GLAVAŠEVIĆ ZA GLOBUS

‘Znate kako kažu mladi iz Vukovara kad se presele? Da su otišli iz geta. Nije li to tužno?‘

Grad je prepušten političkim etnobiznismenima, a oni zbog vlastitog interesa ne rade na izgradnji pravog suživota i budućnosti
Bojan Glavašević
 Damjan Tadic/Cropix

Neovisni saborski zastupnik zeleno-lijevog bloka Bojan Glavašević je kao dječak od sedam godina u ranu jesen 1991. s majkom iz rodnog Vukovara došao u Zagreb, gdje je krenuo u osnovnu školu. Njegov otac Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara, ostao je u vukovarskom ratnom paklu iz kojeg je svakodnevno izvještavao sve do pada grada u ruke agresora 18. studenoga. Tog je dana Siniša Glavašević navečer iz vukovarske bolnice poslao svoje zadnje izvješće, a dva dana kasnije je ubijen na Ovčari. Njegov sin Bojan, lingvist i sociolog, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, bio je zamjenik ministra branitelja u Vladi Zorana Milanovića, a potom od 2016. saborski zastupnik SDP-a, iz kojeg izlazi 2018. Na ljetošnjim je izborima novi zastupnički mandat osvojio preferencijalnim glasovima kao nezavisni kandidat, i to posljednji na listi platforme Možemo u VI. izbornoj jedinici. Prepoznat je kao borac za ljudska prava i stručnjak za vanjskopolitičke teme, no ovaj put s Glavaševićem razgovaramo o Vukovaru.

Koje emocije i sjećanja vama kao rođenom Vukovarcu i ratnom djetetu budi 18. studenoga?

- I listopad i studeni su mi ispunjeni vrlo bolnim obiteljskim obljetnicama i uvijek osjetim potrebu malo se povući, više biti s djecom i suprugom i ostatkom obitelji. Tako bude lakše.

Idete li inače u Vukovar 18. studenoga, sudjelujete li u Koloni sjećanja?

- Idem manje-više redovito.

Idete li ove godine s obzirom na epidemiološku situaciju?

- Odluku za ovu godinu još nisam donio. Mislim da je jako važno da budemo racionalni i čuvamo zdravlje, i vlastito i zdravlje drugih. Zaista ne bih volio da se kolona sjećanja pretvori u koronu sjećanja.

Koliko ste danas osobno vezani za Vukovar, koliko često odlazite tamo, imate li drage ljude koje ondje posjećujete, pratite li posebno što se u gradu događa…?

- U Vukovaru imam kuću i volim otići tamo. Imam i dobre prijatelje i drage ljude. U Vukovar je kroz godine uloženo mnogo, ali međuljudski odnosi su zapostavljani. Moji prijatelji mi govore da Vukovar ima mnogo problema, ali to je tema koja nadilazi ovaj naš razgovor. A, osim toga, mislim da o tome mogu mnogo bolje svjedočiti ljudi kojima je Vukovar svakodnevica.

Slažete li se s komentarima da vlasti u Hrvatskoj nedovoljno vode računa o Vukovaru i da ga se sjete samo taj jedan dan u godini?

- Slažem se da je u prošlosti Vukovar politički značaj uglavnom imao samo prigodom Dana sjećanja, ali u proteklih nekoliko godina je doista mnogo bio u fokusu politike. U Vukovar je ulagano mnogo, ali novac ne može zacijeliti međuljudske odnose. Za to je potreban kontinuiran, ozbiljan i posvećen rad na svim društvenim razinama. A to je izostalo, i izostaje danas. Politički, Vukovar je prepušten lokalnim političkim etnobiznismenima koji tamo žare i pale, i zbog vlastitog interesa ne rade na izgradnji pravog suživota i budućnosti. Zato ljudi i odlaze iz Vukovara. Znate kako kažu mlade Vukovarke i Vukovarci kad se presele? Da su otišli iz geta. Nije li to tužno?

Spominjete međuljudske odnose. Mislite li na odnose između Hrvata i Srba u Vukovaru?

- Da. Naravno da suživot u Vukovaru postoji u nekoj mjeri, ali odnosi su i dalje strahovito zatrovani nerazriješenim traumama iz rata. To se najbolje vidi u činjenici da su u Vukovaru škole segregirane, a pokušaj osnivanja nesegregirane škole - inače potpuno financirane od strane Norveške - sustavno je torpediran od lokalnih i nacionalnih političara. To je, zapravo, bila prilična sramota za Hrvatsku, jer smo te novce morali vratiti Norvežanima. I to nakon više od deset godina pokušavanja.

