DOSSIER GLOBUSA

Zapuštena, napuštena, zaboravljena: od Bukovice do Banije, od Vrlike do Virovitice

Do 1990. krivca za siromaštvo nalazili smo u komunistima, ali tko nam je kriv što 2021. imamo područja gdje se živi kao u 19. stoljeću
 Damjan Tadić/Cropix

Do sela Mala Gorica uz Kupu pokraj Petrinje nikad nije došao vodovod pa se stanovnici vodom opskrbljuju iz bunara kao da žive u 19., a ne 21. stoljeću. Potres im je teško oštetio kuće, a bunare napunio muljem i uskratio im tako pitku vodu iz vlastitih dvorišta dodatno im otežavši život kao i ljudima u mnogim drugim selima na Baniji čija su se imena zahvaljujući prirodnoj katastrofi pročula po cijeloj Hrvatskoj.

U Majskim Poljanama, za čije se ime čulo po petero poginulih u potresu, malo tko ima više od tisuću kuna mirovine, pa ljudi, mahom starije dobi, životare od poljoprivrede. Nikada prije tamo nisu nogom kročili hrvatski predsjednici i premijeri. Malo južnije uz Unu, na granici s Bosnom i Hercegovinom, smješten je poput slijepoga crijeva Dvor, koji je i prije potresa izgledao kao da je rat završio prekjučer. Za njega ni nakon potresa nitko nije pitao.

Iz tog su kraja 1991. izbjegli Hrvati, a 1995. Srbi. Vratili su se malobrojni. Ništa bolje nije ni u Lici, gdje su opustjela brojna sela, pa čak i ona uz prugu Zagreb – Split. Da se nekad tamo živjelo, podsjećaju austrougarske kolodvorske zgrade, danas također prepuštene propadanju. Od istoka Slavonije, preko njezina zapadnog dijela, Posavine i Moslavine, Banije, Korduna i Like do Dalmatinske zagore proteže se područje kojim je početkom 90-ih godina bjesnio rat da bi kasnije nosilo naziv od posebne državne skrbi, a danas potpomognutog područja koje čini gotovo polovinu teritorija kontinentalne Hrvatske.

Prikladniji bi naziv bio Hrvatska drugoga reda. Demografski i ekonomski zapostavljeni, zaboravljeni i opustošeni krajevi o kojima država zadnjih 25 godina očito ne skrbi dobro niti ih dovoljno potpomaže. Na najboljem su putu da se pretvore u prirodni rezervat koji će posjećivati turisti da bi gledali netaknutu floru i faunu panonske ravnice i dinarskoga gorja i slušali priče i legende kako su nekoć tamo živjeli i neki ljudi – poljoprivrednici, radnici i ratnici različitih nacionalnosti i vjera.

Tome u prilog govori i nedavna analiza Hrvatske gospodarske komore koja upućuje na veliki nerazmjer u gospodarskoj razvijenosti Zagreba i obale naspram kontinentalnih krajeva. Zagreb ima BDP od 125 milijardi kuna, a Ličko-senjska županija od 3,1 milijarde. Najdinamičniji rast BDP-a zadnjih godina ostvaruju Zadarska, Šibensko-kninska i Dubrovačko-neretvanska županija što se najviše može pripisati dobrim turističkim ostvarenjima.

S druge strane, pet slavonskih županija zajedno s Ličko-senjskom čine tek 12,3 posto nacionalnog BDP-a. Grad Zagreb je 1,75 puta razvijeniji od prosjeka Hrvatske, dok se najnerazvijenija Virovitičko-podravska županija nalazila na 54,2 posto tog prosjeka. Četiri od pet slavonskih županija zauzimaju četiri posljednja mjesta na ljestvici razvijenosti županija.

U Zagrebu je koncentrirano 33,5 posto ukupnog broja poduzetnika, 38,4 posto zaposlenih i čak 50 posto ostvarenih ukupnih prihoda, dok poduzetnici iz Ličko-senjske i Požeško-slavonske županije čine manje od jedan posto ukupnog broja poduzetnika, a njihovi su prihodi tek 0,3 posto ukupnih prihoda svih poduzetnika. I strane investicije koncentrirane su u Zagrebu i na obali.

