Prije više od tri desetljeća, početkom 80-ih prošlog stoljeća, obišao sam ondašnju stvarnost mnogih povijesnih i gradskih muzeja, skupljajući građu za razne TV emisije. Zato mi je poziv Marine Bagarić, kustosice Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), da danas sudjelujem u pripremi izložbe “Veličanstveni Vranyczanyjevi” (zakazana za svibanj 2016.) bio malo – previše.
Zbog još kojekakvih okolnosti zahvalio sam se i odustao.
No, Bagarićka je imala volje nagovoriti me da počnem s radom. A što se tu ima naći? – zapitao sam se, prvenstveno u odnosu ove značajne obitelji prema piscima i umjetnosti.
Vjerojatno je dobar dio građe već ispitan za veliku izložbu “Hrvatski narodni preporod (HNP)”, održanu u MUO 1985.
Bilo kako bilo, otišao sam u Čitaonicu rijetkosti NSK-a i zaronio u stara pisma. Više iz zahvalnosti prema povjerenju i ustrajnosti mladih znanstvenika nego iz uvjerenja.
Napokon, sjetio sam se ovdašnjih susreta s pokojnim Branimirom Donatom i drugim istraživačima, koji su davali smisao Knjižnici i svima nama.
A onda, zgrožen stanjem we-cea u staklenom zdanju, nabasao sam na jedno pismo baruna Ambroza mlađeg Vranyczanyja, od 29. 10. 1868., upućeno Ivanu Mažuraniću, zapravo na ovaj ulomak:
“Ovdi u Rimu smo pohodili Liszta. Verlo nas je uljudno i prijatelski primio; dugo nas je kod sebe zaderžao, producirao se je na svojem amerikanskem fortepianu. Kad njega sluša čovek igrati, mora reči (kompliment na njemačkom). Obečao nam je odma sutra nas prestaviti grofici Witgenštein i došo je /po/ nas u naš Hotel pohoditi i k-njom odpratiti”.
No, to je zasigurno poznata veza, pretpostavio sam. Ako nikako drukčije, onda pod egidom “veze vodećih iliraca sa svijetom”. Eto, u katalogu spomenute izložbe (HNP, 1985) glasoviti mađarski pijanist i skladatelj Franz Liszt (1811. - 1886.) spominje se na jednom mjestu, i to povodom jedne njegove izložene litografije.
Piše, također, da je “kasnije živio pretežno u Parizu”, te u razdoblju od “1839-47.” održavao koncertne turneje po Europi, u sklopu kojih je posjetio i Zagreb 1846.
- Vi znate za poznanstvo Franza Liszta s obitelji Vranyczany, s Ambrozom mlađim, njegovom kćeri Clotildom i zetom Burattijem? – upitao sam telefonom svoju “vezu”, prof. Bagarić. “Ne, to mi nije poznato. To se nigdje ne spominje”, uvjerila me autorica predstojeće izložbe.
Dosad sam Vranyczanyjeve prepoznavao po onom Kožarićevu Matošu na Strossmayerovu šetalištu. Bilo je to “kućno” šetalište dječarca Antuna Gustava, potonjeg gimnazijalca s Katarinskog trga. Ako je itko mogao pratiti pojave šetača na njemu, onda je to bio baš on, A. G. M. Pred smrt opazio je nestanak jedne od prilika koje su svakodnevno prolazile Strossmayerovim:
“Nema više ni nje na lijepom Strossmayerovu šetalištu: - barunice Buratti-Vranyczany! Divni svoj dvorac, građen u stilu aristokratskih francuskih “hotela”, ostavila je velikaškim darežljivim pokretom gradu Zagrebu. Ne bijaše lijepog dana a da nije sišla sa svog dvora, nekad kraljevskog, šetajući svoju gospodsku i milosrdnu starost na tom najaristokratskijem i danas najplebejskijem zagrebačkom vidiku. Iza grofice Sermage i barunice Kušlan ostavi zauvijek stari Grič i ta aristokratska hrvatska stara filantropska dama...”
