Proizvodimo makarone za Britance, a jedemo talijansku paštu

S trake za proizvodnju u čakovačkoj Ragusi ispadaju lijepi, pravilni makaroni. Stroj ih protrese, pa šalje do dijela gdje će biti izvagani i spremljeni u vrećice. Od 17.500 tona, koliko je lani proizvedeno tjestenine u Hrvatskoj, mi smo upravo svjedočili završnom dijelu proizvodnje sitnih 500 grama. Ovi će makaroni možda završiti na stolu nekog Britanca, a više od polovice Hrvata navalit će na tanjur talijanske tjestenine. Zaista paradoksalno…

No, krenimo ispočetka.

Hrvati obožavaju tjesteninu. Štoviše, s obzirom na prosječnu godišnju potrošnju po stanovniku, ispada da svaki tjedan svatko od nas pojede najmanje jedan, a u južnom djelu zemlje i po dva obroka s nekom vrstom tjestenine, što je 80% više nego što smo je konzumirali prije 10 godina. S naših pojedenih 9 kilograma godišnje po potrošnji smo uz bok Francuzima i Švicarcima, a rekorderi su, naravno, Talijani od kojih svaki smaže 26 kilograma u godinu dana. Oni su i najveći proizvođači i izvoznici, pa puno Hrvata ni ne zna da se i unutar granica Lijepe Naše proizvodi kvalitetna i ukusna tjestenina.

Za uspješan hrvatski proizvod ne smije se kopirati talijanski recept, uvjeren je Zoran Šimunić, direktor tvrtke Naše klasje i predsjednik grupacije proizvođača tjestenine nedavno osnovane pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Njegova je tvrtka vodeća na tržištu kada se radi o svježoj punjenoj tjestenini poput tortelina i raviola, a proizvode i sirovine za pekarstvo. Njih izvoze u zemlje regije, ali i, kako kaže Šimunić, od Grčke do Njemačke. Prošle su godine ostvarili 20 posto izvoza, a već u prvom kvartalu ove godine izvoz se popeo na 27 posto. “Cilj mi je da izvezemo oko 50 posto proizvedenoga”, optimističan je Šimunić čija tvrtka ima dvije tvornice, u zagrebačkom naselju Voltino i u Jakovlju. Njihove nove uzdanice u paleti punjene tjestenine prave su poslastice: ravioli s tartufima i ravioli s ovčjim sirom. Pogoditi pravi okus punjenja, ponekad je posao od nekoliko mjeseci, a nakon raznih kombinacija i isprobavanja, konačni “amen” obavezno daje upravo direktor Šimunić.

“Pokušavamo svaki proizvod raditi s entuzijazmom, a ne prevariti potrošače tako da stavimo, primjerice, jedan posto tartufa i to nazovemo raviolima s tartufima”, objašnjava Šimunić dok stroj za proizvodnju “izbacuje” svježe napunjenu tjesteninu.

U pogonu u Raškoj proizvede se čak 770 tortelina u minuti!

Iako je i ranije plivao u poduzetničkim vodama, tjesteninu je kao perspektivno ulaganje prepoznao prije deset godina. Uložio je vlastiti novac i roditeljsku ušteđevinu, pa se krenuo obrazovati kako bi bolje shvatio funkcioniranje tržišta. On je upisao MBA, a prvu tehnologinju koju je zaposlio poslao je na edukaciju u Italiju. Kupio je najmodernije strojeve i ubrzo su durum pšenica, jaja, punjenja, okusi postali njegova svakodnevica.

Isprva su se na tržište probijali u suradnji s Dukatom, za koji su proizvodili torteline marke “Brzo i fino”. Poslije pokreću vlastiti brend Aurelia i počinju sudjelovati na inozemnim sajmovima hrane. Danas, uz sirovine za pekarstvo, prodaju šest vrsta punjene i četiri vrste obične svježe tjestenine, koje se nalaze na policama gotovo svih trgovačkih lanaca.

Iza njih je poslovno zahtjevna, ali i iznimno uspješna godina, smatra direktor tvrtke. Naše klasje zapošljava 30 ljudi, od kojih je deset novih zaposleno lani, u jeku najveće krize.

