Rajko Ostojić godinama se činio kao zavezana knjiga. Ugledni liječnik i profesor, gastroenterolog, i potpredsjednik SDP-a jako je dugo šutio. S brojnim je novinarima u dobrim odnosima, ali daleko od toga da bi se javno izjašnjavao. Kad ga je nedavno šef stranke Zoran Milanović, bijesan jer se u borbi za partijski tron priklonio Zlatku Komadini, pokušao kompromitirati tvrdnjom kako je iz karijerističkih razloga skakutao oko njega kao “vesela vjeverica”, reagirao je suzdržano, bez vidljive ljutnje, uvijek sa smiješkom. Navikao je na podmetanja iz vlastite stranke?
U svakom slučaju, nije mu prvi put. Premda komuniciraju kao najbolji prijatelji, između njega i Milanovića odavno nema povjerenja. Šef stranke gurnuo ga je svojedobno u bitku za Zagreb, kontra Milana Bandića, mnogi će reći: samo da ga potroši, jer ta se utakmica nije mogla dobiti, ali nije ga uspio slomiti da u kampanji podnese ostavku na ministarsko mjesto. Milanović je u misiju nagovaranja slao i neke zajedničke prijatelje poput Emila Tedeschija, no doktor se nije dao. Od poraza u Zagrebu Ostojić se nikada nije oporavio, ali je taj križ stoički nosio. Kad je s raskošnim komplimentima smijenjen s mjesta ministra, iz vrha mu se stranke sapunjala daska s aferom ECMO, nabavkom umjetnih pluća. Ostojić se opet nije dao izbaciti iz cipela. Čekao je da institucije odrade svoj posao, pa danas raspolaže dokumentom DORH-a da je u tom slučaju potpuno čist. Kao što ima crno na bijelo da je, suprotno Milanovićevom pokušaju blaćenja, za šefa klinike na Rebru izabran regularno, tajnim glasanjem svojih kolega.
Koliko znam, već više od dvije godine, od smjene s mjesta ministra zdravlja, niste dali intervju, premda su vas novinari redovito opsjedali. Zašto tako dugotrajna šutnja?
– Da, ovo je prvi intervju nakon više od dvije godine. Kao lojalan član SDP-a, lojalan ideji socijaldemokracije, odlučio sam sačuvati obraz stranke i naše Vlade. Bez obzira na to kako će moj vlastiti obraz pritom proći. Nisam htio govoriti dok se izborni ciklus ne završi i ne vidimo tko će formirati Vladu. Također, čekao sam početak izborne kampanje za unutarstranačke izbore. Iskreno, očekivao sam da će predsjednik stranke nakon gubitka izbora i propasti u pregovorima s Mostom sam ponuditi svoj mandat na raspolaganje.
Vaši odnosi sa Zoranom Milanovićem prošli su vrlo zanimljivu putanju: prije devet godina, 2007., podržali ste njegovu kandidaturu za predsjednika SDP-a, danas ste šef izbornog stožera njegova konkurenta Zlatka Komadine?
– Podržao sam ga iz cijelog niza razloga, prije svega zbog onoga što je u to vrijeme govorio. Kad se nakon smrti Ivice Račana mladi i u stranku faktički tek pristigli Milanović kandidirao za šefa SDP-a, govorio je jezikom socijaldemokracije. Tvrdio je da će graditi društvo dijaloga i ravnopravnosti, da neće inzistirati ni jahati na ideološkim podjelama...
Da, njegovi su tadašnji govori bili vrlo dobri, posve drugačiji od sadašnje retorike?
– Retorika je bila odlična, ali, kako vidimo, jako se promijenila. Međutim, u politici se ipak samo rezultati broje. Kakvi su rezultati njegove politike? Čovjek koji je govorio da će rušiti zidove i graditi mostove u hrvatskom društvu uspio je podići gotovo željezni, Berlinski zid u državi, pa čak i u vlastitoj stranci. Istodobno, rušili smo sve mostove, uključujući i Most kao stranku. Dakle, potpuno suprotno od onoga što je svojedobno najavljivao i što smo tada snažno podržali.
Kako se ta promjena Milanovićeva karaktera dogodila?
