Prava istina: Zašto volimo cigarete

Richard Klein nije ni prvi ni zadnji ovisnik o duhanu, cigaretama ili pokušajima da prestane s pušenjem. Nije ni prvi ni zadnji autor kojemu pisanje predstavlja svojevrsnu katarzu, veliki naklon nakon posljednjeg čina osobne pušačke drame.

Taj profesor francuskog jezika i književnosti na sveučilištu Cornell u saveznoj državi New York danas se može pohvaliti da se, eto, uspio lišiti poroka o kojem, s više ili manje razloga, sve jače galami cijeli svijet. A to mu je pošlo za rukom upravo zahvaljujući odi pušenju, svojoj jedinoj knjizi u karijeri koju je, reći će, nimalo slučajno naslovio “Cigarete su veličanstvene”.

Kako priznaje, počeo ju je pisati ne bi li se vratio na “pravi put”. “Prije nekoliko godina odlučio sam prestati pušiti. Borba je bila teška. Nije me toliko brinulo što se moram odreći okusa duhana koliko što ću izgubiti smisao čina pušenja. Običavao sam pušiti u kazalištu, ujutro dok radim, nakon večere, i izgledalo mi je da ću, prestajući s pušenjem, oduzeti kazalištu njegovu zanimljivost, večernjem obroku okus, jutarnjem radu svježu živahnost.

Svi su se događaji činili bitno osiromašenima čim ih nisam mogao dočekati pušeći. Izgledalo mi je da je život, usred ovog univerzalnog osiromašenja, jedva vrijedan truda”, pojašnjava Klein motive pisanja svoje ode (ali i elegije) pušenju. Vjerojatno je posrijedi jedina studija o pušačkim navikama koju taj otmjeni teoretičar književnosti iz New Yorka naziva i esejem, i znanstvenom literaturom, i književnom kritikom, koliko političkim huškanjem, toliko teorijskom vježbom, kulturnom poviješću cigareta...

Ako ništa drugo, radi se o prilično zavodljivom štivu o samopomoći namijenjenom onima koji upadaju u impozantnu kvotu od milijardu ljudi na ovom planetu koji su vrlo ponosni na svoju privrženost tabaku.

Ovu knjigu pisali ste s pripaljenom cigaretom u ruci?

- Morao bih se prisjetiti jer prošlo je dosta vremena. Ne bih rekao. Napisao sam knjigu kako bih prestao pušiti.

A jeste li, u vrijeme pisanja, još bili tvrdokorni pušač?

- Još sam aktivno pušio.

Koliko ste dugo pušili i kako ste počeli?

- Knjigu sam napisao s 50 godina, a počeo sam pušiti s 12. Počeo sam tako što sam krijumčario cigarete u školi. S prijateljima bih se sakrio iza ugla i zapalio jednu, a tako mnoga djeca počnu pušiti.

Vjerujete li u proročanstvo Theodorea de Banvillea koje ste citirali u knjizi: “Više ne može biti, i ubrzo više neće ni biti, pušača cigareta”?

- To je sasvim moguće. Sudeći prema onome što se dogodilo u SAD-u: prije 30 godina pušilo je 40-ak posto odraslih, a sada je taj broj pao na 20-ak posto. Sve je teže i teže. Ta navika zahtijeva sve više novca i sve se više smatra antisocijalnom. Nije nemoguće da pušači cigareta jednostavno izumru. S druge strane, mislim da se, ako ne daj bože kriza postane gora, u krizna vremena ljudi okreću cigaretama zbog utjehe, kako bi izbjegli tjeskobu.

Na Balkanu puši 30-40 posto odraslih osoba i mislim da bi se moglo reći da je, baš kao i u Francuskoj, pušenje cigareta dio našeg kulturnog identiteta. U knjizi ste rekli da i u drugim dijelovima svijeta i segmentima populacije pušenje bilježi porast. Kakva je sudbina antipušačkog pokreta?

- Teško je reći... Nisam vjerovao da će u Francuskoj moći zaživjeti zakon o zabrani pušenja jer su ga ljudi jednostavno ignorirali. A sad sam se upravo vratio iz Pariza i moram reći da ondje ovih dana ne vidite da ljudi mnogo puše unutra. Mislim da zdravstvena policija ima uspjeha.

Mislite li da je taj zakon uzeo danak francuskom identitetu?

- Ne znam. Primijetio sam da na grobu francuskog pjevača Sergea Gainsbourga, na groblju Cimetiere Montparnasse, neprestano gori upaljena cigareta, a on je u principu umro jer je previše pušio. No, postao je opet vrlo popularan i uvijek ga se identificira s cigaretom.

Moguće je da će zbog krize cigarete doživjeti come back, ali ja za to nemam znanstvene dokaze, samo anegdotalne. A što se nacionalnog identiteta tiče, sigurno je istina da su u Francuskoj i Hrvatskoj cigarete jako dugo bile dio kulture.

