StoryEditor
INOSLAV BEŠKER ZA GLOBUS

VIKTATOR NA DNEVNOM REDU Hoće li Hrvatska na jesen glasati da se Fidesz izbaci iz Evropske pučke stranke

U Hrvatskoj se nerijetko pravimo da ne znamo tko je i što je Orbán. A mnogi među nama nisu spremni uvidjeti da Orbán nije diktator koji je na vlast došao silom, nego da je on autokratski izraz političke većine u madžarskoj političkoj naciji
 AFP

Servilan stav Republike Hrvatske spram madžarskoga deklarirano iliberalnog režima Viktora Orbána izrazito dovodi u pitanje samu orijentaciju Hrvatske i njezine većine, ne samo Vladine odnosno saborske, kao i njezinu deklariranu demokršćansku orijentaciju.

Za razliku od liberalne Evrope koja je – na katoličkim zasadama Schumana, Degasperija i Adenauera – prihvatila i trodiobu vlasti i sustav provjera i ravnoteža, Orbán, baš kao i Jarosław Kaczyński u Poljskoj, situaciju kontrolira nadzorom medija i sudstva. Ista metoda sadržana je u genetskom kodu Hrvatske demokratske zajednice: primjenjivao ju je predsjednik Tuđman (a išao je i dalje: sjetimo se kako su uzalud birani “neprikladni” zagrebački gradonačelnici), naslijedivši je, napokon, od predsjednika Tita (poznatoga i po prigovoru Vladimiru Primorcu da “tamo ima nekih sudaca koji se drže zakona kao pijan plota”).

Da se ne zavaravamo: Hrvatska demokratska zajednica može izgubiti većinu u Saboru, ali samo kad baš pretjera u korupciji i klijentelizmu – kao što se nakratko događalo 2000 i ponovo 2015 – ali kada zbrojimo snagu umjerene desnice koja se izražava u matici te stranke (proizišle u dobroj mjeri iz etatistički desničarskog Saveza komunista) sa snagama krajnje nacionalističke, suverenističke i duboko iliberalne desnice, evidentno je da većina hrvatske političke nacije inklinira stavovima koje su do krajnosti razvile pobjedničke opcije braće Kaczynski u Poljskoj te Viktora Orbána u Madžarskoj.

Uzmimo, kao lakmus, samo parolu “Za dom spreman”, izraz pristajanja uz fašističke snage koje su u Evropi izgubile rat prije 75 godina (ali ne i svoje izvorište, niti nadu u povratak svoga “novog poretka”). Ni “najevropskije” snage u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, one iste koje njihovi saveznici zdesna posprdno krste “bruxelleskim ćatama”, nemaju ni smionosti ni računa da se barem od tog simbola fašizma odlučno odmaknu, kako je pokazala i reakcija na provokativnu inscenaciju ministra Medveda u Okučanima.

Ni Orbán ne ide tako daleko, čak i on ostaje na liniji regenta Horthyja de Nagybánya, iliberalnog ali parlamentarnog autokrata, koji nije uveo fašizam, nego je s fašistima ušao u savez radi restitucije barem dijela Ugarske izgubljene Trianonskim mirovnim ugovorom (novosadski pokolj nije bio fašistički nego nacionalšovinistički; najnovije trvenje Madžarske i Rumunjske oko zahtjeva za povratak autonomije barem madžarskim Sekeljima u Istočnoj Sedmogradskoj pokazuju da ni cijelo stoljeće nije dovoljno za potpun smiraj etničkih reivindikacija).

Moguća je teza da se Hrvatska unutar Unije, a zapravo Hrvatska demokratska zajednica unutar Evropske pučke stranke, odbija svrstati protiv atentata na slobodu novinstva i na trodiobu vlasti u Poljskoj odnosno Madžarskoj zato što u ovom semestru mora biti formalno neutralna dok predsjeda Unijom. To je, napokon, narativa koju HDZ nudi onima koji žele slušati.

