Osim Francuske i Švedske, nema nijedne europske zemlje koja ne zdvaja nad tim kako joj je natalitet nizak, a prirodni prirast nedovoljan da omogući visok ekonomski rast koji može financirati sve potrebe građana. Prazne kolijevke zjape posvuda u europskim zemljama. Neki od vas, neki od nas, bit će živi i 2060. godine. Jedni kao krepki šezdesetogodišnjaci, drugi pak kao stogo dišnjaci, jer će i takvih biti. Ali, što ćemo jesti, gdje ćemo stanovati, tko će nam dati onu čašu vode kad budemo žedni, to malo tko od nas u zemljama Europske unije zna.
Migranti iz sjeverne Afrike, iz Zaljeva, kasnije, kad počnu zbjegovi zbog velikih suša iz crne Afrike, donijet će promjene mnogo veće nego što su, recimo, etnički restorani. Već i sada se turistima sviđa Zagreb jer ih podsjeća na Europu kakva je nekad bila. Ali, faktički, ta je Europa već prošlost, već je iza nas.
Demografske promjene u Europi polako su se iz akademskih krugova izdigle u samo središte velike, možda i najveće europske debate. Angela Merkel otvorila je vrata sirijskim izbjeglicama impulzivno, ali informirana podacima kojima je bila hranjena od početka dolaska na vlast, a to je da se Njemačka mora ponoviti velikim brojem ljudi ako želi ostati jaka ekonomska sila.
Kancelarka je znala da se nekoliko desetljeća unatrag u Njemačkoj više umire nego rađa. Prošle godine umrlo je u Njemačkoj 155 tisuća ljudi više nego što se rodilo. Žene rađaju, u prosjeku, tek 1,4 djeteta, a da bi se odnos rođenih prema umrlima zadržao na spomenutoj brojci, te da ne bi padao, trebale bi rađati najmanje po dva djeteta.
Studije koje je naručila Europska komisija i koje naručuju vlade država članica uvijek ističu upravo 2060. godinu. Te godine Njemačka bi, nastavi li se ovaj trend, s 81 milijun stanovnika spala na samo 67 milijuna. Dobro, ta nam je godina daleka, pa uzmimo relativno blizu 2030. godinu. Te godine broj Nijemaca u radnom procesu pao bi na samo 54 posto. Od svih jačih i bogatih zemalja, Njemačka bi bila najviše pogođena. Britanija i Francuska stoje mnogo bolje. Da bi to malo popravila, Njemačka je primala oko petsto tisuća migrantskih radnika godišnje. Ali, to nije ni izdaleka dovoljno.
I drugi su pogođeni bijelom kugom, a pogotovo, najviše od svih, zemlje Istočne Europe. U nekim dijelovima baltičkih zemalja doslovno su ispražnjene cijele pokrajine, u Slovačkoj pak, gdje se zaklinju da neće primiti niti jednog muslimana migranta, prazna su cijela sela. Fali ljudi. Svi su jako osjetljivi, nitko nikog neće, svi bi birali, ali odakle? Ukrajinci su također pogođeni vrlo malim prirodnim prirastom, broj Rusa je u stalnom opadanju. Europa je beznadno stara, na koju god se stranu okrenemo. Ljude treba tražiti i očekivati odande gdje ih ima i ne može se birati.
Europa je žrtva vlastitog uspjeha. Kad je njemački kancelar Bismarck 1889. godine uveo institut penzije, koja je, doduše, pokrivala samo oko 50 posto tadašnjih građana u radnom procesu, prosječni Nijemac uživao ju je samo nekoliko godina prije nego što bi, kako su izračunali statističari, umro. Bismarckova dobna granica za penziju bila je 70 godina, a očekivanje trajanja životnog vijeka za tadašnjeg 20-godišnjaka bilo je 60 godina. Također, penzija nije bila zamišljena u potpunosti kao dohodak, nego kao mali dodatak, uz, pretpostavljalo se, ušteđevinu, ili drugi izvor prihoda, ili pomaganje djece i rodbine.
Naprotiv, danas građani Europe i drugih razvijenih zemalja žive dulje i dugo su zdravi i čili. A jednostavno, da bismo održali ne samo razinu životnog standarda nego i razvoja, izvrsnosti, mjesta u svijetu, mora nas biti puno. No nigdje u Europi nemamo dovoljno djece, ne obnavljamo se. Sve brže starimo.
U razmatranju što se može dalje, nekoliko je pravaca. Jedan je povećanje broja djece po obitelji, drugi je profesionalna aktivnost, zarađivanje i plaćanje poreza starijih osoba, tj. povećanje starosne dobi za odlazak u mirovinu, a treći je, dakako, imigracija.
Ako ovako nastavi, kao dosad, Njemačku će po broju stanovnika godine 2050. prestići Francuska, koja ima podjednaku stopu umrlih i rođenih. Francuze izuzetno interesira njihova demografija, bave se njome i akademski, i preko državnih institucija i na svakoj razini vlasti, od države do općine, i u svakom pogledu. Dijete je svetinja u Francuskoj, i osigurana je i socijalna i zdravstvena zaštita, i sport i školski troškovi, i besplatno kampiranje i zimovanje, sve čega se može netko razmažen sjetiti. Ipak, ta stopa prirasta, prema francuskim izvorima, osigurava se prvenstveno imigracijom. Francuska uvozi oko 200 tisuća novih građana godišnje, od kojih je svaki drugi porijeklom s europskog kontinenta, a svaki treći iz Afrike. Od 800 tisuća beba koje su se 2010. rodile u Francuskoj, njih 80 posto imalo je oba roditelja Francuza, 13 posto jednog roditelja Francuza, a gotovo sedam posto nije imalo nijednog.
