Ni manje ni više, ali stvarni je cilj zelene ljevice osvajanje vlasti u Hrvatskoj. Prije toga planira poslati SDP u prošlost i na tome već godinama ozbiljno radi. A da bi se sve to dogodilo, najprije treba ovladati Zagrebom. Sad kad više nema Milana Bandića, to ne izgleda kao nemoguća misija. Mi to možemo, Zagreb je naš, kažu lideri nove hrvatske ljevice. A da je osvajanje Zagreba realna opcija, potvrđuju i posljednje ankete. Tomislav Tomašević favorit je na izborima za gradonačelnika Zagreba, a njegova politička platforma mogla bi biti najjača stranka u gradskoj Skupštini.
Upravo to da će se zeleno-lijeva koalicija Možemo! 2024. godine “na idućim parlamentarnim izborima ozbiljno natjecati za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj” tvrdi Robert Bajruši, autor knjige o novoj hrvatskoj ljevici koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi zagrebačkog Profila. Ta knjiga je prva povijest pokreta koji je krenuo sa zagrebačkog asfalta. Pojavit će se u knjižarama pod naslovom “Možemo – pokret koji želi promijeniti Hrvatsku”.
Bajruši je novinar i kolumnist Jutarnjeg lista, a ovu je knjigu pisao, mijenjao i dodavao poglavlja sve do pokretanja tiskarskih strojeva. Posljednje poglavlje napisano je nakon što je Milan Bandić umro, te još jedanput sve iznenadio i ostavio zatečene svoje suradnike, a još više političke protivnike. Bajrušijeva knjiga pisana je novinarskim stilom, i to brzo, predstavlja klasični primjer povijesti sadašnjosti, publicistike oblikovane poput ukoričenog ekstenzivnog novinskog feljtona. Za takvu knjigu najvažniji je pravi tajming. A ova se pojavljuje u najbolje vrijeme i u zadnji čas.
Bajruši prati prve demonstracije u Zagrebu na Cvjetnom trgu zbog gradnje Hoto centra u Varšavskoj ulici, prosvjede protiv Tomislava Horvatinčića koji su počeli još 2006. godine, prve sukobe urbane aktivističke gerile s Milanom Bandićem, prototipom političara protiv kakvih se oni bore. Platforma Možemo! izrasla je u međuvremenu u političku snagu doslovno “opasnih namjera”. Vladajuće političke elite svih boja trebale bi se zabrinuti. SDP, stranka koja se ponaša kao da ima nasljedno i neupitno pravo na tron ljevice, prva je na udaru.
“Sukob na ljevici”, kako bilježi Bajruši, započeo je još 2010. godine, kad su prosvjednici na čelu s Tomaševićem došli ispred sjedišta SDP-a na Iblerovu trgu i optužili ezdepeovce za izdaju građana Zagreba. Zoran Milanović, tadašnji predsjednik najjače parlamentarne stranke ljevice koja se upravo pripremala za osvajanje vlasti, prvi put se suočio s uzvicima: “Lažove! Lažove!” Nikad im to nije zaboravio. Bio je to udar slijeva kakav je najmanje očekivao i prve demonstracije protiv SDP-a, ali i znak da “socijaldemokrati počinju gubiti podršku javnosti u Zagrebu”.
Milanović ih je kasnije nazivao “bukačima” i “prodavačima magle”. Prosvjedima protiv Bandićeva projekta gradnje crkve u parku na Savici 2016. godine zagrebački aktivisti (tada samo u okviru gradskog pokreta Zagreb je naš!) ušli su u sukob ne samo s Bandićem nego i s Katoličkom crkvom. Nakon zagrebačkog potresa a prije parlamentarnih izbora započeo je i otvoreni rat s vladajućim HDZ-om i premijerom Andrejom Plenkovićem. Zauzeli su Markov trg, spavali ispred Sabora i tražili da zastupnici ne idu na godišnji odmor prije nego što se donese zakon o obnovi od potresa.
Krug protivnika s vremenom se samo širio. Suprotstavili su se konzervativnoj desnici koju je personificirala Željka Markić i njezin desno-katolički pokret “U ime obitelji”. U zagrebačkoj Skupštini njihovi zastupnici glasali su protiv promjene imena Trga maršala Tita, otvoreno se sukobljavali s Bandićem i njegovim tadašnjim trenutačnim partnerom Zlatkom Hasanbegovićem. Svjetonazorsko opredjeljenje definirano je izjavom Tomislava Tomaševića: “Odbijam patriotizam prepustiti samo desnici.”