“Ljudi jedu sve više tjestenine, što je i logično zbog njene jednostavnosti, a sve bržeg tempa života. Ovo je industrija budućnosti”, zaljubljen je Šimunić u svoje proizvode u koje ima apsolutno povjerenje, a koji se često nađu i na njegovu stolu. A koji okus iz palete svoje tvrtke direktor i vlasnik osobno najviše voli?

“Meni su omiljeni oni s blitvom i sirom”, otkriva Šimunić.

Hrvatski proizvođači prepoznali su potencijal tjestenine, pa je proizvodnja u deset godina porasla sa 6500 tona na 17.500 tona. Sukladno tome, smanjio se i uvoz: nekad je 80% kupljene i konzumirane tjestenine u Hrvatskoj dolazilo iz uvoza, danas 56%.

“Nema nikakvog razloga da postotak uvoza bude tako visok jer kvalitetom nimalo ne zaostajemo. Zato je, između ostalog, i osnovana grupacija pri HGK kako bismo potrošačima približili domaću tjesteninu, izgradili joj imidž, a konačno osnovali i krovni brend ‘Hrvatska tjestenina’, kakav ima i Italija”, najavljuje predsjednik grupacije Zoran Šimunić.

Ilija Raguž, vlasnik najveće hrvatske tvornice tjestenine Ragusa iz Čakovca, također pozdravlja osnivanje grupacije. Njegova moderna tvornica u Čakovcu jedna je od četiri koje tvrtka ima, a dnevno proizvode oko 40 tona tjestenine. Od 14 trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, za njih 13 proizvode robnu marku, a imaju i vlastite marke Paradiso i Fioli te čajne kekse Mamini.

Najveća zadaća grupacije pri HGK, smatra Raguž, trebala bi biti olakšavanje izvoza i lobiranje za povoljnije carinske propise.

On se, naime, može pohvaliti činjenicom da, osim u zemlje regije, odnedavno izvozi u Veliku Britaniju, koja je ogromno tržište naviklo na talijansku tjesteninu. Tako sada britanski kupci robne marke “Best in” kupuju proizvod na kojem jasno stoji: Produced in Croatia. Do važnog posla došlo je, kako to obično biva, gotovo slučajno.

“Kad smo se nedavno susreli s predstavnicima jednog britanskog trgovačkog lanca, požalili su se da imaju problema s Talijanima jer kasne s isporukom i redovito umjesto, primjerice makarona, isporuče penne i slično. Predstavili smo im svoju ponudu, došli su k nama u tvornicu i degustirali proizvode, pa se ubrzo javili s ponudom”, govori Raguž, koji je prilikom pakiranja prvih šlepera naišao na neočekivane probleme. Iako je još prije nekoliko godina ukinuta carina za izvoz tjestenine u sve europske zemlje, britanski carinici su raspolagali starim podacima i zadržavali robu na granici.

“Trebali smo uputiti stotinu dopisa i poziva da se to napokon počne rješavati”, kaže vlasnik Raguse, objašnjavajući da takva birokracija koči poduzetnike koji imaju priliku izvoziti.

Dok obilazimo pogon u Čakovcu, kojem zna svaki kutak, Ilija Raguž se prisjeća svojih početaka.

Bio je kraj 80-ih, rat se mogao namirisati, a građevinski biznis kojim se do tada bavio počeo se naočigled urušavati. Supruga je radila u nabavi jedne trgovine i on ju pitao što se najbolje prodaje. Nakon osnovnih živežnih namirnica, poput šećera, brašna, soli, ulja, supruga je u nabrajanju spomenula i tjesteninu. “To je to!” odlučio je poduzetnik u trenu. Najprodavanija je bila slovenska marka Intes, pa je Raguž postao njihov uvoznik za Hrvatsku. Nekoliko je godina samo uvozio, potom osiguravao hrvatske sirovine za proizvodnju tjestenine u Sloveniji, da bi se 1996. odlučio na vlastitu proizvodnju.

