Povratak dadilja

Hrvatska udruga dadilja predlaže da se "uveze" model obiteljskih dadilja - žena koje u svojim kućama čuvaju do šestero djece, imaju vlastiti obrt, a država ili lokalna samouprava daje im subvencije koje su daleko manji trošak od izgradnje novih vrtića. Po djetetu roditelji ne bi trebali plaćati više od 1000 kuna, što je značajno manje od 2000 do 3500 kuna koliko dadiljama plaćaju sada, na crno. “Ozakonjenje” dadilja bez subvencija potpuno je besmisleno, jer će poskupjeti trošak njihova rada – niti jedan roditelj neće htjeti koristiti takvu poreznu olakšicu!

Na prvu mi ta žena nije bila osobito simpatična. Djelovala mi je izvještačeno, neprirodno vesela i poletna, uvjerena da sve zna najbolje. U svemu je drukčija od mene i mislim da ne bismo mogle biti prijateljice. Nije mi bilo svejedno ostaviti joj dijete i ključ od stana. No, imala je dobre preporuke, kroz razgovor smo shvatili da je ozbiljna i odgovorna, i što je najvažnije, mojoj Ani, koja je tada imala godinu dana, brzo se svidjela. Kad bih otišla na posao, ona je bila u sigurnim rukama - priča nam mama čija kći danas ide u prvi razred osnovne škole.

Svoju prvu dadilju našla je posredstvom jedne zagrebačke agencije. Za 2500 kuna mjesečno ta je žena iz okolice Zagreba pet dana u tjednu dolazila u stan Anine obitelji i čuvala djevojčicu. Anina mama je s njom uspostavila korektan odnos, no nakon dvije godine našla je praktičnije i jeftinije rješenje. Dadilja joj više ne dolazi kući nego kćerkicu odvodi kod obiteljske poznanice, gospođe Marice, umirovljenice u šezdesetim godinama, koje stanuje u susjednom kvartu.

“Moje dijete provodi vrijeme u obitelji tete Marice i tako se socijalizira. To je bolje nego da je po cijele dane kod kuće s dadiljom. S prvom sam dadiljom bila zadovoljna, ali je ona s vremenom počela negodovati što određenim danima mora dolaziti popodne i ostati do osam sati navečer, jer i muž i ja imamo poslove bez fiksnog radnog vremena. Sada sam mirna jer u bilo koje doba dana, čak i navečer ili vikendom, mogu nazvati tetu Maricu i dovesti joj Anu na nekoliko sati, kad na primjer poželim otići u kino. Ako mi se posao razvuče dokasno, ona kod nje i prespava. Svaki put tamo odlazi s veseljem. Oni su joj kao druga obitelj”, priča nam mama koja svoju Anu ujutro odvede u školu, a po nju dolazi teta Marica i odvodi svojoj kući gdje je na stolu čeka ručak. Nakon toga pišu zadaću, odlaze na igru u park, u šetnju. Roditelji joj plaćaju 2000 kuna.

Kada dijete napuni godinu dana i majci završi porodiljni dopust, većina roditelja susreće se s problemom čuvanja djeteta dok su oni na poslu. Oko 5000 djece svake godine ostane na listama čekanja za vrtiće. Ako u blizini nemaju bake i djedove spremne preuzeti brigu, nema im druge nego dijete predati u ruke nepoznatoj osobi. Najjeftinija i ponekada najpraktičnije rješenje su jaslice, no nisu svi te sreće da dobiju mjesto, a u manjim hrvatskim gradovima ih i nema. Za bebe mlađe od godinu dana u cijeloj je Hrvatskoj u jaslicama predviđeno oko 200 mjesta, što ni blizu ne zadovoljava potrebe. Tada kreće potraga za dadiljom.