Prvi sukobi s Vladom Andreja Plenkovića i HDZ-om počeli su kad je vladajuća većina izglasavala tzv. lex šerif. Optuživali su Plenkovića i Bandića za političku trgovinu. Tako je “osovina HDZ – Bandić” postala sljedeća meta zagrebačkog lijevozelenog pokreta. Bajruši u knjizi portretira glavne aktere pokreta. Sadašnjem kandidatu za gradonačelnika Zagreba Tomislavu Tomaševiću posvećuje najviše prostora jer je s vremenom postao “medijska zvijezda”. A u početku nije bilo tako, mainstream mediji su pomalo ignorirali te pokretače nereda u Zagrebu. Kao 29-godišnji predsjednik Zelene akcije s megafonom u ruci predvodio je prosvjede na Cvjetnom placu.
Tomašević je, kako bilježi autor, već u početku apsolvirao zatvorski staž, taj mitski preduvjet za uspješnog političara u Hrvatskoj. Pritvaran je nekoliko puta, a nakon prosvjeda znao je i prespavati iza rešetaka. Tomašević je svoju karijeru zelenog aktivista od 2011., nakon očekivanog poraza na Cvjetnom placu, gradio i postdiplomskim studijem na Cambridgeu, gdje je 2013. magistrirao na teme iz okoliša, društva i razvoja, zapravo na “urbanoj političkoj ekologiji”. “Tomašević će apostrofirati dvoje političara koji su u izvjesnoj mjeri njegovi politički uzori, a to su Ada Colau, gradonačelnica Barcelone koju je i upoznao, te bivši čelnik britanskih laburista Jeremy Corbyn”, piše autor knjige.
Bajruši otkriva da Tomi Tomašević još iz školskih dana vuče logičan nadimak Senf. U mladost je pripadao Dinamovoj navijačkoj skupini BBB. Bilježi da je njegov otac Smiljan, iako bivši član HSP-a Ante Starčević i gradski vijećnik desničarskog pokreta “Domovina” u Zaprešiću, uvijek davao podršku sinu. Otkriva i da mu je stric monsinjor Ivo Tomašević, poznati svećenik iz vrha Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, “bosanskohercegovački integralist” koji često javno kritizira daytonsku podjelu BiH.
Tomašević je na lokalnim izborima 2017. već bio kandidat za zagrebačkog gradonačelnika. Dobio je 12.996 glasova (3,94%) i završio kao šesti. Ali, lista Zagreb je naš! osvojila je četiri vijećnička mandata. I tako su aktivisti svjesno i planski postali političari, zaključuje Bajruši.
Autor u knjizi predstavlja niz najpoznatijih imena koja se uz Tomaševića pojavljuju na konferencijama za novinare ili samostalno na TV-ekranima i za političkim govornicama. Rada Borić iz Nove ljevice, poznata mirovna i feministička aktivistica, danas je saborska zastupnica. Glumica i aktivistkinja Urša Raukar godinama je bila “zaštitnim licem pobune protiv Tomislava Horvatinčića i Milana Bandića”. Ona je s Celakoskim i Tomaševićem od prvih prosvjeda, preko uhićivanja i noćenja u pritvoru do osnivanja političkih platformi Zagreb je naš i Možemo!. Sandra Benčić bila je aktivistica Centra za mirovne studije koja se na svoj način bori od 2007. godine. Danas je uz Tomaševića javno najprepoznatljiviji lik iz platforme Možemo!. Iza javnosti izloženih aktivista i saborskih zastupnica i zastupnika stoji dvoje ljudi koji su presudno utjecali na stasanje, razvoj i strategiju zelene ljevice. To su Teodor Celakoski i Daniela Dolenec. Bajruši nam otkriva da je Tomaševićev “politički otac” zagrebački aktivist Teodor Celakoski, kojeg naziva “čovjekom iz sjene”. Zajedno su, predvodeći Pravo na grad i Zelenu akciju, diktirali tempo mnogobrojnih akcija i prosvjeda u Zagrebu.
“Tomislav je na neki način projekt. Jednostavno, od početka je bilo jasno da je sposoban biti predvodnik”, priznao je Celakoski autoru knjige. Pravi neformalni ideolog platforme Možemo! i Zagreb je naš! zapravo je, mada to ne želi priznati, dr. Daniela Dolenec, koja predaje na Fakultetu političkih znanosti i znanstveno se bavi upravo zelenolijevim pokretima u svijetu. Zalaže se za pokret koji je “jednom nogom na ulici, a drugom u institucijama”.
