Psihijatar za ljubavne bankrote

Odrasla, psihički zrela osoba ne može se zaljubiti! Ali odrasla, psihički zrela osoba može voljeti. Do tih je otkrića u svojoj dugogodišnjoj psihoterapeutskoj praksi došao dr. Zoran Milivojević i izazvao malu kulturnu revoluciju. Te je svoje radikalne stavove o ljubavi i vezama Milivojević izložio na petstotinjak stranica knjige “Formule ljubavi” u kojoj demistificira zablude o ljubavi što su izvor goleme patnje. No, Milivojević obznanjuje i sretnu vijest: ako smo si sami krivi jer tražimo ljubav na krivim mjestima i od krivih ljudi, to znači da tako “opečeni” sljedeći put imamo mogućnost pametnijeg izbora… Milivojević je autor još jednog kapitalnog djela: “Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija”, predaje na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču, prvi je u Istočnoj Europi postao supervizor Međunarodnog udruženja za transakcijsku analizu. Živi i radi u Novom Sadu i Ljubljani i tvrdi da mu znanje pomaže i u njegovu intimnom životu…

Kakve su to ljubavne nevolje zbog kojih se ljudi odluče “leći na kauč”?

- Kao psihoterapeut vidim ljubav s tamne strane. Ljudi dolaze nakon ljubavnih brodoloma, kad ih, uz žalost što su ostali bez osobe koju vole, snađu i dodatne komplikacije, pa tuga postane depresija. No, u pravilu dolaze zbog svojih pogrešnih ljubavnih uvjerenja. Jedno od najčešćih pogrešnih uvjerenja, koje mi psihoterapeuti popravljamo, jest uvjerenje da “drugi neće biti sa mnom jer ja ništa ne vrijedim” i nisu žalosni samo zbog gubitka osoba, nego zato što je to novi dokaz da su promašen slučaj i da ih nikada nitko neće voljeti. Većina mojih klijenata su žene, jer muškarci još uvijek misle da nije muški tražiti pomoć.

Zašto su, generalno gledano, ljudi nesretni u ljubavi? Koja su to pogrešna uvjerenja koja ih dođu glave?

- Ima ih puno, ali generalno je da ljudi imaju nerealne zahtjeve zbog kojih su spremni ostaviti prvog/prvu, drugog/drugu, trećeg… I onda obično sredinom tridesetih godina počnu sumnjati je li s njima sve u redu. U terapiji obično dođemo do toga da imaju pogrešne predodžbe o ljubavi. Tome u velikoj mjeri pridonose mediji uzgajajući mit o romantičnoj ljubavi. Romantična ljubav je ona koja je dostojna romana. Romantična ljubav po mjeri Tristana i Izolde. U 19. stoljeću situacija je bila vrlo slična današnjoj: djevojke se nisu htjele udati za mladića kojeg su im izabrali roditelji, nego nekoga tko udovoljava njihovoj romanti­čnoj predodžbi o ljubavi. Međutim, ljudi zaboravljaju da je roman fikcija, da ljubavi iz romana nisu realne, nego fantazija.

Kako je išla vaša osobna evolucija koja vas je dovela do knjige ”Formule ljubavi”?

- Krajem osnovne škole imao sam nesretnu ljubav i nisam mogao spavati. Stalno sam se pitao zašto ne mogu spavati i što je to tako strašno. Jako me zainteresiralo kad se ta bol zbog neuzvraćene ljubavi ponovila u srednjoj. Već tada sam znao čime ću se baviti, čitao sam knjige da si olakšam muke, izrezivao citate. Evoluiram i dalje i imam dosta radikalne stavove. Smatram da je ljubav elementarno jednostavna, to je osjećaj pripadnosti zbog kojeg nam netko postane značajan drugi. Ljubav je higijenska potreba, ona nije izvor užitka, beskonačne sreće i ekstaze, nego jedna od stvari koja se podrazumijeva i koja nam pomaže da živimo život dalje. Meni najdraža definicija ljubavi jest da nije ljubav kad ljudi gledaju jedno u drugo, nego kad gledaju u istome pravcu.