Koliko se žena u Hrvatskoj bavi čuvanjem djece, podatak je koji se službeno nigdje ne može dobiti. Grube procjene kažu oko 15 tisuća. I baš sve do zadnje svoj posao rade na crno, bez računa i staža. Roditelji im za čuvanje djeteta, koje katkad uključuje i obavljanje kućanskih poslova, plaćaju između 2000 i 3500 kuna, ponekad 5000, pa i više, ako žena svakodnevno dolazi u obitelj s dvoje ili više djece o kojima treba najmanje 8 sati na dan voditi brigu.

Drugi je sistem da roditelji odvode svog mališana dadilji u njezin stan u kojem ona istodobno čuva nekoliko, najčešće do petero djece. Za to se plaća 1000 do 1500 kuna, što je trostruko skuplje od vrtića koje subvencioniraju gradovi i općine.

Tete koje čuvaju djecu, a neke to rade cijeli život, u Hrvatskoj nikad nisu dobile priliku svoj rad ozakoniti. Nedavno su iz Vlade nagovijestili da bi dadilje uskoro napokon mogle izaći iz sive zone. Potpredsjednica Vlade, ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić najavila je i mogućnost da bi se troškovi čuvanja djeteta roditeljima priznavali kao porezna olakšica. U tom bi slučaju i teta Marica svojim poslodavcima, Aninim roditeljima, trebala ispostaviti račun. A da bi to mogla, morala bi imati svoj obrt i svaki mjesec plaćati poreze i doprinose, najmanje 1100 kuna. Teško da bi u tom slučaju mogla čuvanje djeteta naplaćivati 2000 kuna kao sada. Roditeljima se već diže kosa na glavi od novih troškova. Jer ni ovo što sada plaćaju nije malo, pa Anina mama priznaje da joj na dadilju odlazi gotovo polovica plaće. Da kojim slučajem radi kao prodavačica u dućanu za manje od 3000 kuna, obitelj sebi ne bi mogla priuštiti taj izdatak. Uštedjela bi da ostane doma s kćerkicom.

“Ženama, posebno onima koje su prošle edukaciju za dadilje, moramo omogućiti da taj posao legalno rade. Nekoliko ministarstava trenutno intenzivno radi na pronalaženju modela koji će biti najisplativiji i dadiljama i roditeljima”, objašnjava za Globus ministrica Opačić, koja smatra da bi dadilje trebale biti obrtnice ili će se osnovati agencija preko koje bi mogle plaćati mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Kratkoročno se, priznaje ministrica, ženama može isplatiti rad na crno, no važnije je da imaju staž. Zakonom bi se, dodaje, propisali i standardi koliko se djece može čuvati odjednom te koje uvjete mora zadovoljiti prostor, što će roditeljima biti garancija da dijete ostavljaju u dobrim rukama.

“Države se neće petljati u ugovorne odnose između dadilje i roditelja, ali možemo potaknuti jedinice lokalne samouprave, u čijoj je nadležnosti predškolski odgoj, da subvencijama pokriju dio troškova dadilje”, otkriva Milanka Opačić, kojoj, kad joj je kćerkica bila mala, nije trebala dadilja jer je tu ulogu preuzela njezina majka. Kaže kako su se neke njezine prijateljice, koje se nisu mogle pouzdati u baka-servis, dosta pomučile da nađu dobre dadilje.

Lidija ima 44 godina i po zanimanju je kozmetičarka. Prije tri godine je ostala bez posla. Dala je oglas na internetski portal da će čuvati djecu. Smatrala je da će dobro raditi taj posao jer je i sama podigla dvoje djece, danas tinejdžera. Kaže da obožava djecu. Dvije godine je za 3500 kuna mjesečno u jednoj dobrostojećoj obitelji čuvala dvoje djece od 3 i 5 godina.

