Reja: lud za balunom

Eduardo Reja, talijanski nogometni trener na privremenom radu u splitskom Hajduku, već se nekoliko dana odmara u svojoj kući u gradu Gorizia, na granici Italije i Slovenije, kamo je sa suprugom odjurio iz Splita dan poslije ipak uspješno završene sezone, čemu je presudila pobjeda u kupu nad Zagrebom i trenerom Igorom Štimcem. Intervju u nastavcima za Globus dovršen je nekidan u njegovu domu. Razgovarali smo o sjećanjima na djetinjstvo, mladosti i prijateljstvu s proslavljenim nogometnim maestrom Fabijem Capellom, s kojim je zajedno i krenuo u život u kopačkama, ali i u “papučama”… Naime, njihove su supruge također velike prijateljice.

- Bili su to nezaboravni dani mladenačkih nadanja, velikih ushićenja i odricanja, kad smo se iz sobe u sobu potucali s jeftinim kovčezima, jedva punoljetni, tražeći mjesto u prvoj momčadi iz Ferrare – prisjeća se Reja listajući obiteljski album.

I u svojim šezdesetima temperamentni ste kao da se još borite za mjesto u momčadi. Služite se talijanskim, slovenskim, a naučili ste i hrvatski, pa komunicirajući s novinarima, prevoditelju i tehničkom tajniku Hajduka, Kreši Mikulandri, gotovo da ne date doći do riječi.

- Lakše bi mi bilo i na presicama da se mogu upustiti u naizmjenični razgovor s novinarima, a ne da čekam da se pitanje prevede na hrvatski.

Osjećate li jezičnu barijeru i u vođenju Hajdukovih igrača?

- A nikako! Igraču ne treba puno riječi jer mu to izaziva kaos. Nogometaš i traži kratko i jasno, direktivu da zna što mu je činiti. Mora biti profesionalac i sve ostalo znati i sam. Prošao sam ja tu školu još u mladosti. Nema tu milosti. Moraš znati što hoćeš.

Moj otac je bio strašno protiv tog mog nogometa, a meni je nogomet, otkako znam za sebe, gotovo opsesija. I kad sam već u šesnaestoj htio otići u Ferraru, morao sam falsificirati očev potpis. On nije htio potpisati moj odlazak, a iz Ferrare su zbog moje maloljetnosti inzistirali na tome. Očevi planovi bili su drukčiji. Kako sam ja bio jedini sin, polagao je sve nade u mene, da mu pomognem u obrađivanju zemlje kao budući nasljednik velikog imanja, vinograda, i da se bavim vinima.

Roditelji su vam rođeni na tromeđi Italije, Austrije i bivše Jugoslavije.

- Moja je majka rođena u Italiji, ali je Slovenka, a otac je rođen u bivšoj Jugoslaviji, no već u 22. je prešao u Italiju, kupio zemlju i sagradio kuću, te se posvetio vinogradima. No, sjećam se dobro djetinjstva u Goriziji, majka i otac su kod kuće govorili slovenski, na jednom od narječja. Školovali su me u privatnim školama, završio sam industrijski dizajn. Ali već sam u šesnaestoj otišao u Ferraru.

U vama su vidjeli darovitog dečka i došli su po vas u Goriziju. Otac vam je dao godinu dana za provjeru u Ferrari, no više se nikad niste vratili vinogradima. Postali ste prvotimac već u 17. godini odigravši dvije utakmice za prvu momčad Spala iz Ferrare, klub koji je tada nastupao u prvoj ligi.

- Otac je tada već bio u godinama, bilo mu je 45 kad sam se rodio i malo-pomalo počeo je prodavati zemlju jer dalje nije mogao sam. Danas mi je ponekad žao što nisam nastavio visoko školovanje u industrijskom dizajnu, no nogomet je bio jači… Brzo sam napredovao, mnogo putovao, uz nogomet sam širio horizonte, a uvijek me sve zanimalo, različite kulture i krajevi. Tako i sve jadranske otoke odlično poznajem jer sam se zaljubio i u jedrenje.

