StoryEditor
Iz arhive Globusa

Robert Perišić: Studija o Novom Zagrebu i njegovoj urbanoj povijesti

KVARTOVSKA SPIKA - Živa knjiga o socijalističkim četvrtima “spavaonica” otkriva da su ti kvartovi, kao dio grada “bez ograda” i bez socijalnih opreka, imali i svojih prednosti

Ovdje su bili rukavci Save, i žabe su kreketale i bili smo svi isti – tako se početaka Novog Zagreba sjeća stanovnik koji danas sebe zove “starosjediocem”, a ta riječ, što pomalo neobično odzvanja pod Mamuticom, uvjerljivo svjedoči da ni Novi Zagreb nije više tako nov. Ono što se dogodilo u međuvremenu tema je knjige “Kvartovske spike” – put od navodne “spavaonice” preko Save, do kvartova koji danas imaju svoje “starosjedioce” i virtualne “zavičajne muzeje” (vidi www.trnsko.net), pa čak i nešto nalik na specifični, novozagrebački “mentalitet”. Autorica Valentina Gulin Zrnić i sama je iz Novog Zagreba, ali – i iz Instituta za etnologiju i folkloristiku. Znanstveni rezultat te dvostrukosti, gdje je ona “i promatrač i sudionik”, jest živa urbano-povijesna studija, potkrijepljena iskustvom, ne samo autoričinim (intervjuirani su i drugi stanovnici).

Da naslov ne zavara, “Kvartovska spika” ne bavi se urbanim govorom (slengom), ali joj je važno ono što ljudi govore – riječi drugih ona donosi u originalu, ne ispravljajući ni nepravilne rečenice. “Ja sam mislila da će meni srce otkazati kad smo tu došli. Nije nigdje drveća bilo, ničega, ona blatna, blato, kiša i čisti Krleža”, reći će jedna njena kazivačica koja je, evo, prisvojila Krležine panonske metafore, a kad smo već kod pisaca, spomenimo i Gustava Krkleca, tj. manje poznatu činjenicu da je imena kvartova birao pjesnik. Bilo je to doba stvaranja nečega iz ničega, postojali su neki toponimi, ali znali su biti grbavi – recimo, prostor Travnog se u predratnom katastru spominje kao “Krčevine”, a ne možeš tako dati ime modernom socijalističkom kvartu! Krklec je iz ponude imena njiva, poplavnog zemljišta (Dugave) i prudova (Zapruđe) izabrao valjda najpoetičnije nazive, a poneki i izmislio poput Središća (kajkavizirano Središte). Tu se već pokušalo betonu dati ponešto poetičnosti, no svejedno – diskurs o Novom Zagrebu bio je kasnije određen pričom o otuđenju, kulturnoj praznini i spavaonici bez lica. Zaista, iz starijih dijelova grada, s patinom i individualnom gradnjom, ovaj se državno kontrolirani projekt doimao kao arhitektonski nastavak industrijalizacije (što i jest bio), nekakav monstrum bez duše i ljudske mjere.

To je u biti ono s čime danas znanstveno polemizira Valentina Gulin Zrnić – usuđujući se navesti i neke prednosti ovih naselja, recimo to da u Novom Zagrebu načelno “nema ograda”, da su prostori otvoreni i dostupni što je “ostatak mišljenja grada u društvenom vlasništvu”, a što, uz ostalo, djeci dopušta puno vrludanja. Njezini kazivači, sjećajući se odrastanja, kažu “uvijek si nas mogao naći vani”, iz pubertetskog doba ona se sjeća “institucije klupice” za večernja okupljanja, a danas promatra dnevna druženja penzionera “na zraku”, uz belu, šah i boćališta. Priča o otuđenju tu gubi na uvjerljivosti, štoviše, pojavljuje se “javna familijarnost”. Sve ovo, istina, može važiti i za druge kvartove, no u slučaju Novog Zagreba važna je činjenica da su tu od šezdesetih pritjecali tada mladi parovi s djecom: bio je to pomalo “generacijski” grad (1981. - 113.000 st.) u kojem su svi bili doseljeni - pa zapravo nitko nije etiketiran kao “dotepenac” - što je stvorilo atmosferu u kojoj razlike po podrijetlu, regionalne i nacionalne (prije rata), kao i kulturološke (opreka “građani-seljaci”), nisu bile prepreka socijalizaciji. Ovo “niveliranje” učinilo je, na koncu, i statusne podjele nepoželjnima – tako da se u Novom Zagrebu formirao načelno neelitistički, neklasni i nesnobovski javni “mentalitet”. 

Nije, naravno, Novi Zagreb nikakva bajka, ima tu još koječega, ali zanimljivo je kako se danas oko novih kvartova sve formira drukčije, a na razini zemlje i cijelih gradova bujaju “kulturološke” podjele, medijski forsirane, dok se klasne nekako ne spominju, premda mi se baš i ne čini da smo stigli u besklasno društvo. Inspirativna je ova knjiga, ona “sa strane” upada u domaće diskurse (i polemike) o “urbanosti” i “građanstvu”, pune hotimičnog zaborava na one, zapravo nedavne, velike radove u blatu, na doba “projektiranja” naših gradova, i jedan tip (egalitarne) kulture koji nas je formirao, ali je, budimo jasni, danas odbačen i osuđen na propast.

ZNANSTVENI RAD O DUŠI NASELJA

Valentina Gulin Zrnić: Kvartovska spika; 298 str.; Institut za etnologiju i folkloristiku / Naklada Jesenski i Turk

“Kvartovska spika” Valentine Gulin Zrnić znanstveni je rad o Novom Zagrebu koji su zvali naseobinom “bez duše” i “spavaonicom”, no životni, urbani proces stvorio je svoje specifične oblike. Ova knjiga, takoreći, znanstveno dokazuje postojanje duše (u Novom Zagrebu).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. rujan 2020 07:43