Korolarna narativa glasi da ne smijemo razjariti Ugre dok nas energetski drže za gućak pošto im je hadezeovska Vlada na čelu s Ivom Sanaderom prepustila ne samo 50 posto hrvatske Industrije nafte, nego i stopostotnu prevlast u njoj. Premijer Plenković je za prošle izbore obećao da će Hrvatska otkupiti prodani dio i da će INA ponovo biti u našim rukama. Je, samo što nije. Istom brzinom kojom je tadašnji SDP-ov premijer Milanović ostvario Plan 21. Tek da se podsjetimo da poštenjaštvo nije ideološka, nego nacionalpolitička kategorija.

U Hrvatskoj se nerijetko pravimo da ne znamo tko je i što je Orbán. A mnogi među nama, čak i kad su svjesni pogubne uloge tog političara u razbijanju solidarnosti i dogovaranja – jedinih osnova kojima se Evropa može braniti od vlastitih vjekovnih nacionalno ratnih nagona – nisu spremni uvidjeti da Orbán nije diktator koji je na vlast došao silom, protiv volje naroda, nego da je on autokratski izraz političke većine u madžarskoj političkoj naciji, da iza njega kompaktno stoji više od 50 posto te političke nacije, odnosno još veći postotak etničkih Madžara u njoj.

Paul Lendvai je preklani u nakladi Oxfordskog sveučilišta objavio knjigu: “Orbán, ‘jaki čovjek’ Madžarske” u kojoj argumentirano razbija mit o Orbánu kao novom diktatoru.

Posrijedi je – kako smo i tada izvijestili – autor s dugim stažem: rođen je u kolovozu 1929. Kao Pál Lendvai proslavio se 1951 knjigom “Tito neprijatelj madžarskog naroda”, ali je poslije 1956 emigrirao u Austriju, a 2011 je objavio knjigu “Moja razigrana zemlja” u kojoj je ne samo Madžarsku, nego svu nekad habsburšku Mitteleuropu analizirao kao vrelo etničke mržnje, razdorâ i antisemitizma. O tome također nešto zna: njegovi su preci Židovi, a prezime upozorava na porijeklo iz Lendave, nekad madžarskog centra u Prekomurju (tamošnju sinagogu, jednu od dviju preostalih u Sloveniji, Horthy nije dao srušiti).

Lendvai, gimnazijalac u Horthyjevo doba te partijski aktivist u Rákosijevoj eri, iz tih iskustava zna razliku između diktature i autoritarnog režima. Podsjeća da se po Pešti ne vide paramilitarni bojovnici kako marširaju, opaža da policija uljudno štiti grupice koje nešto demonstriraju, kako nitko ne strepi da će mu u sitne noćne ure banuti tajna policija i odvesti ga.

Ne postoji, veli Lendvai, čak ni kult ličnosti (bez kojega Hrvatska nije znala posljednjih 100 godina, ličnosti živih ili bar mrtvih, na stanovit način i Tito je beatificiran). Ipak, Lendvai ne može prešutjeti nadimak “Viktator”, koji ponešto govori o recepciji Orbánova lika barem u dijelu nacije.

Orbánova moć je osigurana širokom kontrolom medija i sudstva, naglašava Lendvai. I dodaje kako “iza silnog govorenja o zaštiti teško obremenjenih obitelji od zlih multinacionalnih korporacija stoji ortački kapitalizam u kojemu netko mora biti na pravoj političkoj strani ako želi ekonomski opstati”.

Naravno da tako opisan autoritarizam, uza smjesu kontrole medija, sudstva i državi prisnoga ortačkog kapitalizma, nije ništa osobito nova, niti je to Orbánov izum i patent. Ali to lijepo objašnjava sklonost koju u stanovitim hrvatskim krugovima privlači Viktor Orbán.

Predrag Matvejević je još u prošlom stoljeću Evropom proširio pojam demokrature kao naziv za politički aspekt takva društva (pošteno priznavši da kovanica nije njegova, da ju je čuo vjerojatno u Češkoj). Thomas Piketty za socijalnije orijentiranu varijantu nacional-suverenizma koristi naziv “socijal-nativizam”.

Zvali mi to ovako ili onako, suština ostaje uglavnom ista, kao u onoj priči o tome kako nazvati ono što miriše kao ruža i izgleda kao ruža.