Samo nekoliko dana prije angažmana u Hajduku sa suprugom ste dojedrili do Kornata i Murtera gdje ste proveli ljetni odmor.

- Hrvatska, Dalmacija, sve me to oduvijek zanimalo jer cijelu ovu regiju doživljavam kao vrlo blisku korijenima, a samo putovanje, kretanje, moja je prava opsesija. Nikad se nisam volio zadržavati na jednome mjestu. Gotovo sam cijelu karijeru proveo u raznim klubovima, po sezonu, dvije, osim u Napulju gdje sam se zadržao jer je stvorena atmosfera velikih planova i organizacije na dulje staze.

To se rijetko nađe. Obično marljivim radom u prvoj sezoni dostignemo vrhunce nakon kojih slijedi opuštanje, pad u motivaciji. Oduvijek mi je bio izazov uhvatiti se u koštac s problematičnim momčadima. Mijenjao sam klubove i zbog te svoje gladi za novim otkrićima oduvijek sam se jako zanimao, raspitivao i dolazio gledati ovdašnji nogomet, pa sam pratio i Hajduk, njegove velike okršaje s Partizanom, Crvenom zvezdom i Dinamom. Putovao sam na utakmice i u Sarajevo, Zagreb i drugdje, a dok sam radio u Pescari, često sam znao svratiti u Mostar i Split na atraktivnije utakmice.

Prati vas ista sudbina. Hajduk je vaš najveći klub jer je u Hrvatskoj ligi jedan od dva glavna kluba, ali dobili ste ga u njegovoj najvećoj krizi u povijesti.

- Nažalost, baš tako. Napulj je sigurno jedna od najimpozantnijih nogometnih sredina, malo gdje je nogomet na tako visokom i značajnom položaju. Ali u Italiji ima i puno jačih klubova. Pa ipak, mislim da nigdje nije tako teško raditi kao u Napulju. Svake sekunde ste pod totalnom opsadom javnosti, novinara, navijača, svega što se vrti oko nogometa. Nema predaha, od presinga se ne može disati. I što god učinite, uvijek ste pod lupom jako visokih kriterija i prohtjeva. No, i Split ima nešto slično tome, iako se pamte puno bolja vremena od ovoga. I zato bih volio otići odavde tako da ostavim pozitivan trag, a ne naprasno.

Znači, sve ponude poput one iz Lazija otpadaju do daljnjeg?

- U biti, nije bilo ni šanse da odem. Nekakve ponude su postojale, ali nisam namjeravao otići iz Hajduka tako rano. Nije bilo ni takvih razgovora s Hajdukovim vodstvom. Upravo obrnuto. Moj je plan zbilja vratiti Hajduk na uzlaznu putanju, u stare dane, da se dogodine, za proslavu stote obljetnice, borimo za titulu i da je, bude li sreće, i osvojimo. Premda, Dinamo je trenutačno jača momčad u svim aspektima, organizacijski, kadrovski, financijski, rezultatski, pa i svojim utjecajem u hrvatskoj nogometnoj sredini.

Tko zna što bi na vašem mjestu napravio Capello…

- Ha, ha… Capello i ja smo dvije potpuno različite nogometne filozofije. Nevjerojatno je kakvu on sposobnost ima za izbor igrača. Zato je od samog početka njegova karijera krenula drukčije od moje. Odmah je birao i odbacivao ponude manjih klubova, a ja sam se hvatao posla, nisam bježao od teških ponuda. Taj fenomenalan osjećaj za izbor pravog igrača Capello je razvio i u poslu birajući uvijek najbolje. Brzo je stigao u Berlusconijevu blizinu. A ovaj ga je stavio dvije godine za direktora ragbi ekipe Milana, pa zatim i za direktora hokejaške ekipe Milana. Slao ga je na bitna putovanja da bi ga školovao, po cijeloj Europi.

