Prokletstvo Račića: Kako su ukradene milijarde cavtatskih brodara

U Cavtatu, na najvišoj točki poluotoka Rata, nalazi se maleno groblje koje gleda na pučinu, a do kojega se dolazi kroz mirisnu borovu šumu. Osim groba slikara Vlahe Bukovca i njegove obitelji, tu je vele­bni mauzolej, posljednje počivalište obitelji Račić, koji je prema želji obitelji sagradio Ivan Meštrović. Mauzolej “Gospe od anđela” jedan je od najljepših spomenika ljubavi i prijateljstvu, no isto tako svjedoči o tragediji jedne obitelji, najvećoj pljački i devastaciji jednog obiteljskog neprocjenjivog bogatstva na našim prostorima, koje bi danas vrijedilo milijarde kuna, o nepravdi koja se nastavljala kroz tri države – Kraljevinu Jugoslaviju, NDH i, konačno, Titovu Jugoslaviju. K tomu, priča je to o susretima i osobnim doživljajima koji su odredili sudbinu jednog zdanja.

Potkraj Prvog svjetskog rata, 1918. godine, obitelj Ive Račića, izuzetno imućnog poslovnog čovjeka i uspješnog brodovlasnika s početka dvadesetog stoljeća, bila je desetkovana. Tijekom šest mjeseci umrli su “pater familias” Ivo Račić i njegovo dvoje djece – kći Marija Banac rođena Račić te njegov sin Edi, a Ivina udovica Marija Račić poživjet će još samo godinu dana.

Posmrtni ostaci članova obitelji Račić preneseni su 1922. u njihov cavtatski mauzolej. Bilo je to prvo arhitektonsko djelo Ivana Meštrovića, na kojem je radio dvije godine, a izvedeno je u najboljoj maniri art decoa. Meštrović je bio i u dirljivom ljubavnom prijateljstvu s Marijom Banac, te je i tako dao obola tragičnoj sudbini njezine obitelji. Za taj rad Meštrović je dobio svjetsko priznanje – Veliku nagradu (Grand Prix) 1925. godine na Međunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti u Parizu.

oporuka Ivina udovica Marija Račić umrla je 29. prosinca 1919. u Trstu, te, kako nam kaže pravnik Nikša Raspopović koji se godinama bavio slučajem obitelji Račić, ostavila oporuku kojom je cijelu svoju imovinu ostavila Pomorskoj trgovačkoj akademiji u Dubrovniku.

No, to je i početak priče o jagmi za obiteljsko bogatstvo uglednog brodovlasnika, koja je počela neposredno nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, a djelomični finale imala tek u samostalnoj Hrvatskoj.

Ivo Račić rodio se 1845. godine u Platu u Župi dubrovačkoj, između Cavtata i Dubrovnika. Još zarana, zajedno sa svojim bratom Ilijom, počeo se baviti pomorstvom i trgovinom, isprva iznajmljujući manje brodove, a potom jedrenjake.

“Već osamdesetih godina 19. stoljeća ulažu vlastita sredstva i u druge brodove”, priča Nikša Raspopović. “Iako je, kao i mnogi u to vrijeme, bio vezan za jedrenjake, u doba velikih promjena ‘kada je stroj pobijedio jedra’ Ivo Račić, za razliku od mnogih, pravovremeno shvaća prednost parnih brodova i počinje razvijati parobrodarstvo i u našim krajevima.”

“Račić je, potpomognut podrškom i sredstvima naših imućnijih ljudi”, dodaje Raspopović, “pokrenuo inicijativu za osnivanje domaćeg parobrodarskog društva duge plovidbe. Tako je kupljen parobrod duge plovidbe Oskar od 1700 tona nosivosti, a Ivo Račić se našao na čelu skupine brodovlasnika okupljenih u parobrodarskoj zajednici Unione.”

Kad mu se uspješnim poslovanjem povećao kapital, 1910. godine Ivo Račić premješta sjedište društva u Trst, gdje je osnovao veliku parobrodarsku tvrtku za prekooceansku plovidbu “Slobodna plovidba Ivo Račić & Co.” Neposredno uoči Prvog svjetskog rata ta je tvrtka posjedovala deset velikih prekoocean­skih brodova.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA