Dva i pol tjedna od potresa u Zagrebu, koji je šokirao i duboko traumatizirao stanovnike glavnoga grada, osobito one koji su se nakon trešnje morali iseliti iz svojih teško oštećenih domova, situacija postaje pravno, financijski i urbanistički sve zamršenija: tko će platiti obnovu, koliko će ona koštati i koliko će trajati? O tome u Čajanci raspravljaju dvojica uglednih arhitekata i dužnosnik Ministarstva graditeljstva
Nakon velikog potresa koji je pogodio Zagreb nametnulo se pitanje – kako obnoviti grad čiji je centar, prepun starih zgrada i respektabilnih građevina, ozbiljno oštećen.
Nekoliko tisuća ljudi moralo se iseliti iz svojih stanova jer su oštećenja na zgradama takva da je stanovanje u njima opasno.
U Čajanci su o tome govorili Željko Uhlir, državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva, Marko Dabrović, arhitekt iz 3LHD-a, i Tihomil Matković, predsjednik Društva arhitekata Zagreba.
Vlašić: Ima li itko ideju koliko će koštati obnova Zagreba?
Uhlir: Ne, mi još nemamo uopće popis koje zgrade su koliko oštećene, a kamoli projekciju troškova.
Vlašić: Kako bi trebalo pristupiti obnovi Zagreba?
Uhlir: Pa tako kako se krenulo. Dakle, prvo preliminarni pregled zgrada, ovo što se radi preko stožera Civilne zaštite. Obavi se trijaža s crvenom, narančastom i zelenom naljepnicom, napravi se popis, baza podataka i potom sustavno organizirana obnova.
Vlašić: Što da ljudi rade sada? Kako da financiraju tu obnovu?
Uhlir: Dakle, uvijek je kritičan ovaj početni period. Znamo to iz svih obnova i situacija koje je ova država, nažalost, prolazila. Bila to poslijeratna obnova u kojoj sam sudjelovao kao voditelj poslijeratne obnove 1996., ‘98., bio to potres, poplava u Gunji, klizišta…
Matković: Mi kao društvo arhitekata - ali ne samo mi, nego jedna veća grupa i udruženja i ustanova koja uključuje i urbaniste, i povjesničare umjetnosti, i konzervatore, a sada, po najnovijem, i ekonomisti i pravni stručnjaci u novom prijedlogu zakona - nemamo i u startu nam jako nedostaje kvalitetna informacija našim sugrađanima što da rade.
Ljudi nemaju točnu informaciju da li da samostalno pristupe određenim sanacijama, što smiju, a što ne smiju raditi. Pritom ne znam moram li reći da treba poštovati zakonodavstvo Republike Hrvatske, naročito u onom dijelu Zaštite na radu. Nakon samo tri-četiri dana od potresa poginuo je jedan čovjek, dogodilo se najgore što se moglo dogoditi.
Pri svemu tome građanima uopće nismo objasnili što napraviti, kako upaliti grijanje. Koliko god da je ovo sunce vani i omogućava nam da se osjećao bolje u okolnosti kakve jesu, noći su hladne i tu smo potpuno ostali bez odgovora, svi zajedno. Koliko god da mi to pokušavali, ipak zakonodavac treba ljudima reći što sada raditi.
Jedno je rješenje bilo iseljavanje u zamjenski smještaj, neki su to prihvatili, drugi su otišli u svoje vikendice. Onda se pojavio problem u koji se i MUP morao uključiti i čuvati te prazne stanove.
Međutim, ako se vratimo na ovaj stručni dio, na inženjerski i arhitektonski dio, mislim da moramo svi zajedno jasno reći – na jednoj strani, moramo raditi zakonodavni okvir koji nije nimalo jednostavan jer je ovo potpuno drugačija situacija budući da se prvi put srećemo s velikim brojem stambenih zgrada pretežno zaštićenih kao kulturna baština, a to želimo sačuvati jer nam je to i naša povijesna osnova.
Na drugoj strani, moramo koordinirati puno šire od samog donošenja zakona, moramo reći ljudima što da rade sada i odmah, moramo im reći što će biti za godinu dana, a što za deset godina.
Vlašić: Što to znači? Što da rade? Koja je vaša ideja?
Matković: Građani definitivno moraju u kratkom roku dobiti jasne odgovore. Ako je u pitanju samo grijanje u zgradi koja je dobila narančastu, a možda čak i zelenu naljepnicu, jer dosta su nejasni kriteriji bili prvih dana. Kriteriji su se postavljali u hodu.
Pritom govorim o našim kolegama koji su se odmah uključili i volonterski radili na terenu unutar nekih ad hoc postulata, dakle tim građanima koji su možda odmah sanirali dimnjak i imaju problem s grijanjem. Ako su to uspjeli sanirati, pojavili su se novi problemi.
