Prešućene devastacije

Postoji li u Zagrebu nešto što Zagrepčane još veseli, a vezano je za prostor? Bune li se doista “ni zbog čega”? Dok se na Cvjetnom trgu postavljaju barikade kako bi se zaustavila gradnja ulaza u garažu u pješačkoj zoni u Varšavskoj ulici, a javnost se dijeli na one “za” i “protiv” Hoto centra, Globus je s timom stručnjaka istražio koje su najveće devastacije koje je širi centar Zagreba preživio od 90-ih do danas, ali nisu potakle aktiviste da živim zidom blokiraju prolaz strojevima ili da se vješaju po kavezima šaljući u javnost sugestivne slike.

U anketi su sudjelovali Hrvoje Hrabak, predsjednik Društva arhitekata Hrvatske (UHA), povjesničarka urbanizma Snješka Knežević, Branko Silađin, uvaženi arhitekt iz studija “Odak i Silađin”, Tomislav Premerl, teoretičar i povjesničar arhitekture, Damir Ljutić, predsjednik Društva arhitekata Zagreb (DAZ), te arhitekt kojeg voli hrvatski jet set Hrvoje Lovošević, iz “Studija L”. Tako je nastala lista 15 ključnih devastacija u Zagrebu u zadnjih 20 godina.

Na pojam devastacije prostora mnogima prvo na pamet pada Trešnjevka, gdje je preizgrađenost kulminirala krajem 90-ih početkom 2000-ih...

“Ključna generalna devastacija praktički je dokidanje urbanističkog planiranja nakon 1991., prihvaćanje vlasništva nad zemljištem, odnosno parcele kao osnove građenja. Katastrofične posljedice su uništenje ‘zelenog’ sjevera, ali i ‘zelene’ Trešnjevke, gdje više nema mjesta ni zelenilu u ‘teglama’”, smatra arhitekt Branko Silađin. U kontekst raubanja prostora spada i veći dio podsljemenske zone. “Na jednom idiličnom brežuljku, bivšem posjedu Halle na Gornjem Prekrižju, kaotično su nanizane skorojevićke kvazivile, među kojima prednjači dvorac s tornjićima. I čitav potez Gornjeg Prekrižja, od vodovoda do tog posjeda, ogledalo je primitivnog tajkunskog ukusa”, tvrdi Snješka Knežević.

Arhitekti su tijekom naše ankete manje-više izbjegavali konkretno navesti koje zgrade smatraju devastacijom, pa su se na listi našle tek one koje su zadnjih godina najčešće prozivane u javnosti. Takva je, primjerice, Importanne Galerija ili Vojni ordinarijat, koji je bio izuzetno skup rezidencijalni objekt za uski krug svećenstva, na čelu s biskupom Jurjem Jezerincem, sagrađen početkom 2000-ih. “U širem opsegu zaštićene zone, na Ksaverskoj cesti, zgrada Vojnog ordinarijata izraz je provincijalizma te kiča umjesto duhovnosti”, kaže Snješka Knežević.

Iblerov trg je, pak, smatra Hrvoje Hrabak, gradnjom Importanne Galerije nestao umjesto da nastane. Priča je poznata, svemoćni investitor Ciril Zovko dobio je krajem 90-ih, u vrijeme gradonačelnice Marine Matulović Dropulić, dopuštenje za gradnju na dotad praznom trgu koji je imao potencijal postati urbani prostor. Osim toga, pregradili su dopuštene gabarite Galerije za jedan kat, pa su je naknadno, kada je na funkciju gradonačelnika stupio Milan Bandić, takvu “nabubrenu” legalizirali.

Jedan od najnovijih primjera koji je razljutio dio javnosti svakako je Cascade Center čiju je gradnju, pod imenom Prebendarski vrtovi, započeo general Vladimir Zagorec. “Najveći eksces dosad i uopće u povijesnoj jezgri pretenciozni su i arogantni tzv. Prebendarski vrtovi”, smatra Snješka Knežević, a slično misli i Tomislav Premerl koji zgradu jednostavno smatra “ružnom”.