Koje teze postavlja vaša knjiga?

- Teza je da su cigarete veličanstvene. Pritom mislim na kantovski pojam veličanstvenog, kao što filozof Kant opisuje u svojoj trećoj “Kritici rasudne moći”. On govori o vrsti estetskog užitka, a to nije užitak u lijepim formama, već u prisutnosti beskonačnog, beskonačno uzvišenog, moćnog ili nečeg što je jednostavno - super.

Tradicionalno gledano, to je uživanje u šetnji Alpama gdje vam se, kada zađete za neki ugao, odjednom ukaže velika provalija, premda je vaše prvo iskustvo negativno iskustvo straha, zbog mogućnosti da ćete umrijeti ili se izgubiti u beskonačnom. Ja pokušavam dokazati da je uživanje u cigaretama negativno uživanje, da je to mali okus smrti koji osjetite svakim udisajem dima cigarete, za koji se vežete i koji naučite voljeti.

Cigarete koje su meni bile najdraže bile su one koje pušite i prije no što ustanete iz kreveta, i koje imaju užasan okus, no to je okus koji ste naučili voljeti. Cigarete su rijetko kad dobre, one najčešće imaju loš okus, kada ih prvi put probate, i puno puta nakon toga, no upravo je ono što zavolite taj negativan užitak. Nisam znanstvenik, liječnik ili sociolog, ja sam književni kritičar. Mene je iznad svega zanimao estetski užitak cigareta.

Kažete u knjizi da nudite autentičan savjet, autentične metode liječenja.

- Jedini savjet koji imam za ovisnike koji bi htjeli prestati pušiti jest da pročitaju moju knjigu jer postoji, doduše neznanstveni, dokaz da ćete onda prestati pušiti. Kada jednom razumijete prednosti i benefite pušenja, užitke i šarm cigareta, postaje lakše prestati. Sama činjenica da su cigarete loše za vaše zdravlje nije dovoljan motiv jer to većina ljudi ionako zna. Ja sam pošao od pretpostavke da ću moći prestati pušiti tek ako razumijem užitke cigareta.

Je li to bilo teško razumjeti, s obzirom na to da smo sve više okruženi novom puritanskom filozofijom. Što o tome mislite?

- Povijest tih stvari je dijalektička. To znači da će puritanska represija na kraju prouzročiti vraćanje potlačenih. Imam nade da će se nakon nekog vremena pojaviti liberalnija pravila u korist užitka. Možda smo prošli puritansku fazu i možda se sada naziru svjetliji dani.

Do tada će se na pušače gledati kao na građane drugog reda, što se i događa posljednja dva desetljeća. Već godinama, osim “Erin Brockovich”, nije bilo filma u kojem glavni lik puši...

- O tome sam napisao članak. Sedamdesetih i osamdesetih u filmovima su pušili samo zlikovci, no posljednjih četiri ili pet godina sve je više filmova u kojima heroji ili heroine puše. Istina je da u 70 ili 80 posto recentnih filmova glavni lik puši. To je mnogo više pušenja od onoga što smo viđali na filmu u posljednje vrijeme. Dakle, čini mi se da će, što cigarete budu postajale veći tabu, postati sve privlačnije u kinu.

Kakva je sada situacija s “velikom američkom romansom” s cigaretama?

- Kao što ste i sami spomenuli, ondje se pušače doživljava kao građane drugog reda. Grozno je. U New Yorku ljudi usred zime stoje ispred zgrade, smrzavaju se, nesretni su i osjećaju se krivima. Za njih ovih dana nitko nema dobru riječ. Nikada nisam mislio da će uspjeti eliminirati cigarete u barovima. Zaboga, kako možete piti i ne pušiti, ako ste pušač, no čini se da to, barem za sada, funkcionira. Ipak, u vrijeme krize, rata, depresije, ljudi se okreću cigaretama koje vam pomažu da kontrolirate tjeskobu, i to je razlog zašto novinari, ljudi koji moraju čekati, u pravilu puše. Cigarete pomažu i ženama da smršave, da kontroliraju vlastitu težinu.

Vi ste sada u Francuskoj?

- Da, na jugu Francuske, u Arlesu.

Kakve su vaše “duhanske” impresije vezano uz Europu, a kakve kada je riječ o SAD-u?

- Ljudima ovdje cigarete više služe kao vrsta sociabilnosti. Ako odete nekome u kuću, zateći ćete cigarete na stolu ili stoliću za kavu. Ljudi vam još nude cigarete, a u SAD-u se taj običaj izgubio. Postojalo je vrijeme kada je netko mogao upitati princa ima li cigaretu, bila je to jedna vrsta velikodušnosti, socijabilnosti. U nekoj mjeri to još uvijek postoji u Francuskoj, a nestalo je u SAD-u.