Ja živim u centru grada i vidim kako su ljudi rješavali te probleme. Ti ljudi, da bi dobili grijanje, moraju zvati dimnjačara, a dimnjačar ne želi doći dok se ponovno ne pojavi statičar i ne da zelenu naljepnicu. Statičar neće ponovno doći jer ima još 20 tisuća nepregledanih zgrada, a i statičar ima nejasnu situaciju, u neformalnom je statusu jer nije jasna formalna vrijednost njegova pregleda.
Mi smo tu kao struka koja se stavila na raspolaganje i želimo pomoći našim sugrađanima kako bismo sačuvali ovaj grad jer ako budemo na dulji rok imati prazan dio grada, to nam nikako neće služiti na čast, a i vjerojatno će promijeniti način života ovoga grada. Tu se zakonodavac mora jasnije postaviti.
Vlašić: Naravno, jer, između ostalog, žute i crvene naljepnice postaju oglasi lopovima za prazne zgrade. Mnogi ljudi govore kako im je provaljeno u stanove pa grad, samim time, postaje prilično nesiguran.
Matković: I ja imam takve informacije, taj segment mi ne možemo pokriti, to mora preuzeti MUP.
Vlašić: Treba li tu Grad uskočiti s novcem? Što treba sada napraviti, da li rušiti zgrade, obnavljati ih? U svakom slučaju, stanarima će to biti vrlo teško izvesti.
Uhlir: U svemu ovome moramo imati neku hijerarhiju i znati tko je za što zadužen kako ne bi nastao kaos veći nego što je sada. Civilna zaštita je sada na djelu. Civilna zaštita i centralni Stožer pokrivaju sada situaciju. Sve što treba napraviti, treba, kažemo to dobronamjerno, kanalizirati prema Stožeru i Civilnoj zaštiti jer, očito, oni se nisu kroz sve ove godine uspjeli pripremiti za ovakvu situaciju.
Ministarstvo, kad stavljamo u “kućice” tko je za što zadužen, ono nastupa u drugoj fazi, odnosno mi već od prvoga dana radimo na zakonodavnom okviru i čim zakonodavni okvir stupi na snagu, onda nastupa Ministarstvo. Ali, što se tiče pripremnih radnji, trebamo svi zajedno sve kanalizirati prema Civilnoj zaštiti.
Ovo što je sada rekao kolega Matković, dapače, ja ću ideje iz ovog razgovora kanalizirati prema Civilnoj zaštiti da djeluje, da obavještava građane. Znam iz osobnog iskustva, na mojoj zgradi su oštećenja, i to što su bili inženjeri, ne znači da su dimnjaci uporabljivi. Mora doći dimnjačar i provjeriti.
Ako dimnjak nije pao ili čak ako je pola dimnjaka i palo, to ne znači da on nije uporabljiv. Svatko od nas imao je drukčiju situaciju. Moji dimnjaci otprije su sanirani pa su imali i cijevi progurane kroz stari dimnjak, ali to susjed nije imao. On ima sasvim drukčiju situaciju jer je njegov bojler drukčije spojen. Vrlo je teško ići s generalnim priopćenjima, netko to može krivo shvatiti i nastane nesreća.
Ova situacija je prepuštena i suvlasnicima i upraviteljima koji se moraju brinuti o sebi i svojoj zgradi. Ne mogu ljudi sjediti doma u fotelji i čekati da netko riješi problem, moraju i sami razmišljati kako to riješiti i što je potrebno učiniti.
Vlašić: Ljudi su tu prilično nemoćni. Postoje situacije u kojima su, istrčavajući iz zgrada tijekom potresa, iskopčali plin i sada ga ne mogu ukopčati, čak i ako nema oštećenja na zgradi, jer moraju čekati statičara i dimnjačara da bi mogli zvati Plinaru kako bi im ponovno priključila plin.
Uhlir: Pa, da. Ali, sve to proizlazi iz količine. Da je u pitanju jedna zgrada, to bi se lako riješilo, ali u toj količini, naprosto, ne možemo ni razmišljati, barem ja to tako vidim, u ovom razgovoru, ne možemo razmišljati o pojedincu. Moramo razmišljati o gradu.
Ako u Donjem gradu živi 37 tisuća stanovnika, ići svakome objašnjavati, gledati njegovu situaciju je nemoguće. Zovu me razni ljudi, čak i prijatelji i pitaju svašta što ih u konkretnom slučaju muči, da li da sami saniraju, koga da zovu, kako da to naprave.
Ne možemo tako. U ovom trenutku moramo staviti emocije na stranu i ponašati se kao da smo u ratnom stanju. To je ista priča, rješava se global.
Vlašić: Što s gradonačelnikom Milanom Bandićem i njegovom tvrdnjom da Zagreb tu ne može pomoći svojim stanovnicima?
Uhlir: Rekao sam to javno. Imamo problem već dvadeset godina, ne od sada. Problem je u tome da se milijarde gradskog proračuna kanaliziraju u pogrešnom smjeru. Grad je totalno bez sredstava. Vidjeli smo prije nekog vremena apel šefice financija da je Grad u minusu milijardu kuna, a to je samo dio priče.
