Robert Perišić: Priča o slavnom eksperimentu: kako dobri ljudi mogu postati zli

Prije nekoliko dana novine su prenijele fotografiju s maskenbala iz jedne osječke srednje škole gdje se grupa učenika maskirala u pripadnike Ku Klux Klana, a jedan njihov kolega u crnca, pa on – na fotografiji – čisti cipele nekome nemaskiranom, navodno profesoru, što su mediji prenijeli sa zgražanjem, da bi se zatim učenici i škola branili da je “cijela priča izvučena iz konteksta”, te da su oni, u stvari, izrugivali KKK... Dobro, neka se inspekcije bave kontekstom gadne fotografije “s profesorom”. Ovo je, pak, priča o jednom drugom profesoru, Philipu Zimbardu, koji je 1971. na sveučilištu Stanford bio organizirao “eksperiment”, dodijelivši studentima uloge čuvara i zatvorenika u improviziranom zatvoru (na fakultetu), zbog čega i danas osjeća odgovornost, jer su dodijeljene uloge studente vrlo brzo “ponijele”.

Philipu Zimbardu, koji je socijalni psiholog, dugo je trebalo da napiše knjigu o svom “eksperimentu” – jer je i njega u stvari bilo ponijelo, pa je malo toga učinio da spriječi ponižavanje “zatvorenika” u “svom zatvoru”, promatrajući kao eksperiment ono što je već postajalo realno. Zimbardova knjiga nije nimalo vesela – štoviše, njen podnaslov “Kako dobri ljudi postaju zli” posve je točan – ali ju je svejedno teško pustiti iz ruku jer pruža istinski dramatičan (kamere i mikrofoni sve su bilježili) uvid u kvarljivost karaktera ljudi koji su inače “dobri dečki”, sve dok im se ne dodijeli uloga koja otvara ulaz u tamnu stranu. Poanta priče ipak nije u kvarljivom karakteru – nego u tome kako je bit u moći situacije (u ovom slučaju: imitaciji zatvora) kojoj se većina teško odupire, a zlo nije “esencijalno” u nekim specifičnim osobama, nego će se ono, kad ga se malko pusti, kod većine pojaviti, ako ne u agresivnom obliku, kao kod nekih Zimbardovih “čuvara”, onda u obliku sudioničke pasivnosti kod drugih, uključujući i samog Zimbarda. Dovoljno je reći da su u njegovu “eksperimentu” neki dotad posve miroljubivi, čak pomalo hipijevski raspoloženi studenti (rane su sedamdesete) u ulozi čuvara zatvora u svega šest dana postali mučitelji studenata-zatvorenika koje su tretirali kao pse, tjerali ih na razne ponižavajuće radnje, a na koncu čak i na simuliranje spolnog akta – tada je tek Zimbardu, nakon intervencije jedne prijateljice “izvana”, došlo do mozga da mora prekinuti eksperiment (trebao je trajati 14 dana). Sve to vrijeme oni “humaniji” čuvari nisu nijednom protestirali, dok su se pak “zatvorenici”, posve dezorijentirani, uvukli u svoje uloge, prihvativši čak i lošu sliku o sebi. Zimbardo je gledao i bilježio, da bi tek naknadno shvatio da se dijelom uvukao u ulogu “dobrog upravitelja zatvora” – jer on je mogao zatvorenike “otpustiti”, te primati njihova izaslanstva za pritužbe, itd. Zapravo je i njega uvukla u igru “moć sustava” (situacije), pa se krenuo kasnije pitati o zlu “u svakom od nas” – pod određenim uvjetima. Ti uvjeti – to je sustav, to je ono što dopušta društvo, i tu su uvijek oni koji imaju odgovornost: Zimbardo kao voditelj eksperimenta ili bilo koja instanca (vlast, autoritet) što ima moć postaviti okvire.

Zimbarda kasnije sudionici nisu tužili – srećom, nitko nije imao ozbiljne posljedice – “Stanfordski zatvorski eksperiment” je postao poznat, inspirirao je i filmove, no tek je šok zbog fotografija iz zatvora Abu Ghraib – gdje se američki vojnici iživljavaju na iračkim zarobljenicima – natjerao Zimbarda da se vrati ovoj temi. Njemu je, naime, bilo jasno da tu nije riječ samo o individualnoj odgovornosti marinaca, nego o sustavu koji je, ne slučajno, “zatajio”. On, naravno, ne vjeruje u izolirano, “urođeno zlo” nekolicine optuženih – bio je tu, štoviše, i svjedok obrane – nego odgovornost proteže do puno viših pozicija. Ukratko, “Luciferov učinak” je potresna analiza psihologije zla, važna posebno za ove prostore gdje su se i nedavno događali užasi, a ne samo “eksperimenti”, pa bi bilo bolje obraditi ovu knjigu u školi nego igrati performanse za koje se pitamo jesu li “bez vraga”.