“Otužno je gledati centar Siska”, o svom gradu kaže SDP-ov saborski zastupnik Davorko Vidović. Sretan je što stan u kojem živi nije jako stradao u potresu. Trudi se biti optimističan, racionalan i gledati u budućnost. Njegova inicijativa da se svi saborski zastupnici iz Siska i Banije ujedine oko pitanja koja se tiču toga kraja nije dobila podršku njegovih kolega koji, zaključuje Vidović, nisu htjeli izaći iz svoga stranačkog tora.

“Zatražio sam da ne kritiziramo Vladu, nego da pratimo svu legislativu koja prolazi kroz Sabor i gledamo na koji način se kroz zakone može pomoći tom kraju u saniranju posljedica katastrofe, na primjer da se smanje porezi”, otkriva Vidović, koji se apsolutno slaže da postoji Hrvatska drugoga rada. O tome, dodaje, govori otkako se bavi politikom, pa je tako još prije 16 godina u Saboru postavio pitanje kako je moguće da u 21. stoljeću neka sela na Baniji, uglavnom ona s većinskim srpskim stanovništvom, nemaju struju.

“Obilazio sam Baniju i upozoravao da postoje stariji ljudi, mahom Srbi povratnici, koji i ne znaju koja su im prava. Treba ljudima omogućiti barem egzistencijalni minimum. To je pitanje elementarnog humanizma. Tragično zaostajemo za Češkom, Slovačkom, Mađarskom… Svake godine u Hrvatskoj nestaje 20 do 30 sela. Najviše na Baniji, Kordunu i Lici, ali i u Slavoniji. Hrvatska nikada nije imala suvislu i prepoznatljivu regionalnu politiku, a bez ujednačenog regionalnog razvoja nema ukupnog razvoja zemlje, i to je u velikoj mjeri uzrok našeg ukupnog gospodarskog zaostajanja. U Sloveniji svaka regija ima gradove koji su motori razvoja. Osijek kao četvrti grad u Hrvatskoj je u zadnjih 20 godina izgubio 20 tisuća stanovnika.

Razvijaju se Zagreb obala, i to zahvaljujući turizmu jer nam je Bog dao lijepo more i obilje sunca. Dvor ima niži BDP nego Kosovo ili Albanija, a nije ni sto kilometara od Zagreba. Stagniraju i Karlovac i Sisak i Petrinja koji su puno bliže. Profitirali su jedino Samobor i Velika Gorica jer su tamo stanovi jeftiniji nego u Zagrebu”, govori Vidović. Otkriva kako Sisak danas ima 11.000 zaposlenih i 12.000 umirovljenika. Prije rata je bilo 33.000 zaposlenih.

image
Vukovar je danas jedan od najsiromašnijih gradova u Hrvatskoj. Iako su Zakonom o Vukovaru predviđene brojne beneficije za investitore, njih odbija loša politička klima”, kaže Jeremić
Vlado Kos/Cropix

“Sav kapital, uključujući i intelektualni, vezan je uz Zagreb i druge veće gradove. Manji gradovi su opustošeni. U Sisku je s propašću željezare zatvoren i Institut za metalurgiju koji je zapošljavao 80 magistara znanosti. To je veliki gubitak za mali grad. Kao i sada zatvaranje rafinerije. Mučki s leđa. Izgubit će se oko 300 radnih mjesta. A Hrvatska uz to nema nikakvu strategiju razvoja poljoprivrede. Tim važnim resorom se katastrofalno gospodari. Ni u jednom drugom resoru nismo imali tako loše ministre”, tvrdi Vidović, koji svejedno vjeruje da se negativni trendovi mogu preokrenuti.

“Današnje stanje uz pametnu i odgovornu politiku može biti prilika za novi početak. Ako Andrej Plenković to ne zna napraviti, neka pozove ljude koji znaju. U Njemačkoj ima sjajnih institucija specijaliziranih za obnovu i regionalni razvoj. Njemačka je 15 godina nakon Drugog svjetskog rata počela uvoziti strane radnike. Bauštele su bile posvuda jer su znali kako se nedostatak svega može pretvoriti u potrebu za svim, da to može biti sjajan početak proizvodnje svega i svačega jer svega treba. I mi u Hrvatskoj moramo biti jako ambiciozni. Ne treba ponavljati razvojne koncepte 20. stoljeća, nego napraviti kvantni skok. Banija bi trebala dobiti širokopojasni internet.

