Ako se SDP pretvara (ili se već pretvorio) u stranku koja nije u stanju pobijediti HDZ, ma kakav on bio i ma što mu se događalo; ako SDP nije u stanju (a sve se čini da nije) čak ni predvoditi oporbu u rušenju HDZ-ove Vlade makar ona imala 77 (dijelom i nekompatibilnih) ruku; ako SDP nije u stanju proizvesti javni osjećaj upravljačke spremnosti vođenja države (a izgleda da nije) čak i kad mu mediji serviraju ostavku potpredsjednice HDZ-ove Vlade, onda se pitamo je li SDP “za sve vijeke vjekova” završio svoju rolu druge stranke u državi? Jedine koja ja uspijevala prekidati HDZ-ovu vladavinu – dvaput. Pri tome, oba puta mu je HDZ pomogao tako što je sama sebe doveo do vlastitog izbornog minimuma. A SDP je tada bio na svojim vrhuncima. Najjači SDP pobjeđivao je najslabiji HDZ. Može li SDP ubuduće uopće biti barem toliko jak da mu pobjedu donesu mediji, javnost i HDZ-ovi gafovi u paketu? Bernardićevo je rušenje Vlade na bilo kojoj njezinoj mogućoj aferi realno otprilike onoliko koliko i Krpinino rušenje Plenkovića u HDZ-u na bilo kojem jeziku. Sve probleme, rješavajući ostavštinu nekih prethodnih dominantno HDZ-ovih vlada, ova si je Vlada zapravo zadala sama. A na konopce su je u nekim trenucima bacali isključivo mediji i javnost. Ne oporbene stranke. Dapače, kad god su mediji ozbiljno stisnuli Vladu, javila se neka oporbena stranka i poput zvona u ringu, dala Vladi i HDZ-u predah od medijskih udaraca, skrećući pozornost na sebe i svoju oporbenu nesposobnost da dovrši rundu.
Može li stoga ovakav SDP pobijediti HDZ 2020. godine? Zapravo, kad pogledamo ne samo upravljačko nego i teritorijalno raspadanje SDP-a (pa i anketno, gdje prema zadnjem Crobarometru “bježi” Živom zidu tek za 3,8%), čini se realnijim pitanje pretvara li se to SDP u stranku koja više nikad neće biti u stanju pobijediti HDZ, čak i kad je on na koljenima! Može li SDP u budućnosti biti čak i prvo ime koalicije koja je u stanju pobijediti HDZ? Ili će, doživi li SDP izgledni debakl na sljedećim izborima, čelnu ulogu na toj strani političke klackalice trebati preuzeti netko drugi?
Lako je danas biti “general poslije bitke”, ali šansu novog vodstva SDP-a od prošlih sam lokalnih izbora u nizu istupa komentirao (bez ironije) kao okretanje konstruktivnosti, a ne marasovskom cipelarenju HDZ-a na svakom koraku. Da su inzistirali na ozbiljnim politikama i držali se po strani od nemoćnog rušenja HDZ-ovih ministara (Martinu Dalić nisu srušili oni, nego mediji predvođeni Indexom), danas bi izazivali respekt javnosti i sasvim realno doveli Hrvatsku do moguće promjene na izvanrednim izborima. No, oni su se opredijelili za retoričko natjecanje sa Živim zidom, pa je logično da je original (Živi zid) dobivao na važnosti, a SDP se pretvorio u teturajuću nemoć da i vlastite saborske zastupnike uvjeri u pobjednički potencijal.
Vlada nije pala, jer nema oporbe koja je može srušiti. Vladu mogu rušiti mediji i javnost, pa je i dovesti do povlačenja. Ali ako se ona sama ne želi povući, ma kakvom je aferom pogođena, za njezin je pad potrebna oporba. Reče neki dan Pupovac Bernardiću otprilike sljedeće (malo ću se u parafraziranju razigrati): OK, hajdemo srušiti Vladu, ali što ćemo nakon toga? Imati državu bez Vlade? Jer, svi znamo da si je ti nesposoban sastaviti i voditi...
