Profesor u kojem je bilo nešto nadnaravno

Kad sam čula da je preminuo Zoran Kravar, pomislila sam – kojeg je omiljenog skladatelja zadnjeg slušao? Čije knji­ge čitao? Postoji li itko kome će sve to značiti kao njemu? To netko od njemu najbližih sigurno zna; meni je ostalo nepoznato. Zapravo su mi ostale nepoznate mnoge stvari. Uvijek sam s njim razgovarala samo “za novine” – jednom o Krležinoj ostavštini, jer bavio se, između tolikih stvari, intenzivno i Krležom – jednom o antimodernističkim strujanjima u umjetnosti, a jednom se radilo o pokušaju biografskog intervjua (tu je bio najzakopčaniji).

Nije lako opušteno razgovarati s nekim poput Zorana Kravara – zapravo, samo očekuješ gdje ćeš napraviti kiks i zauvijek ga razočarati.

Ipak, jednom smo se u gradu sreli i pošli na sladoled. Profesor Kravar već je bio bolestan i nekoliko je puta boravio u bolnici, pa mi je rekao kako im svima u bolničkoj sobi donese malo živosti serija “Lud, zbunjen, normalan”. Predložila sam im i seriju “Vratiće se rode”, tad jako “in”, a profesor je, uz fini smiješak, rekao kako nekako baš i nije za “crni val”.

Tonula sam sve dublje. Nisam se mogla sjetiti imena režisera njegova omiljenog filma, “Pet lakih komada”, Boba Rafelsona; film nisam gledala, a nisam se mogla sjetiti ni imena drugog, mog sasvim omiljenog filma istog režisera.

“Poštar uvijek zvoni dvaput”, naravno.

Jer, postojao je i drugi put. Profesor je tad već neko vrijeme živio u Prekrižju Plešivičkom u Samoborskom gorju (neki kažu zbog bolesti, drugi da se na to odlučio i prije). Kako god, to je bila njegova odluka, apartna, nenametljiva ali odlučna, jer ljudi ipak vole biti na okupu, tu su premijere, koncerti, partyji, kave po gradu...

Profesor nam je unaprijed naručio punjena teleća prsa, dok mi radimo intervju da se u miru zgotove, a sve se zbivalo u pitoresk­nom gorju zadnjih dana jeseni. Gostionica je bila nadomak njegove kuće. Ali viša sila, koja novinarstvom vitla kao tornado Totom, natjerala me da se u redakciju vratim u roku od pola sata, ne okusivši teletinu. Bilo mi je stvarno, stvarno žao. Utvaram si da je bilo i profesoru.

Generacijski interesi. Zoran Kravar, jedan od vodećih hrvatskih književnih znanstvenika i teoretičara književnosti, akademik, rodio se u Zagrebu 1948. godine, školovao se u Zagrebu, a gimnaziju, od 1963. do 1967., pohađao u Zadru.

Njegov otac Miroslav bio je sveučilišni profesor, klasični filolog i lingvist, predavao je u Zadru, kasnije u Bonnu – i bio je prvi dekan Filozofskog fakulteta u Zadru.

Majka je mnogo čitala visoku književnost i poticala razgovor o njoj. Zoran je sa svojom generacijom dijelio zanimanje za rock kulturu, neko vrijeme svirao u poluprofesionalnom VIS-u – tjedno u dvorani Partizan, ljeti na hotelskim terasama! – te vjerovao u nadmoć zapadnjačke civilizacije.

“Cijenili smo”, rekao mi je u intervjuu, “robu male upotrebne, ali velike simboličke vrijednosti: dolčevite, traperice, okrugle naočale, singlice, tad najvše Beatlese, a iz škole su nas još uvijek slali na šišanje. Nisam bio previše ogorčen, to je bilo očekivano.”

Urbana legenda kaže da je upravo on taj koji je naučio svirati gitaru Vedrana Božića, “oca hrvatske rock gitare”, koji je kasnije svirao i s Jimmyjem Hendrixom...

Boris Senker, Kravarov kolega profesor na komparativnoj književnosti i vršnjak, kaže da je prvi put čuo za Zorana Kravara kad se među studentima pronio glas da postoji jedan genijalan “mali” – Senker je, naime, šest mjeseci stariji, i bio je godinu ispred – koji zna sve europske jezike i sad uči japanski...

“Godine 1978. prvi put smo zajedno bili na Danima hvarskog teatra. Ja sam govorio o redatelju Oktavijanu Miletiću, on o ideji drame kod Franje Petrića. Bilo je to vrijeme kad je iz Dana hvarskog teatra pravljena velika pompa, a televizija je svaku večer od nas uzimala izjave, sažetak izlaganja. Zoran je sjajno počeo, a zatim na jednom mjestu zapeo i nije se mogao maknuti. Prvi, drugi, treći put. Nije išlo. Zatim mu je Josip Vončina, tada šef Dana, rekao da ode popiti jedan konjak. Zaista...! Poslije toga više nije bilo problema. Inače, mi smo tamo bili cimeri, u jednom hotelu malo izvan Hvara, pa kad smo šetali, a šetali smo mnogo, raspravljali smo njemu omiljenu petrićevsku temu – je li ljepota u prirodi ili je nešto stvar ljudskog reda?”

Kultura za vojsku. Na Odsjeku za komparativnu književnost Kravar se zaposlio 1973. godine. U jesen 1975. morao je otići u vojsku.