Netko će reći – vidi budale! To je prekrasan kraj koji može postati nova silicijska dolina. U sociologiji ima teorija biljarskih kugli koja kaže da se razvoj može pokrenuti iz bilo koje točke. Koju god kuglu udarite, imat će efekt na druge kugle. Mnogi europski gradovi poput Bilbaa ili Manchestera uspjeli su propalu metaluršku industriju kompenzirati novim IT-industrijama. Prednost Banije je i blizina BiH, a Sava je plovna. Da im daš poticaje, došli bi ljudi živjeti na Baniju, primjerice 50 posto niži porez na dohodak. To bi privuklo poduzetnike. Može se. Ima novca. Mi imamo tržište od 500 milijuna ljudi, bez poreza i carina kojem možemo ponuditi proizvode vrhunske kvalitete. Ima u Hrvatskoj takvih primjera”, zaključuje Vidović.

Načelnik Dvora Nikola Arbutina iz SDSS-a na pitanje zašto je njegova općina tako nerazvijena, kao odgovor nudi podatak koliko država novca usmjeri u taj kraj. Jako malo. Preko nekoliko natječaja prošle godine, otkriva, 520.000 kuna. Tim novcem urede neku ulicu ili dio vodovoda.

“Mi smo jedna od najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj. Radnih mjesta gotovo nema. U privatnom sektoru radi samo oko 250 ljudi. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dvoru i okolici je živjelo 5570 ljudi, ali su se posljednjih godina mnogi iselili, i to radno sposobni. Ostali su stariji ljudi. Naš najveći prirodni resurs su šume i poljoprivredno zemljište. Od šumskog doprinosa općina dobiva oko 1,5 milijun kuna godišnje. Imamo dvije pilane.

Da se i otvore novi pogoni, pitanje je tko bi u njima radio. Investitora nema. U potresu su stradali krovovi i dimnjaci mnogih kuća jer ljudi ne mogu u njih ulagati s obzirom na to da žive od mirovine od 1500 kuna”, govori Arbutina i podsjeća kako je zadnji ministar u nekoj hrvatskoj vladi iz sisačko-moslavačke županije bio Davorko Vidović u mandatu od 2000. do 2003. godine. To je svakako jedan od razloga zašto se manje ulaže u ovaj kraj. Smatra da bi trebalo sagraditi autocestu od Zagreba do Siska jer se danas od Zagreba do Dvora putuje dva i pol sata.

SDSS-ova saborska zastupnica Anja Šimpraga smatra da se uvijek nešto može učiniti ako imate viziju. Ističe kako osnovne infrastrukture nedostaje i u nekim mjestima u njezinu kraju, Šibensko-kninskoj županiji.

“Ako je u selu petero ljudi, oni zaslužuju priključak na struju i vodu. To možda nije isplativo, ali moramo gledati u budućnost. Možda će netko doći i doseliti se, pokrenuti posao, otvoriti radna mjesta… Neka sela nemaju ni pristojnu cestu ni javni prijevoz. Ovo je prilika da shvatimo gdje smo i da što prije krenemo naprijed. Koči nas administracija, posebno poduzetnike koji bi uložili u te krajeve. Imamo plodna polja, imamo sve, a ne znamo to iskoristiti. Potres bi nas trebao naučiti kako živjeti dalje. Žalosno je da neka sela uz rijeku nemaju vodovod”, kaže Šimpraga te dodaje kako su, što se tiče priključivanja struje, u posljednje vrijeme vidljivi pomaci i da do kraja ove godine u Hrvatskoj više ne bi smjelo biti kućanstava bez struje.

O stanju u Slavoniji govori nam tamošnji SDSS-ovac predsjednik Zajednice vijeća općina Vukovar Srđan Jeremić. Naglašava kako je bez ljudi nemoguće provoditi bilo kakve razvojne projekte.

