Probuđeni baltički tigar

Arhitektica Zaiga Gaile sa svog prozora gleda preko rijeke Daugave ravno na Rigu. Sve donedavno ujutro bi se spustila na obalu, ponekad u pratnji svog velikog psa, i skočila u zelenkastu vodu. “Ali ne na dugo, naročito kad je već postalo hladnije”, kaže vitalna arhitektica, nešto na njoj neopisivo podsjeća na Annie Lennox. Drvena kuća, pored koje je na prikolici parkiran obiteljski brod, prostrana je i ugodna. Vidi se odmah da je stručnjak uređivao interijer; nepogrešivi potpis arhitekta. Maris Gailis, muž arhitektice Zaige Gaile, sprema se za posao; nosi naušnicu i prugasto odijelo, bivši je latvijski premijer, koji je državu vodio sredinom devedesetih.

“Sad sam u poslu s nekretninama i razvojem tržišta”, objašnjava, uz širok osmijeh. Bračni par napravio je veliki i važan projekt razvoja latvijskih drvenih kuća, nekoć zanemarenih, trulih, gradskog rugla. U vrijeme Sovjetskog Saveza nitko u njima nije živio, ljudi su naseljavali betonske nebodere u novozagrebačkom stilu, a drvene kuće, njih oko pet tisuća, razbacane po obali rijeke trunule su kao vještičje jazbine u mračnoj bajci. A onda se otvorilo tržište. Zaiga Gaile počela je obnavljati kućice, uređivati ih kao prave gospodske domove, fasade su zablistale nordijskom toplinom i uskoro postale najtraženiji tip gradnje u Rigi.

od očaja do obnove. Dok on odlazi na posao, ona sjeda na bicikl i provodi me po tom novootkrivenom dijelu Rige koji je vratio ljepotu tradicije stare gradnje, ali u novim uvjetima. S ovim slatkim, toplim kućama latvijski je glavni grad postao ugodnim mjestom, s nekoliko modernih gradskih vizura koje ga čine šarmantnom destinacijom. Ovuda će za nekoliko tjedana prolaziti arhitekti iz ostalih dijelova Europe kako bi vidjeli kako su se autentično obnovile latvijske drvene kuće.

Prisjetim se kako je prije četiri godine, kad smo ovdje razgovarali o krizi, očaj bio jednako opipljiv kao što je svih ovih godina u Ateni. Beskućnici su se valjali ulicama, pijanci klatili pored kolodvora, atmosfera je bila pogrebna, kao da se uoči latvijskog financijskog smaka svijeta u Rigi održava bizarni oproštajni party. Grad tada nije izgledao lijepo. Bio je slomljen, napušten, siromašan. Njegove zgrade art nouveau, pod zaštitom UNESCO-a, djelovale su poput Pepeljuge nakon ponoći. Sada blistaju. Neočekivano uređena baltička prijestolnica izašla je iz procesa oporavka. Nije bilo lako, njihovi rezovi i mjere štednje bili su drastični, socijalna država srezana je mačem jer nije bilo druge, penzioneri su financijski osakaćeni, nezaposlenih je bilo više nego u Hrvatskoj. Ali, to je bilo nekad i situacija se otad promijenila. U tolikoj mjeri da običnom Latvijcu vjerojatno skače tlak ako mu netko spomene krizu, ali sad je gotovo, sad je bolje, zaboravimo ono što je iza nas bilo loše, tješe se.

Od nove godine imaju dva razloga za to.

Glavni grad Latvije Riga postala je od 1. siječnja kulturnom prijestolnicom Europe. Negdašnja glavna industrijska baltička država u kojoj je nacionalni mentalitet negdje između estonske stidljivosti i litavskog ponosa, godinu dana bit će centar europske umjetnosti, a istoga dana kad je Riga preuzela taj naslov, Latvija je ušla u eurozonu.

To je svojevrsni trijumf male, dvomilijunske države na europskom sjeveru koja je prije četiri godine bila ekonomski slomljena. Pa čak i ideja o tome da Riga postane kulturnom prijestolnicom – priča mi direktorica projekta Riga 2014. Aiva Rozenberga u svom kaotičnom uredu, jer mali tim mora organizirati mnogo kulturnih poslova – nastala je zapravo iz Festivala preživljavanja, koji je organiziran u vrijeme krize. Tada su se Latvijci, u očaju, okrenuli onome što im je odvraćalo pozornost od svakodnevice – kulturi i umjetnosti. U krizi su postali kreativniji, svatko je pomislio kako ne bi bilo loše da iskoristi svoj skriveni talent, nešto što je dosad pokazivao samo najbližima. S vremenom se ekonomska situacija, nakon velikih rezova, poboljšavala, standard je opet počeo rasti, ali ta novootkrivena latvijska kreativnost postala je sada dijelom nacionalnog bića. Odjednom su svi postali ponosni na svoje male kreativne hobije.

ideje i patenti. Gradske vlasti u Rigi shvatile su da stare neiskorištene industrijske pogone mogu oplemeniti novim duhom pa su dale umjetnicima i onima koji to žele postati slobodu da se usele i učine ih kreativnim radionicama.