– Žao mi je, ali njegov je karakter postao prvorazredna politička i medijska tema. U posljednje vrijeme na sve se strane debatira o njegovom načinu komunikacije. Ne sjećam se da se o bilo kome drugome u hrvatskoj politici tako raspravljalo. Visina tona i boja glasa nemaju snagu argumenata. Galama može samo oštetiti slušni aparat, pa završite s Dragom Prgometom, ali na Rebru na Otorini, a ne u stanu Ante Kotromanovića. Prisjetite se, Ivica Račan bio je samozatajan i neagresivan, ali je nakon okončanja premijerskog mandata ostavio državu s rastom BDP-a od pet posto, spriječio je državni udar, najavljen desničarskim demonstracijama na splitskoj Rivi, otvorio je Hrvatskoj put prema EU, ostvario je san generacija: cestama je spojio sjever i jug države. Ali, on je bio čovjek koji okuplja, a ne razjedinjuje. Slično kao danas Zlatko Komadina.
Je li galama dio Milanovićeve predizborne strategije?
– To treba pitati njegov tim. Ali, galama se nije pokazala dobrom. Vjerujem da Zoran Milanović daje sve od sebe, ali rezultati su svakako ispod očekivanja. Od pet izbora za koje je osobno odgovoran, troje parlamentarnih i dvoje europskih, uspio je dobiti samo jedne, i to one 2011., kad je konkurenciju bilo nemoguće ne pobijediti: Ivo Sanader završio je zbog korupcije u zatvoru, a HDZ je bio na koljenima. Od nekad dominantno crvene Hrvatske, od Pantovčaka do Banskih dvora i Sabora, došli smo do toga da je SDP danas na vlasti u dvije županije i u dva veća grada, Splitu i Rijeci. To su činjenice s kojima se moramo suočiti. Odnosno, s kojima se Zoran Milanović mora suočiti.
Ali Milanović će na to reći da ni njegovi kritičari nemaju bolje izborne rezultate. Pritom se prije svega misli na vas i Davora Bernardića i gubitak izbora u Zagrebu?
– Zlatko Komadina, čiju kandidaturu obojica podržavamo, četverostruki je pobjednik. Od 2000. pobjeđuje u Primorsko-goranskoj županiji. Neki sada tvrde da je lako biti socijaldemokrat u crvenoj Rijeci. Ali do njegova dolaska u toj su županiji na vlasti bile neke sasvim druge stranke. Njegov rezultat svakako nije stvar naslijeđa niti je pao s neba. Istina, ja sam u drugom krugu izgubio borbu za zagrebačkog gradonačelnika i to od Milana Bandića, koji je dvadesetak godina bio jedan od ključnih ljudi SDP-a i upravlja Zagrebom duže nego bilo tko drugi u njegovoj povijesti. Premda u tu utakmicu nisam ušao na osobnu inicijativu, nego voljom stranačkog vrha, svejedno, snosio sam konzekvence. Nisam mogao podnijeti ostavku, jer nemam ni jednu funkciju u gradskoj organizaciji SDP-a, ali se – unatoč molbama – na stranačkim izborima u Zagrebu nisam htio kandidirati. Analogno tome, očekivao bih da se nakon izgubljenih izbora ni Zoran Milanović neće kandidirati za šefa SDP-a.
Možemo li napokon znati zašto ste godinu dana kasnije smijenjeni s mjesta ministra zdravlja, premda ste bili jedan od najpopularnijih članova Vlade?
– Ni danas zapravo ne znam zašto sam smijenjen, ali poštujem Milanovićevo pravo izbora. Logično je da premijer određuje svoje suradnike, pa od svoje smjene nisam pravio problem niti u vezi s tim imam bilo kakve teške osjećaje. Milanović me smijenio uz mnogo pohvala. Rekao je da imam vrhunsku, besprijekornu karijeru i da ću u Saboru pojačati SDP-ove redove. Spomenuo je i da sam se umorio, što naravno nije bilo točno. Pretpostavljam da sam kažnjen zbog slučaja Linić. Kao što je poznato, protivio sam se načinu obračuna s tadašnjim ministrom financija Slavkom Linićem, a pogotovo njegovom izbacivanju iz SDP-a. Nakon što se to ipak dogodilo, već iduće sam jutro osvanuo na naslovnicama kao sljedeći koji će letjeti. Nekoliko dana kasnije premijer me pozvao da dođem prije sjednice Vlade, popili smo kavu, rekao je da ću biti razriješen, nije mnogo objašnjavao, nije rekao ništa više od onoga što je potom izjavio pred kamerama.