Tako je zabilježio odlazak stare barunice Clotilde (1836. - 1912.) u svojoj posljednjoj knjizi “Pečalba”, što znači “nadnica”. I to je, zapravo, nešto najviše i najljepše što je barunica Buratti Vranyczany mogla dobiti zauzvrat za proteklih sto godina - naklon genijalnog bolesnika, koji je bio više gladan i željan voća, no onog nadgrobnog vijenca, koji mu njegovo Društvo hrvatskih književnika nije kupilo.
Sve one državno-gradsko-političke svite, koje su proplesale noći u Clotildinim Dvercima, nisu se udostojale sročiti joj niti kratku biografiju.
No, bolje od kćeri nije prošao ni njezin otac Ambroz ml. Vranyczany. Evo kako ga je, uostalom, predstavila već spomenuta, davna izložba: “Najistaknutiji član obitelji Vranyczany (1801. - 1870.), nastanio se u Karlovcu, centru tranzitnog prijevoza robe prema sjevernom Jadranu. Organizirao je Parobrodarsko dioničarsko društvo za plovidbu Savom, za koje nabavlja parobrod “Florisdorf ” koji je prekršten u “Slogu”.
Istaknuti je član Trgovačkog suda u Karlovcu od njegova osnutka 1841. Sudjeluje u osnivanju tamošnje čitaonice 1838. U kriznom razdoblju 1843. - 1845. pomoću svojih poslovnih veza u Beču odigrao značajnu ulogu.”
Na portretu Františeka Wiehla iz 1844. prikazan je baš ispred “Sloge”. Na stranu sad to što je Ambroz ml. puno kasnije, jednako tako, sudjelovao u društvu koje je nastojalo dovesti željeznicu – gvozdenu cestu, tada još karlovačko-senjsku - do Jadrana; ili to što je među prvima koristio riječ “kapitalisti” - u jednom pismu iz 1862. itd. Ovdje, za moju priču, važno je to da je baš Ambroz ml. početkom 40-ih pomogao mladom Ivanu Mažuraniću da pronađe prvi posao, a to je, razumije se, državni, carski posao.
Nikola Vranyczany, Ambrozov brat, savjetovao je Mažuranića: “Morat ćete na koncu ovog meseca u Beč ići i onde ostati 15-20 danah za isposlovati si službu i za pregledati kod onog Membenog suda kako se protocolli vode. Izmolite si preporučena pisma od gosp. Nadžupana i Biškupa; a što se troškovah tiče, javite meni, koliko ćete poputbine trebati” (2. VII. 1840). Dakako, služba u Karlovcu najsigurnije se dobivala u – Beču.
Jednako je ostalo ili bilo početkom 60-ih godina tog istog, XIX. stoljeća, kad je Ambroz ml. zatražio “uzvrat”, ili Mažuranićevu pomoć kako bi zaposlio svog zeta, odnosno Clotildina muža Ivana Burattija: “Dragi prijatelju! Sa osobitim veseljem sam razumio od Bernardića, koji me je jučer pohodio, da ste si Vi truda uzeli Burattia preporučiti: ne bi li kakvo pristojno mesto dobio, samo da na čestiti način izidje iz Dalmazie! Ako Vam, kao što se ufam, to za rukom pojde biti ću Vam zahvalan nesamo dok živ budem nego i kašnje još.” (U pismu od 9. IV. 1861.)
Mažuranić je, doista, nastojao zaposliti Burattija.
Štoviše, i sama Clotilda Buratti Vranyczany zamolila ga je za prijam “u jednoj važnoj stvari”, a u nedatiranom pismu – jedinom koje čuva NSK. “Vidim da za sad ni za mog Zeta nema izgleda ni u našem dicasteriju do savetničtva doći” (25. I. '61), konstatirao je Ambroz ml. Umjesto plaće prihvatio bi i alternativu: “Moj rodjak Sladović dao je na Banski stol i na Dicasterium molbenicu da mu se dopusti 'vežbanje pri sudu'. Preporučam ga dakle da mu se to dozvoli.” Sličilo je ovo nastojanje na izgubljeni “ljubavni” trud.