Bajruši piše kako “ova profesorica politologije voli citirati upravo španjolske aktiviste, od kojih je Možemo! i dobio inspiraciju za ime. “Oni kažu – idemo polako jer idemo daleko. Tako i ja vidim ono što radimo”, govori Daniela Dolenec. Španjolski Podemos, radikalno lijeva i antikapitalistička stranka, postao je za samo 12 mjeseci postojanja, 2015. godine, po anketama, jači od vladajuće Pučke stranke i glavne oporbene Socijalističke stranke. Nakon što su ublažili radikalno lijevu retoriku (odustali su od najavljene nacionalizacije privatnih kompanija), na parlamentarnim izborima 2019. ulaze u španjolsku Vladu. Nije slučajno što je iste te godine “u Hrvatskoj osnovana stranka istog imena”, piše Bajruši.
Osnovana je platforma Možemo!. “I tako je 26 aktivistica i aktivista ujutro 3. veljače 2019. došlo na Markov trg. Poredali su se ispred ulaza u Banske dvore i ispred sebe postavili šest velikih slova: MOŽEMO!”, bilježi Bajruši i citira Tomaševićeva prisjećanja na stvaranje stranke i biranje imena: “Budući da smo članovi Zagreb je naš!, bilo je jasno da to ne treba kopirati, jer naziv Hrvatska je naša! zvuči isključivo. Ime Možemo! svodi se na to da možemo bolje, a sadržava optimizam. Znam da mnogi misle kako smo ime Možemo! dali zbog španjolskog Podemosa, ali u principu nismo.”
Politička stranka Možemo! formalno je osnovana 10. veljače u Zagrebu, kad su 134 delegata odlučila da nemaju predsjednika, nego dva koordinatora, Sandru Benčić i Teodora Celakoskog. Na europarlamentarnim izborima nisu dobro prošli. Možemo!, Nova ljevica i Orah dobili su samo 1,79 posto glasova (19.000) i bili su gori i od, na nacionalnoj razini, tradicionalno lošeg Bandića. Na parlamentarnim izborima 2020. godine događa se prvo pravo čudo. Ojačani aktivistima iz cijele Hrvatske (Srđ je naš iz Dubrovnika, Ivana i Mile Kekin u Zagrebu, Bojan Glavašević, koji je istupio iz SDP-a, prof. dr. Damir Bakić) postaju treća politička snaga u zemlji. Osvojili su 18,6% glasova. Posebno je značajno što su gotovo polovinu glasova osvojili izvan Zagreba. Ukupno je za njih glasalo 115.961 birač ili 7 %. Bilo je to prvorazredno političko iznenađenje.
Već drugi dan prvog saborskog zasjedanja zaiskrilo je između Plenkovića i Tomaševića, koji je za njegovu Vladu rekao da ne može uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće. Zastupnici zelene ljevice vrlo brzo postaju najaktivniji u Saboru. Krajem prošle godine počeli su ubirati plodove. Možemo! je u anketama kotirao kao treća ili četvrta stranka u državi, uz podršku koja je varirala između 8 i 11 %. Ali Tomašević je i dalje bio fokusiran na lokalne izbore u Zagrebu. Potpora mu je iz mjeseca u mjesec rasla.
Kao i Milan Bandić, počeo je obilaziti grad. Najavljuje da će svaku ulicu prijeći tri puta. Paralelno s tim odvijaju se dva procesa na ljevici. Najprije se razilaze s Radničkom frontom, ultralijevom malom strankom koja se probila u Sabor na krilima efektne kampanje Katarine Peović na predsjedničkim izborima. Zatim odbijaju predizbornu koaliciju sa SDP-om na lokalnim izborima u Zagrebu. Javno, ne žele nositi njihovu prtljagu koju su opterećivale godine javne i tajne suradnje s najvećim protivnikom – Milanom Bandićem. Stvarno, ne žele SDP-u dati ruku spasa i puštaju da sam tone dalje. Jer, prvi pravi cilj platforme Možemo! jest postati vodeća stranka na ljevici. A da bi u tome uspjeli, zaključuje Bajruši, “moraju sami pobijediti u Zagrebu”.
“Napokon, slična smjena dogodila se u najvećoj članici Europske unije, Njemačkoj, gdje su prije nekoliko godina Zeleni pretekli socijaldemokrate, što je desetljećima bilo nezamislivo. Zeleni su i na europskim izborima 2019. prošli bolje nego SPD-ovci, a i dalje su u vodstvu jer, prema anketama, imaju podršku od oko 20 posto birača, a socijaldemokrati 16-17 posto. Ako je to bilo moguće u Njemačkoj, zašto ne bi i u Hrvatskoj, razmišljali su početkom zime u Možemo!”, piše Bajruši. Sva ta promišljanja i planove vrlo je jednostavno zaključila Urša Raukar, koja je rekla: “Ultimativni politički cilj u koji vjerujemo jest da Možemo! za osam godina pobijedi na nacionalnim izborima, dobije premijera i povede Vladu Republike Hrvatske.”