Zašto ste bili na Linićevoj strani, protiv izbacivanja iz SDP-a, dakle kontra stavovima šefa stranke?
Način na koji je organiziran obračun sa Slavkom Linićem nikako se ne uklapa u moje poimanje politike i političke kulture. Neprihvatljivo mi je fabriciranje medijskih tjeralica, pogotovo kad dolaze od političara, najčešće ispod žita. Linić je faktički dobio nečastan otpust iz Vlade, pa je izbačen iz SDP-a uz Milanovićevo citiranje svojedobne Račanove izjave da se izbori mogu izgubiti, ali obraz nikada i da su mu čiste ruke najvažnije.
To bi impliciralo da Linićeve ruke nisu bile čiste?! Pokazalo se, međutim, da mu je stranka presudila na osnovi glasina za koje se na koncu ispostavilo da su bile netočne. Zapravo ste ga sami kriminalizirali?
Mislim da značajan dio SDP-a ima veliku grižnju savjesti zbog onoga što se dogodilo. Nasjelo se na objede i podmetanja. Stranka je svoju odluku donijela ne čekajući ispitivanje optužbe i utvrđivanje činjenica. Ljude se na takav način ne smije gubiti. Za različite oblike istraga, kojima se znalo igrati ne samo u slučaju kolege Linića, postoje nadležne institucije. Stranke to ne mogu i ne smiju raditi. Takva postupanja pripadaju nekim drugim vremenima.
Novinari znaju da su optužbe na Linićev račun svojedobno došle iz vrha SDP-a. Mediji kao sredstvo unutarstranačkih obračuna?
To je ono što ljude smeta. Mediji su se koristili za blaćenje suradnika i stranačkih kolega. Ne jednom.
Znate li tko je visoki izvor iz SDP-a, kako ga novinari uobičajeno nazivaju?
Znam, vrlo dobro znam, imam i osobna iskustva s tim.
SDP se na slučaju Linić rascijepio, skoro napola. Na Glavnom je odboru stranke presudio samo jedan glas više za njegovo izbacivanje. Ali to nije bilo samo glasanje o Slavku Liniću?
Točno, bilo je to glasanje o načinu vođenja i radu SDP-a. Nije tajna da je stranka u proteklih osam godina izgubila jako mnogo ljudi, među njima i neke važne i ugledne osobe. U protekle četiri godine iz SDP-a su stvorene stranka bivšeg predsjednika države, pa stranka bivše ministrice zaštite okoliša, zatim nezavisna lista nekadašnjeg ministra financija. Iz Kukuriku-koalicije proizišla su i nova Čačićeva te Kajinova stranka. U jednom mandatu proizveli smo od centra na lijevo četiri nove stranke. Na koncu, ni IDS više nije dio naše koalicije, kao što je to bio na prošlim izborima. Pretpostavljam zato jer smo za istarskog župana potpuno nekorektno kandidirali potpredsjednika IDS-a Damira Kajina nasuprot IDS-ovom kandidatu. SDP je trenutno najslabiji tamo gdje bismo trebali biti jaki i okupljati stranke sličnih programa. U Istri i sjevernoj Hrvatskoj. Upravo tamo gdje smo u protekle četiri godine raspuštali lokalne organizacije, sve pod izgovorom da su loše radile. Nije teško raspustiti, umjetnost je okupiti.
Zašto se SDP tako osipa? Zašto gubite ljude? Jeste li u vrhu stranke uopće raspravljali o tim negativnim trendovima?
Ne, nikada. O malo čemu se protekle četiri godine razgovaralo na predsjedništvu SDP-a. Sad je vrijeme da se to kaže.
Je li istina da na sjednicama predsjedništva SDP-a nemate ni formalnog dnevnog reda ni zapisnika, nikakvog dokumenta?
Nažalost, nemamo. Uvjeren sam da smo po tome jedinstveni u cijelom svijetu. Kad sam postao član predsjedništva, odnosno potpredsjednik SDP-a, inzistirao sam da se to promijeni, da ipak imamo nekakav zapisnik, ozbiljna smo stranka, nismo privatni debatni klub â⁈¦ Ništa! Kad se za deset, dvadeset, trideset godina budu otvarali arhivi iz ovog vremena, kako je to već uobičajeno, u SDP-u se neće imati što otvoriti. O našem radu nema nikakvog pisanog traga.