O karakteru Orbánova suverenizma nešto više govori njegov žestoki pritisak radi kontrole obrazovnog sustava, a osobito visokog školstva, orijentiranoga dakle već punoljetnim građanima. Orbán je odlučio kontrolirati i prostor sveučilišne slobode (možda i to zvuči poznato), ugušivši Srednjoevropsko sveučilište (CEU), koje su i neovisni promatrači (npr. Timothy Garton Ash) bez rezerve smatrali najboljim sveučilištem u Madžarskoj, a jamačno i najneovisnijim o vladajućoj ideološkoj paradigmi.

CEU je 1991, zakladom od 880 milijuna dolara, utemeljio financijski špekulant George Soros. On dio nevolja, koje je prouzročio svojim anonimnim žrtvama, bogateći se na njihov račun, iskupljuje usmjerenom filantropijom. Orbán je svojedobno i sam dobio stipendiju Soroseve zaklade, kojom je studirao političke znanosti u Oxfordu. Shvatio je funkciju i značenje obrazovanja. Zato se okomio na CEU i na Sorosa, proguravši kroz peštanski Parlament zakon kojim ne mogu u Madžarskoj djelovati strana sveučilišta ako nemaju maticu u inozemstvu (a CEU je nema).

Obrazovanje je – osobito u ideološki sapetim državama (bez obzira na vrstu ideologije koju plasira) – važan, čak ključan ideološki aparat države. Nije čudo da u nj ulažu i oni koji bi mijenjali ideološku paradigmu, s ovih ili onih polazišta (poput Sorosa, koji zagovara popperovsko “otvoreno društvo” ili Fethullaha Gulena, koji kroz školovanje promiče reislamizaciju po njemu pretjerano sekulariziranoga i nedopustivo korumpiranoga turskog društva). Nije onda čudo ni to da korifeji rigidnih etatističkih ideologija, poput Orbána ili Recepa Tayyipa Erdogana, vide u takvim figurama inkarnirana vraga.

Dakako, Orbánove metode još nisu ni blizu Erdoganovoj bezobzirnosti u čistki sveučilišta i svega gdje nazire makar sjenu svoga nekadašnjeg sponzora Gulena – ali bijes madžarskog premijera spram svoga nekadašnjeg sponzora podjednako je racionalan, uz podjednaku zloporabu religije, makar ne iste.

Orbán je, baš po populističkom obrascu, vazda o sebi gradio imidž kao o autsajderu koji se bori protiv elita, u ime i u korist inih autsajdera koji čine gro (ne samo madžarskog) društva. Pozivanje na narod odnosno na naciju vazda je bilo omiljeno sredstvo onih koji nisu imali argumenata za otvoren sukob mišljenja (nije bez vraga Samuel Johnson još davno rekao da je domoljublje zadnje utočište hulja).

Također po populističkom obrascu Orbán je, naglašava Lendvai, širio o sebi imidž čovjeka iz puka, koji voli nogomet i spaghetti-westerne i koji je barem petnaest puta gledao Charlesa Bronsona u filmu “Bilo jednom na Zapadu”: ikonu usamljenoga i nesebičnog borca za pravdu, kud puklo da puklo.

Lendvai, insajder madžarskih ne baš sjajnih prilika, ne propušta naglasiti da Orbán nije iscjedak tamošnjeg disidentstva, jer mu je tata, kaže, bio tipičan predstavnik i korisnik Kádárova sustava “netalasanja”, poznatoga i pod posprdnim nazivom “gulyáskommunizmus” (gulaš-komunizam): narod je morao prepustiti politiku Kádárovoj Munkáspártiji i hiniti da vjeruje u njezinu vodeću liniju, a Partija je zauzvrat pustila narod na miru u sreći obiteljskog života i kakvoga sitnog biznisa, odnosno zagarantiranoga radnog mjesta (bilo je prostora čak i za ruganje u literaturi i na filmu, nedavno smo podsjetili na “tunel socijalističke strave” koji je u svoj film, kao dio zabavnog parka, uvalio Péter Bacsó).