“Dolazila bih po dogovoru, ponekad i vikendom i navečer. Obično bih pokupila djecu u vrtiću i onda bila s njima do navečer. Kuhala bih im ručak i radila razne kućanske poslove. Problem je bio u tome što je moj opis posla bio fleksibilan. Što god bih napravila po kući - oprala, skuhala, peglala - moji poslodavci su smatrali da to nije dovoljno. U zadnji čas bi znali javiti da dođem sat vremena ranije. Koliko god sam se trudila biti fleksibilna, htjeli su da budem još fleksibilnija. Plaćali su mi na ruke u gotovini. Svi tako rade. Unatoč svemu, uživala sam čuvajući djecu uz koju sam se vezala, a i ona uz mene. To nije klasičan posao”, govori Lidija, koja je jednom s obitelji bila i na moru na godišnjem odmoru. Djeca su je jako zavoljela i ona njih, no ipak je dala otkaz jer je zaključila da previše radi za premalo novca. Ponovno se zaposlila u svojoj struci. Da je bila dadilja obrtnica sigurno bi i njezina cijena, kaže, bila veća, no zna dosta žena koje rade i za manje od 3000 kuna.

Mlada majka Irena po zanimanju je menadžerica za odnose s javnošću i mnogo vremena provodi na poslu. Često je na službenim putovima. Kad je postala majka, zarekla se da majčinstvo neće utjecati na njezine poslovne obveze.

“Prijateljica mi je preporučila gospođu koja u svom stanu čuva 3 do 4 djeteta. To mi je bilo zgodnije od vrtića gdje te ružno gledaju ako dovedeš dijete poslije 9 sati ujutro, a meni ponekad posao počinje kasnije. I pedijatrica nam je rekla da mala djeca koja idu u vrtić češće obolijevaju. Teta Ljiljana je moju kćer čuvala otkad je imala godinu i pol dok nije navršila 4 godine, kad smo je ipak upisali u vrtić da se bolje socijalizira s drugom djecom.

Kod tete Ljiljane djeca ujutro dobiju doručak, kasnije užinu i ručak, ona s njima ide u park i pruža im puno ljubavi. U svom velikom stanu u širem središtu Zagreba jednu je sobu pretvorila u igraonicu i nabavila mnogo igračaka i krevetiće u kojima djeca popodne mogu odspavati”, govori mama Irena, koja je dadilji plaćala mjesečno 2000 kuna, što je tek neznatno skuplje od privatnog vrtića.

“Dadilja nam je bila kao zamjenska baka. To je zaista težak i odgovoran posao koji ne može svatko raditi i koji se u našem društvu ne cijeni dovoljno. Većina dadilja će se teško uskladiti s novim propisima jer nemaju odgovarajuće kvalifikacije. No, meni je kao majci bilo daleko važnije da je dadilja dobra osoba, puna ljubavi, da ima vlastito majčinsko iskustvo i da fino kuha nego da ima završenu pedagošku školu ili tečaj”, govori nam Irena koja je tetu Ljiljanu s punim povjerenjem preporučila i mnogim svojim kolegama i prijateljima koji imaju malu djecu.

Zagreb je, naime, dovoljno mali grad da se za dobre dadilje brzo pročuje, pa neke od njih imaju i liste čekanja, a mnoge žene istodobno uzaludno traže djecu koju bi čuvale.

Potvrđuje nam to i gospođa Dragica (68) koja je mirovinu zaradila kao trgovkinja u jednoj zagrebačkoj robnoj kuću, a od umirovljenja već 19 godina čuva djecu. Zdravlje je, kaže, izvrsno služi, pa joj za mališanima nije problem potrčati kad ustreba. Većinom je čuvala bebe do godinu dana, što je, tvrdi nam, mnogo teže nego kad imaju 3 ili više godina. Sada već gotovo četiri godina Dragica četiri dana u tjednu dolazi u stan obitelji koja ima sinove od 4 i 6 godina. Roditelji rade u smjenama, a ona ne pita za radno vrijeme. Voli ih kao svoju obitelj.