To je vrh sante leda koja se nalazi ispod površine, a predstavlja probleme Grada. Ako gradonačelnik kaže da ima takvu situaciju u Gradu da ne može participirati financijski, što slijedi iz toga? S druge strane, ako njegovi predstavnici u Savjetu za obnovu grada Zagreba kažu da nemaju stanova za pomoć Zagrepčanima, koji je zaključak?
Dakle, Grad Zagreb moramo brisati iz zakona? Koja je njihova moralna obaveza i pomoć, podrška? Pazite, oni su to javno rekli na Savjetu, pred dvadeset ljudi! Zato sam onako istupio jer u ovom trenutku moramo odlučiti što s Gradom Zagrebom? Sada se piše zakon! Ako u zakon ugradimo obaveze Grada Zagreba i svi dignu ruke za to, a poslije gradonačelnik kaže da nema sredstava, što onda?
Što onda ako je u zakonu to tako propisano. Nitko drugi u tom trenutku ne može uskočiti jer onda zakon mora ići u Sabor da bi se ta odredba promijenila. Sada to moramo odlučiti! Može li i želi li Zagreb pomoći građanima ili ne može i ne želi?
Vlašić: Možda to nije pitanje koje bi trebalo prepustiti jednom čovjeku?
Matković: Čini mi se da je u ovom času to pitanje financiranja između Grada i države poprilično političko pitanje i puno je manje u sferi ovoga stručnoga što bismo mi trebali raditi. Ipak, kao građanin Zagreba moram reći da su određena prava, a to su više-manje socijalne mjere koje se kroz zakon pružaju stanovnicima grada koji su pretrpjeli štetu.
Te su se mjere dosad primjenjivale na drugim prostorima uništenja i ugroze na raznim područjima Hrvatske, kao što je sanacija nakon rata, na području Gunje ili saniranje uništenih kuća na području Kostajnice. Dosad su se te mjere financirale kao socijalne mjere države. Na neki način, građani Zagreba možda imaju isto ili slično pravo.
Treba li u tome ili ne treba sudjelovati Grad, tu se politika mora jasnije odrediti i dogovoriti. Zapravo, sve skupa nas to ne smije opterećivati, mene kao stanovnika Zagreba i kao stručnjaka koji samo želi da ovaj dio grada vratimo kvalitetno u izgrađeni i uređeni prostor Zagreba.
Uhlir: Ne bih se nikako složio s time jer pogotovo mi koji predstavljamo elitu ove države kao arhitekti, inženjeri, ljudi u različitim udrugama, ne možemo biti apolitični. Ako neki grad ima proračun od 6 milijardi kuna i još toliko u svom Holdingu, ne možemo reći da nije bitno hoće li on sudjelovati u obnovi ili ne. U svakom slučaju, kao zakonodavac moram znati da li u zakonu brišem riječi Grad Zagreb ili ih ostavljam. To je bitno.
Vlašić: Da, ali ono što ljudi, kao građani, žele jest osjetiti da će zajednica sudjelovati u toj pomoći. Pritom im je nebitno tko će biti taj koji će pružiti tu pomoć.
Uhlir: Kako to mislite nebitno? Svi mi, i vi i ja, plaćamo prirez od 18 posto. Zar je nebitno kamo 6 milijardi kuna odlazi? Država će to pokriti, ona će taj problem riješiti i platiti, samo moramo jasno znati tko su dionici u tome, na koga se računa. Ako na nekoga ne računamo, onda se to mora jasno reći. Meni nije problem to riješiti, u dan-dva ja promijenim članak zakon, to stvarno nije problem.
Vlašić: Izlagao sam stav prosječne osobe koja treba i želi pomoć i ne može u ovoj situaciji razmišljati odakle dolazi pomoć.
Uhlir: Zato imamo takvu situaciju da nam dolaze populisti i pričaju basne ljudima i vrlo su zanimljivi ljudima u vrijeme izbora. Poslije se nitko ne pita gdje su milijarde. To je realna opasnost s populistima, cijelog svijeta. Zamislite da na državnoj razini imamo takvu osobu.
Dabrović: Teško je davati univerzalne odgovore, kao što ljudi imaju svatko svoj problem, tako i svaka zgrada, lokacija ima svoj problem. Negdje su to prava vlasništva, negdje drugi problemi. Ono što bi država trebala napraviti u sklopu ovog zakona jest riješiti pitanje komasacija, a to se nikada nije radilo. Znate i sami koliko je trebalo u Branimirovoj da se iseli jedna obitelji.
Zakone treba provoditi. Ono što bih svima htio reći jest da se hrvatski mirovinski fondovi stave u funkciju, oni imaju puno novca koji bi se mogao namijeniti za gradnju socijalnih stanova, a to se ne može jer država nije tako regulirala. Ne govorim u ime struke jer sam samo arhitekt, član, ali mi smo se svi stavili na raspolaganje. Ako državi treba pomoći, mi smo tu, no kako državi dati savjet? Ja sam tu, moja tvrtka i mi kao pojedinci možemo uvijek pomoći, samo treba reći kako to učiniti.
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....