Iz arhive Globusa

Posljednja berba soli

Kad uđemo u EU ili ćemo procvasti ili ćemo propasti. Hrvatska država već nas je otpisala: ona uvozi sol iz Maroka

Još nije svanulo. Bit će to najtopliji dan kolovoza, i na hrvatskom jugu već se jedva diše, jer zora obećava sparinu. Pod zidinama, ugraviranima u brdo iznad Stona, iza kojega se sunce opasno šulja, izazivajući svojim prvim zrakama koje prijeteći pruža iz zelenila, tridesetak je silueta ljudi koji, ovako rano, da se ni vrućina još nije probudila, već rade.

U bjelini soli, u bijelim majicama, a iznad njih čisto nebo bez oblaka, učine se kao anđeli na dobrovoljnim radnim akcijama u raju.

Ili bi tako barem mogao misliti neki njihov vršnjak koji se, umjesto da se prihvati lopate u šest sati ujutro, vraća zorom kući s nekog urnebesnog partija. Da bi halucinacija bila potpuna, partijaner bi od nakupina bijelih kristala koje anđeoski radnici zgrću lopatama, mogao vidjeti sirovinu za nešto što bi provod iduće večeri učinio još luđim.

Ovdje se bere sol.

Lopate bešumno klize po zraku, a bijeli radnici svoje obavljaju u tišini. Jedino se povremeno čuje motor automobila u prolazu, a poslije će, kada se Ston probudi i protegne pod užarenim suncem koje se već smjestilo na vrhu neba i zavladalo poluotokom, turisti kao skakavci navaliti na željeznu ogradu koja solanu dijeli od stvarnosti da bolje vide, da fotografiraju tu tradiciju koja se događa pred njihovim očima. U svijetu u kojemu se sve odvija uz jedan klik miša, gdje računala odlučuju i provode odluke, lopata je postala čista egzotika, turistička atrakcija.

Po tračnicama u solani, solju natrpani drveni vagoncin, drnda se prema skladištu. Polako, kao da je cijeli život pred njim, starina klokoće, hropti i odnosi sol prema hladovini u kojoj će čekati pakiranje i prodaju.

Božanska, čista, važna sol bez koje nema života svevremenska je i prati ljudski rod kroz tisućljeća. Stonska solana bila je ovdje i kad su se godina odbrojavale prema nuli, a zemljom hodali pradavni ljudi koji nisu znali kamo ide civilizacija kojoj su stvarali korijene.

Ali, i tada, i stoljećima poslije, znalo se za važnost soli, za njezinu životnu energiju.

Solana u Stonu štićena je kao skriveno blago. Turcima je prodan Neum ne bi li odustali od stonske solane. Štićena je zidinama i vrijednim radom seljaka. I tako su prolazila stoljeća, u skladu čovjeka i soli, mora i sunca, teškog rada i očekivane nagrade. Jer, hrana je zbog soli postala bolja, organizam je bio jači, otporniji, a i ekonomija poluotoka postala je sve prosperitetnija. Za stonsku sol nadaleko se čulo, postala je slavna i tražena. Stonski solari bili su poznati kao i oni u Francuskoj i Italiji. U izvanrednoj klimi, u području u kojemu je more blagonaklono prema ljudima, na Pelješcu koji je svojim mještanima podario i kamenice i sol, trgovina je cvala.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. srpanj 2024 16:39