Gabrijel ima 13 godina, ali bitno je viši i razvijeniji od ostalih dječaka u svojem razredu. Na prvi pogled, čovjek bi mu dao 17. Visok, šutljiv mladić, ali eksplozivan kad mu pukne film. A to nije rijetko. Nema najboljeg prijatelja. Razred ga prihvaća, druži se sa svima u školi, ali ni s kim izvan nje. Nije s ekipom bio od početka, došao je tek u četvrtom razredu. Tada se doselio u Zagreb.
Prije je uvijek živio u malim mjestima, u seoskim sredinama, naviknut na prirodu i prostor. Kad se prvi put uselio u stan i doselio u grad, bila je to, iskreno, najmanja promjena koju je osjetio. Bilo je to prvi put da je imao mamu.
Nakon iskustva iz četiri udomiteljske obitelji, u kojima je živio od sedmog mjeseca života, u dobi od devet godina Gabrijel je posvojen. “Dugo sam o tome razmišljala. Već sam debelo bila prešla 40-u, nisam imala djece, izašla sam iz duge veze i bila sam svjesna da neću postati majka. A željela sam to. I odlučila sam predati papire za posvojenje”, priča Ivona, Gabrijelova majka.
Poziv iz Centra
Papire je predala krajem 2010., spremna da će proći godina-dvije prije nego što pronađe dijete kojem bi baš ona bila najbolji roditelj. Iznenadila se kad je već početkom 2011. pozvana u nadležni centar za socijalnu skrb koji je imao odlične vijesti: dječak u dobi od devet godina, s pravnim pretpostavkama za posvojenje, već neko vrijeme traži obitelj. “Stalno sam slušala o tome kako se dugo čeka, kako je sustav spor i neučinkovit, kako posvojitelji godine provedu čekajući. Nisam mislila da ću tako brzo biti pozvana, osobito zato što sam sama, bez partnera”, priča Ivona.
No Ivona u tom trenutku nije znala da posvojitelja ima daleko više od broja djece bez roditeljske skrbi s pravnim pretpostavkama za posvojenje, ali da velika većina posvojitelja nije spremna na posvojenje starijeg djeteta: većina traži zdravu djecu do treće godine.
Zadnjeg dana 2013., što su najsvježiji podaci koje je objavilo Ministarstvo socijalne politike i mladih, u Hrvatskoj je 289 djece imalo pravne pretpostavke za posvojenje, što znači da je biološkim roditeljima oduzeto roditeljsko pravo. Od tog broja, njih 236 bilo je starije od šest godina, čime spadaju u grupu teško posvojive djece. Tijekom 2013. zasnovano je ukupno 107 posvojenja – samo u 37 slučajeva radilo se o djeci starijoj od šest godina. A u registru posvojitelja bilo je 1113 potencijalnih posvojitelja, od kojih je 436 čekalo dijete duže od tri godine.
“Dob za polazak u školu ujedno je dob kad se šanse da dijete bude posvojeno svode na minimum. U 23 godine, koliko sam na čelu Doma, imala sam samo petero-šestero posvojenja djece starije od sedam godina“, kaže Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb. Odlučna da svoj djeci nađe obitelji prije polaska u prvi razred osnovne škole, prošli je mjesec na internetskim stranicama Doma objavila anonimizirane profile teško posvojive djece – starije djece i djece s teškoćama u razvoju.
“Takav je pristup bio novost kod nas, no naišli smo na punu podršku. Alternativa koju djeca imaju – odrastanje u sustavu – nije nam prihvatljiva. Sigurni smo da među potencijalnim posvojiteljima ima parova spremnih da im budu roditelji, samo moramo do njih doći“, kaže Ćurković Kelava. S ponosom kaže kako je jedno dijete s popisa već posvojeno.
Glavni razlog zbog kojeg se posvojitelji najčešće nadaju maloj i zdravoj bebi razumljivi su: kao i biološki roditelji, željeli bi zdravo dijete koje će odgajati i u čijem će odrastanju u potpunosti sudjelovati. A glavni razlog zbog kojeg su djeca u tako kasnoj dobi još u domu ili udomiteljskim obiteljima najčešće je loša procjena centara za socijalnu skrb, koji biološkim roditeljima daju bezbroj šansi da se “poprave“, iako gotovo nema primjera u kojima se to dogodilo zbog dugogodišnjeg čekanja: u pravilu, roditelji porade na problemima i riješe ih u prvih godinu dana ili to ne naprave nikada. Ako se tome pridoda i sporost pravosuđa koje vodi postupke za oduzimanje roditeljskog prava, dijete godine provede u sustavu.
