U svom znanstveno-istraživačkom radu Antonija Petričušić bavi se istraživanjem ostvarivanja ljudskih prava, a posebice prava nacionalnih manjina te je stručnjakinja ispred Republike Hrvatske u tijelu Vijeća Europe koje nadgleda primjenu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Članica je i Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice.
Kako radi kao docentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, nakon doktorata iz prava koje je stekla na Sveučilištu u Grazu prije tri godine, odlučila je magistrirati sociologiju i socijalnu antropologiju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.
Tada su u fokus njezina znanstveno-istraživačkog interesa ušle i konzervativne udruge koje pokušavaju oblikovati društveno-političku stvarnost u Hrvatskoj. Na tu je temu i magistrirala iz područja sociologije. Povod ovom intervju reakcija je udruge U ime obitelji na članak koji ova izvanredna znanstvenica supotpisuje s još dvoje kolega.
Za one koji nisu čitali, molio bih vas da predstavite u osnovnim crtama vaš recenzirani i objavljeni rad u znanstvenom časopisu Politička misao (2017), “Stjecanje političke moći korištenjem strukture oportuniteta: Analiza konzervativno religijsko-političkog pokreta u Hrvatskoj”. Naime vaš rad je postao “sporan”, izazvao je reakciju udruge U ime obitelji koja, u najmanju ruku, diskreditira vaš rad i opovrgava argumente koje ste iznijeli.
- Ovaj članak, koji je od recenzenata najuglednijeg politološkog i najčitanijeg znanstvenog časopisa u Hrvatskoj ocijenjen kao pregledni znanstveni rad, istražuje na koji se način skupina konzervativnih udruga uspjela organizirati u društveni pokret, a koji smo kolege suautori i ja nazvali religijsko-političkim pokretom, te koje je strukture političkog oportuniteta taj društveni pokret prepoznao i iskoristio za pozicioniranje na političkoj sceni. Teorijski pristup koji smo koristili za opis nastanka i pozicioniranja ovog pokreta je političko-procesni model ili teorija oportuniteta političkih struktura.
Ta teorija, koju su etablirali američkih politički sociolozi Peter Eisinger, Sidney Tarrow, David Meyer i Doug McAdam, tvrdi da je uspjeh društvenih pokreta određen postojanjem oportune političke strukture, dakle nekih okolnosti u društvenoj i političkoj zajednici koje otvaraju mogućnost da se nametne interes jedne društvene grupe.
Zaključili smo da su loša zakonska regulacija o provedbi nacionalnog referenduma, kojom je uklonjena odredba o potrebi izlaska najmanje polovice registriranih glasača, a do koje je došlo zato što je trebalo osigurati uspjeh referendumske podrške građana ulasku Hrvatske u Europsku uniju, od strane konzervativnih udruga i ovog društvenog pokreta prepoznata kao oportuna politička struktura koja im je omogućila uspjeh i dala politički legitimitet.
Osim toga, opetovano korištenje referendumskih inicijativa konzervativnih udruga govori u prilog zaključku kako se lako tim demokratskim institutom može preskakati zakonodavnu proceduru i djelovanje kroz konvencionalne parlamentarne procedure donošenja novih ustavnih i zakonskih odredbi te o potrebi da se propise o referendumu konačno nužno detaljno zakonski uredi, a posebice u pogledu pitanja koja mogu biti predmet referendumskog odlučivanja.
Druge oportune političke strukture koje su vješto tada iskoristili za pozicioniranje na političkoj sceni bila je dugogodišnja ekonomske kriza i prateći pad povjerenja građana u tradicionalne političke institucije, poput političkih stranaka, Vlade i parlamenta. Kao nov akter na političkoj sceni, koji se predstavljao kao zaštitnik tradicionalne obitelji, zadobili su povjerenje dijela glasača koji su izašli na referendum i time legitimirali njihovu ideju da u Ustavu definiraju obitelj kao zajednicu muškarca i žene i tako spriječe eventualno zakonsko izjednačavanje istospolnih brakova.
Nadalje, da bi neki akter restrukturirao postojeće odnose moći i osvojio dio društvene i političke moći, on mora posjedovati i znanja i resurse i imati organizacijske sposobnosti, pa smo stoga u radu analizirali i te aspekte religijsko-političkog pokreta.
Zašto je udruzi trebalo toliko puno vremena da reagira?
