluje samo jedna osoba, kada se netko velikom brzinom zabije u betonski stup ili slično, izazove nesreću u kojoj pogine. Nikada se na razgovara o tome je li to bio namjerni događaj s ciljem da se netko ubije, počini samoubojstvo. Jasno mi je da je neizravna namjera pravni termin, ali ako vozim 200 kilometara na sat, s psihološkog aspekta, imam izravnu namjeru ubiti sebe ili nekog drugog.

image
Ljiljana Mikuš, psihologinja prometa
Zeljko Puhovski/Cropix

Matić: U nekim američkim državama, što nam ne treba biti uzor, ovakva vožnja se smatra napadom smrtonosnim oružjem. Tako se definira. U kojoj mjeri je to prilagodljivo i na koji se način to može primijeniti u našem pravosuđu, drugo je pitanje.

Mikuš: Znate, normalni ljudi rade normalne prekršaje. Potegnu 20 ili 30 kilometara više od dopuštenog, nekoga ne propuste, postoji cijeli niz prekršaja koje ljudi svakodnevno čine. No, ovako bahato, obijesno ponašanje, kada sa 100 kilometara na sat uletite na pješački prijelaz, nadilazi to uobičajeno, ali pogrešno ponašanje. Tu najčešće mora postojati nekakav vanjski uzrok, je li riječ o opijatima, alkoholu, nekakav uzrok mora postojati. Kazna to neće spriječiti, moraju postojati još neke stvari.

Vlašić: Ujedno je to i poruka što je društvo spremno tolerirati. Godišnji prosjek poginulih nam je bio oko 400 osoba.

Miljuš: Manji. Nezahvalno je govoriti o brojkama, ali činjenica je da pada broj poginulih u nesrećama. Ovo što je profesorica spomenula, imali smo posljednjih godina nekoliko namjerno izazvanih nesreća koje su najvjerojatnije bile uzrokovane partnerskim ili bračnim razmiricama. Bila je situacija da je partner čak sjeo u auto s djetetom i namjerno izazvao nesreću, što se ustanovilo analizom poruka na mobitelu. No, ova usporedba s autom i oružjem ima smisla. Uzme li netko pištolj i uđe u banku da bi opljačkao deset tisuća kuna, dobit će veću kaznu. Kada netko vozi 200 km na sat, teško će reći da je nesvjesno stisnuo pedalu gasa. Osim ako je potpuno drogiran ili pijan. Mislim da se doista premalo vodi računa o obiteljima žrtava.

Vlašić: Što bi se dogodilo da je kazna bila šest mjeseci viša?

Krklec: Da je kazna bila šest mjeseci viša, automatski bi išao u istražni zatvor. Javnost to isto tako doživljava kao nešto što je, uvjetno rečeno, satisfakcija za ono što je učinjeno. Osoba je u istražnom zatvoru, žalbeni postupak se normalno odvija, a predmet ima prioritet kod Vrhovnog suda u odnosu na osobe koje se ne nalaze u zatvoru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. svibanj 2022 16:57