Prestrašena
“Centri za socijalnu skrb su potkapacitirani i preopterećeni, a u pojedinim situacijama i nedovoljno educirani. Ponekad, kad je dijete u udomiteljskoj obitelji, ne polažu toliko pažnje na njega jer smatraju da je već zbrinuto u obiteljskom okruženju. Imali smo djevojku koja je sa 17 godina sama pokrenula sudski postupak da se njezinim roditeljima oduzme roditeljsko pravo, jer centar to nikada nije učinio. Biološkim je roditeljima oduzeta kao četveromjesečna beba“, kaže Ćurković Kelava.
Ivona je u svojoj molbi za posvojenje odmah napisala da bi radije posvojila starije dijete. “Imam posao koji volim i koji zahtijeva dosta vremena te ga se nisam htjela odreći. Nisam više bila ni tako mlada, pa sam mislila da će mi biti mnogo lakše organizirati život sa starijim, samostalnijim djetetom nego s bebom koja zahtijeva daleko više angažmana“, priča Ivona.
Kad je upoznala Gabrijela, bila je i sretna i prestrašena. Prije nego mu je postala majka, Ivona je svojeg sina vidjela četiri puta. Sve je bilo krasno, organizirano su provodili zajedničko vrijeme, svidjeli su se jedno drugom. “Ni dana nismo zajedno živjeli prije nego smo postali obitelj. O Gabrijelu nisam znala gotovo ništa. U centru za socijalnu skrb jedva sam dobila osnovne informacije. Ni danas ne mogu vjerovati da nisam znala što voli, a što ne, kakav je on dječak, što mu je potrebno, treba li dodatnu zdravstvenu skrb, kako odgajati dijete koje je više puta preživjelo najveći egzistencijalni strah – odbacivanje. Ušli smo u moj zagrebački stan i trebali postati obitelj, a jedno je dijete skinuto kao ‘riješeno’ s popisa centra za socijalnu skrb. I stvar je bila riješena. Super, čestitamo, postali ste mama“, priča Ivona.
Dobila je teško, ranjeno dijete. Nepovjerljivo, agresivno, u otporu - dijete koje više nema što izgubiti. Kojem više nije stalo. Koje ne želi više slijediti pravila, koje je u naletu bijesa spremno ozlijediti druge i ozlijediti sebe. Koje za svaku sitnicu prijeti i ne čini to u prazno. “A mene nitko nije pripremio. Ni jednom rječju, kamoli ozbiljnim razgovorom ili edukacijom. Da sam barem znala, sve je moglo biti puno lakše. Prvenstveno Gabrijelu“, priča.
Posvojenje nije torta sa šlagom, priča. Nije to savršen spoj djeteta koje silno treba mamu i žene koja silno želi biti majka.
“Postoji ta fama kako sve postaje ružičasto u trenutku kad konačno dobijete tako željeno dijete. I ta se fama potencira, održava, reklamira. Kad konačno posvojite, sve će biti savršeno. Dijete će biti krasno i beskrajno zahvalno, a vi brižna i angažirana majka. Ali to ne ide tako. Dijete je ranjeno i nesretno i više ne vjeruje nikome. Zašto bi? Koliko je puta već vjerovalo? I zašto bi trebalo biti zahvalno na onome što većina djece ima – na mami i domu?“, pita se Ivona.
Mala osoba
Zvala je panično centar za socijalnu skrb i tražila pomoć. U čudu su je slušali – pa posvojili ste, što biste još htjeli? U tom trenutku – po pravomoćnosti rješenja o posvojenju – Ivona i Gabrijel za centar su bili završena priča. “A tek tu priča počinje. Posvojenje je proces, dugotrajni proces uspostavljanja stabilnosti i povjerenja, proces u kojem ta mala osoba prihvaća mene i ja nju, u kojem se međusobno posvajamo, u kojem nas posvaja rodbina, naš kućni ljubimac... Od posvojenja su prošle četiri godine, a moja mi je majka tek neki dan rekla: ‘Znaš, pogledala sam danas Gabrijelovu sliku na ormariću i prvi sam put osjetila da je to moj unuk’“.
Upravo je priprema, kaže Diana Topčić Rosenberg, predsjednica Udruge za potporu posvajanju Adopta, ključna da bi posvojenje preraslo u sretnu obiteljsku priču.
Priprema za posvojitelje, tzv. Škola za posvojitelje, u Hrvatskoj nije obavezna. Interes je ogroman, a na mjesto se čeka mjesecima. Novi Obiteljski zakon, koji se počeo primjenjivati u rujnu prošle godine, propisivao je obaveznu pripremu posvojitelja, za koju su već dodijeljena financijska sredstva udrugama, i obaveznu stručnu pomoć obiteljima i nakon zasnivanja posvojenja. Međutim, kad je u siječnju ove godine Ustavni sud suspendirao Obiteljski zakon, suspendirao je i odredbe o posvojenju, iako na taj dio nije stigla gotovo nijedna primjedba. Škole za posvojitelje tako ostaju dobrovoljne, kao što ostaje dobrovoljna i pomoć struke svježe osnovanim posvojiteljskim obiteljima, koje se nose s problemima nepoznatima biološkim obiteljima.