“Taman se skupila neka ušteđevina, a i strane banke su se pojavile u Hrvatskoj i krediti su postali dostupni. Jednoj od njih izložio sam svoj projekt i u roku od samo nekoliko dana odobren mi je kredit od 400 tisuća maraka. Otišli smo u Italiju u potragu za strojem za proizvodnju tjestenine i odlučili se za jedan koji naše tržište još nije poznavalo, onaj za laminirano, odnosno valjano tijesto. Brend smo nazvali Paradiso, upakirali ga u zelenu vrećicu i pustili na tržište”, opisuje Raguž dodajući kako je u istom danu u plavoj kuti istovarao brašno s kamiona, u bijeloj kuti pomagao miješati tijesto, a potom u odijelu s kravatom obilazio potencijalne kupce.

Kao i ostali proizvođači koji za proizvodnju koriste durum pšenicu, i on je uvozi iz Italije. Razlog? Hrvatski je poljoprivrednici ne uzgajaju, a u Hrvatskoj ne postoji odgovarajući mlin. To je, kaže, dodatni razlog za promociju hrvatskih proizvoda.

“Ondje gdje Barilla kupuje durum, kupujem i ja, koristimo najmodernije strojeve za proizvodnju kao i talijanske tvrtke, dakle ista je sirovina i ista tehnologija, a ideje i entuzijazma imamo napretek. Dakle, nema razloga da ne uzmemo dio izvoznog tržišta u Hrvatskoj”, zaključuje Raguž.

Nešto južnije, na najvećem hrvatskom otoku, u krčkoj tvrtki Mariolina, nastaju autohtone hrvatske vrste tjestenina, kao što su šurlice i fuži te ručno rađeni široki rezanci. Ova je tvornica u usporedbi s Ragusom malena, ali ideja i entuzijazma im ne nedostaje.

Direktor i vlasnik Boris Dujmović ima želju kroz svoje proizvode predstaviti ljudima autohone hrvatske vrste tjestenine, pa tako šurlice, karakteristične za Kvarner, promovira u suradnji s proizvođačima žlahtine, krčkih maslinovih ulja, škampa i drugih kvarnerskih delicija.

Obiteljska tvrtka nastala je 1993., a bavila se proizvodnjom svježe tjestenine u malom pogonu u centru grada Krka. Radili su samo svježu tjesteninu od koje je bilo teško živjeti, pa su 2009. kupili pogon na ulazu u Vrbnik, digli poduzetnički kredit i krenuli u proširenje posla.

Tvornica je smještena u slikovitom okolišu vrbničke šume, a u njoj radi šestero radnika. Dnevno proizvedu maksimalno 800 kilograma tjestenine, ovisno o vrsti jer nisu sve jednako zahtjevne. Ako se rade, primjerice, rezanci, pogon ih dnevno proizvede 300 do 400 kilograma. A upravo su široki, ručno rezani rezanci, uz šurlice, glavni specijalitet Marioline.

“Na Krku je sve okrenuto turizmu, a proizvodnja ne može opstati od dva mjeseca poslovanja godišnje. Surađujemo s restoranima, ali važni su nam i trgovački centri”, objašnjava Dujmović koji primjećuje da su lokalne vlasti puno susretljivije prema trgovačkim centrima nego prema proizvođačima. Dok tvrtke i tvornice čekaju dozvole godinama, trgovački centri u rekordnom roku dobiju sve.

“Da im barem uvjetuju da na police uvrste i lokalne proizvode, to bi pomoglo turističkoj prepoznatljivosti, ali i lokalnim proizvođačima i gospodarstvu”, predlaže Dujmović. Jedino kako domaći proizvođači mogu istisnuti uvozne proizvode, smatra, je bolja zastupljenost na policama, kako bi kupci prepoznali i shvatili prednosti domaće pašte.

On sam, koliko god je moguće, u proizvodnji koristi domaće krčke proizvode, ali za neke sirovine mora potegnuti preko granice, i to ga ljuti. Osim durum pšenice, koja se kod nas ne proizvodi, on u Italiju ide po crnilo od sipe za svoje crne široke rezance. Hrvatski ribari, naime, kad love sipu, crnilo bacaju u more!

Iako dugoročno razmišlja o širenju posla i izvozu, trenutno uspijeva prodati sve što proizvede. A kad bi se bacio na izvoz, sanjarski nam govori, volio bi izvan granica ponuditi upravo ono što je za Krk karakteristično: šurlice i svoje domaće, ručno rezane široke rezance.