- Ne znam. Udruga koja nama autorima spori znanstveni kredibilitet i ne slaže se sa zaključcima našega istraživanja, za članak u najmanju ruku zna od kraja siječnja ove godine, kada se o njemu očitovala javnim priopćenjima nezadovoljna sadržajem agencijske vijesti koju je o našem članku objavila HINA.
Tada je udruga ustvrdila da je HINA plasirala tzv. fake news jer je u vijesti pod naslovom: “Znanstvena analiza: Što je omogućilo politički uspjeh religijsko-političkih pokreta u Hrvatskoj” objavila kako se udruga U ime obitelji u svojoj referendumskoj kampanji manipulirala osjećajima eventualnih podražavatelja kampanje koristeći plakat na kojem je pisalo da se radi o djevojčici kojoj nedostaje njezina mama, a to je bio rad umjetnice koja je uslikala svoju nećakinju koja majku ima.
Tada su tvrdili da smo u članku koristili vijest s Indexa kao vjerodostojan izvor, a ta je vijest po njima bila lažna vijest koja je u referendumskoj kampanji korištena za blaćenje U ime obitelji.
Osim toga, udruzi su smetali i neki moji medijski istupi u kojima sam govorila o svom istraživanju pa su tvrdili da ono što je u članku objavljeno ne predstavlja znanstvene činjenice, već moje političko-aktivističke stavove te su od nakladnika tražili objavu svoga odgovora sukladno odredbama Zakona o medijima. Onda su iz udruge u jednom trenutku zahtijevali od glavnog urednika Političke misli, profesora Dejana Jovića, da reagira, po njima, na objavljene neistine u našemu članku.
Neistinama su smatrali to što u članku karakteriziramo ovaj društveni pokret kao religijsko-politički, ali da nigdje ne navodimo dokaz da takav pokret doista postoji u Hrvatskoj te da je U ime obitelji njegov dio. Konačno, nedavno su dekanu fakulteta na kojem sam zaposlena uputili zahtjev za pokretanje postupka pred Etičkim povjerenstvom Pravnog fakulteta zbog tvrdnji iznesenih u znanstvenom članku.
Neobičan je to i zastrašujući kanal kojim su komunicirali svoje nezadovoljstvo zaključcima članka, jer je uobičajena praksa da se u slučajevima neslaganja s argumentima i tvrdnjama iznesenim u znanstvenim člancima o tome polemizira s autorima u recenziranim časopisima ili u znanstvenim debatama na konferencijama. Osim toga, članovi udruge zasigurno su bili upoznati s mojim znanstveno-istraživačkim interesom jer sam ih intervjuirala prije nekoliko godina kada sam na temu etabliranja religijsko-političkog pokreta provodila istraživanje za svoj magistarski rad iz sociologije i socijalne antropologije.
Možete li nam pojasniti metodologiju kojom ste se koristili te opisati proces istraživanja na konkretno ovomu radu?
- Za potrebe svog magistarskog rada, nakon iščitavanja opširne literature o društvenim pokretima i ulozi religijske motivacije u njihovu djelovanju i uspjehu, provela sam terensko istraživanje u formi tzv. polustrukturiranih intervjua. Opsežno sam intervjuirala aktere koji su bili uključeni u organizaciju referenduma koji je uveo definiciju braka u Ustav i aktere koji su organizirali protureferendumske aktivnosti. Osim njih, intervjuirala sam i znanstvenice i znanstvenike iz područja prava i politologije koji se bave pravnom regulacijom neposrednog odlučivanja birača u političkom procesu.
Od te prve verzije istraživanja, suradnjom s kolegicom Matejom Čehulić i kolegom Dariom Čepom s katedre za sociologiju na kojoj svi radimo, a koji su ranije verzije članka predstavili i raspravili s kolegama na dvije međunarodne konferencije, nastao je kasnije članak koji smo poslali u časopis i nakon neposredne korespondencije s uredništvom i posredno s recenzentima objavili.
Što vam je u tom istraživanju posebno upalo u oko, na što možda niste računali kada ste se odlučili baviti ovom temom?
- Budući da sam u svom primarnom obrazovanju pravnica, ne mogu reći da činjenicu kako udruge okupljene u religijsko-politički pokret često i vješto koriste pravno polje kao repertoar sukoba i prostor u kojem pokušavaju uvesti i nametnuti društveno konzervativne i religijske vrijednosti u zakone nisam primijetila i prije negoli sam ih počela istraživati, ali taj fenomen konzervativne pravne mobilizacije definitivno je nešto što je proučavanjem literature i aktivnosti koje akteri ovog društvenog pokreta provode u polju prava privuklo moju pažnju i interes, i u tom smjeru trenutno provodim istraživanja i pripremam buduće članke.
