Robert Perišić: Zadnji roman američkog proroka postmodernizma

Donald Barthelme (1931-1989), američki pisac kojeg ponekad nazivaju ocem postmodernističke fikcije, još je šezdesetih svojim kratkim pričama (“Come Back”, “Dr. Caligari”, 1964) postavio standarde radikalnijeg postmodernističkog stila koji je tada oduševljavao kritiku, dok je “laička” publika s ovim načinom pisanja bila češće zbunjena nego oduševljena. Barthelme je roman “Raj” objavio puno kasnije, 1986., tri godine prije smrti, a u romanu se radi o muškarcu koji živi s tri mlade žene.

Upamtio sam, još iz podstanarskih dana na Trešnjevci, da u slengu starijih Zagrepčana – u rečenicama tipa: “Počela je živjeti s njim” - ono “živjeti” znači zapravo spavati s nekim. Bilo mi je zanimljivo to poistovjećivanje života i seksualnog života, kao da je posrijedi kakav frojdistički žargon.

Da ne duljim, slično je i kod Barthelmea. Njegov lik je upravo izašao iz građanskog braka, ima pedeset tri godine i slučajno je upoznao tri djevojke koje su mu se – baš nisu imale kamo – odmah uselile u stan, a onda je u jednom poglavlju Barthelme preskočio dio priče, pa smo doznali da junak sad već spava sa sve tri (tako da zainteresirani neće dobiti recept kako se u tome uspijeva). To je normalan postupak za Barthelmea koji je ovjenčao “fragmentarnost” - necjelovitost pripovijedanja – i ovjerovio osnovni postmodernistički zakon: fuck priču (ionako su tu tri djevojke). Realistički kriterij uvjerljivosti – pa i one psihološke – ovdje također nije bitan. To je, po ovom načinu književnog mišljenja, prevladano.

Moram reći, jedva sam prebolio postmodernizam ovog tipa čiji je utjecaj u nas bio na vrhuncu koncem osamdesetih. Tada su mi kao književnom mladcu lijepo objasnili, i sva se pomodna teorijska literatura s time slagala – da su pokušaji da se književno predstavi zbilja, u stvari, potpuno iluzorni. To je bilo dokazano. Kad sam sve to shvatio, to me, priznajem, malo snuždilo. Znači, ne možemo napisati ništa što bi imalo veze s realnošću?

Da, otprilike tako – glasio je odgovor – ali kako je zbilja zapravo stvar jezične tvorbe, onda se možemo baviti jezikom kao zbiljom, njegovim mehanizmima, modelima organizacije fikcije... Eto, sve priče su ispričane, ali ima još dosta toga čime se možemo baviti. Zar niste zadovoljni tom utješnom nagradom? Nismo bili zadovoljni, pa se od ovog tipa pisanja većinski odustalo – barem u hermetičnoj varijanti - a i akademski fokus se u međuvremenu s jezika pomaknuo na kulturu (kulturni studiji itsl.).

Zanimljivo da je i sam Barthelme s romanom “Raj” doveo svoje sljedbenike u neugodnu situaciju. Čovjek je, naime, vodio dugotrajnu bitku s rakom i objavio knjigu o starijem liku koji živi s tri mlade ljubavnice, i sve je to naslovio “Raj”... Signifikantno? Autoironično? Možda, ali ne smijemo biti banalni – on se ne zove Hugh Hefner, pa ni Silvio Berlusconi, nego je to Donald Barthelme čiju prozu, po zakonu postmodernističke kritike, ne smijemo dovoditi u vezu sa stvarnom biografijom autora, jer jasno – “tekst se ne može tumačiti ni iz čega drugog osim iz teksta samog”... Sve drugo je “biografizam”.

Ali ipak: Barthelme, koji se ženio četiri puta, napisao je “Raj”, dosta autoironičnu odjavu, baš kao Joey Ramone koji je umro od raka, pa mu je posthumno izašla pjesma - i album - “Don’t worry about me”.

Što se Barthelmeova “Raja” tiče, prijem kritike bio je “harsh”. Zamjerali su mu da je to njegova – ne samo najmanje eksperimentalna – nego i najviše emotivna knjiga. To se valjda učitavalo zbog borbe s rakom, jer u ovoj priči s tri ljubavnice nema puno emotivnih “slabosti”, kamoli patetike. To je sve celebralno, elegantno i ohlađeno. Ipak, Barthelme je tu blizu realističkog pripovjedanja, razrađuje temu muške fantazije, s likom koji živi na “prasećem nebu”.

Zeznuo bi se onaj tko bi posegnuo za ovom knjigom “zbog seksa” - erotskih opisa ima tek u naznakama – više je to melankoličan komentar o ostvarenju želje i suočenju s prazninom, pa ako je postmodernizam tu i izdahnuo – nek mu je barem bilo lijepo.