Robert Perišić: Košmarni pogled na Split izbjeglice iz Velog mista

Enzo Bettiza – rođen 1927. u Splitu – nakon romana “Egzil”, ponovno se u “Izgubljenoj knjizi” (Il libro perduto, 2005) vraća u rodni grad “gdje je poruga i smijeh građanski kult”, kako kaže njegov junak Marco Razmilo, dijete fetivih talijanskih koljenovića i vlasnika cementare koji su nakon Drugog svjetskog rata “isparili” iz tog grada, što se poklapa s biografijom samog Bettize koji je kasnije u Italiji postao cijenjen novinar, dopisnik La Stampe iz Beča i Moskve, pokretač Il Giornalea, i uvažen pisac. Njegov junak Marco Razmilo postao je, pak, u egzilu uvažen slikar, tako da se ne može reći da je roman autobiografski – riječ je o fikciji, no nema dvojbe da je u nju upisano puno osobnog iskustva.

Roman se u svoje prve dvije trećine događa u doba Drugog svjetskog rata – od pada Italije do slavljeničkog dolaska partizana na kraju rata kad se, piše Bettiza, svake večeri na Pjaci satima plesalo kolo, “taj stari slavenski ples”, što je Marco Razmilo “promatrao poput mjesečara, hodajući nesigurnim korakom”, tako da bi se ovaj promatrač teško mogao uključiti u aktualne polemike o Splitu – da li je taj grad propao, kad i zašto – jer je uvijek pitanje tko gleda: za neke je davno sve propalo, bit će da se to događa ciklički... Zadnja trećina romana, koja se događa 1973., kad već uspješni slikar Razmilo odluči ponovno posjetiti rodni grad, samo podcrtava taj osjećaj propasti koji, naravno, nije tek “sociološki” pogled nego je neminovno vezan uz osjećaje jednog fetivog izbjeglice koji se na ulicama svog djetinjstva osjeća strano, pomalo kao u noćnoj mori, naročito nakon što zapne u nekakvu kafkijansku proceduru s putovnicom i ne puštaju ga natrag, te se mota po gradu kao sjena prošlosti, saznavajući usput za ponižavajuće sudbine ljudi koji su mu nekad nešto značili – riječ je o nadobudnim prijateljima iz prvog dijela romana... U tim momentima Marco Razmilo krene razmišljati o splitskim redikulima koje pamti iz djetinjstva (Đovanina Kokola, Šjora Vice Tikitak, Toma Bačir), “nesretnicima koji su služili za uveseljavanje i zabavu, osuđeni na javnu porugu”, a pritom su, paradoksalno, “bili nedodirljivi”, no ta prisjećanja nisu izložena u simpatično-anegdotalnom duhu kako se inače prepričavaju po Splitu i literaturi, nego u dubinskoj panici glavnog junaka da će postati jedan od njih, smiješni izopćenik, objekt gradskih rituala, i naravno – neki se prema njemu već tako ponašaju, od gospodina do sjene kratak je put... Dobro, Bettiza junaka kasnije ipak izvuče, ali zanimljiva je ta mora njegova lika – ipak je to nešto što u hrvatskoj književnosti ne čitamo – kao što je zanimljiv cijeli njegov diskurs, on je Splićanin i svašta pamti, ali drukčije: ono što bi u Velom Mistu bila fora, kod njega zna ispasti mora.

Roman je to zapletenih osjećaja jednog esula koji nije zagrižen, niti politički fokusiran – riječ je o traumatičnoj otuđenosti od nekad bliskih mjesta, od vlastite memorije i naslijeđa, što junaka tjera da se, u splitskom povratku, pita “tko sam ja”.

“Izgubljena knjiga” nije roman koji se podatno otvara – najzanimljiviji je u zadnjoj trećini, gdje doznajemo životne rasplete likova s početka, dok je središnji dio romana zagušen pripoviješću o prijateljevanju gimnazijalaca koji dosta “filozofiraju” o životu i umjetnosti. Zanimljivo je da Lepa Smoje (u svojoj autobiografiji “Ona”) navodi kako je Enzo Bettiza bio u njezinoj ekipi – uglavnom su bili mladići i ona s njima – te kaže “mi smo razgovarali kad je bombardiralo”, a tako to izgleda i kod Bettize, s tim što je on možda s razgovorima pretjerao, nauštrb konkretnijih zbivanja, i nezrele mlade likove malko previše intelektualizirao, pa tu malo toga čitatelja vuče naprijed, te bi kod ovog opsežnog romana (od 600-tinjak kartica) dio kandidata mogao odustati prije drugog kruga. Ipak, unatoč toj tromosti i ponešto romantičarskom tonu, za njegovo čitanje, posebno kod zainteresiranih za lokaciju, ima rezona.