Trideset godina nakon Drugog svjetskog rata Francuska se demografski oporavila, zatim opet posrnula i od tada se odlučila na stalnu imigracijsku politiku. Zakon i tradicija Republike zabranjuju da se prilikom popisa stanovništva građanin pita za rasu, vjeru i naciju, ali procjenjuje se da je u Francuskoj oko šest milijuna Arapa, dva milijuna Afrikanaca iz crne Afrike te oko milijun Azijaca.
Dakako, ono što su danas Francuzi mješavina je vjekovnih naslaga imigracije. Najsvježiji, među europskom populacijom, talijanski je val, pa oko osam posto Francuza ima barem malo talijanske krvi. Konačno, čak i noviji imigracijski valovi, iz sjeverne i crne Afrike, pa i Azije, bili su ranije upoznati s francuskom kulturom, pa se smatralo da akulturacija ne bi trebala predstavljati problem. Svakako, populacija iz crne Afrike gotovo pa s time i nije imala problema.
Najotvorenija za imigraciju je Velika Britanija. Prema statistikama, 54 posto povišenja broja populacije na Otoku između 1991. i 2012. dogodilo se zahvaljujući imigraciji. Strankinje koje su došle u Britaniju rodile su, godine 2012., gotovo 25 posto djece, što je približno dvostruko od podataka početkom 2000. godine. Prošle godine u Britaniju je ušlo više od 330 tisuća ljudi, s time da je Britanija otvorena i useljavanju iz kontinentalne Europe. Vidimo, dakle, da statistike kazuju da su europske zemlje, ili barem neke od njih, mnogo otvorenije za imigraciju nego što se obično misli. Svima treba ljudi, ljudi su tražena roba.
Što se tiče poticanja na što veće rađanje djece, bogate zemlje na tome rade najviše. Uzmimo primjer Belgije. Samci i obitelji bez djece plaćaju najveće poreze, a što je veći broj djece, porezi su manji. Neki primijete da na belgijskim cestama ima relativno velik broj SUV-ova. Naravno. Tko ima četvero djece, uopće ne plaća porez na takav auto. Tome treba dodati i uistinu sjajnu socijalnu zaštitu za majke. Jednostavno – država pruža ruku svagdje gdje su u pitanju djeca. Pritom, treba li uopće spominjati, pravo žena na abortus nikome ne pada na pamet dovesti u pitanje.
A ipak, velik broj djece postao je tiho pomodan u bogatijim slojevima zapadnih društava. Fine francuske ili belgijske građanske familije imaju po četvero-petero djece, može se, ima se. No, to znači isto tako da je država desetljećima radila na tome.
Naredni, nedovoljno iskorišten potencijal za ekonomski rast su žene. Taj problem manji je u bivšim socijalističkim zemljama, koje u nekim aspektima bolje nego tradicionalne zapadne zemlje osiguravaju podjednake šanse za oba spola. Na primjer, sustav predškolskog odgoja kakav je u Hrvatskoj superioran je mnogim drugim europskim zemljama. Primjerice, u Francuskoj neke škole i vrtići ne rade srijedom. Što bi majka koja radi trebala raditi, dakle, srijedom? Ako taj dio nije sređen, kako iskoristiti radni potencijal žena? Ili, u Nizozemskoj, 1980-ih, dobili su ideju da riješe tadašnji problem nezaposlenosti tako da ženama ponude četverosatno radno vrijeme, kako bi se na jedno radno mjesto zaposlile dvije osobe. Pa žene koje su uspješno prošle najzahtjevnije profesionalno obrazovanje besposleno voze bicikle ili idu na fitness dok Europa vapi za radnom snagom, za talentima, za inteligencijom, za kreativnošću.
Da bi se potakao ekonomski rast, trebat će mobilizirati sve resurse, a to znači i stariju populaciju, tako da bude što manje na teret, i imati najbolju politiku prema obiteljima, i adekvatno obrazovanje mladih, i cjeloživotno učenje, i trebat će integrirati migrante. Od svega toga ovisi kako će i koliko Europa rasti.
Europljani će, prema predviđanjima, starjeti tako da će opadati broj stanovnika od 15. do 64. godine. Godine 2010. udio radno sposobnog stanovništva bio je 67 posto, 2060. bit će ih samo 56 posto. To znači da će broj radno sposobnog stanovništva u narednih 50 godina pasti za čak 42 milijuna. Do 2030. godine taj pad bit će popraćen i intenzivnim starenjem, odnosno velikim porastom onih u dobi iznad 65 godina. Godine 2010. bilo je 17,4 posto takvih, dok će 2030. godine biti 26 posto starih. U svemu, u prosjeku će se broj starijih u EU povećati s 87,5 milijuna u 2010. godini na čak 152,6 milijuna u 2060. Broj starih iznad 80 godina također će se jako povećati, od osam na 12 posto. To će sve dovesti do golemih promjena u životu pojedinaca, obitelji, ali i gradova, seoskih predjela, regija. Utjecat će, tvrde eksperti Europske komisije, na baš svaki aspekt života.
Konačno, tih milijun ljudi koje je Angela Merkel pripustila u Njemačku kap su u moru što samo toj zemlji treba, a kamoli svima ostalima. Švedska ih toliko prima jer im treba ljudi! Španjolska, kojoj je natalitet s 1,27 djeteta po majci najniži u Zapadnoj Europi i koja je, među zapadnim članicama EU, u najgoroj poziciji, zato je otvorila svoje granice useljavanju, a pogotovo kad su se Španjolci, zbog krize koja je tamo bila posebno teška, počeli iseljavati. Španjolci svakog primaju, i Engleze koji žele živjeti u turističkim naseljima i Arape.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
