Iz kršćanske sam obitelji, odgajana u vjeri i, otkad znam za sebe, idem nedjeljom u crkvu. Nikad nisam posumnjala u postojanje Boga, možda najviše zbog toga što mi je godinama bio jedini prijatelj s kojim sam uvijek mogla razgovarati i sve mu povjeriti. On mi je pomagao u mnogim teškim razdobljima i zato sam na neki način uvijek bila svjesna njegova prisustva. No nikada nisam ni pomislila da ću jednog dana biti župnica. Iskreno, nikada se ne bih odlučila na taj način služiti Bogu da me on nije pozvao za tu službu, započinje svoju priču 31-godišnja Andrea Langh, svećenica Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. Dok većina mladih ljudi njezine genaracije smisao života vidi u hedonizmu i materijalnim stvarima, ona služi Bogu kao i njezini muški kolege, duhovnici drugih vjerskih zajednica u Hrvatskoj s kojima smo razgovarali – katoličke, pravoslavne, islamske i Jehovinih svjedoka. Što ih je potaklo da život posvete vjeri?
Od svoje dvadesete godine Andrea Langh služila je u Vinkovcima kao pomoćna župnica, u 25. godini postaje svećenica da bi u 27. godini postala župnica. Crkvena općina Vinkovci u kojoj služi ima oko 25 vjernika što, kaže ona, možda brojčano nije mnogo, ali se zato svi dobro poznaju i osjećaju kao dio obitelji. Diplomirala je na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Za vrijeme studiranja služila je kao pomoćna župnica, a potom je otišla na godinu i pol u Englesku, u Cambridge, kako bi na Westminster Collegeu završila magisterij iz pastoralne teologije.
“Bilo bi lakše objasniti da sam vidjela gorući grm ili čula Božji glas, nešto konkretno, ali sam moj poziv je bio osjećaj – trenutak kad mi je Bog na srce stavio upravo tu službu. Tada sam imala 16 godina. Kako mi je taj poziv promijenio život? Možda ponajviše tako što sam se morala naviknuti da će me ljudi gledati drukčije, očekivati od mene više, tražiti savjete i podršku, bez obzira na to što sam mlada”, govori župnica. “Trudim se dati ljudima do znanja da sam tu za njih, da ih volim i ne osuđujem. Nitko od nas nije savršen, svi imamo svoje mane i bilo bi licemjerno osuđivati druge samo zato što je njihov grijeh drukčiji od moga. Svi se trudimo ići pravim putem, ali isto tako moramo biti svjesni da ćemo svi kad-tad pasti. Tako da, tko god padne, treba mu pružiti ruku i pomoći mu jer što god učinimo i onom najmanjemu među nama, Kristu smo učinili”, tvrdi mlada svećenica. Otkriva kako je specifičnost njezina poziva da nema radno vrijeme. Uvijek mora biti dostupna župljanima. Dane većinom provodi u molitvi i čitanju, u pripremama za bogoštovlje i u druženju s bližnjima. U slobodno vrijeme voli biti s prijateljima ili šetati sa svojim psom. Ističe kako bi, da nije župnica, najvjerojatnije studirala engleski i njemački jezik i predavala u školi. A možda bi, dodaje, i postala veterinarka jer jako voli životinje. Privlačan joj je i rad u jaslicama ili kao primalja u rodilištu jer ne postoji bolji osjećaj od onoga kad se u naručju drži mala beba. Vlastitu djecu Andrea Langh još nema, no ima spreman odgovor na pitanje bi li se htjeli udati i zasnovati obitelj. “Naravno da bih se voljela udati i zasnovati obitelj, ali nisam još naišla na onog pravog. No vjerujem da će me Bog i time blagosloviti kad dođe pravo vrijeme”, zaključuje.
“Sretan sam. Posvetio sam se služenju Bogu da mogu vršiti njegovu, a ne svoju volju.
