Robert Perišić: Kako je Sergej Bubka rušio rekorde i pritom zabušavao

Sjećate se kad je Sergej Bubka devedestih stalno obarao svjetski rekord u skoku s motkom? Išao je s turnira na turnir i postavljao novi rekord, tako da nam je sve to postalo pomalo i dosadno. Sportski komentatori su gotovo preko volje izvještavali “o novom veličanstvenom rekordu Sergeja Bubke”.

To, s jedne strane, dokazuje da rutina ubija i najuzbudljivije stvari, što je i inače razlog nezadovoljstva ljudi i dubinski psihološki uzrok “vječnog izmicanja sreće”. Naročito je suvremeni čovjek navikao na razne sretne okolnosti – dok bi se naši preci neumjereno veselili i svjetlu obične žarulje, dotle mi i satelitske spektakle na televiziji gledamo bez veselja.

Ipak, u Bubkinu slučaju bilo je čak i nečega što nas je nerviralo, jer smo znali da za svako rušenje svjetskog rekorda dobiva nagradu u gotovini, te da zato od mitinga do mitinga podiže ljestvicu centimetar po centimetar, a da može skočiti i više. Lako je moguće da nikad nismo ni vidjeli Bubkin najbolji skok: može se pretpostaviti da ga je jednom kad je bio u najboljoj formi odradio na treningu, a zatim na natjecanju nije htio ići do kraja, da si odjednom ne “ispuca” buduća pomicanja po centimetar.

To je ono što nas je nerviralo – novčana nagrada za svjetski rekord koja je trebala biti motiv za najbolje rezultate, pretvorila se u nešto drugo: motiv za otezanje, čak po cijenu rezultata. To je, u stvari, ono što nas i inače nervira u svakodnevici, u poslu, u državi – kad vidimo kako pravila ne funkcioniraju onako kako su zamišljena, i da tehnički nitko nije kriv.

Moglo bi se reći da je Bubka pokazao smiješnu stranu sporta, te da se ponašao kao polumotivirani radnik u firmi. Mogao je on sav posao srediti odmah, ali je svjetski rekorder pronašao zaobilazni način, s kojim je izvlačio više love, te je otaljavao i, što se lijepo kaže, zabušavao s motkom (mora da su za glagol “zabušavati” zaslužni neki koji su, onako preko volje, nešto bušili, ili s vilama zabušavali).

Kad se, dakle, čak i transparentno rušenje svjetskog rekorda moglo pretvoriti u svojevrsno “zabušavanje”, zbog izvlačenja višekratne financij­ske nagrade, kako onda tek pronaći kva­litetna pravila nagrađivanja, recimo, za menadžere u vrhovima tvrtki – svi ti bonusi i opcijske dionice, zamišljeni kao nagrada za uspjeh, lako se pretvore u perverziju pa i upropaštene tvrtke koje država spašava (nedavno su se i Amerikanci s tim suočili, nije to stvar našeg “mentaliteta”) obilno nagrađuju svoje menadžere, tako da poreznom obvezniku na kraju samo fali motka kojom bi ih zviznuo.

Zato ozbiljni ljudi razmišljaju o tome kako postaviti “prava” pravila igre: to je ugrubo ono čime se bavi Tim Harford, inače ekonomist i kolumnist “Financial Timesa”, koji u knjizi “Logika života” na mnoštvu životnih primjera razmatra teoriju racionalnog izbora, tj. ponašanje ljudi u nekom sustavu. Prije nego se postavi neka “igra” - od sportskih do poslovnih pravila, pa i zakona - treba predvidjeti što će se ljudima nametnuti kao racionalan (“ekonomičan”) izbor.

Stvar s Bubkom jest u tome što mu je racionalan izbor nalagao da ne skače koliko može – bio bi “lud” ili pretjerano romantičan kad bi radio drukčije – a to je onaj tko je postavljao pravila nagrađivanja morao predvidjeti i izbjeći. Teorija igre, dakle, mora uključiti situacijsku psihologiju pa zato, kako piše Harford, “novi ekonomisti bolje poznaju skener mozga nego najnovije statistike o inflaciji”.

Nije stoga čudno što se Harfordova “ekonomija svega” bavi čak i blefiranjem u pokeru, a zanimljivo je da je “teorija pokera” igrala i važnu ulogu u situaciji hladnoratovske nuklearne prijetnje gdje je, srećom, prevladao stav nobelovca Thomasa Schellinga, koji je savjetovao Kennedyja, te zagovarao i etablirao pravilo da se “nikad ne odigra najjača karta” (nuklearni tabu).

Racionalni izbor nije uvijek predvidljiva stvar – ima društvenih situacija u kojima se, piše Harford, racionalno baviti kriminalom. To je onda problem o kojem ponešto znamo iz gradiva tranzicije, s tim da Harford – barem teorijski – zna više.