Mjesečno joj plaćaju 2800 kuna i s tim je zadovoljna, premda joj, ističe, novac nije jedini motiv da čuva djecu. Ona u tome jednostavno uživa. Prošli mjesec su majka i otac nekoliko dana bili na putu, pa je Dragica 24 sata bila s dječacima i nije bilo nikakvog problema.

“Uvijek govorim da biram roditelje, a ne djecu. Sadašnju obitelj sam prvi put srela kad sam došla na razgovor i brzo smo našli zajednički jezik. Oni se šale da ću biti kod njih dok dječaci ne krenu u srednju školu. Ne bih imala ništa protiv jer ih jako volim, kao da sam im rođena baka.

Uvijek mi se teško rastati od djece koju čuvam. Nikada nisam imala problema ni s jednim roditeljima, osim s jednom mamom koja je bila divna i krasna sve dok je jednom nisam zamolila slobodan petak jer sam morala ići na vjenčanje. Prvo je pristala, a poslije zamjerila, pa sam dala otkaz”, priča nam dadilja Dragica, koja mladoj obitelji i kuha.

“Više ih i ne pitam što hoće jesti. Odem, kupim i skuham. Nije da se hvalim, ali zaista radim u obitelji kakvu bi svaka dadilja poželjela. Nema škole za dadilju. Žena to mora osjećati u sebi. Poznajem mnoge žene koje bi bile dadilje pa su me molile da im nađem neku obitelj. Počele bi raditi, no ubrzo bi odustale jer se nisu mogle prilagoditi. Kao osobe su komplicirane, a dadilja mora biti jako prilagodljiva, posebno ako radi s bebama. Meni je sada lakše kad su dječaci veliki”, kaže gospođa Dragica.

Sreće s dadiljama nikako nije imala grafička dizajnerica Helena koja je za svog dvogodišnjeg sinčića Ivana tražila po mogućnosti mlađu, urbanu ženu. “Prvo sam našla jednu koja je postala toliko opsjednuta Ivanom da je nakon nekoliko tjedana počela govoriti da je on njezin, a ne moj sin. Poslije sam saznala da je psihički nestabilna i da je pokušala počiniti samoubojstvo. Onda je došla jedna darkerica koja je tek završila srednju školu. Plaćala sam joj da čuva dijete, a zapravo sam skoro stalno i ja bila kod kuće, kuhala joj ručak i kavu i slušala njezine teške životne priče. Poslije se zaposlila kao konobarica.

Jedna je izdržala samo pet dana. Već drugi dan me u panici nazvala na posao da se mali zaključao u zahod i da ne zna što da radi. Sva sreća što je moj Ivan prilagodljivo dijete i česte promjene dadilja mu nisu teško padale”, zaključuje mama Helena.

U Zagrebu radi nekoliko agencija za posredovanje u pronalaženju poslova, gdje ljudi koji traže dadilju, plate godišnju članarinu od 800 kuna.

Agencija im preporuči nekoliko žena iz svoje evidencije koje su već kod njih prošle razgovore i osnovne provjere. Sve ostalo, od plaće do uvjeta rada - stvar je dogovora između dadilje i roditelja.

Mnogi roditelji ne shvaćaju da im dadilja, htjeli oni to ili ne, postaje član obitelji, ili treći roditelj. Mnoge neiskusne mlade majke čitaju razne priručnike i misle da mnogo znaju o odgoju, pa dadiljama postavljaju nemoguće zahtjeve. Istodobno, neke žene, posebno mlađe, misle da mogu biti dadilje, sve dok se na vlastitoj koži ne uvjere da to nipošto nije lak posao.

Predsjednica Hrvatske udruge dadilja Vesna Rašić smatra da bi Hrvatska treba usvojiti model koji funkcionira u većini zapadnoeuropskih zemalja i podrazumijeva obiteljske dadilje - žene koje u svojim kućama čuvaju do šestero djece, imaju vlastiti obrt, a država ili lokalna samouprava im daje subvenciju, kao i vrtićima, i usput nadzire kvalitetu njihova rada. Takav model se od početka 90-ih uspješno primjenjuje i u Mađarskoj. Gradovi i općine brzo su uvidjeli da im je subvencija daleko manji trošak od izgradnje vrtića.