Čak i onda kad ni sam ne razumijem zašto je nešto tako kako je, znam da je to Božja, a ne moja volja”, kaže Marko Torbar (26) iz Krašića, svećenik Zagrebačke nadbiskupije koji je u Župi svetog Nikole Tavelića u Kustošiji u službi župnog vikara, odnosno kapelana. Ovaj 26-godišnjak jedan je od najmlađih zagrebačkih svećenika, zaređen 20. lipnja ove godine nakon što je završio Teološko-filozofski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Iako mu je poziv koji je osjetio da služi Bogu i danas ostao veliki misterij, na njegovu je duhovnost zasigurno utjecalo odrastanje u Dolini kardinala, u mjestu u kojem se rodio i uzničke dane proživio uskoro sveti Alojzije Stepinac. Markov pradjed Šandor Torbar osobno je poznavao kardinala Stepinca. Markova djeda Alfonsa je Stepinac vjenčao, a oca Josipa blagoslovio dok je bio dijete. Markov stric Ivan je svećenik, teta po majci Nevenka Koščak je časna sestra franjevka. Od bake brat Đuro Vuradin je fratar u Puli.
“Kad sam bio dječak, stariji su me znali pitati hoću li biti svećenik, ali nisam potvrdno odgovarao. Uvijek me privlačio rad u prirodi, na zemlji i da nisam svećenik vjerojatno bih se bavio ekološkom poljoprivredom ili hortikulturom. Kad sam trebao upisati srednju školu, jedne večeri sam odlučio da želim ići u sjemenište. Jednostavno sam otišao. Dolaskom u sjemenište sam se prepustio i sve se počelo slagati. Tek sada vidim ostvarenje tih riječi – ako te Bog na nešto pozvao, on će te i voditi”, govori Torbar. Nakon mature razmišljao je da postane fotograf, kamerman, režiser ili novinar. Ali opet se, tvrdi, prepustio Bogu i upisao teologiju. “Pitao sam se kakav ću ja biti svećenik jednoga dana i jesam li zasta spreman odgovoriti na sve izazove tog poslanja. Svećeništvo nije posao, nego služenje Bogu koje traje 24 sata na dan. Na kraju petogodišnjeg studija uzeo sam slobodnu godinu u kojoj sam opet jako preispitivao svoju odluku. Naravno da sam razmišljao i o tome da ću se, ako život posvetim služenju Bogu, morati odreći mogućnosti da zasnujem vlastitu obitelj. Shvatio sam da mogu više dati kao svećenik”, ističe Torbar.
Dan mu je pun obaveza. Posebno voli raditi s mladima kojima najradije priča o izazovima. “Mnogo razgovaramo, ali se i zajedno molimo i sudjelujemo u raznim vjerničkim aktivnostima, djelujemo u zajednici, recimo pomažemo u pučkim kuhinjama. Društvo je sve liberalnije, informacije su sve dostupnije, ali to ne znači da mladi ne traže istinu, pravi put, pravu ljubav... U traženju tih ideala crkva im može pomoći i zato dolaze”, kaže mladi svećenik. S mladima u župi voli zaigrati nogomet ili stolni tenis. Redovito posjećuje svoje u Krašiću, nalazi se s prijateljima koje ne gleda po tome idu li u crkvu i kakvi su vjernici, nego u njima želi vidjeti dobre ljude, odnosno kaže da ih gleda Kristovim očima jer Isus je bez razlike pristupao svima. “Svećenik čovjeka prati od rođenja do smrti. Dogodi se da se u istom danu radujem s mladencima koje sam vjenčao i tugujem s obitelji na sprovodu. Raduje me kad ljudi nakon ispovijedi prodišu, ostave iza sebe terete koji neki vuku godinama”, govori Torbar.
Jedan od mlađih imama u u Medžlisu Islamske zajednice Zagreba Haris ef. Opardija ima 37 godina, a od svoje dvadeset i treće bavi se dušobrižničkim poslom. Omiljen je među djecom i mladima kojima drži vjeronauk u 9 osnovnih škola.
“Rad s djecom i mladima najviše me ispunjava od svega što radim zato što na kraju svakog procesa volim vidjeti rezultat. Sretan sam kad vidim svoje učenike koji su došli sramežljivi i uplakani, a danas su formirane ličnosti, studenti na dobrim fakultetima, intelektualci, radnici, pošteni ljudi...” govori Haris ef. Opardija. Mladi imam ima stan u sklopu objekta zagrebačke džamije u kojem živi sa suprugom Elmom, profesoricom engleskog jezika u Islamskoj gimnaziji “Dr. Ahmed Smajlović” u Zagrebu. Imaju troje djece, djevojčicu Iman (10) i dječake Muhameda (4) i Bilala (11 mjeseci).
