Relikvije i tajne iz sefa Krležina najboljeg prijatelja

Očev sam privatni i profesionalni život, zbog njegove optimistične naravi, doživljavala lagodnim, iako sam s njim na mnogim projektima i sama radila.

Tek sad, sređujući njegovu arhivu i prepisku, dobivam uvid u to koliki je bio njegov trud i ustrajnost i na koje je sve teškoće i otpore nailazio, prije svega u radu na Krležinim djelima. Možda su zato to bila i ostala jedina dosad objavljena Krležina sabrana djela. Čengić je to uspio snažnim marketingom, predanošću, a bio je i visoko organizirana osoba. Ništa mu, ni za koga, nije bilo teško, a pogotovu kada je gajio ljubav za nešto, kao što je to bilo prema Krležinu djelu.

Tako se prisjeća Silvana Čengić Voljevica svoga oca Enesa Čengića, posljednjeg Krležina pravog prijatelja, autora višetomnih sjećanja “S Krležom iz dana u dan” – i jednog od pravnih nasljednika velikoga pisca.

“Samo je posao na Krležinim sabranim djelima trajao oko petnaest godina”, dodaje Silvana Čengić Voljevica, “i objavljeno je deset kola po pet knjiga, ukupno, njih pedeset. S ponovljenim i posebnim izdanjima prodano je milijun i više knjiga.”

Silvana Čengić Voljevica samo za Globus odlučila je otvoriti bogati arhiv svoga oca, a i sama je jedan od neposrednih svjedoka cijele epohe i ljudi koji su bili krucijalni dio hrvatske kulturne scene. Okružena je knjigama, slikama, skulpturama, pismima, koji govore o živoj aktivnosti njezina oca, jer u njihovu su kuću zalazili ljudi s kojima je Čengić surađivao i s kojima je prijateljevao, od Miroslava Krleže do Branka Ćopića, Gustava Krkleca, slikara Mirka Račkog... Silvana Čengić Voljevica, osim rada na Krležinim sabranim djelima, bavila se i bavi se prevođenjem, u početku filmova za Televiziju Zagreb, poslije za Hrvatsku televiziju. Vodila je Odnose s javnošću u Uredu predsjednika Hrvatske gospodarske komore, bila urednica u zagrebačkoj Stvarnosti, a u slobodno je vrijeme za izdavačke kuće Globus, Svjetlost i Mladost priredila osam očevih knjiga i zbirku Krležinih pisama. Članica je Senata Bošnjačkog instituta.

Po majci, Silvana je iz pravničko-liječničke obitelji Šarac, pa ju je mama još kao maturanticu autom mitila ne bi li upisala medicinu, no ona se ipak odlučila za komparativnu književnost i engleski. Pokojni karikaturist Ico Voljevica bio joj je svekar. Pamti ga kao duhovita i dobra čovjeka čudesne vizualne memorije. Znao ih je zabavljati prepričavanjem filmova koje je gledao, doslovce iz kadra u kadar.

Kaže da i ona voli Krležu kao pisca, ali ne na takav način kao njezin otac. Priznaje da se kao tinejdžerica željela udaljiti od očeva svijeta, premda joj je, kaže, kasnije nedostajao taj duh i okruženje zanimljivih ljudi raznolikih profesija, pogotovo nakon što joj je otac umro 1994. godine.

Njezino aktivno sudjelovanje u očevu radu počinje osamdesetih, kada priređuje njegove rukopise za tisak, tek, zapravo, nakon Krležine smrti.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA