Iz arhive Globusa

Ponosni smo što smo Švabe

U povodu velike izložbe “Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije”, što je nedavno otvorena u zagrebačkim Klovićevim dvorima, Globus je istražio kakva je sudbina pripadnika nekoć velike njemačke etničke zajednice, poznate pod nazivom Podunavske Švabe i Folksdojčeri, koji su tom kraju dali snažan kulturno-civilizacijski pečat, ali su 1945. gotovo izbrisani

Marija Mira Knoebl, kao 19-godišnja djevojka iz Đakova, zbog njemačkog je podrijetla i prezimena završila nakon Drugog svjetskog rata, 1945., u Krndiji, jednom od najzloglasnijih logora za Folksdojčere u bivšoj Jugoslaviji.

Ta nesretna mlada žena, koja je od posljedica zatočeništva umrla u 21. godini, najgore je životne nedaće doista podnosila stoički, što se vidi i iz pisma upućenog majci ubrzo nakon preseljenja u Krndiju, kojoj je tada napisala: “Draga mama, ja znam da nećeš vjerovati kako sam ovdje smirena i ravnodušna, čovjek se tako pomiri sa sudbinom kao da nikada nije bilo bolje. Sve bi bilo dobro samo da su mi kakove hlače i visoke muške cipele...”

Kad se danas pogleda koliko je bilo zatočenih pripadnika njemačke nacionalne manjine na području bivše Jugoslavije, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim da je riječ o čak 130 do 170 tisuća civila, što su potvrdila istraživanja dr. Vladimira Geigera, koji se poviješću hrvatskih Nijemaca bavi već 25 godina.

Valpovo, Krndija pokraj Đakova, Josipovac i Tenja pokraj Osijeka, pusta Podunavlje u Baranji, Šipovac kraj Našica i Velika Pisanica pokraj Bjelovara neki su od najvećih koncentracijskih logora na području Hrvatske za pripadnike njemačke nacionalne manjine, iako je sabirnih, radnih, pa i logora za radno nesposobne (starce i djecu) za Folksdojčere na području bivše Jugoslavije bilo više od 70.

Premda su mnogi deportirani u Austriju i Njemačku, neki od zatočenih pripadnika njemačke etničke manjine nikad nisu dočekali rješenje svog statusa u logorima u koje su uglavnom, silom političkih neprilika, dospijevali civili, i u kojima su zbog teških uvjeta ubrzo podlegli bolestima poput tifusa pjegavca, umirali od gladi, zime i iscrpljenosti. Govoreći o uvjetima života u logoru, Anton Brand iz Đakova napisao je da se po dolasku u logor Krndija smjestio “na jednom tavanu, jer dole bilo je pretrpano i prljavo. Tavan je bio uz pomoć pletene žice, slame i zemlje preuređen za stan. U toj tavanskoj prostoriji bilo je po prilici oko 25 ljudi”.

Smrt u logoru. Među zatočenicima bilo je i djece od godinu-dvije dana, kao i brojnih suradnika i pripadnika NOB-a koji nisu dospjeli dokazati tko su jer su u međuvremenu umrli od tifusa, ali i Židova i Mađara čija su prezimena naprosto zvučala njemački...

Po nalazima dr. Geigera, od 500.000 do 540.000 Folksdojčera, koliko ih je ukupno živjelo u Jugoslaviji, na kraju Drugoga svjetskog rata komunističke vlasti kontrolirale su sudbine 200.000 ljudi: četvrtina njih smrt je dočekala u logoru, neki su nastradali u etničkom čišćenju, a preostale je od sigurne smrti spasilo izbjeglištvo. U Hrvatskoj, u kojoj je do početka1945. živjelo oko 150.000 Nijemaca, danas živi tek nešto više od 2000 Folksdojčera, a u Srbiji (riječ je uglavnom o gradovima) i Vojvodini oko 4000.

Krajnje nehumani uvjeti u logorima za njemačku nacionalnu manjinu naglo su se u ljeto 1945. godine pogoršali. Iako su postali nešto podnošljiviji u proljeće 1946. godine, posljednji su logori za Nijemce u Jugoslaviji raspušteni tek 1948. godine. U njima je stradalo najmanje 26.000 žena i između 5600 i 6000 djece. “Teza o suradnji etničkih Nijemaca s nacizmom i danas je živa, iako počiva prvenstveno na predrasudama.