Novost na listi devastacija u Zagrebu je i prije dvije godine obnovljeni neboder na glavnom gradskom trgu koji je već početkom 60-ih napadan kao ruglo. Arhitekt Hrvoje Lovošević smatra da se dogodio potpun promašaj novog oblikovanja nebodera. Na listi je neizostavno i Dinamov stadion čije nedovršeno zdanje nakaradno pristaje u prostor. Riječ je, kaže Hrabak, o negativnom primjeru velike propale investicije, kakva je i Sveučilišna bolnica u Blatu. Tomislav Premerl smatra da je poražavajuće da stadion čak ne zadovoljava ni standarde UEFA-e....

Na listi je “vječni” Cvjetni trg, sinonim za nestanak dragih urbanih prostora… “Cvjetni trg je redizajnom iz 90-ih izgubio ambijent i duh”, komentira Hrvoje Hrabak. Povjesničar arhitekture Tomislav Premerl dodaje da je hajka oko Horvatinčićeva projekta otišla predaleko te se svela na borbu protiv jednog čovjeka, umjesto da bude utemeljena na osmišljavanju gradskog prostora. “Projekt HOTO Grupe, na prostoru bivšeg kina Zagreb i unutrašnjosti bloka, ekstenzija je lošeg razumijevanja prostornih potreba i mogućnosti. Problem garažne rampe samo je još jedan u nizu deficita koje taj projekt nameće javnom prostoru. Više je nego očito nepostojanje smišljenog planiranja revitalizacije i razvoja Donjega grada”, kaže Damir Ljutić, predsjednik DAZ-a.

Pamti se još i skandal oko uređenja Marulićeva trga sredinom 90-ih, na koji je postavljen spomenik. Protiv tog projekta borio se pokojni povjesničar umjetnosti Radovan Ivanišević, a održan je i prosvjed. I Tomislav Premerl spomenik Maruliću smatra promašenim.

Neprimjereni spomenici u centru Zagreba primjer su jedne od važnijih devastacija. Od biste Ljudevitu Gaju u Gajevoj ulici, kipa Stjepana Radića u Jurišićevoj, Nikole Tesle u Teslinoj, Grge Martiće u Martićevoj...

“Spomenik Tesli nije loš i bio bi dobar u nekom parku, no lokacija na kojoj se našao grozna je… Bista Ljudevita Gaja je nonsens i uz to ide moje pitanje - tko ju je postavio? Jer struka sigurno nije!”, kaže Tomislav Premerl. Arhitekt Hrvoje Lovošević primjerima nagrđivanja prostora pridodaje i zapuštenost Meštrovićeve fontane.

Ekscesnim mnogi drže i činjenicu da se u zadnjih 20 godina nije kvalitetno osmislio razvoj tzv. gradske osi, poteza od mosta na Savi prema Katedrali (na kojem su nekad sagrađeni KD Vatroslava Lisinskog, NSB...). “Novi javni prostori trebali su nastati uz središnju gradsku os i neoprostivo je da ih još nema. Grad europske provenijencije bez takvih prostora ne postoji, gasi se, nestaje...”, smatra Hrvoje Hrabak.

“Na samom ulasku u Novi Zagreb i mjestu prekoračenja Save, na urbanistički najvažnijem punktu još neformiranog središta u Trnju, zgrada Sunca ustobočila se kao mračna rugoba i potpuna opreka lijepom imenu kuće. I to je nepopravljiva devastacija”, ističe Snješka Knežević.

Tzv city zona, Radnička cesta, također je mnogima na piku. “Većim dijelom stihijskom gradnjom prostora uz npr. Radničku ili Buzin, protraćili smo potencijal formiranja sređenog i urbano poželjnog poslovnog središta”, smatra Hrabak. Problem nisu neboderi u toj zoni i njihovo oblikovanje nego nedostatak urbanizma”, dodaje Tomislav Premerl.

Propuštenom prilikom smatra se i to što ni jedna od nekadašnjih tvornica industrijskog nasljeđa nije uređena, a posrijedi su prave ljepotice u arhitektonskom smislu... Grad je po tom pitanju konkretne korake poduzeo tek oko preseljenja pogona Gredelj.

