Najavljena otpuštanja u Zagrebačkom holdingu nametnula su i pitanje politike ljevice u Zagrebu, njezina odnosa prema biračima, zaposlenima i građanima te načina na koji upravlja glavnim gradom. Diskusija u kojoj su sudjelovali Sandra Benčić, saborska zastupnica platforme Možemo, Viktor Gotovac, profesor radnog prava i šef zagrebačkog SDP-a, te Marko Biočina, urednik Jutarnjeg lista, dobrim je dijelom bila posvećena objašnjavanju odluke o smanjenju broja zaposlenih u gradskoj administraciji, ali govorilo se i o “lijevim” politikama i njihovoj primjenjivosti u Hrvatskoj.
Vlašić: Kako se dogodi da Možemo od svih problema krene s onima koji su mali, a onda se nađe u velikom problemu kao što je najavljeno otpuštanje zaposlenih u Holdingu?
Benčić: Ne bih rekla da je otpuštanje viška mali problem. Radimo ono što smo obećali u našem izbornom programu – da ćemo vrlo odlučno te probleme rješavati kako bismo Zagreb učinili boljim i pravednijim gradom. Konkretno, sve ove mjere koje smo do sada poduzimali išle su u cilju i idu u cilju da građani imaju bolje i kvalitetnije usluge, da su im te usluge i cjenovno i na bilo koji drugi način dostupne, ali isto tako da promijenimo način i modele rada i zapošljavanja i u gradskoj upravi i u Holdingu. Dosad je u Holdingu situacija bila takva da je postojao višak od 30 posto zaposlenih u administraciji, a istovremeno je bio manjak radnika na operativnim poslovima. Taj se manjak nadoknađivao tako što su se radnici uzimali preko agencija, zapošljavali preko agencijskog rada. Sama ideja da se radnici unajmljuju jest nešto što nijedna lijeva stranka ne bi smjela podržavati. I upravo transformacija koju sada radimo ide u smjeru da zapošljavanje radnika u Holdingu, gdje ih nedostaje na operativnim poslovima, ide iz redova onih koji su godinama radili preko agencija, da dobiju stalna i sigurna radna mjesta, s dostojanstvenim uvjetima rada, a ne na način kako se to radilo do sada. Dosad je funkcioniranje bilo takvo da su se na rukovodeća mjesta zapošljavali, vrlo često, prijatelji, kumovi, stranački kadrovi, a da su oni koji su zapravo obavljali posao koji je esencijalan za ovaj grad radili za izuzetno niske plaće, bez ikakve sigurnosti radnog mjesta, povremeno, po modelu prekarnog rada. To ćemo završiti. I upravo ono što smo započeli sada u Holdingu vodi prema tome da nema više nesigurnih uvjeta rada, da je radnik cijenjen i da ne može biti gomila administracije, da na dva ili tri radnika dolazi jedan direktor, referent.
Vlašić: Da, odlično ste me poklopili jer sam se pogrešno izrazio i nisam dovršio misao. Mislio sam na malu uštedu u količini svih troškova s kojima se Holding susreće, a o čemu je govorio Slavko Kojić, bivši šef zagrebačkih financija. Vi ste, gospodine Gotovac, rekli da biste to drugačije riješili. Možda je to komotno s obzirom na to da niste u poziciji operativnog upravljanja. Što biste napravili?
