Kad bi bilo tko drugi, osim Tomislava Karamarka, pobijedio na izborima za predsjednika HDZ-a, to bi značilo rušenje Vlade i raspisivanje prijevremenih izbora. To je, kad je riječ o unutarstranačkim izborima u HDZ-u, prva premisa. Druga je da nitko ne želi preuzeti odgovornost za rušenje vlastite stranke s vlasti, pa je vrlo izvjesno da Karamarko uopće neće imati konkurenciju na izborima za predsjednika HDZ-a. Konkluzija je da nakon izbora u HDZ-u neće biti bitnih promjena, nego će Vlada nastaviti funkcionirati u istom sastavu. Odnosi između tri ključna partnera na vlasti: HDZ-a, Mosta i premijera Tihomira Oreškovića mahom će ostati onakvi kakvima su se formirali u prvih mjesec dana. Jedino je realno očekivati ozbiljnije korekcije u prvoj postavi unutar HDZ-ovih struktura, odnosno preuzimanje vodećih funkcija u stranačkim organizacijama u korist ljudi neposredno odanih Karamarku.
Čak i da ima ozbiljnog protukandidata na izborima za predsjednika HDZ-a, Karamarku to ne bi bio toliki izazov koliki mu je začepiti sve stranačke pore i kontrolirati sve procese koji će se zbivati u narednih nekoliko godina. U ovom času nije mu problem to što se prvi puta u HDZ-u izbori za predsjednika odvijaju po principu jedan član – jedan glas, ali jest veliko nezadovoljstvo, posebno među stranačkim veteranima. Jedna razina nezadovoljstva je zbog podbačaja na parlamentarnim izborima. HDZ je očekivao apsolutnu pobjedu, a umjesto toga je u Vladu ušao kroz ušicu igle, i to sklapanjem saveza s Mostom koji je plaćen ustupanjem najmoćnijih pozicija u izvršnoj vlasti, a i ubuduće će se koalicija s Mostom plaćati u mjesečnim ratama kroz stalne ustupke. Druga razina nezadovoljstva proizlazi iz toga što je dobar dio bitnih ljudi u stranci, koji su potegnuli na izborima i bili uvjereni da su zaradili funkcije, ostao po strani, a pozicije u Vladi su podijeljene ljudima po Karamarkovu osobnom ukusu.
U tu drugu skupinu moglo bi se ubrojiti i glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića. Glavnog su Karamarkova operativca, nakon sklapanja saveza s Mostom i preuzimanja vlasti, mimoišle sve funkcije. Bez obzira na izjave u kojima je na prvom mjestu lojalnost stranci i njenoj vladajućoj strukturi, Brkiću se od prvog trenutka nije mogla svidjeti ideja da ga imenuju ministrom branitelja. I to iz nekoliko razloga. Prvi je što je to funkcija bez ikakva utjecaja i praktično znači političku marginalizaciju. Drugi je što nije bio prvi izbor za ministra branitelja, što mu je također politička poruka, a treći je što preuzimanje te dužnosti (a uz to ide i afera oko diplomskog rada) znači udaljavanje od funkcije glavnog tajnika HDZ-a, a time i utjecaja i moći. Bilo bi logično da se, nakon što je rekao da se povlači iz kandidature za ministra branitelja, Brkić uključi u izbore u HDZ-u i kandidira za zamjenika predsjednika stranke. Time bi dobio snažan legitimitet u stranci i ostao drugi čovjek HDZ-a. S obzirom na to da bi ga na tu funkciju mogao izabrati samo Sabor HDZ-a, Karamarko ga s te dužnosti, za razliku od dužnosti glavnog tajnika HDZ-a, ne bi mogao smijeniti.
Dok Zoran Milanović već dva mjeseca obilazi sve stranačke organizacije zato što u Zlatku Komadini ima ozbiljnu konkurenciju, pa se u klasičnoj unutarstranačkoj kampanji bori za glas svakog SDP-ovca, Karamarko to čini jer želi neposredno utjecati na izbore u svakoj lokalnoj organizaciji. Od 16. ožujka u HDZ-u započinje izborni proces, i to od temeljnih, općinskih, gradskih, područnih do županijskih organizacija u kojima se biraju njihova vodstva, ali i izaslanici za XIII. opći izborni Sabor. Struktura delegata jako je važna jer će se na izbornom Saboru HDZ-a, koji će se održati 28. svibnja, birati zamjenik predsjednika HDZ-a, potpredsjednici i veći dio Predsjedništva, te Središnji odbor.