Neki Vukovarci - i Hrvati i Srbi - kažu mi da se u Vukovaru sve manje gleda tko je koje nacionalnosti i da ljudi normalno surađuju i druže se. Je li to i vaš dojam?

- Ne, to nije moj dojam. A nije ni dojam mojih prijateljica i prijatelja koji tamo žive. Kažem, naravno da postoji suživot u nekoj mjeri, ali to je jako daleko od onoga kako izgledaju zdrave i harmonične zajednice.

Jesu li upravo vladajući lokalni etnobiznismeni koje spominjete najviše zaslužni za podjele? Je li donekle krivnja i na političkim predstavnicima vukovarskih Srba?

- Mislim da tu nema nevinih. Francuska i Njemačka su već pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata zajednički polagale temelje europskog pomirenja i Europske unije, a političari u Vukovaru se skoro trideset godina nakon kraja Domovinskog rata ne mogu dogovoriti da škole ne budu segregirane po nacionalnoj osnovi. To je dokaz ili kriminalne nesposobnosti ili parazitiranja na ratnim traumama. Dosta više.

Imate li vi neku svoju viziju Vukovara budućnosti?

- Imam. Imam viziju Vukovara u kojemu mladi ljudi žele ostati i imaju viziju za svoj grad. Vukovaru želim život. Nije moje da nudim drugačiju viziju od ove za Vukovar. Grad su njegovi ljudi i važno je kakva je njihova vizija.

Radite li trenutno na nekom zanimljivom projektu koji se odnosi na Vukovar?

- S Balšom Božovićem iz Srbije i Aleksandrom Jerkov iz Vojvodine pripremam jedan jako zanimljiv projekt koji se ne tiče samo Vukovara nego i mnogih drugih sredina koje su prošle ratne traume, ali i razvojne suradnje između Hrvatske i zemalja u njezinu susjedstvu. Jako sam uzbuđen oko tog projekta jer je u pitanju nešto od čega bi Hrvatska mogla imati mnogo koristi i vrlo uskoro ću moći više i konkretnije govoriti o tome, ali za sada ostanimo na ovome.

Smatrate li da bi Vukovaru dobro došla promjena gradskih vlasti i hoće li Možemo! imati svog kandidata za gradonačelnika Vukovara na izborima iduće godine?

- Apsolutno da. Mislim da je Ivan Penava, nažalost, propustio učiniti išta dobro za Vukovar i, umjesto da je otvarao horizonte za budućnost, balzamirao je grad u njegovoj traumi pod egidom “posebnog pijeteta”. Takvih mjesta ima po svijetu i ona nisu šareni hramovi života, nego tmurni mauzoleji prošlosti. To nije Vukovar kakav je bio prije rata i ne bih želio da to bude Vukovar budućnosti. Vukovar zaslužuje i može mnogo bolje od Ivana Penave i nadam se da na idućim lokalnim izborima i hoće. Ja bih volio da Možemo! bude prisutan na lokalnim izborima i u Vukovaru, ali o tome je još rano govoriti. Primarno je za Možemo! imati lokalne ljude koji su prepoznati u borbi za ljudska prava i javna dobra na terenu, a koji se žele politički aktivirati. Znam da takvih ljudi u Vukovaru ima.

Vašem bi ocu Siniši Glavaševiću, da je živ, bilo 60 godina. Što vam prolazi kroz glavu kada razmišljate o njemu i njegovoj žrtvi za svoj grad i domovinu?

- Stihovi slavnog Fabrizija de Andréa iz pjesme “Tre madri”, u kojoj jedna vrlo ljudska Marija oplakuje svog sina na križu uz riječi: “Da nisi bio sin Božji, još bih te uvijek imala za svog sina.”

Unatoč ratnim traumama koje ste proživjeli vi i vaša obitelj, ostavljate dojam čovjeka punog tolerancije, a ne mržnje i bijesa. Kako u tome uspijevate?

- Imao sam i imam divnu obitelj koja me, i kad je bilo najteže, okružila ljubavlju, pomogla mi da shvatim što se događa i kako da se nosim sa svim traumama koje smo pretrpjeli. Mržnja je kazna koju dajemo sebi za zlo koje nam je učinio netko drugi. Nikome to ne treba u životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2020 18:00