Dobili ste veliku lokalnu, regionalnu i međunarodnu znanstvenu podršku nakon ovog pokušaja difamacije. Ima li ta vrst “akreditacije” izvana uopće ikakvo mjesto gdje rezonira, u ovoj i ovakvoj državi?
- Da, doista, podrška znanstvene i domaće znanstvene zajednice u ovom napadu konzervativne udruge na znanstveni članak i njegove autore bila je promptna i golema. Mailove i poruke podrške kolege i ja dobili smo iz cijeloga svijeta čim se Facebookom proširila vijest da se zbog zaključaka u znanstvenom članku netko sjetio medijskom ofenzivom blatiti znanstvenike, što govori o umreženosti znanstvene zajednice i potvrđuje naše pripadanje njezinu širem, međunarodnome krugu. Kolegice i kolege mobilizirao je očito pritisak na slobodu znanstvenog izražavanja koji su osjetili i ocijenili neprihvatljivim i opasnim. Prepoznali su da se radi o pokušaju zloporabe etičkog tijela Pravnog fakulteta, koje je nadležno istražiti je li došlo do neetičnog ponašanja člana sveučilišne zajednice.
Posebno su gorljivi u toj obrani načela akademske slobode i prava na slobodu misli i izražavanja bili sociolozi, politolozi, povjesničari, ali čak i kolege iz prirodnih znanosti. Svi su oni reagirali jer osjećaju ovaj napad na nas kao napad na cjelokupnu znanstvenu i akademsku zajednicu. Jedan politički akter zapravo, korištenjem dnevno-političke teme koja ga prodaje medijima, pokušava zastrašiti znanstvenike koji su ga prepoznali kao relevantnu temu za svoj istraživački rad.
Osim javne podrške na društvenim mrežama, kolegice i kolege pisali su i pisma podrške instituciji čiji smo zaposlenici, čime su željeli osvijestiti širi aspekt pokušaja zatiranja sveučilišne autonomije i znanstveno-istraživačke slobode i neovisnosti. Kolegice i kolege su pismima podrške željeli istaknuti da bi pokleknuće pred zahtjevom da nas se ocjenjuje pred tijelom koje je uspostavljeno da bi se branila akademska čestitost zapravo predstavljalo gušenje argumentirane kritičke misli u hrvatskoj znanstvenoj zajednici i zatiranje autonomije znanstvenog rada. Čini mi se da su u tome uspjeli, jer i njihova reakcija je poruka konzervativnim udrugama da se znanstvena zajednica ne da zastrašiti i ušutkati.
Je li antiintelektualno odnošenje dio strategije novokomponiranih konzervativnih udruga? Njima su nužno bliski i new-age pokreti, odnosno oni koji se nastavljaju na tu tradiciju.
- Konzervativne udruge se rado pozivaju na znanstveni diskurs kada im on ide u korist. No, na žalost po znanost, jer ne prezaju od pozivanja na diskreditirana znanstvena istraživanja koja opravdavaju diskriminaciju homoseksualnih i transrodnih osoba te transfobne i homofobne prakse ili od dovođenja stranih znanstvenika čiji su rezultati opovrgnuti širokim znanstvenim konsenzusom kao diskriminatorni i neutemeljeni.
Tako su pred održavanje referenduma o definiciji braka u Hrvatsku doveli Judith Reisman, koju su javnosti predstavili kao znanstvenicu, a zapravo se radi o aktivistici koja ne provodi i ne objavljuje znanstvena istraživanja, nego promovira pseudoznanstvene ideje, poput one o postojanju erototoksina, protivnica je uvođenja tzv. seksualnog odgoja u školske programe, a njezin je javni rad uglavnom usmjeren protiv znanstvenog rada Alfreda Kinseyja, odavno preminulog američkog biologa koji se smatra pionirom istraživanja ljudske seksualnosti znanstvenim metodama.
Meni se čini da svjesnim manipuliranjem znanstvenim činjenicama dovode građane, koji mahom pozivanje na znanstvene autoritete doživljavaju kao nepobitnu istinu, u zabludu i pridonose njihovoj socijalnoj distanci prema osobama koje žive u istospolnim zajednicama i posljedično pridonose diskriminiranju te društvene skupine.