U vrijeme Hitlera željelo se ukazati na jedinstvo svih Nijemaca pa su oni koji su živjeli u Njemačkoj nazivani Reichsdeutsche, a oni izvan Njemačke, građani drugih država - Volksdeutsche. Nacisti su te Folksdojčere željeli iskoristiti za svoje imperijalističke ciljeve, ali u tome nisu baš glatko uspijevali.

Uspjeli su jedino uprljati termin Folksdojčeri”, smatra književnik Ludwig Bauer, čije je njemačko podrijetlo, kako kaže, vezano uz njegova pradjeda Ludwiga Bauera: “On je bio podunavski Nijemac iz Mađarske, protjeran u Hrvatsku zbog sudjelovanja u građanskoj revoluciji 1848. u Budimpešti. Moj djed, također Ludwig, školovao se u Grazu, a održavao je veze s granom Bauerovih koji su živjeli u Austriji.

Tada su se njemačka i austrijska kultura doživljavale jedinstvenom, a takav je bio i osjećaj pripadnosti. U dokumentima moga oca, tradicionalno je Ludwig pohrvaćeno u Ljudevit ili Lujo. Studirao je pravo u Zagrebu, radio neko vrijeme u Osijeku, u Sisku je - prije poziva Partije na ustanak! - bio jedan od osnivača Prvog partizanskog odreda, kojemu se po naredbi nije smio pridružiti; smatralo se da će kao Švabo biti korisniji u ilegali.

Mobiliziran je kao domobranski časnik, a poginuo je u partizanima”, objašnjava hrvatski književnik, koji je ponosan, kaže, na svoje njemačko podrijetlo, kao što je ponosan i na svoju pripadnost hrvatskoj kulturi.

Iako je Drugi svjetski rat proveo u Vukovaru, gdje je zahvaljujući tetki kao svoj prvi jezik dobro naučio njemački jezik, on mu je, otkriva autor “Kratke kronike porodice Weber”, poslije rata bio doslovce izbijen iz glave: “Bilo je opasno govoriti njemački. Danas ne govorim njemački, ali čitati na njemačkom nisam nikad prestao, unatoč svim davnim traumama”, priznaje ovaj književnik, koji je zbog posvećenosti tematici Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj bio izložen dilemi da li je hrvatski ili njemački književnik, povodom čega danas kaže: “Hrvatski je književni jezik moj 'pravi zavičaj', a njemstvo o kojem pišem neodvojiv je dio hrvatske kulture.”

Šok i sram. Da je Nijemac, filmski redatelj Branko Schmidt otkriva tek u prvom razredu osnovne škole: “Kao vola u kupusu istukao sam kolegu iz razreda koji mi je rekao da nije točno da moje prezime ne znači ništa, jer da sam Švabo. Prije toga sam, naime, bio rekao da je grozno da se naša kolegica preziva Žohar, i da je dobro da moje prezime ne znači ništa.

Nakon tog incidenta na dva tjedna zanijemio sam od šoka i bilo me je beskrajno sram...” Redatelj “Metastaza” o tome zašto se danas piše Nijemcem kaže: “Danas se, iz poštovanja prema roditeljima (majka Mira Reichel-Šmit porijeklom je također Njemica) pišem Nijemcem. Njih oboje deklarirali su se kao Njemci.

Ja sam, naime, potomak porodice Schmidt, Donaušvaba koji su prije 200-tinjak godina stigli u Bačku, odakle ih je na područje današnjeg Ernestinova prije stotinjak godina odveo čovjek po imenu Ernest. Moj je djed imao dva sina, a obojica su išla u njemačku vojsku. Jedan je poginuo kod Staljingrada, a moj je otac preko osječkih prijatelja komunista 1944. uspio pobjeći iz njemačke vojske u partizane.

Kad se vratio u Ernestinovo, zatekao je potpuno ispražnjeno selo i saznao da je cijela obitelj u logoru Valpovo. Uspio je izvući sve koje je mogao kao partizan, ali je taj šok za njega bio prevelik i on se vrlo brzo odao alkoholu.”