Dakle, Capello je malo i riskirao udaljivši se od nogometa?

- Vodio ga je ispravan smisao za selekciju. Berlusconi je bio vlasnik televizijskih kompanija. I sigurno se sjećate glasovite televizije Capo d’Istria. Berlusconi mu je dao da bude komentator i vodi tv-prijenose hokeja na ledu, ragbija… Dva ljeta je Capello radio na tom poslu. I tako počinje njegova trenerska karijera. Berlusconi ga je poslao i u Real Madrid i u Barcelonu da nauči kako se komentira utakmica. Dok sam ja jednu po jednu momčad vadio iz različitih kriza...

U stvari, vi ste stalno željeli biti liječnik nekoj bolesnoj ekipi… I tako ste došli u Hajduk. Pitanje horoskopa.

- Imate pravo. Ali i ja sam profitirao. Najbolje se uči kad uvijek s nekim krećete od samog dna. U Italiji je jako teško raditi, trenere se stalno mijenja, ali ima nekih koji imaju sreću i uprava ih forsira, štiti, vjeruje im na dulje staze. Takvo je stanje češće u moćnim klubovima. Iako, imate i vi velikog Tomislava Ivića koji se nije dugo zadržavao. Moje je mišljenje da ipak klub mora raditi na duže staze, a za to je glavni preduvjet da predsjednik, direktor i trener budu nekoliko sezona skupa. To je onda projekt.

Rekli ste da želite ostaviti traga? Koliko dugo?

- Moja je ideja ostati dvije godine.

Na debiju u Rijeci uplašio sam se da ćete i vi završiti u bolnici kao i vaš prethodnik Kalinić.

- Rekao sam Kerumu, Svaguši i Šurjaku na prvom susretu da ne mogu voditi momčad u Rijeci jer još nikoga ne poznam, ali oni su inzistirali na tome tako da sam zbilja bio užasnut otkrivši da mnogi igrači nemaju ni elementarnu spremnost, taktičku zrelost, kondiciju i ostalo. Ali daleko sam još od mirovine. Sve dok me igrači slušaju i dok me uopće čuju, znači da mi srce još dobro radi. I koliko god iskreno želim ostaviti nešto Hajduku – ne radi novca niti radi karijere, nego eto baš želim, volim Split, cijenim Hajduk – ipak ne mislim da je to moj kraj.

Idem dalje, sigurno će biti još puno posla. Mi sa sjevera Italije i s granice sa Slovenijom smo žilavi. Mnogo je trenera otamo: Capello, Maldini, Valchareggio, Rocco… A to ne može biti slučajnost. Kao što nije slučajnost da Hrvatska ima Ivića, Ćiru, a i cijela ova regija može se pohvaliti i Boškovom, Antićem, zatim Borom Milutinovićem koji je pravi trenerski vagabundo… Vidite da su pravi treneri izuzetne, otporne ličnosti.

CIMERI EDOARDO REJA I FABIO CAPELLO

Oženjeni dvjema prijateljicama

Edoardo Reja i Fabio Capello bili su početkom karijere cimeri kad bi se putovalo s prvim klubom, prvoligašem Spalom iz Ferrare: - Bili smo pravi prijatelji, stalno skupa... Meni je bila osamnaesta, a Capellu godinu manje. On je svoju suprugu upoznao na autobusnoj stanici, gdje su čekali autobuse kojima su išli svatko u svoju školu. Na kraju su se i oženili. A evo i ja, ha, ha… Jer Capellova Laura je bila velika prijateljica s mojom Livijom pa sam je upoznao družeći se s Capellom. On bi se sastajao s Laurom, a tu bi bila i Livia. Jednom sam banuo i ja. Oženili smo se 1969. u razmaku od sedam dana. Bio sam brži, ja 17., a Capello 24. lipnja. Prijatelji smo do danas. Ako se nas dvojica i ne čujemo, čuju se svakako naše žene - kaže Reja.