“Država nije dovoljno razvijala strategije ekonomskog i demografskog oporavka tih područja čiji je položaj sve lošiji i bez vidljivih perspektiva za budućnost. Malo je razloga za optimizam, ali nada umire posljednja. Volio bih da potres koji je svima pokazao svu jad i bijedu Banije bude prilika da se naprave iskoraci u revitalizaciji tog područja i da se osmisle mjere za privlačenje ljudi, a koje bi vrijedile i za istok Hrvatske”, kaže Jeremić te dodaje kako je Vukovar bio jedan od najrazvijenijih gradova u Jugoslaviji, a danas je jedan od najsiromašnijih u Hrvatskoj iako su Zakonom o Vukovaru predviđene brojne beneficije za investitore.

“Zakon je dobar, ali loša politička klima nije primamljiva za investitore koji traže sigurna područja. Za takvo su stanje najviše krive lokalne vlasti koje bi trebale slati poruku da je svatko dobrodošao, a ne prizivati demonstracije i sukobe. Stoga i ne čudi da nemamo investicije, nego baš suprotno, iz Vukovara odlaze i Hrvati i Srbi i sve ostale manjine. Grad je prije rata imao 47.000 stanovnika, a danas ih je jedva 20.000. Nažalost, cijela Slavonija i Baranja jako loše stoje i demografski i ekonomski. Bojim se da će i skori popis stanovništva potvrditi da je stanovnika mnogo manje nego prije deset godina. Ljude smo izgubili jer su državne vlasti zapostavile ova područja i sada plaćamo cijenu toga. Sjećate li se otvaranja nekog većeg pogona na istoku Hrvatske? A zadnjih su godina zatvorene brojne tvornice”, ističe Jeremić.

image
Damir Krajač/Cropix

“Problem je u ogromnoj razlici između Zagreba i Hrvatske u cjelini te između kontinentalne i jadranske Hrvatske”, ističe varaždinski župan Radimir Čačić. Prisjeća se kako je 2001. kao ministar zadužen za obnovu promijenio Zakon o područjima od posebne državne skrbi kojim su do tada bili obuhvaćeni samo općine i gradovi koji su u ratu bili okupirani, pa tako i bogati Cavtat i Ilok koji nije bio srušen. Zakon je, dodaje, i kasnije dosta mijenjan, ali je zadržao suštinu da se tim područjima daje potpora za razvoj kroz porezne olakšice i u novije vrijeme europske projekte.

“Često se govori o razvijenom sjeveru – Varaždinu, Međimurju, Zagorju, koprivničkom kraju… A ta su područja po svim parametrima na razini Slavonije. Međimurska i Varaždinska županija imaju najniže plaće u Hrvatskoj jer su to primarno industrijske regije s uglavnom prerađivačkom izvoznom industrijom koja, da bi opstala, mora imati niže plaće”, objašnjava Čačić. Napominje kako je na primjeru Banije eksplodirala tema regionalnog razvoja jer su ljudi napokon postali svjesni koliko su neka područja zapuštena i zato su i odlučili pomoći Baniji, što je dobro jer su se probudile zatomljene ljudskost i empatija.

“Zaista, ako je išta dobro u ovom zlu, to je ta šansa da se pokrene strateški razvojni program za Baniju, ali i druga zapostavljena područja, da goruće probleme počnemo sustavno rješavati”, predlaže Čačić.

Vodeći hrvatski demograf, akademik Anđelko Akrap sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, podsjeća kako je Ekonomski institut još 70-ih godina prošloga stoljeća napravio studiju o nedovoljno razvijenim krajevima Hrvatske nakon čega se krenulo s nekim investicijama, uglavnom neuspješnim.

“Sva ta područja su se još tada počela jako depopulirati. Ljudi su išli prema Zagrebu. Osijek značajno gubi stanovništvo još od 60-ih godina, ne od jučer. Stanovništvo je odlazilo iz poljoprivrede, a industrije nije bilo dovoljno. Od 1964. do 1971. iz Hrvatske je u inozemstvo otišlo 293.000 ljudi od čega je 83 posto bilo seosko stanovništvo. To je vodilo centralizaciji razvoja oko Zagreba, Splita i Rijeke. Zagreb nije razvio ni svoje neposredno okruženje kao što su Sisak, Karlovac, Petrinja… Split je usisao radnu snagu i ispraznio svoje zaleđe.