Opardija se rodio u Jajcu u Bosni i Hercegovine, a do 1991. živio je u Donjem Vakufu. Kao izbjeglica dolazi u Split gdje završava osnovnu školi nakon koje u Zagrebu pohađa medresu, srednju teološku školu, i potom u Bihaću upisuje Islamski pedagoški fakultet. Još za vrijeme studija počinje raditi u zagrebačkom Medžlisu. Subotom obavlja vjerske obrede – molitve, a drugim danima drži vjeronauk. Petkom kao dušobrižnik posjećuje kaznionicu u Lepoglavi. Autor je udžbenika iz islamskog vjeronauka za prvi i drugi razred osnovne škole.
“Duhovnost svakog pojedinca potječe iz obitelji. Moja majka Fata stalno je upozoravala da treba poštovati Boga i druge ljude. Iz poštovanja prema njoj odlučio sam se i školovati u vjerskom duhu, a već u medresi su na mene jako utjecali profesori koji nisu dijelili svjetovni od duhovnog svijeta, nego su stalno govorili da je islam vjera uske povezanosti jednoga i drugoga. Tako i danas živim svoj život. Slobodan sam. Uživam u svim uobičajenim društvenim i životnim događajima - sportu, kulturi, druženju... Idem i na skijanje i na ljetovanje. Imam mnogo prijatelja katolika i pravoslavaca. Bogatstvo je kad se razmjenjuje bajramske i božićne čestitke. Ali kada čovjek dođe u situaciju da vidi sveta mjesta, gdje je živio i radio prorok Muhamed koji je uzor svakom muslimanu, jednostavno se mijenja taj pojam duhovnosti”, govori Opardija.
“Kad život gradiš tako da ljudima pristupaš prijateljski, uspjeh je veći u svemu, a čovjek je zadovoljniji. Ono što ja živim, i kao čovjek i kao imam, to prenosim na svoje učenike. Božji poslanik Muhamed A.S. bio je odabran od Boga kao njegov poslanik, ali se bavio i trgovinom, bio je i državnik i obiteljski čovjek. I uza sve te komponente života je ostao duhovni čovjek, što i meni kao imamu sugerira da je takav put najispravniji. Duhovnost je energija. Nekada mi bude neugodno kad mi ljudi s kojima sam imao prilike razgovarati o nekim njihovim životnim teškim trenucima nakon nekog vremena dođu i zahvaljuju da sam im pomogao. Smatram da sam činio samo ono što bi trebao svaki dobar čovjek. I ja se znam ponekad naljutiti, biti nervozan, imam i svoje uspone I padove, ali mi vjera daje mogućnost da lakše podnesem sva stanja”, ističe Opardija.
“Ako se vratim u dječje snove, htio sam biti vozač, frizer, doktor... Kada sam trebao izabrati, majka me usmjerila u duhovnički posao i zbog toga sam joj neizmjerno zahvalan. Ona mi je obilježila cijelo djetinjstvo i mladost jer sam imao 12 godina kad mi je umro otac. U svakodnevnom životu, bez obzira što čovjek radi, vjera mu samo može biti od pomoći”, govori Haris ef. Opardija koji svaki tjedan rekreativno igra nogomet za veterane nogometnog kluba Nur. Voli i zaigrati biljar, stolni tenis... A posebno voli igru sa svojom djecom i drugom kojoj drži vjeronauk. “Ja sam glavni klaun. Pjevamo, glumimo, idemo na izlete, puno se smijemo... I moja supruga, baš kao i ja, živi svoj vjernički život. Tako odgajamo svoju djecu, ukazujući na dobre i pozitivne strane vjere i probleme u društvenoj zajednici”, zaključuje imam.