“Za razliku od djece koja odrastaju s biološkim roditeljima, posvojena djeca – svako od njih – sa sobom nosi traumu odbacivanja i to je trauma koju će zauvijek nositi i koja neće nestati. Ako je dijete starije, veća je vjerojatnost da je takvih trauma bilo više i posvojitelj to mora znati”, kaže Topčić-Rosenberg.
Jednako kao što se postupci oduzimanja roditeljske skrbi – u slučajevima u kojima je izvjesno da se situacija kod bioloških roditelja neće popraviti – moraju ubrzati, tako se sam postupak posvojenja, ističe, mora usporiti. “Postupnost je ključna. Dijete dolazi kao formirana osoba i treba mu dati vremena da se prilagodi, da vidi gdje će živjeti, s kim će živjeti i kako će mu život izgledati. O tome s djetetom treba puno unaprijed razgovarati i dati mu jasno do znanja da ga prihvaćamo takvo kakvo je, sa svim što sa sobom nosi”, ističe.
Mnogi posvojitelji, dodaje Ćurković Kelava, toga nisu svjesni. Dugo se nose s nerealiziranim roditeljstvom i idealiziraju dijete i promjenu koju će ono donijeti u njihov život. Dijete čekaju kao krunu svojeg postojanja i u svakom smislu očekuju da će s djetetom početi potpuno novi život, a sve što se do tada dogodilo – i njima i djeci – nestat će kao obrisano.
“Sjećam se djeteta koje nas je posjetilo nakon posvojenja. Bilo je jako nesretno. Reklo nam je: oni mene nikako ne prihvaćaju, čak su mi i ime izmijenili. To se posvojiteljima čini kao sitnica. Vrlo često djeci, unatoč savjetima struke, mijenjaju prvo ime kao znak novog života, a djeci, naročito starijoj, to silno teško pada jer osjećaju da bi trebali postati netko drugi”, kaže Ćurković Kelava.
Važno je o svemu tome s djetetom razgovarati, biti otvoren za sve teme. Pitati ga – što ga brine oko posvojenja, čega će mu biti najviše žao, čega se boji.
Na rubu
“Obitelj se stvara korak po korak. Dijete neće i ne može zaboraviti svoju prošlost niti može svoje obrasce ponašanja odmah i u potpunosti prilagoditi roditeljskim očekivanjima”, kaže Topčić Rosenberg. U suprotnom se djeca, kaže Ćurković Kelava, osjećaju kao da roditelji od njih stvaraju novu, umjetnu djecu po svojem kroju. “Posvojitelje za to treba opsežno pripremiti, jer posvojenje starijeg djeteta proces je pun kompromisa i prihvaćanja djeteta s njegovim porijeklom i prošlošću. Dijete ne smije osjetiti da postoje zabranjene teme niti da mora imati zadršku kad govori o svojem dotadašnjem životu. Važno je njegovati djetetove kontakte i socijalnu mrežu koju je ranije izgradilo”, kaže Ćurković Kelava.
Ivona, kojoj su danas grupe potpore u Adopti nenadoknadiva pomoć, nije znala ništa o tome kad je postala Gabrijelova mama. Prva zajednička godina bila je teška. Za Ivonu, na rubu izdržljivosti. Bilo je trenutaka kad je razmišljala o izlazu, kad je “povjerovala da je postojao razlog zbog kojeg Bog nije htio da ima djecu“.
“Kad sada pogledam unatrag, mislim da bih se odlučila na isto. I da sam znala koliko će nam biti teško, ponovila bih zahtjev za posvojenje starijeg djeteta. Ali da sam znala što me čeka, da sam bila pripremljena – ne bih odustala, čega se stručnjaci valjda boje, ali bi Gabrijelu bilo neusporedivo bolje. Da sam znala da će vikati, da će se inatiti, da će plakati, ljutiti se, udarati, ne bih se izbezumila i izbezumljivala tako njega još više. Sve bi bilo lakše”, kaže Ivona.
Neka djeca, priča Ćurković Kelava, nakon dugotrajnog života u sustavu i nakon promjena više udomiteljskih obitelji izgrade izrazito jaki otpor prema bilo kakvoj promjeni i obiteljskom životu te, u kombinaciji s nespremnim posvojiteljem, problemi mogu biti osobito jako izraženi. “Imamo trenutno dvoje prekrasne djece, brata i sestru u dobi od 10 i 11 godina, sa svim pretpostavkama za posvojenje, koji se izbezume na samu pomisao da im nađemo obitelj. Do sada su četiri puta odbačeni, u svojih kratkih deset godina života – jednom u biološkoj obitelji i tri puta od udomitelja. Djevojčica se posebno boji, neće ni početi razgovor o toj temi. Strah je ogroman. Već su neko vrijeme kod nas i, prema svim našim analizama, nikakav problem ne leži u djeci. Radi se o doista krasnoj, pametnoj djeci kojoj treba vremena da odžaluju odbacivanje i kojoj trebaju doista dobri, pripremljeni posvojitelji da djeca počnu ponovno vjerovati i u sebe i u ljude”, kaže Ćurković Kelava.