Tek je 90-ih godina živnulo Dugopolje, ali ostatak zaleđa se nije razvijao. Virovitičko-podravska, Koprivničko-križevačka i Bjelovarsko bilogorska županija imaju od 1968. veći broj umrlih nego živorođenih. Kako se tržište otvorilo, industrija je propala. Još je 80-ih godina industrija propadala zbog loše ekonomske situacije zbog koje se Jugoslavija i raspala. I danas se potpomognuti prostori manje-više svode na socijalu. Mjere su socijalne umjesto da se ta područja osposobe da budu ekonomski održiva”, objašnjava nam Akrap. Za početak, predlaže, treba napraviti dugoročni program ekonomskog razvoja čiji je sastavni dio i demografska politika.

image
Srđan Vrančić/Cropix

“Hrvatska treba oblikovati sustav gradova srednje veličine, a za to je potrebna intervencija države bez koje se ne može ni Banija obnoviti. Ne može se na Baniji razvijati turizam. Tamo su se ljudi tradicionalno bavili stočarstvom. Nekad je Gavrilović donekle to poticao otkupom stoke. UN za cijelu jugoistočnu Europu ima pesimistične prognoze. U Hrvatskoj se stalno sužavao prostor razvoja. Uvijek je bilo viška radne snage. Rat je samo ubrzao pad broja stanovnika. Da je taj prostor imao žarišta razvoja, oporavio bi se. Ovako nije”, govori Akrap. Prema njegovim riječima, padu broja ljudi pridonijela je i savezna kolonizacija od 1945. do 1948. u kojoj je iz Hrvatske u Vojvodinu otišlo 47.000 ljudi, od čega 43.000 Srba. Cilj je, dodaje, bio da Srbi postanu većinski narod u Vojvodini. Također, Slavonija je dugo vremena imala mentalitet jednog djeteta da se ne bi cijepalo imanje.

Stručnjak za regionalnu ekonomiji doc. dr. sc. Vinko Muštra s Ekonomskog fakulteta u Splitu ističe kako postojanje takvih nerazvijenih područja nije karakteristično samo za Hrvatsku.

“Svagdje u Europi zaostaju neke sredine. Neke politike smatraju da nejednakosti nisu bitne i da će se to izjednačiti djelovanjem tržišta. Tek posljednjih pet ili šest godina su u Europi prepoznali da ta nejednakost ima loše posljedice za ukupne nacionalne ekonomije. ‘Mjesta koja nisu bitna’ – zanimljiv je naslov britanskog znanstvenog rada objavljenog prije dvije godine koji daje odgovore zašto ljudi biraju politike koje djeluju neracionalno poput Brexita ili Trumpa?

Prostori koji niz godina stagniraju i koji su zapostavljeni skloniji su ekscentrično birati na izborima jer na sve druge načine nisu uspjeli dosegnuti ključne razine odlučivanja. Biranjem populista privlače na sebe pozornost. Kad je došlo do Brexita, u Londonu su shvatili da je jako bitno i što misle ljudi u zapuštenim dijelovima Engleske i da je važno pokrenuti potencijale tih područja”, kaže Muštra. Hrvatska je, dodaje, uz globalizaciju imala i dodatni uteg ratnih zbivanja nakon kojih je u fokusu bila obnova kuća, cesta, škola i druge infrastrukture.

“Također smo prošli i tranziciju, prijelaz iz jednog u drugi sustav vrijednosti u kojem je došlo do uništenja institucija koje su u ekonomiji jako bitne jer su to sva formalna i neformalna pravila koja određuju ponašanje pojedinaca u društvu. Ako nema pravila, obično nema ni rezultata. Da bi se izgradile institucije, potreban je ljudski kapital. Ratom stradala područja Hrvatske ni prije rata nisu bila jako razvijena, u ratu su uništene institucije, a obrazovani ljudi su bespovratno otišli jer su se lako uklopili u nove urbane sredine. Tamo danas žive pretežno stari ljudi. To nisu područja gdje ljudi žele živjeti nego gdje samo žele umrijeti svoj na svome.

Svejedno bismo trebali pokrenuti potencijale tih područja jer, ako se ona zanemare, dogodit će se osveta. Potres je razotkrio sve slabosti tih područja. Mislim da će u narednom razdoblju ona biti bazen za demagoške i populističke stranke. Ljudi su tamo skloniji desnim političkim opcijama jer su mnogi od njih stradalnici rata i fokusirani na prošlost, a desne opcije bolje artikuliraju političke misli koje im odgovaraju”, zaključuje Muštra te naglašava kako nije ni cijela hrvatska obala razvijena. Istraživanje sveučilišta London School of Economics pokazalo je kako jadranska obala po mnogim kriterijima – na primjer produktivnosti, zaposlenosti i BDP-u – u razdoblju od sredine 90-ih do danas stagnira jer živi mahom od apartmanskog turizma i ima nisku zaposlenost.