“Dotad je već dvije godine radio na odsjeku, a mi smo ga upoznali kao suptilnog, delikatnog pa i krhkog čovjeka i stoga smo strahovali, jer je vojska znala biti traumatično iskustvo”, kaže njegov kolega Pavao Pavličić. “Bojali smo se da ne prođe kao Melkior Tresić. Pokazalo se da smo bili u krivu, njega su u vojsci nosili na rukama... Jednom, kad je išao neki njegov tekst na 3. programu Radio Zagreba, aparat je iznijet na dvorište i stavljeni zvučnici kako bi svi čuli što Zoran ima reći. Tako da su i ti grubi i neuki ljudi, kakvih je u vojsci trebalo biti, shvatili da u njemu ima nešto posebno. A i meni je taj događaj potvrdio nešto u što sam već tad posumnjao – da je na neki način ‘izabran’ i tako sam ga slušao i čitao sve do danas, kad se moram s njim rastati.”

“Nadnaravno” je riječ koja se nameće i njegovoj kolegici Dunji Fališevac, s kojom je prijateljevao više od 40 godina. Bio je takav kao prijatelj – neobično odan i spreman na slušanje drugoga, kao znalac literature ali i glazbe (pa bi recimo držao kolegij iz libreta); a zatim bi sve zadivio znanjima o pticama, biljkama, nebeskom svodu. “Jednom sam ga pitala o drvetu u mojoj kući, nitko nije znao kamo ga smjestiti. Odmah je rekao – ‘Pa to je pajasen!’ kao da je to nešto svakodnevno...”

Od prvog ispita. Filmolog Nikica Gilić spada u one kojima je Zoran Kravar predavao, a zatim je postao njegov kolega. Neko “prepoznavanje” među njima pojavilo se već na prvom ispitu koji je Gilić kod njega polagao, “povijest hrvatskog stiha”, jer su se zapričali o srednjovjekovnim koralima.

“Bio sam impresioniran njegovim poznavanjem klasične glazbe, ali sam kod njega otkrio i jednu veliku ‘rupu’. Nije volio i nije poznavao jazz. Poklonio sam mu jednu kompilaciju Milesa Daviesa, koju je on kasnije vrlo lucidno analizirao, iako jazz nije zavolio”, priča Gilić.

“Govorio je da je jazz glazba za urbane prostore, a njegov ideal života bila je soba u prirodi, daleko od gradske vreve. I inače je bio netipičan, spajao suprotnosti. Na predavanjima je bio distanciran, ali strastven, katkad i užasno živ, pun zanimljivih formulacija. Uz interes za najvišu kulturu volio je, recimo, i filmove fantastike i horore – hvalio se kako se uplašio na ‘Vješticama iz Blaira’”, prisjeća se Gilić.

Tako je i prvobitno bavljenje – stručne i znanstvene radove objavljuje od 1970. godine – barokom i stihom zadnjih desetljeća zamijenio onim regresivnih, antimodernističkih tendencija u književnosti. Knjige o 17. stoljeću uključuju “Studije o hrvatskom književnom baroku”; “Barokni opis”; “Das Barock in der kroatischen Literatur”. Komparativna metrika i teorija stiha uključuje knjige “Tema ’stih’” i “Stih i kontekst”. Antimodernističke tendencije u filozofiji, književnosti i ideologiji 19. i 20. st. obradio je u knjigama “Antimodernizam” i “Svjetonazorski separei”.

Romantična crta. “Otkako je otišao u bolnicu prije tri tjedna, neprestano se sjećam svega što smo proživjeli, otkako sam mu postao asistent”, kaže Slaven Jurić, sada pročelnik Odsjeka za komparativnu književnost. “Nisam ga nikada izravno pitao zašto se počeo baviti antimodernizmom, svi mi na odsjeku volimo modernu prozu i liriku, pa i on, on je izraziti racionalist, demokrat i modernist, a ovo pretpostavljam da je neka njegova romantična crta, o čemu govori i činjenica da je otišao živjeti na selo, i njegova izrazita ljubav prema prirodi, krajoliku. I jako se lijepo povezao sa susjedima, od jednih je, dok je još mogao to jesti, kupovao sir i vrhnje, od drugih jabuke, i u toj svojoj izolaciji nije bio nedruštven, ali je birao društvo. Svakako treba napisati kako se fantastično nosio sa svojom bolešću, nije se žalio, ‘zašto baš ja’...”

I doista, Kravar se poslije svake operacije vraćao na fakultet, pa i poslije posljednje, na jetri, kad se rak proširio i na taj organ.

“Išli smo zajedno na mnoga mjesta, od Dubrovnika do Hvara. U Zenici, iz koje potječem, pozvao me na promociju ‘Krležijane’. Vodio sam ga po gradu, to mu je bilo prvi put da je u Zenici i svidjela mu se arhitektura mjesta. Inače, dok sam bio njegov asistent, stanovao sam blizu njega, na Trešnjevci, pa sam često k njemu i dolazio, s obzirom da sam bio podstanar. Kako je bio dobar u svemu, tako je bio dobar i u kuhanju. Jednom sam došao k njemu strašno prehlađen, nisam mogao disati, a on mi je spremio chili con carne, dakle, čili grah, jako ljut, pa su se poslije na odsjeku šalili da me on htio u pola sata izliječiti. Sjećam se i njegova ‘tapenada’, jela od češnjaka, kapara, maslinova ulja i slanih srdela... No, ozbiljno. Cijela moja karijera je u znaku suradnje s njim, od njega sam naslijedio ljubav prema teoriji i povijesti stiha, pa sam na tome i magistrirao i doktorirao kod njega...”, kaže Slaven Jurić.

Sa Zoranom Kravarom više nisam otišla na sladoled, a na ručak nikada, čega sam se, mislim, onog jesenskog dana nekako i pribojavala. I da, “pet lakih komada” ne znači ono na što biste na prvu pomislili. Uostalom, takav tip razgovora bio je sa Zoranom Kravarom potpuno nemoguć.