Prije nego što je u Beogradu upisao Teološki fakultet, Bogoljub Ostojić, svećenik u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu, godinu je dana radio u tvornici na održavanju industrijske elektronike. To mu je bila i struka jer je završio srednju elektrotehničku školu. “Moj otac Milorad također je bio svećenik, ali to nije bilo od presudne važnosti da se i ja odlučim za taj poziv. U to sam vrijeme bio fasciniran računalima i upisao sam elektrotehničku školu. Ubrzo sam shvatio da me to uopće ne zanima, a danas sam skoro analfabet za kompjutere. Žena mi je zabranila da sjedam za računalo jer se odmah nešto pokvari”, smije se Bogoljub Ostojić, rođen prije 45 godina u Foči.
Veći dio svoje svećeničke službe proveo je u Novom Sadu da bi se u srpnju ove godine doselio u Zagreb. Prije zaređenja se oženio pa sa suprugom Anastasijom ima devetogodišnju kćer Anđeliju. “Kao i svaki mladi čovjek prošao sam kroz razne faze odrastanja, od potpune negacije svega religioznoga do osobnog preobraćenja u 20. godini života. Prst božji te u jednom trenutku dotakne i u sebi osjetiš poziv. Hoćeš li se odazvati, ovisi o tebi. Opredijelio sam se da budem kršćanin. Prvo sam pošao u crkvu da postanem aktivan član crkvene zajednice i uskoro upisao teološki fakultet”, prisjeća se.
“Mladi ljudi su danas, kao i uvijek, negdje u dubini svoje duše bogotražitelji. Bježanje u razne sfere, poput recimo narkomanije, također je jedna vrsta bogotražiteljstva, ali nakaradnog. Mladi otvoreni prema svemu što nadahnjuje život i daje mu novi i drugačiji smisao. Nisu zadovoljni onime što vide oko sebe, a to je osnovna pretpostavka za religioznost čovjeka. A samo je pitanje gdje je pronaći. Ja sam je pronašao u crkvi, u zajednici s Kristom koji mi je ispunio i neprekidno ispunjava sve prazne duhovne prostore koje sam imao. Svojim načinom života, svjedočim vjeru više nego pričom”, ističe Ostojić. U Novom Sadu je cijeli dan u svim situacijama nosio svećeničku odoru.
U Zagrebu je običaj da svećenici mantiju nose samo u službenim prilikama dok inače nose civilnu odjeću. I otac Bogoljub je prihvatio ta pravila pa prvi put nakon dosta vremena mora razmišljati što će odjenuti kad ide u šetnju ili u kino s kćeri.
Iz svoga stana na Trsju svakog jutra odlazi na Cvjetni trg gdje u 8.30 sati ima jutarnje bogosluženje nakon čega se redaju razne druge obaveze. Većinu slobodnog vremena provodi s kćeri. Supruga mu je diplomirana etnologinja koja se bavi pjevanjem tradicionalnih narodnih pjesama. Članica je grupe Belo platno iz Beograda koja je u srpnju održala i koncert u Zagrebu. Njemu je najdraža glazba jazz, a kao srednjoškolac je slušao Azru.
“Monasi su pravoslavni kršćani koji žive u manastirima u celibatu. Paralelno s njima postoje oženjeni svećenici, kojima i ja pripadam, a koji svoju službu obavljaju većinom kao župnici. Nezamislivo je da supruga pravoslavnog svećenika nije vjernica i normalno je da je obiteljski život natopljen kršćanskim duhom. Svećenik sam i kod kuće u pidžami jednako kao i u svećeničkoj odori. Ne pravim razliku između crkvene zajednice i svoje obitelji. Crkvena zajednica je moja šira obitelj”, kaže svećenik.
Petar Potočnjak život je posvetio Jehovinim svjedocima, vjerskoj zajednici u kojoj, objašnjava, duhovnici nemaju posebne titule, pa on sebe najčešće naziva volonterom ili članom reda posebnih punovremenih slugu Jehovinih svjedoka.