Margita Šerman. Osječanin Saša Kopljar kaže: “Moji potječu iz južnozapadnog dijela Njemačke, koji graniči s Alsaceom.

Premda je majka Margita govorila njemački, a sa svojim osječkim prijateljicama esekerski govor, ja sam njemački počeo govoriti uz tetu koja me čuvala i koja je bila Njemica. No, kako to u socijalizmu nije bilo popularno, a bio sam izvrgnut i ruganju, odlučio sam njemački bojkotirati.

Kasniji pokušaji razgovaranja sa mnom na njemačkom nisu uspjeli.” Kopljarova majka Margita Šerman rješenjem Gradskog NOO Osijek 27. svibnja 1945., kao 15-godišnjakinja, upućena je u logor na prilisni rad s ocem Josipom i majkom Marijom, nakon što je utvrđeno da je Josip Šerman bio član Kulturbunda, kojem je zbog toga podržavljena imovina, a cijela obitelj protjerana u Njemačku.

Povijest Hödlovih. “Nikada nisam osjećao diskriminaciju kad bi me zadirkivali da sam ‘Švabo’”, kaže novinar Dragutin Hedl. Državni organi, kaže, smatrali su čudnim česte posjete rodbine iz inozemstva: “Znali smo nekad dobiti paket iz Austrije, koje nam je slala tatina teta Irma, koja je živjela u Beču, pa se onda o tome šuškalo u susjedstvu.

Kad je moj stric Vjekoslav, njemački državljanin, prvi put došao u tadašnju Jugoslaviju, negdje 60-ih godina prošlog stoljeća na Zagrebački velesajam, došao je u Osijek da nas posjeti. Rekao je kako su ga zvali u policiju i ispitivali, ali su ga nakon razgovora odmah pustili. Krajem šezdesetih moja baka Justina pokušala je dobiti njemačku mirovinu, budući da su joj suprug i sin poginuli u njemačkoj vojsci.

Postupak je trajao dugo i moj otac nije bio sretan što je baka tražila tu mirovinu, jer je vjerojatno mislio da bismo zbog toga mogli imati problema. Dva tjedna nakon što je umrla, iz Njemačke je stiglo rješenje i prva i jedina mirovina”, govori Hedl, čiji je otac još kao 16-godišnjak bio regrutiran u njemačku vojsku zbog čega je, po povratku iz rata u Jugoslaviju, iz francuskog zarobljeništva, imao neugodnosti te stoga odlučio promijeniti prezime: “Upravo zbog stigme njemačkog vojnika kojom je bio obilježen moj otac Antun promijenili smo prezime i otac više nije pisao Hödl, već Hedl.

Tako smo moj brat, sestra i ja upisani u matične knjige kao Hedl. Inače, u kući s ocem, majkom i bakom koja je živjela zajedno s nama nikad nismo govorili njemački, mada bih znao čuti kako otac i baka, koju smo mi djeca zvali omama, nekada razmjene koju rečenicu na njemačkom.

Moj djed, Antun, rođen je u Osijeku 1900. godine i po zanimanju je bio trgovački pomoćnik u prodavaonici tekstilnom robom. Moj otac i moja majka Blaženka, rođena Špacir, vjenčali su se u travnju 1949. godine u Vrbovi, pokraj Nove Gradiške, ali su živjeli u Osijeku”, kaže novinar Hedl, koji je ne tako davno otkrio da je i u rodbinskoj vezi s filmskim glumcem Hansom Holtom, koji se u Beču 1909. godine rodio kao Karl Johann Hoedl.

Povjesničar umjetnosti Darko Schneider koji od 25. godine svoje prezime piše izvorno, i koji se deklarira kao Hrvat, kaže: “Moji su Česi njemačkih korijena koji su došli u Zagreb iz biskupskog mjesta Hradec Krvavi neposredno pred aneksiju Bosne. Onda je došao moj otac Johann koji se oženio djevojkom iz velepekarske familije Vaupotić. 1943. smo čak imali njemački magazin u Osijeku, u Tvrđi, koji se zvao Markettenderei.