Unatoč suvremenom veličanju individualnosti, razlozi razvoda braka u Hrvatskoj vrlo su prozaični i ozbiljni: alkoholizam, miješanje roditelja s kojima se često dijeli isti stambeni prostor... Neslaganje i različiti svjetonazori tretiraju se kao luksuz.

- Da, istina, na terapiju dolazi društvena elita. To su oni koji za početak mogu platiti terapiju koja nije jeftina, u Srbiji je sat rada 60, u Sloveniji 100 eura, i koji vjeruju da im znanje može pomoći. No, većina ljudi ipak živi ruralno. Miješanje i utjecaj roditelja povezan je sa životom u zoni užitka i tvrdoglavim odbijanjem da se odraste. Roditelji ne daju djeci da odrastu jer se boje da će tako izgubiti vrijednost i smisao svog života... To je često slučaj u onim na silu održavanim brakovima; kad žena, recimo, pristaje biti u groznom braku s muškarcem koji se lažno predstavio kao gentlemen, a ispao svinja, djeca odrastu i trebaju otići – žena se boji da odlazi njezin smisao života i da će ostati sama s groznim čovjekom. Roditelji žele uređivati život svojoj djeci. U partnerskim odnosima to se pojavljuje kao veliki problem, čak i među obrazovanima. Mi na terapiji učimo ljude da svatko treba urediti odnos sa svojim roditeljima. Ona sa svojima, on sa svojima. Jedna od tipičnih grešaka koje čine muškarci jest da žele biti i dobri muževi i dobri sinovi. Može, to je super, ali moguće samo dok nema konflikta. Kad počne konflikt, on mora izabrati. Normalan, koliko-toliko zreo muškarac, izabrat će ženu, ona mora biti važnija od mame jer se sa ženom podižu djeca i živi život. A ključan je pak trenutak u roditeljstvu - kad trebamo prihvatiti svoju manje važnu ulogu ne bismo li tako djetetu omogućili život odraslog čovjeka.

Mnogi tvrde da su u braku zbog djece.

- Razočaranje u ljubav obično završi tako da se žene okreću djeci. Kad žena nije s mužem uspjela napraviti kule i gradove, jer se pokazalo da je on primitivac koji je zanemaruje i samo misli na seks, ona se u svojoj duši razvela, a svoj unutarnji konflikt razriješila tako da se okrenula djeci. Ali to je mnogo češće sebičnost, a ne roditeljska odgovornost.

Zbog čega je brak danas u krizi?

- Razlika je u društvenoj funkciji braka. U zoni preživljavanja, koja je ovdje vladala do Drugog svjetskog rata, niti je ona mogla imati djecu bez njega niti on bez nje. Spolne uloge su bile jasno definirane, naučene u roditeljskim kućama. Problemi su nastali kad su se ljudi počeli pitati je li to dobar način življenja. Današnjim ljudima je strašno da u vezi ima ljubavi, ali nema zaljubljenosti. Zaboravljaju da veći dio planeta tako živi i dan danas - Azija, Afrika, Južna Amerika. I to su društva koja još uvijek proizvode djecu. Ovo je era u kojoj dominiraju osjećaji, pojedinac je postao sam sebi važan, no uzdrmao se smisao braka. Brak danas više nije ni potreba, ni do kraja života, nego je zasnovan na ljubavi, a ljubav nije ljubav nego zaljubljenost… Nogama smo u zoni preživljavanja, a glavom u zoni kvalitetnog života. No, u zoni kvalitetnog života ljude više ne zanima budućnost, imati djecu zahtijeva odricanje, a pošto ne žele odrasti nego žele uživati, stalno odgađaju trenutak roditeljstva. U Sloveniji je jako narastao broj ljudi koji su izabrali život bez djece jer su im ona preveliko opterećenje. To je taj “napredak”: moja baka bila je četrnaesto dijete u obitelji, moja mama ima samo mene jednoga, a ja imam jedno dijete u dva braka.