No, iz njega je jednako tako vidljivo koliko se Ambroz ml. brinuo za dobrobit svoje kćer, odnosno zeta, što je vidljivo iz opaske o njezinu zdravlju: “Buduč moja sirota kči opet pred 3 nedelje dana u nesviest pala, i 4 sata ni za se znala, tako ju jedan spletski doktor naputi da se krene u Pariz na glasovitog Doktora Trousseau (Frousseau?): ja zato pisao sam jučer Burattiu, da prije nego u Gremium ide, neka uzme tromesečni Urlaub, ter da s mojom k-čerjom ide u Pariz ne bili ju jedan put rešili te opake bolesti. Ne znam pako očeli to Gouezner (?) dopustiti – šta ću učiniti”, napisao je očajni otac prijatelju i kumu Mažuraniću u Beč (21. XI. 1861.).
Prema jednoj enciklopediji pomislio sam da je Clotilda, doista, bila jedinica čiča Ambroza ml., no nije tako, zato što je sam u jednom ranijem pismu spomenuo svoje drugo, starije dijete: “Moja kči sa starijim bratom Gjurom k-meni u Karlovac idu na pohode” (24. IV. '45.) Otac je, prema tome, u navedeno vrijeme strahovao za život svog drugog djeteta te istovremeno tražio posao za svoga zeta.
Svi napori Mažuranića da zaposli Burattija nisu dali većeg ploda. Izgubivši mjesto upravitelja zadarskog okruga, a zato što je prešao “narodnjacima”, završio je u Trstu kao dvorski savjetnik. Nezadovoljan, on odlazi u mirovinu 1861. Usporedno s njegovim nezadovoljstvom trajali su jalovi pokušaji obitelji Vranyczany da dobije “primjereno” mjesto u Zagrebu. 1863. Buratti se seli iz Trsta u Zagreb, “gdje je dugogodišnji predsjednik Narodnog kasina, zastupnik zagrebačke općine i dr.”.
Sada se smijem vratiti citiranom pismu Ambroza ml. iz Rima kumu Mažuraniću. Kad mu piše “mi”, podrazumijevao je, dakako, Clotildu i Burattija, s kojima je otišao na putovanje po Italiji. Ali, kako je ne tako davno zaređeni, “niži” svećenik Franz Liszt, ondašnja globalna “zvijezda”, primio trojku iz Agrama, upitao sam se.
Čini mi se da je pri tome posredovao Šibenčanin Niccolo Tommaseo (1802. - 1874.). Vranyczany, naime, bilježi: “Pohodio sam Tomasea u njegovoj priprostoj kući; pitao me je od naših ljudi koje pozna. Kazao mi je da je Tkalza (Imbro I. Tkalac) preporučio ministeriju i da je dobio redactiu lista “la correspondance d'Italie” sa 5000 franka plače; nega odkad je to dobio da već ne ide k njemu. Hvali ga uostalom da je talentiran čovek nu merzi na to da sa jednom čifutkinjom živi!”
Razumije se, Ambroz ml. mogao je poznavati Tommasea iz burnih 40-ih godina, pogotovo iz 1848., no jednako tako mogao se osloniti na prijateljstvo svoga zeta s tim uglednim talijanskim piscem. Naime, Ivan Buratti ili Buratti Sokčić, rođeni Imoćanin (6. IX. 1825. - ?, između 1907. i 1911.), polazio je talijansku gimnaziju u Zadru. “Kao gimnazijalac skupljao je narodne poslovice, prevodio na talijanski narodne pjesme za N. Tommasea”, koji mu se zahvaljuje u svojoj knjizi “Canti popolari illirici” kao “nadobudnom mladiću od 15 godina”, koji je “vrlo mnogo i sa promišljenom ljubavlju doprinio ovom djelu”.
Drugim riječima, veze Vranyczanyja s ovim velikanom pisane riječi bile su višestruke, pa je teško reći napamet je li Liszt pamtio Ambroza ml. još od svog zagrebačkog koncerta ili mu ga je predstavio Buratti.