Inače, s mamine strane vučem korijene od familije Riesel u Vinkovcima, po vjeri luterana, a u familiji imamo i dosta Židova i zbog toga nikada nismo imali problema.” Iako govori njemački, kako kaže, u roditeljskoj kući nikada nije čuo njemački jezik: “Ja sam trebao ići u Spielgarten ali sam radije bio na ulici. Znao sam ga, zapustio i onda opet počeo govoriti.

U školu sam počeo ići 1945. jer je Osijek bio pod opsadom, a pritisak je bio da idem u folksdojčersku školu na koju je 1944. pala bomba, kad su poginula neka djeca. U našem je razredu te 1945. bilo učenika u dobi od 7 pa do 11 godina, među kojima Židova, malih partizana, te mnogih drugih... Folksdojčeri nisu bili kao Nijemci u Njemačkoj, već uvijek u nekom okruženju, naučeni da prihvaćaju druge, da budu tolerantni, kako bi i sami bili prihvaćeni.”

Njemački doprinos. Osječki obrtnik Ivan Trischler, koji je trgovao kožom, 1940. kupio je pola kuće u strogom centru Osijeka, ali je, kao i mnogi drugi, s promjenama nakon 1945., nekoliko puta završio u zatvoru i ubrzo potom umro, 1948. “Generacija mog djeda, koji je sa sestrom bio poznat jer su vodili uglednu plesnu školu 'Micike Trišler', bila je velika: devetero braće i sestara, većina kojih je ostavila tragove u Osijeku.

Tako je jedan brat svirao orgulje u đakovačkoj katedrali, a jedan je bio poznati učitelj sviranja. Inače, moji su porodični korijeni u Schwarzwaldu, blizu granice sa Švicarskom, a prvi Trischleri u Baranji pojavili su se 1857., kao učitelji, odakle je jedan dio otišao prema Vojvodini, a jedan prema Đakovu”, kaže Renata Trischler, izvršna direktorica Njemačke zajednice - Zemaljske udruge podunavskih Švaba u Hrvatskoj.

Bivša novinarka, koja se danas bavi manjinskim radom, očuvanjem kuturno-tradicijskih vrednota, kaže za sebe da ne misli da je samim tim što je Njemica ni bolja ni posebnija od drugih: “Zaista sam ponosna na dio genetskog naslijeđa koji se zove: preciznost, točnost, misao. Osjećam se kao kod kuće i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, a njemstvo je za mene najprirodnija stvar. Moja je porodična priča toliko isprepletna da se drugačije vjerojatno ne mogu ni osjećati.

Mamina baka, Austrijanka, rođena je u Villachu 1898., još u vrijeme monarhije, i bolje je govorila njemački nego hrvatski. Ona se udala za našeg čovjeka. Kako sam rođena u Hannau kraj Frankfurta, u roditeljskoj kući govorila sam hrvatski, dok je njemački bio rezerviran za ulicu. Nikada nisam doživjela diskriminaciju”, zaključuje Renata Trischler, dodajući kako je prava žrtva povratka u Hrvatsku bio - njezin njemački jezik:

“Mama mi je pričala da se kod mene javio strašan otpor prema hrvatskom dok mi nije objasnila da ne govorim njemački u dvorištu jer bi 'mama i tata zbog toga mogli imati problema'. Susjedi su, naime, bili oficiri visokog ranga, i to nije bilo uputno. No, jezik se vratio jer sam ga nastavila učiti u 4. razredu kao prvi strani jezik. Nema sumnje da je Osijek grad i njemačke provenijencije u kojem se na svakom koraku osjeća njemački doprinos i njemstvo me čini ponosnom na njega”, zaključuje Renata Trischler.

GERMANSKA BAŠTINA IZMEĐU SAVE, DRAVE I DUNAVA

Njemačka kultura u temeljima urbane Hrvatske

Nijemci, ili Germani, počeli su se doseljavati na područja jugoistočne Europe navodno već u 12. stoljeću, zbog viška stanovništva u svojoj domovini. Sporadična naseljavanja kroz stoljeća ipak nisu bila dovoljna da pojedinim područjima daju svoja civilizacijska obilježja. Nakon što su Turci 1683. poraženi pri opsadi Beča, kršćanska je vojska pod vodstvom Eugena Savojskog nastavila pobjedonosni pohod kroz Podunavlje na Balkan.

Nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i Požarevcu 1718., turska se vojska i vlast povukla u Bosnu i u Srbiju. Tada počinje veće i plansko naseljavanje Nijemaca na ispražnjenim prostorima. Znatnije naseljavanje išlo je Dunavom, posebnim brodovima-splavovima koje se naziva ulmskim kutijama, prema gradu Ulmu iz kojeg su Nijemci iz najrazličitijih njemačkih zemalja kretali na put.

Pored tih valova planskog i strateški značajnog naseljavanja, Nijemci, a u prošlosti se taj naziv odnosio na sve koji su govorili njemački, dakle – i na Austrijance – stizali su u jugoistočnu Europu i kao radnici, obrtnici, državni činovnici, vojnici i časnici. Na taj način stvoren je nov etnički korpus na područjima današnje Mađarske, Hrvatske (dijelom i Slovenije koja je kao austrijska zemlja bila pod znatnijom dominacijom germanske civilizacije), zatim Vojvodine i Rumunjske.

Taj etnicitet bio je više određen kulturnom nego nacionalnom pripadnošću: podrijetlom iz različitih njemačkih zemalja, oni su osjećali da ih od drugih stanovnika razlikuje prvenstveno jezik, tradicija i kultura. S vremenom se za Nijemce u podunavskim zemljama stvorio naziv Podunavski Švabe ili Podunavski Nijemci, a taj se naziv širio i na one koji se nisu naseljavali Dunavom i uz Dunav. Kasnije se na sve etničke Nijemce, tj. Nijemce izvan njemačkih zemalja, počeo primjenjivati i termin Volksdeutsche, odnosno kod nas – Folksdojčeri.

Od početka Drugog svjetskog rata Podunavski su se Švabe počeli iseljavati u Njemačku, ali je glavnina – sasvim nepravedno! – protjerana iz tadašnje Jugoslavije na kraju rata, a mnogi su zaglavili u logorima, kao navodni suradnici okupatora. Progona su bili pošteđeni samo sudionici antifašističkog pokreta ili pojedinci njemačkog podrijetla koji su živjeli odvojeno od etničkog korpusa pa su bili sasvim integrirani ili asimilirani unutar svoje sredine.

Danas kad istraživanja pokazuju da su Hrvatima najsimpatičniji stranci Nijemci i Austrijanci, teško je zamisliti bjesomučnu mržnju prema Nijemcima koja je vladala u godinama nakon Drugog svjetskog rata. U svijest ljudi usađivala se jednadžba: Nijemac = nacist = zločinac. Ma kako apsurdna ta jednadžba bila, u hrvatskoj kulturnoj tradiciji došlo je do zanemarivanja i zaborava bitnog doprinosa koju je njemačka kultura i civilizacija dala Hrvatskoj.

Danas valja ponovno podsjećati da je moderna urbana hrvatska kultura izrasla na temeljima njemačke kulture. Hrvatskom kazalištu u Zagrebu prethodilo je njemačko zagrebačko kazalište, hrvatskim novinama prethodile su njemačke zagrebačke novine, a hrvatski nacionalni preporod vodili su ljudi čija su izvorna imena i prezimena bila dobrim dijelom njemačka.

Čak je i znameniti poziv grofa Draškovića hrvatskim ženama da čitaju knjige na ilirskom jeziku – bio napisan na njemačkom. Tako je tada govorio značajan dio hrvatskog građanstva. Podsjetimo da je i Gajev pravopis bio tiskan u Budimu dvojezično; onaj drugi jezik bio je naravno njemački.

Iako je zbog niza razloga njemačka kultura bila koncentrirana u Zagrebu, njemački su doseljenici imali presudan utjecaj na stvaranje napredne civilizacije i u Slavoniji i u Srijemu. Njemački su se doseljenici isticali marljivošću, upornošću i poštivanjem reda pa su njemačka sela i švapske kuće bile uzor dobro vođenih domaćinstava. Gradovi pak poput Osijeka i Vukovara bili su obilježeni prisutnošću profesionalno osposobljenog i poduzetnog stanovništva njemačkog porijekala i jezika.