I vi ste kategorija – serijski monogaman?

- Pa ni terapeuti nisu pošteđeni problema. Mislim da mi znanje, ipak, olakšava život. Što je bolja mapa stvarnosti, to se ljudi bolje kreću kroz život. Kad sam bio mlad, bio sam pametan u nekim stvarima, a u nekima sam imao zablude koje nisam prepoznao kao takve, što je inače definicija zablude… To je tako. Život je proces.

Što je loše u tome – da želimo uživati?

- Istraživanja pokazuju da je užitak opasan. Mala djeca razmišljaju kao životinje - ono što je ugodno dobro je i korisno, a ono što je neugodno štetno je i opasno. Recimo, rad. Rad nije ugodan. Sva djeca vole igru, ali ne vole pospremati igračke, a pospremanje je prvi oblik rada. Socijalizacija je upravo to – učimo djecu da postoje neke neugodnosti koje su korisne i neke ugodnosti koje su štetne - da stalno jedu čokoladu... Kad su štakorima stavili elektrodu u centar za užitak, otkrilo se da najneugodnije osjećaje možemo izraziti na skali minus sto, a najugodniji ugodni osjećaj nije plus sto, nego plus 55. Limitirani smo u sposobnostima uživanja. A to nije slučajno: kad im postane previše ugodno, ljudi se fiksiraju za ono što im izaziva tu ugodu i više nema kretanja. To je dokazao eksperiment sa štakorima - ništa drugo im više nije bilo važno nego kako ponoviti taj isti užitak. Ta potraga za užitkom za mene je neka vrsta samouništenja kroz pedaliranje - traženje užitka u seksu, u zaljubljenosti.

Društvo je proizvelo novi oblik veza. Kako vi kao terapeut možete pomoći?

- Jedan od novih modela je serijska monogamija prema kojoj svaki pojedinac tijekom života prolazi kroz određene faze, a u svakoj fazi mu treba novi, drugačiji partner. Kad završi jednu svoju razvojnu fazu, otkači starog partnera i nađe drugog. I tako iz faze u fazu. To doduše, po meni, nije ljubav, nego prikrivena narcisoidnost. Ništa pametnije od braka nismo smislili, a brak je u velikoj krizi. Ja svoju ulogu vidim u demistifikaciji. Da ljudima kažem - hej, ljudi, našim nesvjesnim, kolektivnim vlada Hollywood. U želji da ostvarimo nešto ugodno, vrtimo nemoguće scenarije i završavamo u brodolomima koji neminovno vode u kolektivni brodolom. Zapad propada jer nema djece. Ljudi se u bogatom društvu bacaju u bjesomučnu potragu za užitkom, a uvijek nekako ispadne da nisu dobro opremljeni za taj podvig - kao netko tko je puno radio da bi se obogatio, a onda, kad mu je to uspjelo, počeo se drogirati i piti te načisto propao. Pokušavam ljude uvjeriti da imaju mogućnost i pravo izbora. Problem je u tome što ljudi nemaju izbora onda kad njima upravljaju nesvjesne predodžbe - idu određenim putem jer za drugi ne znaju. Ali, kad to osvijeste, onda mogu popravljati stvari.

TRAGIČNI KRAJ VEZE

ZAŠTO JE TOLIKO UBIJENIH ŽENA?

Posljednjih godina svjedoci smo da muškarci sve češće ubiju ženu kad ih ona odluči napustiti. U kulturološkom smislu stvara se dojam da današnji muškarci nisu spremni biti ostavljeni. Kako do toga dolazi - da ljudi odluče nekoga ubiti zato što ih više ne žele?

- To je na tragičan način radikalizirana teza da nema života bez ljubavi, demonstracija vladanja na primitivan i nasilan način. Recimo, ja nju volim i ona je meni sve, nema meni života bez nje.

Ali ispadne da njoj nema života. A njemu ima.