Gotovac: Prije svega, mi na neki način jesmo u poziciji, kao stranka. Surađujemo i namjeravamo surađivati s Možemo, koji je apsolutni pobjednik izbora u Zagrebu i već samim svojim rezultatom zaslužuje naše povjerenje i pomoć u tome da uspije u onome što i mi želimo. To bi se naprosto moglo identificirati kao promjena paradigme u glavnom gradu. Ovaj grad je, svakako, zapušten i mislim da i u identifikaciji problema mi vidimo stvari sasvim slično, vjerojatno je i dijagnoza ista, a rekao bih da možda imamo neke različite stavove u terapiji. Ne na način da se ne slažemo u tome kako bi terapija trebala izgledati, nego koji bi lijek trebalo uzeti. Netko bi možda krenuo agresivnije u terapiju, netko bi možda krenuo malo slabije, ali tu nema bitne razlike. Što bismo mi radili drugačije u ovom pitanju oko zapošljavanja viškova, to je stvar procjene. Jasno je, iz medija, što se i kako pogrešno radilo zadnjih deset, petnaest godina. Jasno je svakom tko izađe na ulicu da problemi zapuštenosti grada nisu od jučer, prekjučer i da, od trenutka kada je na vlast došlo Možemo s mlađim partnerom SDP-om, ti problemi postaju prošlost. Željeli bismo svojim savjetom i sa svojim ljudima koji imaju određene kvalitete pomoći da izbjegnemo neke probleme koji nas čekaju, da u njih zajedno uđemo i da iz njih zajedno izađemo. Tu je razlika u metodi, ne u sadržaju. Treba biti savršeno jasno da SDP u Zagrebu, i ne samo u Zagrebu nego i na nacionalnoj razini, podržava tu situaciju koju smatra pozitivnom. Recimo da u tri najveća grada u Hrvatskoj vladaju progresivne snage, i to je pokazatelj da se nešto mora mijenjati. Razlika je u detaljima. Naravno, Možemo je apsolutni pobjednik, Možemo s punim pravom obnosi izvršnu vlast, a SDP će pomoći idejom, stavom, doprinijeti nekim svojim vizijama politike. Ne i kadrovskim rješenjima! Ne želimo se vratiti u onaj model koji je postojao prije ove vlasti. Ali, SDP je SDP, mlađi brat, ali brat koji je samostalan, koji ima svoj identitet, koji je socijaldemokrat.
Vlašić: Dobro, kako riješiti viškove? Jesu li to stvarno radnici Čistoće?
Benčić: Ne, u Holdingu na operativnim poslovima ne postoji višak, nego manjak radnika. U Čistoći, Zrinjevcu, na masu mjesta. Kad govorimo o ovom restrukturiranju, njegov cilj je omogućiti da se zaposle dodatni radnici na sigurna radna mjesta u Holdingu na operativne poslove. Ali da se, s druge strane, izbjegne situacija gdje na dva, tri radnika dolazi direktor, savjetnik direktora, pomoćnik savjetnika direktora. Napomenut ću da u cijelom ovom procesu o tome odlučuje Uprava Holdinga, i mi smatramo da je dobro da Uprava upravlja, a ne da im se sa strane sugerira. Oni jesu primijenili sve socijalne kriterije koje je trebalo primijeniti, a i dodatne, ekstra. Osim što su identificirali sve zaštićene skupine radnika i radnica koji ne mogu biti obuhvaćeni otkazima, a to su svakako žene koje su trudne, rodilje, one koje su na rodiljnom ili roditeljskom dopustu, osobe koje se brinu za djecu s posebnim potrebama pa rade u skraćenom radnom vremenu. Ali postoje i dodatni socijalni kriteriji, u smislu je li osoba koja je zaposlena jedini zaposleni, je li u pitanju samohrani roditelj, tu se također primjenjuju kriteriji da se takvi radnici ostave na radnom mjestu.
Vlašić: Ali to je razumljivo, tako i mora biti.
Benčić: Ne samo da tako mora biti nego smo mi i tražili dodatne kriterije kako bi sve u ovom procesu bilo pravedno i da zaista rezultira ne samo održivom organizacijom nego i boljom radnom atmosferom.
Vlašić: Vidim da vam ovo pitanje oduzima dosta energije i vremena, upravo na razna objašnjavanja, pa me interesira je li to baš sada trebalo biti na dnevnom redu.