Valja istaknuti da su njemački doseljenici dali bitno obilježje razvoju Slavonije na tri razine. Prvom možemo smatrati onu spomenutu ruralnu – tu je bitan doprinos što su njemački doseljenici ukrotili malarična područja uz Dunav i Dravu, a kasnije prednjačili u uvođenju nove agrarne tehnologije.

Drugu razinu predstavljaju njemački obrtnici, od kojih je velik dio dolazio pojedinačno, a odlikovalo ih je radno iskustvo i radna etika, i poznavanje novih tehnologija. Treću razinu predstavlja administrativni i kulturni sloj doseljenika koje krasi prvenstveno – duhovno iskustvo i poštovanje prema kulturi i njezinim vrijednostima.

Tragove i nasljeđe te prisutnosti nastojala su izbrisati desetljeća nijekanja i ideološke dogme. Posebno se Osijek isticao kao centar civilizacije njemačkog jezika u kojem je nastao i poseban esekerski jezik, ili govor – mješavina njemačkih dijalekata i slavenskih riječi pa je ondje to brisanje bilo i najmanje učinkovito.

U hrvatskim je zemljama postojala duga tradicija uzgoja vinove loze, ali se napredno vinogradarstvo i vinarstvo u Slavoniji i u Srijemu, od požeške kotline do Iloka, razvilo tek dolaskom njemačkih zemljoposjednika i vinogradara. Ti korijeni sežu do danas. Primjerice agronom koji je u novije vrijeme stvorio glasovito slavonsko vino Klikun nosio je jedno od češćih njemačkih prezimena – Bauer.

Nije slučajno što se u okolici Vukovara proizvodilo visoko kvalitetno vino, posebno ako se zna da je vukovarski grof Eltz podrijetlom iz kraja znamenitog po mozelskim vinima. Nije slučajno što se i danas ugledni vukovarski vinar zove Šmidt, a požeški primjerice Krauthaker.

Proizvodnja piva povezana je također s njemačkim pivarima. Najstariju tvornicu piva otvorio je neki Bauer 1664., a zabilježeno je da su već 1694. godine u Osijeku djelovala trojica; sva trojica Nijemci, dakako. I današnju osiječku pivovaru utemeljio je 1899. poduzetnik njemačkih korijena Aleksandar Bauer.

Za razvitak slavonskih gradova ipak su bili manje značajni poduzetnici od obrtnika i stručnih radnika na jednoj strani i administracije na drugoj strani. Podaci koji bi to argumentirali toliko su brojni da bi zahtijevali posebnu knjigu, ali odabir slučajnih uzoraka pruža također sasvim uvjerljivu sliku. Primjerice: prvi predsjednik Obrtničkog radničkog društva u Požegi zvao se Johann Nepomuk Scholl; gotovo svi nožari, puškari, stolari i tipografi bili su Nijemci, a dolazili su iz Šleske, Pruske i Bavarske; Melchior Licht bio je prvi proizvođač željeznih plugova, u Osijeku u drugoj polovici 19 stoljeća, itd. Može se uzeti da je od najmanje 180.000 Nijemaca koliko je živjelo na području Hrvatske 1941. znatan broj bio obrtnika i industrijskih radnika, i to u gradovima i kotarima Đakovo, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Slavonski Brod, Požega, Virovitica, Našice, Garešnica, Grubišno Polje, Daruvar…

Značajan dio gradske populacije bili su pripadnici civilne i crkvene administracije. Dok je jezik crkvene prakse bio latinski, jezik administracije bio je njemački. Upravo je taj građanski sloj utjecao najviše na svoju sredinu, prenoseći na ostalo građanstvo i njemački jezik i nešto napredniju europsku civilizaciju, u svim aspektima svakodnevnog života, od kuhanja do odijevanja i različitih oblika društvenog života, poput balova i sl.