Osim pozivanja na pseudoznanstvene autoritete, ta praksa poznanstvenja vlastitih argumenata očituje se i uvođenjem i nametanjem znanstveno neutemeljenih termina poput rodne ideologije ili naravnog zakona u javne rasprave. Te neznanstvene termine oni pune značenjima koja njima odgovaraju, njima čak stvaraju moralnu paniku i plaše građane nečime čega, primjerice, u tekstu Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uopće nema. Konačno, nemoguće je ne zamijetiti i da im intelektualni i znanstveni diskurs smeta kada iznosi i potvrđuje činjenice koje ih diskreditiraju. A često ih baš činjenice, podaci ili brojevi demantiraju.
Primjerice, kada su prilikom medijskog argumentiranja svoga zahtjeva da se referendumom ograniče i smanje prava na političku participaciju nacionalnih manjina tvrdili da manjinski zastupnici u Saboru nemaju legitimitet kakav imaju ostali zastupnici jer mandate dobivaju s višestruko manjim brojem glasova, dok prema njihovim tvrdnjama zastupnici Hrvata iz dijaspore bivaju birani od mnogostruko više birača, uvid u rezultate posljednjih parlamentarnih izbora koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo pokazuje kako je broj glasača koji su izabrali tri srpska zastupnika u Sabor i tri zastupnika dijaspore gotovo istovjetan.
Smatrate li da te vrste zastrašivanja pripadaju osnovnom PR paketu novokomponiranih udruga koje skrivaju svoju suradnju s Crkvom, klerom, unatoč tome što znaju da nemaju argumente i da “proces” koji nameću zapravo neće proći?
- Čini se da pripada. I da su svjesni da kod dijela ljudi zastrašivanje nekoga i njegovo difamiranje u javnosti rezultira odlukom da o temama kojima se konzervativne udruge bave neće kritički pisati ili izvješćivati u medijima, autocenzurirat će se u javnom iznošenju svojih stavova ili pak odlučiti ne istraživati pojavu konzervativnih udruga i učinke novoga društvenog pokreta.
Kako tumačite kasnu reakciju dekana Pravnog fakulteta na ovu umjetno proizvedenu situaciju?
- Niste u pravu. Dekan jest reagirao i odbio zahtjev udruge da protiv nas troje autora pokrene postupak pred etičkim povjerenstvom i prepoznao je da je ovaj zahtjev predstavljao instrument nasrtaja na autonomiju znanstvenog rada. O tome nas je obavijestio, a iz medija vidim da je o tome obavijestio i medije.
Rehabilitacija desnog rigidnog vokabulara i napad na nekoliko glumica koje su prepoznale iste simptome na slavlju nakon drugog mjesta na SP-u kao da su dijelom iste ove priče. Svatko tko prepozna društvene anomalije, bilo kao umjetnik, bilo kao znanstvenik, mora se pokušati utišati, ako ne već izmaknuti iz javnog prostora.
- Ne može se utišati niti znanost niti umjetnost, a ni mediji, kao ni sloboda mišljenja i iznošenja svojih misli u tim formama iznošenja spoznaje. Oni pojedinci koji djeluju u ovim profesijama mahom nisu pogonjeni partikularnim interesima, već istinskim žarom za stvaranjem i doprinosom općem dobru. Njihovi kritičari zagrnuti masom, njezinim ukusom i odobravanjem govora mržnje protiv onih koji upiru prstom u društvene anomalije uvijek će postojati, možda čak za svoju kritiku biti nagrađeni pokojim radnim mjestom ili političkom sinekurom, ali glasove razuma neće utišati i ugasiti ih.
Nisu li tome dobar primjer svi oni vrsni novinari i novinarke koji su protjerani iz javnog medijskog servisa, a ipak nastavljaju raditi i opstaju u privatnim i alternativnim medijima? Svi glumci, glumice, spisateljice i pisci, redatelji kojima se nastoji sugerirati da nisu poslušni i državotvorni pa im se prijeti uskratom rada i financiranja njihovih predstava i djela? Unatoč tome oni i one i dalje stvaraju, doprinose i pišu.
Isto je i sa znanstvenicima. Možete nam prijetiti egzistencijom ili oduzimanjem radnih mjesta, što se događa nekima od znanstvenika trenutno, ali nam ne možete oduzeti razmišljanje, znanje i mogućnost da svojim radom činimo ovo naše hrvatsko društvo takvim da u njemu ima mjesta za sve građane, sve vrijednosti, sve životne stilove. Da ga činimo boljim i zdravijim. Isključivost je ionako karakterna osobina onih koji se boje.