Jezgru vodeće političke klike u Madžarskoj i danas čine Orbánovi bliski prijatelji s kraja osamdesetih. Njihovom pomoću je, skrativši boravak u Oxfordu, “očistio” Fidesz od “protivnikâ”, onih koji su više vjerovali u ideale nego u šefa. On je, proučavajući političku povijest Zapada u Oxfordu, otkrio snagu religije kao političkog aparata te se od liberala prometnuo u paladina kršćanske kulture i civilizacije. Nema koristi od prisjećanja kako je Orbán nekada zagovarao model poljske Solidarnosti (kako ju je krstio tadašnji kardinal Wojtyla), da se pozivao na antikomunizam toga sv. pape Wojtyle, ali da se pravi da ne razumije što znači i na što poziva taj lajtmotiv Ivana Pavla II.

I, naravno, otkrio je i snagu nacionalnih frustracija: i Orbán, inteligentnije nego iredentističke 64 županije, odnosno parafašistički Jobbik, jaši na mitu “Trianonske traume” – teze da je Ugarska prije 100 godina, poslije poraza u prvome svjetskom ratu, nepravedno raskomadana i svedena sa statusa velesile na malu Madžarsku kojoj su otete i Slovačka, i Sedmogradska (Transilvanija), i Vojvodina s južnom Baranjom, Međimurje, Prekomurje te, napokon, Rijeka, izlaz na Mediteran (a, zapravo, i Hrvatska sa Slavonijom). Jaši na političkoj klaustrofobiji kontinentalno zaključane i povijesno frustrirane nacije koju drugi, navodno, mrze jer je od njih kvalitetnija (i to zvuči poznato, čini se).

Jedna od posljedica je da je Madžarska podijelila oko milijun državljanstava svojim sunarodnjacima u okolnim zemljama (zna se od koga je to vidjela). S druge strane, o uspjehu Orbánove ortačke Madžarske (nešto smo valjda doznali o njegovu prijatelju Hernadiju i njegovim metodama), obilato financirane iz Evropske unije (o čijem novcu je bljesnula Budimpešta), govori i podatak da je istodobno oko pola milijuna Madžara napustilo Madžarsku u stampedu najvećem od 1956, ali ovaj put tihome.

Teško da bi Orbánova vlast bila toliko duga i čvrsta, da mu ruku nisu pružili nesposobni a pohlepni ekskomunisti (opet zvuči poznato, zar ne?) presvučeni u socijaldemokrate: zemlju su vodili katastrofalno, totalno nespremni su skliznuli u krizu 2008, a uz to su jedina madžarska stranka čiji se neki prvaci nalaze u “Panamskim papirima”.

Hrvatska je pazila da ne glasa protiv Madžarske ni nedavno, zadobivši izraze zahvalnosti iz Pešte (ali je INA ostala gdje je bila, nije upakovana u zahvalnost). Nitko više ne kaže javno: “Horváth nem ember”, ne opetuje se Kossuthova dosjetka da ne vidi nikakvu Hrvatsku na zemljovidu, i Jelačić na Trgu ne maše više sabljom put Madžarske, nego put Bihaća, Šibenika i, možda, Peschicija (Mikaljine Pještice).

HDZ će se ipak morati nekako izjasniti jesenas, kada predsjednik Evropske pučke stranke Donald Tusk, kako je nedavno najavio, stavi na dnevni red isključenje Fidesza iz te evropske konzervativne političke obitelji, većinske u Uniji.

Tusk je podsjetio na bukureštanski program Evropske pučke stranke, gdje su osnovne vodilje: “Sloboda kao temeljno ljudsko pravo neodvojiva od odgovornosti; poštivanje tradicija i slobodnog povezivanja; solidarnost u pomaganju potrebitima koji se jednako tako moraju potruditi popraviti svoje stanje…” itd., uključujući subsidijarnost i, naposljetku, pluralističku demokraciju. Tusk smatra da Orbánov Fidesz krši sve te točke.

Kako će se opredijeliti Plenkovićeva Hrvatska demokratska zajednica?

Problem je ako se svrsta uz iliberalnost uz pomoć kontrole medija i sudstva. Ali problem je i ako glasa protiv Orbána, ali iz oportunizma, čvrsto stišćući hrvatsku figu u hrvatskom džepu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:38