Prvih nekoliko mjeseci prostor je besplatan, potom se plaća 15 posto gradskog najma, treću godinu 30 posto, četvrtu polovicu iznosa i tek onda cijeli iznos.

Dok prolazim kroz aterlijere – neki su uredni, neki kaotični, u nekima je vlažno, u nekima ugodno osvijetljeno i toplo – vidim da se iza svakih vrata nalaze skupine koje rade na nekom zajedničkom projektu. Žive od nekih drugih poslova, a ovdje su za dušu.

U Rigi je to dovoljan razlog da umjetnici poput Karlisa Adminisa žešće prionu svojim idejama i patentima.

On, između ostalog, radi na triciklu za pretile osobe, trudnice i sve one koji ne mogu lako upravljati običnim biciklom.

U malim gradskim pogonima kreativne industrije umjetnici u jednoj prostoriji rade na dječjim igračkama, pametnim edukacijskim sadržajima, u drugoj, susjednoj, izrađuju se skulpture, pored njih netko smišlja novu instalaciju... Svi su dobro došli i osjećaju se uključenima. Na neki čudan način kriza je vratila ljude umjetnosti.

“Tako smo i dobili šansu da postanemo europska prijestolnica kulture. Predstavili smo svoj program kao ideju koja je, čini se, bila nešto novo, a to je da svatko može biti umjetnik. Uključivanjem ljudi u umjetnost i davanjem mogućnosti da se kreativno izražavaju i da to bude prihvaćeno, a opet i uz pomoć europskih fondova, postali smo grad kulture”, dodaje Aiva Rozenberga.

Riga kao grad kulture koštat će skromnih 25 milijuna eura. Skromnih u odnosu na uobičajene budžete, ali i bez rasipanja se može razvijati kulturna i kreativna industrija. Malo, ali dobro, latvijski je motiv. Od grada su organizatori tražili osam milijuna eura, dobili su milijun i pol eura nepovratnih sredstava, radili su se projekti koje su financirali u EU i financijska je konstrukcija zatvorena.

Umjetnici ovdje uspijevaju od svog biznisa dobro zarađivati, naročito ako se uspiju probiti na europska tržišta.

Artis Nimanis na čelu je Angel Glassa – otac mu se bavio kamenom i drvom, on je mislio da je lakše sa staklom – i prevario se. Artis izrađuje predmete od stakla posebnim metodama, ali više ne u Latviji, jer su se tvornice zatvorile, nego u Poljskoj, a prodaje svoju umjetnost posvuda. U njegov atelje često dolaze Rusi da bi kupovali, a nedavno je u Londonu jedna njegova staklena posuda postigla dvadeset puta veću cijenu nego što bi koštala kod njega u Rigi, čak 800 eura. I sam se tome čudi.

artisti i amateri. Na večernjoj izložbi u Umjetničkoj akademiji, dok se ledena kiša slijeva iz olovnih oblaka nad Rigom, u paviljonu se naguravaju gosti koji su došli vidjeti prodajnu izložbu. Nisu tu samo budući akademski slikari ili kipari nego, ravnopravno s njima i bez statusne distance, amateri koji žele pokazati svoje radove. Klasika, shabby-šik predmeti, hrpa stvari kakvih bi se dalo naći i na zagrebačkom Hreliću, u skučenoj su dvorani natrpani po štandovima oko kojih se guraju otmjene dame sa čašicom crnog vina u ruci ili mlađarija probušenih nosova i kose obojene u kričave pramenove. Ovakav je večernji prizor gotovo uobičajen; u nekoć zapuštenim dijelovima grada, koji su čekali propast ili urušavanje, niknule su nove male umjetničke kolonije, atelijeri, sve djeluje vrlo promišljeno, konceptualno. Usput, računi su, primjećujem, fiskalizirani.

žica za biznis. “Čini se da je kriza stvarno na kraju donijela nešto dobro svima, ljudi su u sebi otkrili ne samo umjetničku žicu nego i biznis”, kaže Daina Ruduša, koju susrećem na ovom umjetničkom happeningu, jedna od zaposlenih na organizaciji Rige kao grada kulture. Daina predstavlja i novu generaciju mladih Latvijaca koji se vraćaju u zemlju, nakon što su, valjda, najteže godine prošle, i to ne samo one finacijski kritične nego i politički teške devedesete. Radila je za Zakladu Billa i Melinde Gates u Londonu, a onda se prijavila na natječaj u Rigi. Većinu života provela je vani – u Londonu i Kanadi – i pomislila da je vrijeme da se vrati kući. Našla se u najužem izboru, a posljednji intervjui za posao rađeni su Skypom. Bila je korektna, ali - poslije doznajem od njene šefice – nije briljirala. Drugi je kandidat u Skypeov intervjuu bio bolji. Kao da je i Daina to osjetila, kupila je avionsku kartu i sutradan banula u ured organizatora “Riga 2014.”. Pružila im je ruku, predstavila se i rekla da joj se ipak čini da bi bilo bolje razgovarati uživo. Treba li dodati – dobila je posao.