Ako SDP nije izgledni pobjednik nad HDZ-om, ima li nekog drugog među današnjim strankama tko bi to mogao biti? 2020.? 2024.? 2028.? 2032.? Nema? Pa neće valjda HDZ vladati vječno?
Živi zid? Iako HDZ i na svojem izvještajnom saboru koristi pogrešno zabrinutu retoriku tipa “nećemo dopustiti” (kao da njih Živi zid treba pitati za “dopuštenje”, a još manje birači kojima je čak i izrazito opasno slati docirajuće poruke o “dopuštanju” ili “nedopuštanju”), Živi zid nije stranka koja može pobijediti HDZ, čak i da pretekne SDP. Hrvatska nije ni Grčka ni Italija, pa za takvu opciju ne možemo reći da ima pobjednički kapacitet (posebno što on treba biti apsolutan, a ne relativan zbog njihova ne-koalicijskog imperativa). Skratimo – Živi zid nije taj. Njima nisam ništa posebno “savjetovao”, jer oni ne žele pobijediti, nego sam još od kraja prošle godine više puta konstatirao da je manjom agresijom i umjerenošću u odnosu na Marasa (SDP) i Grmoju (Most) Živi zid zapravo skupljao i dodatne ozbiljnije glasove od onih izrazito protestnih, pa se sada osigurao i od opasnosti nestanka i od potencijala pobjede.
Most? Oni uporno ponavljaju da su stranka koja ne pada, iako ih se u javnosti tako prikazuje i ja im uporno dajem za pravo. Oni ne padaju, nego stagniraju u svojoj potrazi za izgubljenim smjerom. Rekao sam krajem prošle godine – Most je “kružni tok”. Onog trenutka kad odluče izići iz tog “kružnog toka” na jednu od cesta, pokazat će se sva njihova nepotrebnost u koju su se doveli. Ići će desnije od HDZ-a. Ali tamo se realnije i iskrenije pozicioniraju Neovisni za Hrvatsku (Hasanbegović-Esih) i Hrast, pa se cijelo pitanje svodi samo na to hoće li se udružiti u jednu opciju ili prijateljski tući za iste birače. Odlučiti se za “centar” njima znači nastaviti voziti u “kružnom toku”, jer nemaju politike za ono što bi bio centar. A lijevo ne mogu.
Da je prihvatio svoju okupljačku izvornost (most = poveznica nezavisnih) uoči posljednjih lokalnih izbora, Most je danas mogao biti platforma s gotovo 100 nezavisnih gradonačelnika i načelnika te još toliko drugoplasiranih nezavisnih lista. Most bi danas bio druga politička opcija, s drugom najsnažnijom kapilarnom mrežom u Hrvatskoj. Je li to netko u Mostu nije želio ili nije znao provesti, sasvim je svejedno. Prošlo svršeno vrijeme.
Neovisni za Hrvatsku? Nikad netko desniji od HDZ-a neće pobijediti HDZ. Hrvatskoj se neće dogoditi dvotrećinski Orbán. Nije se kao pobjednik uspio dogoditi čak ni natpolovični Karamarko! Da se Bruna Esih, nakon prvog ulaska u Sabor, maknula na stranu sama samcata (čak i bez Hasanbegovića!) i stvarala suverenističku opciju za mlade ljude koji napuštaju Hrvatsku, danas bi bila hrvatski Macron. Ali ona je strateški promašila zrcalo. I u njemu se odrazila za pobjedu nepotentna Marine Le Pen.
U tom sam smjeru više puta komentirao da bi bilo korisnije za Brunu Esih okretanje temama suvremenog suverenizma, pa samo možemo zamisliti kako bi danas u pravom trenutku i na pravom mjestu iz njezinih usta zvučala poruka (parafraziram Davora Ivu Stiera): Hrvatska je danas prepuštena klijentelizmu, izručena u ruke klijentelističkom kapitalizmu. Ljudi koji si namještaju poslove na račun društva i domovine nisu domoljubi, ma iza kakvih se svetinja skrivali. Jedan samo takav sustav 1990. godine odbacili, ne da bismo dobili drugi sličan njemu danas. Da je od prošlih lokalnih izbora Bruni Esih to bila ključna politička pozicija, danas bi Živi zid bio na prošloljetnih 7%, Most ni na toliko, a Neovisni za Hrvatsku na drugom mjestu.