Gotovac: Prije svega, moramo znati da je problem koji se sada pokušava riješiti nešto što postoji kao problem od početka. Holding i danas funkcionira kao neki matematički zbroj odvojenih poduzeća koja uopće nisu postigla sinergiju zajedničkog i racionalnog djelovanja. Vi za isti posao imate vjerojatno osobu koja ima isti naziv radnog mjesta i u Holdingu i u, primjerice, Čistoći. Sve se duplira.
Benčić: Vi imate za svako od tih poduzeća, pa i unutar njih, po pojedinim odjelima, različite pravilnike o sistematizaciji. Ključni dio i podloga za cijeli ovaj proces jest činjenica da se ide u uspostavu centra dijeljenih usluga unutar Holdinga kako bi se neki administrativni i drugi poslovi radili zajednički na razini Holdinga za sva poduzeća.
Gotovac: Treba znati jednu stvar, da se od prvog dana to željelo racionalizirati. Svi prethodni predsjednici Uprave željeli su to učiniti. Međutim, postoji otpor Sindikata, koji je razumljiv jer su to, ultima ratio, njihovi članovi, ali postojala je i nepodrška političke vlasti Grada Zagreba da se to riješi. Taj se problem pometao pod tepih deset-petnaest godina. Sjećam se da je Ivo Čović u svom mandatu uveo mjeru “dva za jedan”. Kada dvoje ljudi ode u mirovinu, jedan se može zaposliti. Ali je to u svakom trenutku bilo mjesto u kojem se može nekoga zaposliti. To je kao teška bolest koja se dugo vremena nije liječila. Znali smo da je imamo, ali nismo ništa činili. Sada je, naravno, ta mjera koja se poduzima bolnija, bolnija za one koji je moraju poduzeti, bolnija u očima javnosti jer nije isto kada morate otpustiti pet, petnaest ili pedeset ljudi u odnosu na sto, dvjesto, tristo, četiristo, petsto, šesto, sedamsto ljudi. Ovo je nešto što je postala javna tema i s mnogo detalja u procesu, ali ključno je u sadržaju. To je pitanje ljudi koji su istodobno i glasači i građani i zainteresirani, a ostaju bez posla. To će osjetiti i gospodarstvo. I to sigurno nije dobro, to sigurno nije nešto što Možemo ili naša koalicija želi učiniti zato što je to nama cilj, ali situacija je takva. Bojim se da se to mora učiniti, i to je svima jasno, i taj teški zadatak je sigurno nešto što može posijati zrno razdora i među simpatizerima i među glasačima. U konačnici, može biti nešto što će nas u koaliciji svrbjeti na razne načine, ali je nešto što se mora učiniti. To je dug prema onim građanima koji plaćaju uslugu. Ljudi općenito, kada dobiju uplatnicu na kojoj piše Zagrebački holding, osjećaju neugodu jer plaćaju nešto za što nismo sigurni.
Biočina: Možda smo malo otišli u tehnomenadžerski dio toga. Naravno da treba uvesti red, svakome tko živi u gradu to je jasno. Pitanje s kojim smo krenuli i koje nas muči jest budućnost ljevice u Zagrebu. Njezina budućnost u Zagrebu je ono što smo imali i na nacionalnoj razini, a to je prokletstvo ljevice koja dolazi na vlast samo u situaciji kada se prethodna vladavina desnice - s time da je Bandićev populizam ipak bio specifičan - toliko urušila da ljevica mora potrošiti dobar dio svog mandata samo na uvođenje reda, bez mogućnosti da provede one svoje politike koje bi u normalnim prilikama mogla provesti. Ne kažem da neće biti mogućnosti da se to provede, ali je činjenica da je trenutno to uvođenje reda zalijevanje požara koji svaki dan bukne negdje drugdje. To troši strpljenje birača. Dio birača ima razumijevanje jer vidi da je situacija teška, ali oni imaju neka očekivanja. Kako vrijeme ide, a oni ne vide da se nešto realizira, tako rejting pada, što vidimo na anketama. Meni se čini, ako ljevica želi ikada doći u priliku da realizira ono što je uistinu njezina agenda, onda će to vrlo teško uspjeti igdje ako ne realizira u Zagrebu! Zagreb je sa svojim financijskim potencijalom pogodno tlo da se nešto napravi. Ovo je iznimna prilika i zato treba djelovati brzo da se nešto napravi kako bi se do toga došlo.