Hrvatsku je također zahvatio antipušački val, a kod nas puši 30-40 posto ljudi. Kako, u tom smislu, komentirate diskriminatorne zakone, zakone protiv pušača?

- Općenito se protivim diskriminaciji. Svatko bi trebao imati pravo počiniti samoubojstvo. Svi koje znam ovisni su o nečemu, bilo da je riječ o alkoholu, cigaretama, drogi, seksu, planinarenju... Cigarete su vrsta djetinjastog užitka. Ti su užici uvijek slatki: prvi put kada ih probate i uvijek nakon toga. No, odrasli užici su obično opasni po zdravlje, ako ih koristite u većim količinama ili dulje vrijeme. No, to je bit odraslog doba - možeš odlučiti koji ćeš otrov uzimati. Mislim da ljudima treba dopustiti da puše.

Je li inzistiranje na takvim zakonima zapravo pokušaj da se zataškaju mnogo veći problemi?

- U SAD-u se pokazalo da postoji veza između potiskivanja užitka pušenja i općenite represije u posljednjih 30 godina, tijekom kojih smo postupno gubili sve više slobode, a naročito tijekom posljednjih osam godina. Postoji veza koju je teško razumijeti ili objasniti, ali osjeća se da je potiskivanje cigareta povezano s općom represijom u društvu.

To zvuči jako puritanski.

- Apsolutno.

No, kako poreći da postoje istraživanja koja govore da je pušenje za zdravlje vrlo loše?

- U to nema sumnje. Isto je i sa svakim drugim odraslim užitkom. Tijekom prohibicije u 20-im godinama nije se smjelo reklamirati alkohol, ali, naravno, smjeli ste reklamirati pušenje i tvornice duhana su na to trošile enormne novčane iznose. Sada na američkoj televiziji možete reklamirati alkohol, ali ne i pušenje. A alkohol je jednako opasan, ako ne i opasniji. Cigarete vam pomažu da mnoge aktivnosti obavljate potencijalno mnogo efikasnije, poput vožnje ili neke druge aktivnosti, za koju vam treba koncentracija. A alkohol je, s druge strane, uzrok desetaka tisuća smrti na autoputu. Ali, to je valjda tako zato što trenutačno nema problema u vezi s alkoholom u SAD-u, iako su ga prije nekoliko godina smatrali “vražjim”.

Jeste li možda naišli na dokaze da se manipuliralo rezultatima istraživanja? Primjerice, jedemo hranu punu toksina i kupujemo vodu koja nije ništa drugačija od one iz pipe...

- Ne mogu reći da jesam. Ne sjećam se da sam vidio dokaz da se manipuliralo statistikama. A vi, pušite li vi cigarete?

Povremeno. Ponekad ne mogu odoljeti.

ZAKONSKA REPRESIJA

Antipušački pokret duboko je neliberalan

Kako to da je tema vaše prve knjige upravo pušenje?

- S jedne strane, ponukalo me to što sam htio prestati pušiti. Napisao sam knjigu i otprilike mjesec dana nakon toga prestao sam pušiti. Drugi razlog je što sam, kao što ste ranije spomenuli, osjećao da je antipušački pokret, koji je imao tu legitimnu, zdravstvenu komponentu u sebi, također “naddeterminiran” američkim, puritanskim impulsom. Amerikanci mrze kada drugi ljudi u nečemu uživaju. Cijeli antipušački pokret je u sebi imao nešto duboko neliberalno, to mi je bio osnovni motiv.

Dira li vas što je tako?

- Da. SAD je puritansko društvo koje su utemeljili puritanci, a Francuzi se dive užitku i potiču ostale da uživaju. Amerikanci su uvijek ljubomorni na onoga tko u nečemu uživa i žele to iskorijeniti. Sada u SAD-u imate pokrete za zabranu parfema, postoje crkve i ostala mjesta na kojima ne smijete nositi kolonjsku vodu, jer bi netko na nju mogao biti alergičan. Generalno govoreći, u Americi se nadziru oni koji pokušavaju uživati i to se onda nastoji iskorijeniti. Na primjer, svaki put kada netko nešto stavi u usta, svi odmah osjećaju krivnju. U Francuskoj se nitko nikada ne bi osjećao krivim zato što nešto jede.

Hrvatska je, hvala Bogu, sličnija Francuskoj. Očito ste zato odabrali Francusku...

- Točno tako. Divim se francuskoj kulturi, osobito francuskom interesu za užitak. Čini mi se da ljudi u Francuskoj žive mnogo sretnije od Amerikanaca. Imam malu kuću u Arlesu. No, ja za to imam i privatne i profesionalne razloge. Profesor sam francuske književnosti na Cornellu, radio sam u Parizu u knjižnici, pišem o francuskim knjigama. Studirao sam, napokon, u Francuskoj.