A kada kaže “domaći proizvod”, Antun Kamenjašević iz velikogoričke tvornice Koleda misli uistinu na domaće i ne priznaje ni uvoz durum pšenice na koji se njegovi kolege iz biznisa oslanjaju.

“Nema smisla da nešto prezentiramo kao hrvatski brend ako su osnovne namirnice uvezene”, sliježe ramenima, dok nam pokazuje tvornicu u dvorištu obiteljske kuće. Glavni i najprepoznatljiviji proizvod Kolede su rezanci, tanki za juhu, ali i široki, koji mogu biti obični, s mrkvom ili špinatom.

Receptura je od prvog dana domaća: brašno od hrvatske pšenice i 20 posto jaja koja daju tjestenini boju i elastičnost koju drugi postižu korištenjem durum pšenice.

“Nudili su nam razne aditive: za boju, elastičnost, ali mi se držimo svog recepta”, odlučan je Kamenjašević.

Tvrtka je osnovana 1991., a ozbiljnije se počela širiti početkom novog milenija. Prvih godina nakon 2000. rast proizvodnje iznosio je 30 do 40 posto, a tek zadnih godina stagnira.

“Vjerojatno je i bolje tako jer ne znam bismo li mogli financijski pratiti toliki rast”, priznaje Antun.

Koleda je prava obiteljska tvrtka. Pokrenuli su je Antunovi roditelji, Mato i Đurđa, iako on i danas radi kao nastavnik u školi, a Đurđa je tada radila kao medicinska sestra. Čim je izašao iz škoskih klupa, u posao se uključio sin Antun koji ga vodi do danas.

Trenutno zapošljava petero ljudi, a u njihovoj tvornici dnevno se proizvede maksimalno 800 kilograma tjestenine.

Od prvoga dana bore se sami, pomoću kredita i vlastitog kapitala, iako bi, smatra Antun, i država trebala podržavati proizvođače kroz poticaje. Ovako se oni bore sami na tržištu, zbog čega su prisiljeni plaćati upade u trgovačke lance i neosnovano snižavati cijene.

Upravo zbog održanja realne cijene Koleda ni jednom trgovačkom centru ne proizvodi robnu marku.

“Za proizvodnju robne marke treba znatno sniziti cijenu, a samim time i kvalitetu. Mi ne pucamo toliko na količinu, već se držimo kvalitete koja je postala prepoznatljiva”, objašnjava Kamenjašević.

Prisjeća se kako su prije deset godina stigli na police Konzuma, što je bio veliki poticaj za daljnje širenje. Odnijeli su im uzorke na kušanje i u roku tri dana trebali su biti na policama.

“Bili su to počeci, nismo imali spremne kutije, radili smo danonoćno da isporučimo robu na vrijeme, a odvezli smo je u starom golfu. Danas ipak prevozimo kamionima”, smije se vlasnik Kolede.

U obitelji Kamenjašević tjestenina se redovito jede, a uz osnivača tvrtke, djeda Matu, najviše je voli Antunova dvogodišnja kći, koja je traži za tri obroka dnevno. Nedavno je dobila i seku, pa se Antun nada da će njegove curice jednog dana nastaviti obiteljski posao.

Trgovački centri najveći su trošak

“Mi bez trgovačkih centara ne možemo”, složni su svi proizvođači tjestenine. “Ako vas nema na policama, to je kao da ne postojite, jer se od prodaje hotelima i restoranima teško može preživjeti, a i ne stvarate prepoznatljivo ime.” Ulazak na police trgovačkih lanaca se plaća. Možete imati najbolji proizvod na svijetu, ali bez šesteroznamenkastog iznosa (dakle od 100.000 naviše, a ponegdje i dvostruko) on neće stići do kupaca. Kad skupite novac za ulaz (za koji se često dižu krediti), kupili ste mjesto na dnu ili vrhu police, gdje će vas jedva pronaći i onaj tko ciljano traži baš vaš proizvod, a kamoli slučajni kupac koji vas tek treba otkriti. Da biste se pozicionirali bolje, trebate iskeširati još desetak tisuća kuna. I naposlijeku, ako se želite naći u katalogu, jedna objava stajat će vas oko 8000 kuna.