Njezina sestra pak radi u galeriji “Kim?” na obali Daugave, gdje se ženski tim brine o modernoj umjetnosti. Paviljoni su puni instalacija i bijelih zavjesa iza kojih se pripremaju, skorašnji nastupi međunarodnih umjetnika.

Zane Onckule, direktorica ovogodišnjeg programa, provodi me kroz taj zamršeni splet hodnika nekadašnje tvornice u smeđoj cigli koja je dobila ljepši, umjetnički život. U jednoj prostoriji stoji instalacija japanskih suncobrana; jedan veći, drugi manji. Zane s umjetničkom angažiranošću govori o suvremenoj umjetnosti, suradnji, želji da Latvija bude dio kulturnog zemljopisa Europe.

Pred uredom gradonačelnika Rige Nilsa Ušakovsa spava golemi crno-smeđi mačak. Ispružen na žutoj sofi, pred njim su naslovnice latvijskih novina, a on lijeno gleda u mačju mamilicu, nepomičan. Kasnije, kada gradonačelnik ode iz svog ureda, mačak neće ni trepnuti, ostat će tako s njegovom tajnicom, gledajući prazno u šarene časopise, razmišljajući o tome hoće li dohvatiti onu lopticu ili ne. Gradonačelnik je još u vrijeme kandidature Rige tvrdio da Latvija tu činjenicu može iskoristiti kao ekonomsku šansu. Nakon kritičnih godina Ušakovs ponovno svoju zemlju vidi kao baltičkog tigra, ali ne onog koji lijeno zavaljen krade bogu dane, nego pravu, natjecateljski raspoloženu zvijer.

Kad ga pitamo hoće li Riga postati prepoznatljiva zahvaljujući tome što će se europska kultura slijevati u nju idućih godinu dana gotovo da je malo uvrijeđen: “Riga je povijesni, stari grad. Nju ne treba posebno predstavljati, ona ima svoje mjesto u Europi. Riga je nastala prije 800 godina i ne treba joj nikakvo novo brendiranje. Ali, danas, u suvremenoj ekonomiji, trebamo razmišljati o tržištu i onome što mi možemo ponuditi i smatrali smo da je kultura upravo nešto što je dobar spoj i dobra prilika. Bili smo toga svjesni čak i prije četiri godine kada smo se kandidirali za prijestolnicu europske kulture, mada je to bilo vrijeme rezova”, kaže gradonačelnik. Kao političar ipak razmišlja, logično, i o investicijama. Diljem grada kočopere se staklena zdanja, neka se tek grade, koja na sebi imaju logo raznih švedskih kompanija. Latvija je Skandinaviji blizu i postoje dobre veze, ali ne gleda gradonačelnik Rige samo prema europskom sjeveru.

veliko iskustvo. “Mi imamo iskustvo Europske Unije, ali i odnosa prema Rusiji. Tako želimo privući strane investicije i pomoći oporavku gospodarstva, koje je nakon rezova ušlo u eurozonu”, dodaje.

Već i od kulture sigurno će zaraditi; naime kulturne prijestolnice – a svake godine dva grada dijele tu čast, ove godine pored Rige kulturni je grad Europe i švedska Umea – dobivaju milijun i pol eura za razvoj kulturnih projekata, a dosadašnja iskustva i statistike gradova kulture pokazala su da je 13 posto više turista i posjetitelja u gradu nego u vremenima kad “službeno” kulture nema. Osim toga, godinu dana grada kulture košta 100 milijuna eura, ali se sredstva mogu prikupiti preko europskih fondova. Ne čudi da vlada veliki interes za titulu europske prijestolnice kulture.

Prijave za europski grad kulture podnose se šest godina unaprijed. Nakon toga gradovi imaju pravo u roku od deset mjeseci prijaviti svoju kandidaturu Europskoj komisiji. Zatim se formira izborni odbor u koji zemlja čiji se grad kandidira daje, nakon savjetovanja s Europskom komisijom, šest članova - stručnjaka, dok sedam stručnjaka dolazi iz europskih institucija – dva iz Europskog parlamenta, dva iz Europske komisije, dva iz Vijeća EU-a i jedan iz Odbora regija. Europskim članovima odbora mandat traje tri godine, a svake se godine izmjenjuje njih dvoje ili troje. Nacionalni članovi odlučuju samo o gradu iz svoje države. Oko pet godina prije godine za koju se bira Europski glavni grad kulture izborni odbor obavi uži izbor gradova. Ti gradovi imaju na raspolaganju devet mjeseci za dovršetak svog programa, a nakon toga izborni odbor daje institucijama EU preporuku za jedan grad.

U Hrvatskoj će jedan grad biti kandidiran za prijestolnicu kulture za 2020. Godinu kulture, koji god grad u našoj zemlji dobio, dijelit će s jednim irskim gradom.