Dio hrvatske civilizacije i kulture njemačkih korijena nasilno je prekinut prije više od pola stoljeća. O svemu tome svjedoče danas rijetka imena njemačkih potomaka i njihove, mahom gorke uspomene, spomenici arhitekture, kipovi, naslovnice starih knjiga, rijetki spomenar pisan njemački i mnoštvo germanizama u svakodnevnom jeziku od špajza i šporeta preko šindre, šljakera, šlosera i šinobusa do štamprla, gemišta ili špricera, i šunke…

U najvećem dijelu svojih romana nastojim pokazati kako su građani njemačkog i austrijskog porijekla bitan i neodvojiv dio hrvatske kulture i hrvatske povijesti. Osobito sam u Kratkoj kronici porodice Weber nastojao raskrinkati predrasude koje su se o Nijemcima i Austrijancima u Hrvatskoj širile u godinama poslije Drugog svjetskog rata i protezale se sve do rušenja tzv. jednoumlja.

NIKOLA MAK, bivši saborski zastupnik nacionalnih manjina

Partizani su nam sve uzeli i poslali u konclogor

Korijeni genealoškog stabla porodice Nikole Maka, bivšeg saborskog zastupnika 12 nacionalnih manjina u hrvatskom Saboru, sežu u Schwartzwald: “Moja je obitelj i s očeve i s majčine strane bila njemačkog podrijetla i, koliko se moglo saznati iz povijesnih dokumenata, mi potječemo iz Schwartzwalda. Rođen sam 1937. u Laschkafeldu (današnjem Čemincu), inače selu s čistim njemačkim stanovništvom.

Jedan dio se u jesen 1944. iselio, a oni koji su dočekali partizane bili su deportirani u logor Gakovo u Bačkoj.” Obitelj Nikole Maka je 1938. preselila u Osijek, gdje je današnji diplomirani pravnik i bivši saborski zastupnik i odrastao: “Živjeli smo u Osijeku do 1945., kada nam je na osnovi odluke AVNOJ-a oduzeta sva imovina i mogli smo ponijeti samo ono što smo mogli nositi na sebi.

Internirani smo u prihvatnom logoru Josipovac kraj Osijeka i potom u Valpovu, gdje je bio veliki koncentracijski logor za nas Nijemce. U lipnju 1945. su nas pokušali prebaciti u Njemačku ali nas Englezi na jugoslavensko-austrijskoj granici nisu htjeli propustiti, pa smo se vratili preko Krndije.

Bio je to mukotrpan povratak djece, žena, staraca, pješice... Tek 1947. dobili smo hrvatsko, pa jugoslavensko državljanstvo, a do tada smo bili bez ikakvih prava”, u kratkim crtama rezimira tragičnu poslijeratnu sudbinu svoje obitelji Nikola Mak, koji se svoje, kako kaže, njemačke etničke pripadnosti, nikada nije postidio: “Kao što se Hrvat osjeća Hrvatom, tako se i ja osjećam Nijemcem u Hrvatskoj.

Odlučno osuđujem sva zla u oba svjetska rata počinjena s njemačke strane. Moja djeca su iz poštovanja prema mojim precima i meni odlučila deklarirati se Nijemcima, iako im je majka Hrvatica i premda je njihovo znanje njemačkog jezika minimalno.”

KOPLJAROVA PRIČA

Mamin bijeg iz logora smrti

“Majka je provela 11 mjeseci u logoru. Pitali su ih tko želi ostati, a tko otići. Odlučila je ostati zbog roditelja. No, vidjevši kako ljudi umiru, probala je pobjeći pa su je provukli ispod ograde rekavši joj da trči prema obližnjoj kući. Tada se vratila, no sljedeći put se ipak uspjela sakriti kod bake, koja ju je dugo čuvala na tavanu”, otkriva televizijski voditelj Saša Kopljar, koji se, inače, deklarira kao Hrvat jer je, kako kaže, kod njega prevladalo to što mu je otac Šokac.

“Njemstvo se nije naglašavalo u mojem odgoju, a logori nisu bili popularni kao tema, no ja sam inzistirao na tome da mi majka o tome što ju je toliko obilježilo, govori”, dodaje Saša Kopljar koji, kako kaže, ni danas ne može razumijeti događaje kojima su ljudi bili izloženi protiv svoje volje, samo zato što su pohrvaćeni Nijemci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. svibanj 2024 07:20