Nakon što ste Zlatka Komadinu poduprli u njegovoj kandidaturi za novog šefa SDP-a, Milanovićevi su pokušaji vaše difamacije dodatno eskalirali. Ustvrdio je da vam je stranka sve dala, između ostalog i šefovsko mjesto na Rebru, te da ste oko njega skakutali, kako je rekao, poput vesele vjeverice, sve dok ga niste dobili. Predsjednik SDP-a tako dijeli funkcije po državi?
– To je nevjerojatno. Istina je, SDP mi je puno dao, dao mi je mogućnost da se borim za vrijednosti koje cijenim, da upoznam vrijedne i zanimljive ljude diljem Hrvatske. Ali stranka mi nije mogla dati moju profesionalnu karijeru, jer sam liječnik, doktor medicinskih znanosti i profesor na Medicini bio prije nego sam ušao u SDP. Nedavno na natječaju za šefa klinike dobio sam deset posto glasova više od dosadašnjeg predstojnika, akademika Reinera. O tome su tajnim glasanjem odlučivali svi liječnici klinike. Nikakva partija ili šef partije, kako se to pokušava prikazati. Kamo sreće da je Milanović dobio Tomislava Karamarka s deset posto razlike! Na moj zahtjev nedavno sam od uprave KBC-a dobio pismeno očitovanje da je cijeli postupak proveden sukladno zakonima i potpuno transparentno i čisto. Svojim izjavama šef SDP-a nije uvrijedio samo mene, nego cijelu bolnicu na Rebru, sve njene djelatnike. Ne mislim samo na insinuaciju o namještanju položaja nego i na sramotnu tvrdnju da se tamo ništa ne radi, već se troše milijarde poreznih obveznika. A zdravstveni radnici na Rebru svakoga dana obrade više od deset tisuća pacijenata!
Koliko je bitka za predsjednika SDP-a povezana s bitkom za Zagreb? Mislim na prijetnju, puštenu iz vrha SDP-a, da – pobijedi li Milanović – vama i Bernardiću više nema mjesta u stranci. Možda je mjesto šefa zagrebačkog SDP-a već postalo predmet trgovine? Vidim da neki aspiranti na tu funkciju sada odjednom podržavaju Milanovića, premda su dosad bili u najmanju ruku distancirani?
– Moguće je da su prijetnje motivirane takvim razlozima. A možda nas samo pokušavaju zastrašiti. Ili su tek bijesni. Nedavno sam na neformalnom sastanku sa šefom Milanovićeva izbornog stožera, kolegom Hajdašem Dončićem, pitao zašto se u kampanji služe retorikom životinjskog carstva, nazivajući nas vjevericama, pudlicama i drugim pripadnicima faune. Što je s florom? Biljke su isto vrlo zanimljive.
Napali biste konkurenciju biljnim svijetom? Što biste iz flore uzeli? Lude gljive?
– Ma, ni slučajno. To nije moj način komunikacije. Što se tiče gljiva, ima ih jako primamljivih, ali otrovnih. Zanimljive mogu biti usporedbe sa suncokretima, koji se stalno okreću za suncem, možda za liderom, bez svog mišljenja... Ili fikuse... Ali, naravno da na takav način nećemo razgovarati.
Zagovornici Zlatka Komadine često znaju reći da je on kandidat promjena. Zašto su SDP-u potrebne promjene?
– Zato što smo izgubili izbore. Zato što je ljevica razjedinjena, SDP zapušten, komunikacija s članstvom ne postoji, osim kad treba prikupljati potpise ili lijepiti plakate. Odmakli smo se od našeg temelja, socijaldemokracije, a ona je danas prijeko potrebna društvu.
Što mislite o tezi da ste izbore zapravo izgubili nakon izbora, da je SDP u procesu postizbornog pregovaranja učinio katastrofalne greške?
– Nisam bio u pregovaračkom timu, pa ne mogu znati detalje, ali vidjeli smo kako su tekli. Prvo, SDP nije imao nikakvu pregovaračku strategiju, mijenjali smo stavove doslovce preko noći. Rekli smo da nećemo s HDZ-om, Glavni je odbor donio takvu odluku, a onda je predsjednik stranke stavio svoj potpis na trilateralnu koaliciju. Drugo, ne možeš pregovarati tako da istodobno razbijaš partnersku stranku. Pritom ne mislim samo na razgovore s Prgometom, nego i na male noćne razgovore u Banskim dvorima, o kojima je javno govorio sam predsjednik stranke. Kao potpredsjednik SDP-a o tome sam morao doznati iz medija.
