Ronald Lauder dao je za moje crteže 25.000$

Petak u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, u neko poslijepodnevno, za galerije gluho doba dana, gužva. U prvome planu izložba crteža Osječanina Davora Vrankića i grupa srednjoškolaca koje kustos prof. Vanja Babić vodi kroz njegov bogat akromatski svijet.

U pozadini vlasnica galerije Elvira Kranjčar prepričava umjetnicima Ivanu Fioliću i Kristini Lenard upravo nevjerojatnu priču o tome kako je Vrankić jedne njujorške noći kopao po smeću na Petoj aveniji tražeći svoje crteže, da bi ih nekoliko dana kasnije na toj istoj aveniji razmatao i to na 24. katu Trump Towera!

Spominje se Ronald S. Lauder – bogataš s Forbesove liste najbogatijih, medijski tajkun, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa, sin Estée Lauder. Za prisluškivača koji hvata tek komadiće priče gospođe Kranjčar, ona zvuči kao da je prepisana iz zlatnog doba Hollywooda. Jedna od onih epizoda koju umjetnik u pariškim noćima punim karakaševske potrage za preživljavanjem mora smisliti dok sanjari o tome da gostuje kod Oprah! Pretjerujemo? Do sada je Davor Vrankić malo kome u Hrvatskoj bio poznat.

Odjednom se, i to u privatnoj galeriji nogometne supruge i majke Kranjčar otvorila priča o hrvatskom umjetniku koji ima golemi uspjeh u Parizu i New Yorku. Sada se mnogi sjećaju da je Vrankića često spominjao Mirko Ilić kao našeg iznimnog crtača – još u 90-ima Ilić je otkupio njegov crtež i stavio ga na svoj plakat koji je potom u SAD-u dobio i prestižnu nagradu Društva ilustratora.

I pokojni Darko Glavan nekoliko je puta Vrankiću nudio izložbu u “Mimari”. Cijene njegovih crteža kojih još nema u hrvatskim privatnim kolekcijama, ni u domaćim muzejskim zbirkama, kreću se, kaže nam gospođa Kranjčar, od 3000 eura za manje formate, do nekoliko desetaka tisuća za najveći format.

Upravo u činjenici da mu je tehnička olovka s minicama tipa 2B od 0,9 mm jedini slikarski alat i leži fascinacija promatrača njegovim radovima. Danas je Davor Vrankić umjetnik čija su dva rada u kolekciji MOMA-e u New Yorku, tu je i Muzej Overholland u Amsterdamu, jednog od najvećih nizozemskih kolekcionara Christiaana Brauna...

Krađa crteža. Njujorška epizoda, odaje nam Vrankić, zaista je istinita priča, iako i njemu samom zvuči kao da je prepisana iz filmova Franka Capre: “Prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj imao sam 1999. u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti. S tim crtežima se vraćam u Pariz i 2000. s njima odlazim u New York. Imam dugačak popis ljudi koji bi mi mogli pomoći da ondje pronađem svojeg galeristu. Sa sobom nosim mali kofer u kojem je smotano pet manjih formata i jedan veći, svi s osječke izložbe iz serije i obilazim galerije po Manhattanu.

Peti dan boravka, stao sam s koferom na Petoj aveniji i zovem Pariz. U jednom trenutku shvatim da nema kofera. Ukraden je. Gledam lijevo - desno, ne vidim nikoga sa svojim koferom. Trčim, prekopao sam sve kante za smeće u kvartu uvjeren da ih je lopov kad je otvorio kofer i vidio crteže, jednostavno bacio. Sutradan ujutro sjedim s Ilićem u njegovu studiju i razgovaramo što da učinim. Zvoni mi telefon, zovu me od kuće, da ih je zvao neki Alberto iz New Yorka, ostavio kontakte jer da misli kako su kod njega moji crteži. Nevjerojatan obrat! Zovem Alberta, i kreće nevjerojatna priča.

Crteži su bili ukradeni u pet popodne, a Alberto koji je dizajner i ima studio u Sohou oko 6 kreće s posla prema kući. Na pločniku vidi pet crteža koje prodaje jedan odlično odjeven crnac. Gospodin mu kaže da je on autor, da nema novca i da je prisiljen ovako ih prodavati. Alberto želi kupiti jedan crtež, ali ovaj mu kaže cijenu od samo 20 dolara i on odluči uzeti svih pet. Gospodin mu na to razmota veliki crtež i nudi mu ga za 50 dolara. Alberto i to kupuje. A kada mu ovaj nudi da kupi i kofer, Alberto definitivno shvaća da je riječ o kradljivcu. Dolazi doma, gleda crteže koji su bili nalijepljeni na platno i nategnuti na ramu, i nalazi pozivnicu za moju izložbu u Parizu, s mojim brojem telefona, koja je slučajno zapela u rami... Prijatelji smo i danas.“

Simpatičan par. Nakon te nevjerojatne epizode, Vrankiću se sve otvorilo. Uopće ne zna tko je Ronald S. Lauder, ali jedna ga gospođa spaja s njime i on na 24. katu Trump Towera njemu osobno pokazuje svoje crteže. ”Rekao je samo 'How much?' To su ljudi koji točno znaju gdje se i u kojem trenutku svoje karijere nalazite, pa prema tome i koliko vaš rad može vrijediti. Kupio je četiri manja formata i dva veća za 25.000 dolara, što je za mene tada bila nevjerojatno dobra cijena. Odjednom mi se u New Yorku javljaju tri galerije koje bi htjele raditi sa mnom i ubrzo imam svoju prvu samostalnu izložbu.“

U Vrankićev pariški stan od 45 m2 na Avenue D’Italie, na 6. kat bez lifta popeo se i ”nevjerojatno simpatičan par bogatih Amerikanaca“ koji su, gle slučajnosti, bračni par Lois i Richard Rosenthal, kolekcionari iz Ohija koji su podigli The Rosenthal Center for Contemporary Art. “Njih je doveo k nama naš prijatelj Francuz. Bili su u Parizu, nemaju puno vremena, ali im je on rekao da bi bilo dobro da vide moje radove. Već ih je odveo kod nekoliko umjetnika, ali im se ništa nije sviđalo.

Dolaze k nama, mi skidamo plahte papira sa crteža i nastaje tajac. Zbunjeni su. Gospođa pita može li joj Davor pokazati medij kojim to radi. On vadi svoju olovčicu, a oni kupuju četiri crteža za svoju kolekciju i sutradan se ponovno penju na naš 6. kat bez lifta da zahvale”, nadovezuje se Davorova supruga Silva.

Vrankić zaključuje da je u njegovu uspjehu, osim niza sretnih okolnosti, ipak presudio i naporan rad. “Nakon što sam mladost proveo u osječkom kafiću ”Valentino“, gurnuo sam se u situaciju koja me natjerala na rad i visoke ciljeve. Možda sam ja neambiciozan, ali moj rad to nije!“, u duhu filmskog citata zaključuje Davor Vrankić. Najbolja bi provjera bilo, predlažemo, da proba na Petoj aveniji izgubiti crteže iz svoje prve faze. A ovi iz zagrebačke Galerije Kranjčar putovat će i u Osijek i u Rijeku, bez straha da će više biti anonimni.