“Unatoč kampanji i lobiranjima, ne može se previše utjecati na izbor ljudi u stranačka tijela. Sve ovisi o njihovu ugledu na lokalnoj razini. No, problem je u strukturi izaslanika. Dio ih se bira, a dio ih je bogomdan. Veliki dio daju zajednice HDZ-a, a njihove delegate određuju njihovi čelnici koje pak postavlja predsjednik stranke”, kaže istaknuti član HDZ-a, jedan od najboljih poznavatelja izbornih procesa. Napominje kako mnogi ljudi u stranci na to ne gledaju blagonaklono, to prije što nisu jasno definirani kriteriji po kojima se biraju izaslanici.
Na Općem saboru 2012., kad je Karamarko pobijedio u konkurenciji šest kandidata za predsjednika (od njih su u HDZ-u ostali samo Darko Milinović i Ivan Domagoj Milošević, ali marginalizirani Drago Prgomet, koji se u hodu prebacio na kandidaturu za zamjenika predsjednika, i Milan Kujundžić sami su otišli, a Jadranka Kosor je izbačena), bilo je 2200 izaslanika. Od toga je njih 900 bilo izabrano po županijama, 574 po gradovima, 300-tinjak je bilo iz Mladeži HDZ-a, iz Zajednice žena Katarine Zrinski bilo je njih 70, još 45 iz Kluba utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, a oko 200 izaslanika ušlo je po funkciji kao članovi Predsjedništva, saborski zastupnici i drugo.
“Ali sve to nije bitno. Bez obzira na to kako završe izbori, Karamarkov položaj u stranci ovisit će o rezultatima Vlade. Ako se Vlada održi i bude uspješna, Karamarko će biti junak, a ako ne uspije,ništa mu neće pomoći”, prognozira naš sugovornik.
Iz razgovora s HDZ-ovcima koji nisu zauzeli pozicije u podjeli vlasti saznaje se kako po završetku unutarstranačkih izbora od Karamarka očekuju konkretne poteze. Prvi je da se posveti radu u Vladi, drugi da se oštrije postavi prema Mostu u smislu da smanji njihov utjecaj i pozicionira HDZ kao glavnu kariku u vlasti, a treći je da zaustavi jačanje osobne pozicije premijera Tihomira Oreškovića. “Što više Orešković bude jačao, to će biti veće nezadovoljstvo u HDZ-u”, kaže nam jedan “obični” član stranke. Drugi sugovornik iz HDZ-a, koji obnaša jednu od najviših funkcija u vlasti, uvjeren je da će odnosi između HDZ-a i Mosta (za koje tvrdi da su i sada dobri) odmah nakon izbora biti bolji, te da će prestati trzavice. Prognozira opće smirivanje tenzija, te ublažavanje političke retorike za koju kaže da ni sada nije radikalna i desna, nego da se Karamarkove izjave izvlače iz konteksta.
Slično razmišlja i Karamarkov bliski suradnik u Vladi. “Od 17. travnja situacija će biti daleko mirnija. Toga datuma održat će se predsjednički izbori u HDZ-u, a do tada će završiti unutarstranački izbori u SDP-u, HNS-u i drugim strankama. HDZ će u potpunosti preuzeti ulogu vladajuće stranke jer će se na duge staze znati tko su čelni ljudi”, kaže HDZ-ov član Vlade. Cilj je, kako nam prenosi, da HDZ postane glavni čimbenik stabilnosti u zemlji. “Moramo održati ovu Vladu, a ona mora biti stabilna. To je ono na što i Moody's ukazuje – politička stabilnost i fokusiranost Vlade na provođenje reformi. Temeljni je problem naše zemlje, koji traje već godinama, da nismo dovoljno uspješni u provođenju reformi, a zadaća je HDZ-a na čelu s Tomislavom Karamarkom da se to promijeni”, prenosi nam strategiju Karamarkov suradnik. Na pitanje kako će to izvesti s Mostom, odgovara da će morati biti strpljivi s njima. “Vjerujem da će prevladati volja za samoodržanjem. Predsjednik Karamarko pokazuje jako puno strpljenja. Uostalom, trenutačno nema boljeg rješenja”, odgovara i nastavlja kako se u reforme mora krenuti temeljito, a da bi se to postiglo, potreban je konsenzus. To znači da će u vrlo skoroj perspektivi HDZ oporbi ponuditi suradnju i uključiti SDP u temeljne reforme. Na pitanju hoće li naći zajednički jezik sa SDP-om ako Milanović ponovno bude izabran za predsjednika stranke, naš sugovornik odgovara da je Milanović osoba s kojom je teško postići konsenzus, ali da će se morati naći recept. “Pokušat ćemo mu dati priliku da na račun HDZ-a ne zaoštrava klimu u zemlji”, pripomenuo je.