Devastaciju prostora, smatra Damir Ljutić, čine objekti i sklopovi koji su prepušteni propadanju. “Pritom mislim prvenstveno na Badelov blok i Paromlin. Upravo je u tijeku natječaj koji će barem pokušati dati neku viziju rješenja za Paromlin. Prostor Gredelja dugo je neuralgična točka. S obzirom na to da se u lipnju Gredelj seli s tog područja veličine 20-ak hektara, lako je predvidjeti koje je sljedeće mjesto konflikta...” ističe Damir Ljutić, predsjednik DAZ-a.Devastacije grada nisu, kako kaže arhitekt Branko Silađin, ružne kuće, promašeni spomenici ili javni prostori, već intervencije koje onemogućavaju funkcioniranje grada i njegovu prilagodbu potrebama života, kao i mogućnost razvoja grada. Na listi su se našle i prometnice, kao i neriješen prometni kaos...

“U povijesnoj jezgri najgori je eksces preuređenje tzv. Zelenog vala i Medveščaka, dviju avenija koje su izgubile povijesni profil, kompleksnu funkciju i postale autoputovima, dok je Nova ves, jedna od najstarijih planiranih ulica, postala karikatura i uzak hodnik između dva niza limenki”, smatra Snješka Knežević. Arhitekt Hrvoje Lovošević ima primjedbe i na Amruševu ulicu i njezin neuređeni kolnik, te parkiranje djelomično na pločniku. “Raubanje prostora čitljivo je na svim pristupnim prostorima gradu, a pod jasnim poduzetničkim i profitabilnim pritiskom ukinuti su ključni prometni koridori, među ostalim Šarengradska, Koturaška, Bologna, sjeverna obilaznica itd.”, ističe Silađin.

Lista je postala i ponešto sentimentalna jer su gotovo svi stručnjaci iskazali osobnu nostalgiju za nekim dragim mjestima koja su zapuštena ili više ne postoje... Tu je, dakle, niz zagrebačkih kafića koji više ne postoje, a Zagrepčani su ih voljeli! Spomenimo kavane Corso i Medulić, nedavno je nestalao i kafić Mocca na početku Ilice, OKC centar u Teslinoj, klub Lapidarij, Kinoteka...

“Tragedija je Mocca koje nema više. Nestala je dok smo plakali za Corsom i Medulićem, a Mocca je samo otišla preko noći. Riječ je o devastaciji duha, u prenesenome smislu...”, sentimentalan je Tomislav Premerl.

Gotovo svi koji su sudjelovali u ovoj anketi spomenuli su i nepostojanje sljemenske žičare koja ne radi već nekoliko godina te čeka na preuređenje! ”Zapuštenost koja je dovela do potpune nemogućnosti njezine upotrebe da bi nakon toga došla megalomanska ideja: parking, šoping i nova stanica žičare… No, danas te žičare nema”, ističe arhitekt Hrvoje Lovošević, a s njim se slaže i Hrvoje Hrabak koji žičaru smatra “stupom urbaniteta”.

Stručni tim Globusa žali i za Šalatom, koju Hrvoje Lovošević naziva nekad kultnim sportskim centrom koji danas niti služi za utakmice, niti za koncerte, niti je relevantno okupljalište mladih... Slično je i sa Studentskim centrom, koji izgleda zapušteno.

Predsjednik DAZ-a Damir Ljutić istaknuo je i kategoriju prostora u kojima nikako da se provedu dugoočekivani projekti, primjerice Prašku ulicu i mjesto na kojoj je nekad bila sinagoga. “Zagreb vapi za kvalitetnim planiranjem, strategijom prostornog razvoja”, zaključuje Ljutić.

Na listu nisu ušle još neke devastacije koje su se usput spomenule, kao što je Golf club Blato, Ferimport na Trgu maršala Tita, sablastan izgled Gundulićeve ulice u večernjim satima, prezentacija izloga u centru Zagreba, klaster golemih vila na sjevernom kraju Babonićeve…