Ovaj 27-godišnji Zagrepčanin dvije je godine studirao engleski i češki na Filozofskom fakultetu, ali je 2009. prekinuo studij jer je dobio poziv da radi u Glavnom uredu Jehovinih svjedoka. Posao s osmosatnim radnim vremenom i specifičnim načinom života nije mogao uskladiti s fakultetskim obvezama. Glavnina posla mu se svodi na prevođenje s engleskog na hrvatski jezik, a već šest godina i živi u kući na zagrebačkom Jankomiru koju članovi zajednice zovu betel, gdje je podružnica Jehovinih svjedoka i glavni ured za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
“Nekih stvari sam se odrekao da bih živio ovdje. Mogu odavde otići kada hoću, ali sam se na ovakav život odlučio nakon dosta razmišljanja. Odrekao sam se karijere i mogućnosti da zarađujem jer ovdje nitko ne prima plaću. Osigurani su nam smještaj, prehrana i zdravstvena skrb, a dobivamo tek toliko novca da pokrijemo najosnovnije potrebe tako da većinu nas financijski pomažu naše obitelj. Meni nešto novaca daju roditelji. I oni su oboje Jehovini svjedoci”, objašnjava Petar koji se vjerskoj zajednici priključio preko majke Eleonore, arhitektice koja ima svoj ured, a koja je u Jehovinim svjedocima od njegove osme godine.
“Kao mali sam proučavao Bibliju, ali sam tek u dobi od 20 godina odlučio postati Jehovin svjedok. Kroz sve te godine sam upoznao Boga, sprijateljio se s njim, upoznao ga kao osobu, vidio da je on naš nebeski otac kojem je stalo do nas, koji nam želi dobro i htio sam mu nekako vratiti za sve ono što mi je pružio. S 20 godina sam se krstio. U ranoj mladosti sam zanemarivao Boga. Jako sam volio glazbu i video igre. No proučavanje Biblije čovjeku omogućava da sazna sve istine o Bogu. Nakon šest godina života u betelu nisam ni u jednom trenutku požalio jer sam od Boga dobio puno više blagoslova nego što sam se žrtvovao. Radim ono što volim, radim za Boga koji mi je najvažniji u životu i okružen sam ljudima kojima je također stalo da služe Bogu”, govori Petar koji sobu u kući dijeli sa cimerom. Svako jutro u sedam se svi članovi betelske obitelji okupe u blagovaonici i dan započinju 15-minutnom raspravom o nekoj temi iz Biblije nakon čega doručkuju. U 8 sati započinje radni dan koji taje do 17 sati, s time da je između 12 i 13 pauza za ručak. Ni nakon 17 sati Petar ne odmara. Dvaput tjedno su, otkriva, vjerski sastanci, susreti s vjernicima na kojima i on ponekad drži biblijska predavanja. Vikendom Petar propovijeda, ide od kuće do kuće, zvoni ljudima na vrata i govorio im o Bogu, ili stoji na ulici s časopisom Kula stražara i prolaznicima nudi tu publikaciju svoje zajednice.
“Ima ljudi koji, kada im pokucam na vrata, prilično grubo reagiraju i budu bezobrazni. To se ne događa često, a i trudim ih se razumijeti. I mi nekada znamo doći u krivi trenutak. No više je onih koji lijepo reagiraju. Volim taj propovjednički posao jer želim ljudima pomoći da dođu u odnos s Bogom kakav ja imam i da budu sretni kao što sam ja sretan”, kaže Petar. Iz njegovog iskustva mladi su ljudi otvoreniji za nove ideje i ne bi rekao da nisu duhovni. Većina njih se traži i zato je s njima lako razgovarati o Bogu, lakše nego sa starijim ljudima koji su se, smatra, uljuljali u svoju kolotečinu. U slobodno vrijeme Petar Potočnjak voli voziti bicikl, fotografirati, svirati bubnjeve, klavir i bas gitaru. “Odem u posjet roditeljima, a nađem se i s prijateljima koji su uglavnom moji suvjernici. Odemo u kino i u grad na piće... Normalno izlazimo i družimo se, ali ne divljamo”, otkriva Petar i objašnjava kako Jehovini svjedoci mogu slobodno stupiti u brak. Mogu se i razvesti ako za to postoji opravdani razlog, odnosno biblijski temelj, recimo preljub. Vjera, kaže, dopušta sklapanje ljubavnih veza, ali ne i zajednički život prije braka. Petar za sada o braku ne razmišlja. No ako se ikada bude zaljubio i poželio oženiti, bilo bi mu važno da je i njegova partnerica Jehovin svjedok. Kaže kako osim samaca i samica u kući u Jankomiru živi i oko 25 bračnih parova.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