Amsterdamska koalicija? Najprije, predizborne koalicije su dokaz liderske nemoći u odnosu na zbrajanje 2%+2%+2%+... Na temelju stabilnog IDS-a, dodanih pozicija Anke Mrak-Taritaš i supružnika Puljak te autogolova SDP-a može se ući u Sabor u više izbornih jedinica, ali zasad nema naznake da je to biračima zaokružena definirana jedinstvena opcija. To je i dalje koalicija koja može prvom prigodom pući već i na osobnom natjecanju prvenstva između Anke Mrak-Taritaš i Marijane Puljak. A IDS ionako ima svoje sigurno dvorište od tri mandata.
U nekim sam komentarima rekao da je za GLAS i Pametno bolje da postanu jedna stranka, a ne koalicija... ali tko bi bio predsjednica?
Trenutačno na političkom anketnom rasteru nema neke sljedeće obećavajuće političke opcije (uz već navedene), pa se vraćamo pitanju hoće li to HDZ pobjeđivati idućih 20 godina na parlamentarnim izborima? Postoji li uopće danas na vidiku dovoljno perspektivna i kapacitirana politička opcija koja (bez koalicijskog negativnog pokretača “svi mi ujedinjeni zajedno protiv HDZ-a – ali ne znamo nakon toga što smo i za što smo...”) može pobijediti HDZ? I to 2020.? 2024.? 2028.? 2032.?
Htjeli oni to čuti ili ne, svi su današnji politički projekti za to samostalno nesposobni. Svi su oni poželjeli biti politički kometi kojima je cilj udariti u HDZ, umjesto stvoriti vlastitu planetarnu relevantnost. Nijedan od njih, kako sada stvari stoje, neće narasti toliko da postane drugi planet pogodan (odnosno pogodniji) za politički život, pa da se na njega poželi preseliti pobjednička većina birača. U Hrvatskoj se, sada kad HDZ kruži oko nje kao jedini politički nastanjivi planet, još uvijek teleskopima traži pravi kandidat s takvim usporednim konkurentskim kapacitetom da bude birački priznat kao drugi relevantni planet (kao što se u Sunčevu sustavu traži deveti). Dakle, u Hrvatskoj se više ne traži “treća opcija”, nego “druga”. I to je jedina optimistična činjenica koju valja imati na umu. Ona je čak i HDZ-u iznimno važna za opstanak, jer ne nađe li se u nekom razumnom roku ta druga opcija, HDZ će život bez protivnika koštati više od života s ozbiljnim i kvalitetnim konkurentom. Raspad kvalitetne oporbe tako ni HDZ-u nije poželjni scenarij, jer će upravljačka nedodirljivost proizvoditi nove reflekse “možemo što hoćemo”. A to neće biti dobro za Hrvatsku. A ne promijeni li HDZ takav stari model upravljanja, od države do zadnje općine, neće to vječno potrajati kao nedodirljivo ni za stranku, jer će ona ipak kad-tad izgubiti. A kad u takvom trenutku stvaranja potpuno novog političkog planetarnog sustava HDZ izgubi svoju pobjedničku orbitu, to neće biti tek na jedan mandat (na jedan krug oko Hrvatske) kao u dva dosadašnja slučaja. Jer, ostane li “na-kritiku-imuni” HDZ sam na pobjedničkoj orbiti, to može dovesti i do potpunog urušavanja cijelog hrvatskog političkog svemira, pa će se iz njegove političke prašine morati stvarati potpuno novi politički planetarni sustav.
HDZ će ipak izgubiti neke od sljedećih parlamentarnih izbora: 2020., 2024., 2028., 2032... iako danas još ne možemo precizno reći koje i od koga.