Europske studije pokazuju da izrazito turističke regije imaju problem s velikim odlaskom visokoobrazovanog mladog stanovništva i da demografski izumiru. To na hrvatskom Jadranu nije toliko izraženo kao u Slavoniji. Ali to što mi smatramo razvijenim, iz europske perspektive nije razvijeno. Kada se Zagreb usporedi s Pragom, Budimpeštom ili Bratislavom prije 25 godina i danas, ispada da nije baš pretjerano razvijen. Stvar je s kime se uspoređujete - govori Muštra, koji smatra da na potpomognutim područjima treba podići kvalitetu upravljanja na lokalnoj razini, a to će biti jako, jako teško jer je stanovništvo mahom staro i neobrazovano.

“Zašto je korupcija u Hrvatskoj veća nego u drugim zemljama EU? Zato što političari znaju da ih njihovi glasači zbog toga neće sankcionirati. Ljudi će zbog svojih sitnih interesa zanemariti dugoročnu perspektivu svoje obitelji i društva. Za očekivati je bilo da ćemo ulaskom u EU integrirati primjere dobre prakse i da će doći do promjene, a dogodilo se da su mnogi ljudi, oni koji žele primjenu, otišli. Prepoznali su da će drugdje bolje iskoristiti svoje potencijale”, tvrdi Muštra.

“Kao nekome tko je iz tih krajeva, žalosno mi je da se morala dogoditi tragedija da bi većina građana Hrvatske osvijestila da uopće postoji Banija”, kaže nam povjesničar dr. sc. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “A što je najgore, onda su osvijestili u kakvom je stanju ta Banija, ne samo nakon potresa nego i desetljećima prije njega. Demokratsku Hrvatsku bi morala brinuti činjenica da se u vremenu socijalizma stalno govorilo kako se u neke druge krajevi više ulaže i kako sve odlazi u Beograd, a zadnjih 25 ili 30 godina se ništa posebno nije promijenilo.

Novac umjesto u Beograd ide u Zagreb i opet postoje područja koja se smatraju zapostavljenima. Do 1990. smo krivca nalazili u Srbima i komunistima, pa bih volio da ljudi razmisle tko je nakon 1990. kriv što 2021. godine u Hrvatskoj postoje područja u kojima se živi ne kao u 21., nego kao 19. stoljeću, i to na 45 minuta vožnje od Zagreba”, podsjeća Klasić.

“Mislim da uvijek postoje šanse i predispozicije za uspjeh, ali one ovise o nečemu u čemu se Hrvatska i Hrvati pokazuju kronično nesposobni, a to je strateško planiranje. Od 90-ih godina ne vidim jasnu strategiju razvoja Hrvatske u cjelini i pojedinih gradova i regija iako postoje izvrsne predispozicije za razvoj. Banija je, na primjer, geostrateški na najboljem mogućem mjestu, u srcu Hrvatske, blizu glavnoga grada i blizu granice s BiH. Prepuna je bogate povijesne baštine od keltskog perioda, srednjovjekovnog do suvremenog.

Prostor je to prebogat prirodnim resursima, posebno brojnim izvorima pitke vode. Može se razvijati turizam i uzgajati zdrava hrana. Nedostaju interes i jasna vizija i strategija razvoja. Rat počne i završi, zna se kada i zašto. Potres je prijetnja koja iziskuje i dodatna strateška promišljanja jer ne samo što sada ljudima morate omogućiti život i radno mjesto nego sve to morate napraviti po puno višim standardima koji će uzeti u obzir mogućnost ponovnog potresa. Ljudi trebaju znati da je škola u koju šalju svoju djecu sagrađena tako da se neće urušiti u sljedećem potresu. Japan živi s puno jačim potresima, ali oduvijek strateški promišlja svoju budućnost za razliku od Hrvatske”, komentira Klasić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. veljača 2021 17:47