Kao šef Komadinina izbornog stožera trenutačno intenzivno obilazite Hrvatsku. Što pokazuju vaši susreti s ljudima na terenu?
– Ljudi su prije svega željni razgovora, dijaloga, razmjene ideja, žele da se njihov glas čuje. Puno je ideja i energije kako u stranku vratiti pobjednički duh, duh okupljanja, a ne podjela. Nisu zadovoljni ne samo radom u stranci, nego i općenito pozicijom ljevice. Posebno gubitkom interesa za radnike, odnosno sve one koji žive od svoga rada. Posljednjih smo godina skoro pa preuzeli retoriku neoliberalnog kapitalizma, što je posebno zabrinjavajuće u školstvu i zdravstvu. Ako postoji podjela u SDP-u, onda je to podjela na socijaldemokrate i one koji se, često i eksplicitno, deklariraju kao liberali. Pa neka onda idu u liberalnu stranku!
Da ne bude zabune, upravo se šef SDP-a izjašnjavao kao liberal, pa kalvinist, svašta nešto, očito ima problema sa svojim političkim identitetom... Ali, Milanović će kao svoju veliku zaslugu istaći činjenicu da je SDP i dalje važna, najjača stranka na ljevici i stoji bolje nego slične partije u drugim zemljama?
– SDP je jaka stranka, ali ljevica je razjedinjena više nego ikad prije. Moramo pokrenuti njeno novo okupljanje te tražiti partnere i na centru. Milanović sam kaže da je “HDZ katastrofa i šupalj kao tikva”. Ali mi smo od tog istog HDZ-a izgubili izbore. Mi smo takav HDZ vratili na vlast. Ne možemo za svoje greške sada optuživati narod.
Kako bi se SDP trebao ponašati prema HDZ-u? Milanovićeva pretjerano zaoštrena, uličarska retorika izaziva konsternaciju pristojnih lijevih birača, Komadina govori o potrebi smirivanja duhova?
– Treba reagirati promptno i legitimnim sredstvima, kroz institucije sustava. Kao što smo Bernardić i ja inicirali da Klub zastupnika SDP-a hitno zatraži opoziv sada već bivšeg ministra Crnoje, što je na koncu dovelo do njegove ostavke, jer HDZ očito nije htio riskirati glasanje u parlamentu. Ima li dovoljno argumenata, isto je trebalo napraviti i za ministra Hasanbegovića. Umjesto toga čitam iz visokog izvora u SDP-u da nama Hasanbegović zapravo odgovara jer ćemo tako stalno moći udarati po HDZ-u. Kakva je to logika? Zašto smo onda dirali Crnoju? U politici morate voditi računa prije svega o vjerodostojnosti. Ne možeš danas jedno, sutra drugo. A toga je proteklih godina bilo previše.
Što mislite o Milanovićevoj tvrdnji da je on najbolji predsjednik SDP-a, jer se jedino njegova fajta HDZ boji, on je, kaže, brana, dok su svi drugi, kako je rekao, previše mlaki, mlitavi i nikakvi. Zapravo implicira da bi Komadinina pobjeda konvergirala HDZ-u?
– Potpuno pogrešno. Prvo, Milanovićeve izjave govore o potpuno pogrešnom razumijevanju funkcioniranja stranke. SDP nikako ne može biti tek neki pojedinac, bilo koji. Drugo, kakva brana? Nažalost, upravo suprotno, otvorio je sva vrata HDZ-u! Uostalom, Karamarko je baš ovih dana javno rekao da želi Milanovićevu pobjedu u SDP-u. To je posve logično, jer njegova ekstremno zaoštrena retorika maksimalno mobilizira HDZ, naše pristaše više zabavlja nego što ih okuplja, ali najvažnije, odbija od nas glasače umjerene ljevice i centra, koji šetaju od ORaH-a, Živog zida do sada Mosta. SDP-u treba predsjednik, a ne poglavica! Snaga ne proizlazi iz galame. Sjetimo se smirenog i umjerenog Račana i njegovih rezultata. Insinuira li Milanović da on nije bio dobar predsjednik SDP-a i dobar predstavnik socijaldemokracije?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