Ovog ljeta Capello i Reja boravili su zajedno sa suprugama u gradiću Grado, blizu Monfalconea. - Onamo smo znali doći na kupanje s Laurom i Livijom. Bacili bismo se svi četvero na taj vrući pijesak i zakopali se da nam se gotovo ništa ne vidi. Bilo je to zdravo za umorna nogometaška koljena i meniskuse. A Grado je njemu posebno blizak jer je Monfalcone njegov rodni kraj. Otac mu je ondje bio učitelj, a imao je mali brodić kojim bismo se, kao mladići, odvezli na ribarenje. Nalovili bismo skuša da smo ih mogli i prodavati – smije se Reja i nastavlja: – Capello je i danas pasionirani podvodni ribolovac, dok je meni uvijek bilo draže loviti na udicu. Dakle, ja sam uvijek bio za iznad površine, a on za ispod. Na terenu je bilo naoko obrnuto. Capello je igrao vezista s napadačkim aspiracijama, dok sam ja ipak bio više defanzivni igrač sredine terena. Isto tako, Capello nema pojma o jedrenju i vozi motorne brodove, dok ja uživam u svakoj nijansi navigacije s jedrilicom.

Klubovi za par sezona

Edoardo Reja rođen je u Lucinicu blizu Gorizije u Italiji, 10. listopada 1945. godine. Kao nogometaš igrao je za Spal iz Ferrare, zatim za Palermo i Alessandriju. Ukupno je igrao od 1963. do 1975. Trener je od 1979. Vodio je mnoge klubove, od poznatijih Varese, Pescaru, Veronu, Bolognu, Lecce, Bresciju, Torino, Vicenzu, Genou, Cagliari... Uglavnom po sezonu-dvije. Najdulje (2005. – 2009.) zadržao se u Napoliju i vratio ga u Prvu ligu (Serie A). Nastupao je s Napolijem u Intertotokupu i Kupu UEFA. Petogodišnje treniranje Napolija završeno je u ožujku 2009. Kada je smijenjen, nakon poraza od Lazija, naslijedio ga je Roberto Donadoni. U Hajduku je počeo raditi 18. kolovoza 2009. godine.

Još ne znam kad ću postati "Nono"

Reja je navikao na zdrav život i to doživljava kao svakodnevnu radost i obavezu. U splitskom hotelu Atrijum, u kojem boravi sa suprugom, svakodnevno posjećuje bazen, trenira plivajući, a kondiciju održava i biciklom, ne samo onom u trim-kabinetu, nego i biciklirajući u prirodi. Zimi nikad ne propušta skijanje, a ljeti more. Svojom jedrilicom plovi od sjevera Jadrana prema Dalmaciji. Jedno vrijeme se često relaksirao golfom:

- To je predivan sport jer te mentalno opušta kada se krećeš čistom prirodom. Uključuje dragocjene šetnje za koje suvremeni čovjek više nema vremena.

Reja ima kćer Elizabetu koja je i prije njega često dolazila u naše krajeve jer radi za europske institucije na planu europskih integracija:

- Previše putuje, Grčka, Crna Gora, Bosna i Hercegovina… Naravno, još se nije udala. A već joj je 36 godina. Njoj je dobro, a ja… Tko zna kad ću postat ”nono”. Capello ima dva sina, jednome je dao ime po meni, Edoardo, radi prijateljstva, a drugi se zove Pier Filippo.

Nema ručka bez vina

- Veliki sam ljubitelj probranih vina, nema ručka bez dvije čaše kvalitetnog vina. Uostalom, to su mi roditeljski korijeni. Rođen sam na brežuljcima poznate malvazije koja je stvorena upravo u mom kraju, zatim popularna rebula, bijelo vino, pa razne sorte tokaja i pinota. Što smo stariji, to više tražimo moćna vina. Ne puno; malo, ali dobro, razumije se – barrique. Oduševljen sam i vašim vinima, osobito hvarskima. Njih sam dosta kušao.