Konstruktivnost SDP-a ako mu se ponudi suradnja na konkretnim reformskim projektima načelno ne ovisi o tome tko će sljedeće četiri godine biti predsjednik stranke. Komadina, kao ni Milanović, sigurno neće opstruirati Vladine projekte od općeg nacionalnog interesa, ali podrška sigurno neće biti bezuvjetna. U HDZ-u mogu računati na to da je Komadina osoba s kojom je vjerojatno lakše razgovarati i postizati kompromise, no ako Komadina bude od 2. travnja predsjednik SDP-a, HDZ će u Saboru i dalje morati razgovarati sa zastupnicima koji su izabrani s lista koje je predlagao Milanović. Uostalom, u SDP-u trenutačno ni jedna strana ne promišlja, a još manje razvija politiku odnosa prema Vladi i njihovim potencijalnim potezima. Obje su fokusirane na kampanju i izbore. Iz programa koje su ponudili članstvu proizlazi da će pobjeda
Zlatka Komadine značiti da će se jedno vrijeme baviti strankom, njenom politikom, strukturom, te mijenjati Statut. Neovisno o tome tko će dobiti novi mandat na čelu SDP-a, pred sobom će imati duboko podijeljenu stranku i odnose koji su dodatno narušeni tijekom kampanje. Pobjednik će morati sanirati posljedice bitke, a pritom ne može, za razliku od Karamarka u HDZ-u, računati da će u glavnim stranačkim tijelima, Predsjedništvu i Glavnom odboru SDP-a, imati pretežno svoje ljude. Stvar je u tome da su izbori u SDP-u, iako i kod njih ima “šalabahter demokracije”, daleko transparentniji i demokratičniji nego u HDZ-u.
Za razliku od Karamarka, koji preko zajednica HDZ-a može utjecati na veliki broj članova Sabora HDZ-a, Milanović ne može nikoga izravno delegirati u izbornu skupštinu SDP-a. Dakle, i njemu kao i Komadini lako se može dogoditi da izađu s izbora sa snažnom opozicijom među najbližim suradnicima. Nadalje, SDP je izbore raspisao još 23. siječnja i dao rok od sedam dana za isticanje namjere kandidature. Od tada su kandidati imali mjesec dana za prikupljanje potpisa, s tim da je za predsjednika potrebno prikupiti 1000 potpisa, a svaki član može podržati oba kandidata ako želi. Nakon predaje potpisa započela je predizborna promidžba koja traje do dana uoči izbora, odnosno do 1. travnja. Određeno je koliko kandidati dobivaju sredstava za promidžbu iz budžeta stranke, a koliko mogu prikupiti na donacijama. Odmah po raspisivanju izbora SDP je imao pripremljene sve obrasce, od onih za kandidaturu do onih za prikupljanje potpisa.
U HDZ-u su izbori raspisani 8. ožujka, a održavaju se 17. travnja. Kandidati za predsjednika moraju prikupiti 5000 potpisa članova, s tim da svaki član može podržati samo jednog kandidata. Rok za prikupljanje potpisa je 13 dana, s tim da prva četiri dana nemaju obrasce za prikupljanje kandidature. Iako predsjednika također biraju po modelu jedan član – jedan glas, kampanja im se i ne spominje. Vinko Vukadin, koji je izrazio namjeru da se kandidira za predsjednika HDZ-a, kaže da je odustao jer je shvatio da ne može prikupiti 5000 potpisa. “Za predsjednika Austrije potrebno je prikupiti 6000 potpisa, a za predsjednika HDZ-a 5000, i to među članstvom u 13 dana. Za to nemam ni kapacitete niti infrastrukturu”, kazao je Vukadin.
Jedan od naših sugovornika prognozira da će na izbore za predsjednika HDZ-a biti jako mali odaziv i da će to Karamarku biti prava poruka. Navodi da su ljudi u stranci uglavnom zdvojni. S jedne strane su, kaže, zadovoljni jer je HDZ ipak formirao vlast, ali su nezadovoljni što na pravi način i u dovoljnoj mjeri u njoj ne participiraju.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