Gotovac: Mislim da je ovdje rečeno nešto jako bitno. Ljevici je u Hrvatskoj vlast svaki put predana, to je bilo dva puta na nacionalnoj razini i sada u Zagrebu. Ljevica u Hrvatskoj nikada nije osvojila vlast da bi onda doista mogla provoditi lijeve politike. Danijela Dolenec je u svom radu u kojem se bavila pitanjem zašto Vlada Zorana Milanovića nije socijaldemokratska dobro identificirala da ta Vlada nije mogla provoditi socijaldemokraciju u uvjetima financijskog kolapsa. Nažalost, to se isto događa i njoj sada.
Benčić: Pitali ste je li ovo dobar tajming. Tajming je prekjučer. Sa svime se u Zagrebu kasni, sa svakim se transformacijskim procesom kasni, i to ne par mjeseci nego dvadeset godina. Prvi pogon u kojem će se na neki način obrađivati glomazni otpad je uspostavljen, evo prije nekoliko dana. U šest mjeseci uspjeli smo uspostaviti pogon u kojem će biti sortirnica, za razdvajanje i obradu glomaznog otpada. Nećemo više plaćati 35, 40, 50 milijuna kuna koliko smo plaćali za to raznim vanjskim tvrtkama. Dvadeset godina! Pa to imaju daleko manji gradovi! O čemu mi pričamo?!
Vlašić: Da to nije bio problem, ne bi glasači ni glasali za vas.
Benčić: Ako sada, u prvoj godini, ne napravimo sve te ključne procese da bismo uspostavili osnovno funkcioniranje na razini financija grada i Holdinga, mi nećemo biti u prilici provesti ključne politike zbog kojih smo zapravo ušli u politiku. A to su stambena politika, zelena transformacija, pitanje kvalitete obrazovne infrastrukture i kvalitete programa, pitanje zdravstva…
Vlašić: Ali to će svaka stranka istaknuti u svom programu…
Benčić: To nije istina, neće svaka stranka to reći. To je zaista poražavajuće. Nijedna stranka nije imala ideju da je pitanje stanovanja pitanje politike. Stanovanje je u Hrvatskoj prepušteno tržištu, davnih dana. Intervencije države koje imamo krajnje su štetne i pogoršavaju položaj mladih ljudi koji trebaju doći do vlastitog doma. Kada pumpaju lovu iz državnog proračuna u kamate bankama za subvencioniranje kupnje prve nekretnine, oni zapravo dižu cijene nekretnina. Ta politika uzrokovala je da mladi ljudi najdulje u Europi stanuju kod roditelja, do 32., 34. godine. Kako će imati djecu, svoju obitelj?
Vlašić: Upravo ste iskopali bitnu temu, obnovu.
Benčić: Gradonačelnica Petrinje je neki dan rekla da je pitanje obnove pitanje tržišta i da se ne mogu otvarati nova radna mjesta. Da, mogu se otvarati radna mjesta! Mi planiramo kako ćemo educirati ljude da rade na obnovi, kako koristiti postojeću infrastrukturu, to su politike koje mi pripremamo.
Gotovac: Kad govorimo o obnovi, treba reći da su građani Zagreba taoci državne razine vlasti koja upravo usporavanjem obnove u glavnome gradu želi pokazati građanima da su valjda krivo birali ili izazvati pomutnju između dvije stranke koje su vjerojatno jednako kao i građani nezadovoljne kako se odvija obnova. Nažalost, upravo je državna vlast ta koja to usporava i koja u situaciji potresa nije imala viziju da se nešto promijeni, a ne samo da se dovodi u prethodno stanje, jer ono nije bilo dobro.
Biočina: Mislim da ljudi shvaćaju bit tog procesa i da to nije stvar Grada, nego države, te da će tu imati razumijevanje. No politika je čudna biljka. Zašto Milan Bandić deset i više godina nije ulagao u infrastrukturu? Zato što to nije atraktivno. No, pojavi se velika šteta kada pukne cijev. On nije ulagao, a sada pucaju cijevi. Naravno da postoji veliki kontingent birača koji će prepoznati da se dugoročno ulaže u stvari koje se zapravo ne vide. Ali treba nešto i s druge strane. Ne zalažem se sada da se ulaže u skijalište od Sljemena do katedrale, ali bih volio vidjeti iz svega onoga što je Možemo dovelo na vlast, a što SDP podržava, više stvari koje dosad nismo vidjeli. To je participativnost ljudi u odlučivanju, uključenost. To je nešto što, iz moje perspektive, mijenja model upravljanja gradom koji je ranije bio imperijalan, imali smo nekog cara i njegov dvor. Mislim da je to nešto što bi moglo dati rezultate, jer su to stvari koje su ljudima jako bitne.
Gotovac: To je apsolutno točno. Mi sada uspoređujemo neku vrstu prethodnog populizma s onim što je ljevica. Ljevica ulaže u nešto što je dugoročna vrijednost. Obrazovanje ne daje rezultat sutra. Dobro zdravstveno osiguranje ljudima je bitno kada se razbole, do tada im je to nepotreban trošak. Treba imati dobru bolnicu, dobar dom zdravlja, što je kroničan problem Zagreba u, recimo, Španskom. U mnogim kvartovima se ništa nije ulagalo u domove zdravlja, u domove za umirovljenike. Ali, ako smo mi ljevica, onda ćemo raditi to što je u nekoj agendilijevo.
Biočina: Generalno, to je možda za raspravu o ljevici na nacionalnoj razini. Ne možemo ignorirati činjenicu da postoji dio glasačkog tijela koji je populistički, sklon populizmu kao nekoj formi političkog djelovanja. I lijevo i desno. Iz načina na koji danas funkcioniraju i SDP, a i Možemo, ne vidim nikoga tko ozbiljno radi na privlačenju i tog dijela biračkog tijela. Možda najviše na tome radi predsjednik Milanović. Ne govorim da bi se trebao pojaviti novi Milan Bandić, nego da postoje različite razine i komuniciranja i djelovanja. Način tehnomenadžerskog političkog djelovanja neće animirati određeni dio birača. Ljevica u budućnosti mora biti svjesna da i ti birači postoje te da se i njima treba netko obraćati.
Vlašić: Samo bih podsjetio na primjer Graza, gdje je ljevica stekla popularnost rješavanjem komunalnih pitanja, brinula se o stanovima, smeću, malim stvarima. Sigurno se birači nisu zapalili za partizanske pjesme.
Gotovac: Ne, nisu. Slažem se s time, ali to se nije dogodilo u jednom mandatu. U Grazu to traje dugo vremena i Graz je uređeni grad. Zagreb je – urbana ruševina! I to ne samo arhitektonski nego u širem urbanističkom smislu. Zagreb je šarolik, različit. Ljevica u Europi izbacuje odlične ideje. Zelena ljevica u Njemačkoj rekla je da se vanjska politika više neće voditi interesima, nego vrijednostima. Ja mislim da je to sjajna ideja. Ali brojne stvari koje u Europi prolaze kao dobra, lijeva ideja mi sa svojim povijesnim slojevima, sa svojom reminiscencijom socijalizma, ne prihvaćamo. Nama su neke stvari neprihvatljive jer će nama mirisati na socijalizam i Jugoslaviju, što je pogrešno. Neke stvari će u Europi prolaziti jer su dobar smjer, a mi ćemo reći – ne, jer su to ustaše i partizani!