Vranyczany smatra da se veliki Liszt “producirao” pred njima, pred svojim posjetiocima. Iz nastavka istog pisma, iz 1868., čini se da su odnosi Liszta s njima bili trajnije naravi. Sada već stari Ambroz ml. bio je, naime, na talijanskom putovanju i dvije godine prije, dok su njegov zet i kći boravili u Rimu i četiri godine ranije. Bilo kako bilo, može se pretpostaviti da Liszt ne bi vodio potpune strance u goste “grofici Witgenštein”, koja je bila njegova životna ljubav.
Punim imenom Carolyne zu Sayn-Wittgenstein (1819. - 1887.), rodila se kao Karolina Elizabeth Iwanowska i udala za princa Nikolausa zu Sayn-Wittgenstein-Ludwigsburga.
Rodila mu je kćer a već 1845. zaljubila se u Liszta. Dvije godine kasnije živjeli su zajedno u Weimaru, tražeći dopuštenje od Rima da se vjenčaju - a da ona zadrži svoje plemićke naslove i imovinu u Rusiji. Pisala je knjige i surađivala na librettima za Lisztove oratorije; smatra se da je bila pisac-u-sjeni Lisztove knjige o Chopinu. Njena strasna ljubav prema Lisztu postala je ondje, u Rimu, dakako, platonska.
Liszt se pojavio s kočijom pred hotelom obitelji Vranyczany-Buratti (a zvao se Roma), zato da ih povede k njoj. Ali: “Ja sam se ispričao da imam glavobol i da ću drugi put k-njoj ići – jer do duše dosad princeza ne bijaše moja drugarica. Odoše dakle Buratti i Clotilda k njoj i kažu mi da ih je verlo lepo primila i da zakteva da i ja k-njoj dojdem jerbo da bi ona rada Horvate sa Madjari posve pomirila. Čudio sam se kako ta stara gospoja znade kojoj političkoj partiji ja zpadam!” zapisao je Ambroz ml. Vranyczany u pismu.
Ovdje stari gospodin barun pokazuje, dakako, da ga politika zanima iznad svega; u njoj se i našao sa svojim korespondentom Mažuranićem, pred kojim je tek bio najteži posao, onaj tzv. bana pučanina. S druge strane, Vranyczany se čudio tome što princeza poznaje njegovu političku pripadnost. S politikom u svezi napomenuo je, također, da je u Rimu susreo dosta bečkih nezadovoljnika, svojih poznanika, poput Klama Martiniza, grofa Lea Thuna te bivšeg ministra Larischa – “zadnji je sobom doveo 12 slugah, 6 svojih konja i 3 caruzze”. Ovaj je ulomak pisma završio s gotovo obavještajnom konstatacijom: “Čini se da živu izolirani i da nešto kuju.”
Bilo kako bilo, barun Ambroz ml. Vranyczany propustio je Lisztovo društvo i ostao u hotelu. Imao je već dosta problema sa starosti – “leđa”, pa izrasline na licu, koje su se, srećom, povukle – a bio se i umorio od svakodnevnog obilaska rimskih galerija i znamenitosti. S druge strane, njegovoj je Clotildi bilo mnogo bolje, pa otac više i ne spominje njene zdravstvene tegobe.
Već i ovakav, površan pogled na druženje troje Zagrepčana s glasovitim skladateljem i pijanističkim virtuozom Lisztom otvara malo poznato poglavlje iz tzv. ilirske dobi - poglavlje o živim vezama domorodaca i velikana europske umjetničke scene. A to je samo jedna od tema s kojima će se pozabaviti predstojeća izložba u MUO.
Upitao sam se: što bi rekao Matoš na ovdje opisano poznanstvo, da ne velim prijateljstvo, njemu mile stare barunice Buratti-Vranyczany s Franzom Lisztom? “Meni je stari taj naš Zagreb najbliži na Strossmayerovu šetalištu, šetalištu kafanara Juliusa i gđe barunice Buratti, koja mu daje gospodsko obilježje svojom osobom i gospodskom kućom svojom pored gimnazije gdje sam i ja nekad – još juče, čini mi se – gledao kroz prozor na zelene kestene”, zabilježio je.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