Biološki roditelji
Ivona ni za što od toga nije bila spremna. Zapravo je, kaže, stalno nespremna. Za sve što dolazi – ona je kronično nespremna. Savjete je tražila u stranoj literaturi, ali, kaže, prekasno – Gabrijel je već bio tu. “A sad nam je pred vratima pubertet. I sve ono što on nosi. Gabrijel sve češće pita o svojim biološkim roditeljima, želi ih pronaći. I tu sam reagirala potpuno krivo”, kaže Ivona.
Tek su uspostavili povjerenje i Ivona se prestrašila. Znala je da je to čeka i da to ne može izbjeći, ali u tom trenutku, kad je Gabrijel počeo glasno o tome govoriti – uvijek kroz izmaštanu, idealiziranu sliku bioloških roditelja – uhvatila ju je panika. “Počelo je s pitanjima – zašto me ostavila? Zašto je baš mene moja mama ostavila, a nikoga koga znam nije? Zove ju mama, što me kosnulo. Sad, kad priča, ima dvije mame”, kaže Ivona. Ta idealizirana slika bioloških roditelja joj je smetala, pa ju je počela umanjivati, spuštati sina na zemlju. A Gabrijel se počeo zatvarati.
“Ja znam da njemu to treba, da on to mora znati, ma kakav bio ishod. I ja ću to s njim odraditi. Pomoći ću mu da nađe biološke roditelje, da nađe svoje korijene, da nađe snagu i sigurnost. I nastojat ću se nositi sa situacijom, ma kakva ona bila”, kaže Ivona.
Ta je situacija u svakoj posvojiteljskoj obitelji, tumači Topčić Rosenberg, emocionalno iznimno turbulentna, ali posvojitelji i u tome moraju svojem djetetu biti podrška.
“Prema svim iskustvima, traganje i pronalaženje bioloških roditelja ne ostavlja traga na odnosu posvojitelja i djeteta, osim kad posvojitelji negiraju tu djetetovu potrebu, ignoriraju je ili mu kažu ‘zašto je to važno, sad imaš mene’. Dijete želi znati, želi znati na koga ima plave oči ili crvenu kosu”, kaže Rosenberg Topčić.
Posvojenje starijeg djeteta zahtjevno je i teško, no, ističe Topčić Rosenberg, mnoštvo je lijepih i uopješnih priča roditelja koji su posvojili stariju djecu - neki od njih obitelj su stvorili posvajanjem djeteta u pubertetskoj dobi. “Ako su posvojitelji dobro pripremljeni i ako doista prihvaćaju svoje dijete, a ne osobu kakvu su zamišljali i kakvu žele stvoriti, posvojenje starijeg djeteta može biti prednost utoliko što u samom postupku dijete aktivno sudjeluje. Ono se dobro sjeća trauma, zna kako je živjelo, zna kako sada živi i može sudjelovati u tome kako će živjeti u budućnosti. To je često odličan motiv za uspješno posvojenje”, kaže.
Moje dijete
Ivona i Gabrijel kreću u nove izazove. Svaki je dan izazovan, kaže Ivona. Ima boljih i lošijih dana, kada Gabrijel živi u mašti, kad mu se ništa ne da, kad bi najradije iskočio iz kože.
“Nema samopouzdanja, eksplozivan je, teško se uklapa. Stalno ima osjećaj da strši, da je drukčiji i da ne može postati dio cjeline. To ga muči, pa se nastoji nametnuti nekakvim frajerisanjem, psovanjem, lažnim hvalisanjem, pa postigne kontraefekt”, priča Ivona.
Rijetko nailazi na razumijevanje. Neki dan ju je jedna mama djeteta iz razreda pitala: “Pa Gabrijel je već tako dugo kod vas, kako još nije postao normalno dijete?“ Više, kaže, s njom neće komunicirati.
“Gabrijel je normalno dijete! Onakvo kakvo on je. I nikada neće biti kao djeca koja su odrasla s biološkim roditeljima i koja ne znaju što znači biti odbačen. I njegove traume neće nestati nikada, ali će naučiti s njima živjeti i s njima se nositi. A ja sam tu da mu olakšam taj teret i da budem tu za njega, kako znam i umijem. Dan po dan”, završava Ivona.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