- Taj mehanizam ide otprilike ovako: ona je otišla i neće se vratiti, a vidi koliko je ja volim, nitko drugi je neće tako voljeti. Ako mi se ne vrati - ja ću umrijeti. Što ona radi? Ona me ubija time što se ne želi vratiti. Ona mi uništava život. I ako ona ima pravo to napraviti meni, imam pravo i ja njoj. Ako ne bude moja, neće biti ničija. Ako meni nema života, nema ni njoj. Ljudi ne ubijaju iz ljubavi nego iz mržnje. To je ambvivalentan odnos; s jedne strane postoji golema ljubav koja rađa golemu mržnju. Ženska mržnja je, doduše, drugačija, ali isto opasna. Žene nisu nasilne, one prakticiraju druge vrste osvete, najsklonije su financijskom uništenju partnera.

ŠTETNE PREDRASUDE

FILMOVI ISKRIVLJUJU POJMOVE O LJUBAVI

Na koji je način Hollywood kriv za loše veze?

- Moja mama je imala svoju mamu koja je bila nepismena seljanka, došla je u grad, ostala rano udovica s troje djece i teško živjela da bi ih podigla. To je bio uzor mojoj mami. Ali, za razliku od prethodnih generacija koje nisu znale da postoji išta drugo, moja mama odlazi u kino i ondje gleda ono što joj nudi Hollywood: glamur, sjaj, lijepe ljude, bogatstvo, nježne muškarce. I moj tata ide u kino i predstavlja se mojoj mami kao džentlmen, kao filmski lik, a problemi nastupaju kad počnu živjeti zajedno. Kad počinje život, a prestaje igra – razotkriju se sve tlapnje. Zahvaljujući holivudizaciji, ljudi su pobrkali ljubav i zaljubljenost. Kažu ljubav, a misle na intenzivnu zaljubljenost u kojoj trepere, imaju leptiriće u trbuhu i žele da to što dulje traje. A ljubav je veza u kojoj ima i užitka i neužitka. Kad odrastajući fantaziramo da ćemo jednog dana pronaći srodnu dušu, koja će nam ugađati do kraja života, to je negacija ljubavi, koja ljubav pretvara u svoju suprotnost – narcisoidnost. Narcisoidni vole druge tako dugo dok se ti drugi brinu za njihov užitak. Problem je što je taj ljubavni plan nemoguće ostvariti. Zaljubljenost kratko traje, a površnost seksa i orgazma ne može zamijeniti odnos ljubavi i bliskosti.

ZAŠTO SE SVAĐAMO?

KONFLIKT U VEZAMA JE NEIZBJEŽAN

Zbog čega se danas parovi najviše svađaju?

- Kad bi živjeli bez konflikta, to bi značilo da dvoje uvijek želi isto i ne samo to – da žele isto u istom trenutku i da to tako traje. Konflikt je nužan, sastavan dio života. To je klopka kroz koju svi prolazimo i koja je nužna za sazrijevanje: da shvatimo da odbacivanje naše želje nije odbacivanje nas kao osobe. Taj proces počinje u drugoj godini – tada djeca počinju prkositi, praviti scene, inatiti se. Mnogi ljudi ostanu na nivou dvogodišnjaka i zadržavaju tu predodžbu – ako me netko voli, onda će prihvatiti sve moje želje.

Zagovarate racionalnu tezu da ljudi trebaju voljeti samo one koji vole njih, ostali su izvor patnje i stradanja. Je li to sebično?

- Ljudi često traže ljubav ondje gdje je nema. A za tu igru treba netko tko sumnja u sebe i misli da ne vrijedi te se nada da će, natjera li neku distanciranu, nedostižnu osobu kod koje ima jako malo šanse, tako dokazati svoju vrijednost. S takvim stavom ne mogu ni uspjeti, a čak i onda kad uspiju – to im je smak svijeta, brzo se ohlade, jer misle da “ako želi biti sa mnom koji tako malo vrijedim, mora da ta osoba i nije baš neka”.