Po djetetu roditelji ne bi trebali plaćati više od 1000 kuna. Takve su cijene moguće jedino uz subvenciju, koja u zemljama EU iznosi od 30 do 40 posto, jer dadilja koja čuva petero djece i bruto zaradi najviše 5000 kuna teško može izdvojiti pola tog iznosa za poreze i doprinose. Isto tako, u Udruzi su svjesni da se majkama koje bi dadilji trebale platiti 3000 kuna, ili više, ne isplati ići na posao.

“Dadilje se trebaju profesionalizirati jer će se time svakako podići kvaliteta usluge. Odgoj djece u obiteljskom okruženju ima mnoge prednosti u odnosu na vrtiće, u kojima su djeca u većim grupama. No, jedni drugima ne bi trebali biti konkurencija. Anketa među roditeljima koji imaju dadilje pokazuje da su uglavnom zadovoljni. Ima žena koje to rade 20-ak godina, a nemaju ni dana staža. Dadilje moraju imati znanje, a roditelji čija djeca ne uspiju dobiti mjesto u vrtiću ne bi smjeli više biti u neravnopravnom položaju. Subvencije su mnogo važnije od porezne olakšice”, ističe Rašić.

Hrvatska udruga dadilja okuplja stotinjak dadilja iz cijele zemlje koje su prošle škole ili tečajeve te bi htjele legalno raditi. Stoga s nestrpljenjem očekuju novi zakon, ali se nadaju da će biti kvalitetno sastavljen i primjenjiv u praksi. Vesna Rašić poziva sve dadilje, ili one koje bi to htjele postati, da joj se jave u udrugu na adresu [email protected].

Prošle su godine, u organizaciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, održani tečajevi za osposobljavanje žena za posao dadilje, na kojima je dvjestotinjak polaznica kroz 450 sati teoretske i praktične nastave, po programu verificiranom od Ministarstva obrazovanja, steklo pravo upisa tog zanimanja u radnu knjižicu.

Uglavnom su to žene starije od 40 godina koje su godinama nezaposlene. Projekt je koštao 940 tisuća kuna, od čega je 83 posto osigurala Europska Unija. Ubrzo se, međutim, pokazala sva apsurdnost hrvatske administracije. Da bi dobile posao, trebale su registrirati obrte, a to se ispostavilo kao nemoguće jer se čuvanjem djece, po aktualnim zakonima, mogu baviti samo ustanove.

U očekivanju zakona o dadiljama, Hrvatska obrtnička komora predložila je ministrici Opačić da se dadiljama omogući otvaranje obrta. Predsjednik HOK-a Dragutin Ranogajec kaže da će se time znatno smanjiti rad na crno jer bi paušalna porezna davanja trebala biti niska, a roditelji će, uvjeren je, radije angažirati dadilje koje imaju registriranu djelatnost, pogotovo ako im se taj trošak bude priznavao kao porezna olakšica. Obrt će moći osnovati samo žene s propisanom edukacijom, čime će se, smatra Ranogajec, povećati kvaliteta usluge.

Pomoćnica ministra poduzetništva i obrta Dijana Bezjak, čije ministarstvo također sudjeluje u izradi zakona, podržava ideju da se dadilje s licencama okupljaju u agencije koje roditeljima jamče kvalitetu usluge, a nude razne oblike čuvanja djece - na puno radno vrijeme ili pak nekoliko sati na dan. Smatra da bi to mogla biti izvrsna prilika za mnoge žene iznad 45 godina koje spadaju u skupinu nezaposlenih koji najteže nalaze put do novog radnog mjesta. Njihova je najveća prednost, ističe Bezjak, što najčešće imaju majčinsko iskustvo koje je dadilji dragocjenije od bilo kakvog tečaja.