U biti, to je pametna odluka. Lagano skrenuti udesno i ući u politički prostor za koji su Tomislav Karamarko i HDZ uvjereni da pripada samo i jedino njima. Sada su, siguran sam, shvatili da to više nije njihovo ekskluzivno leno, nego sfera u kojoj odnedavno i SDP ima određeni utjecaj. Možda ne presudan, ali u ovoj fazi predizborne kampanje važno je da smo etablirali SDP kao državotvornu stranku - rekao mi je jedan od vodećih SDP-ovih političara nepunih sat vremena nakon što je premijer Zoran Milanović u ponedjeljak objavio da Republika Hrvatska izazi iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva.
“Vrlo dobro je to odradio”, kratko je Milanovićevu taktiku opisao i bivši diplomat koji je blizak predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. I usput također pozitivno odgovorio na novinarsko pitanje smatra li da je SDP u posljednje vrijeme počeo pokazivati brigu za državotvorne teme. “Apsolutno. Rekao bih da su u HDZ-u prilično zatečeni ovakvim razvojem situacije.”
A upravo to napravio je Milanović kada je u Banskim dvorima izjavio da “Hrvatska izlazi iz postupka arbitraže oko granice sa Slovenijom jer je kontaminiran”.
Čak ni u vrhu SDP-a ne kriju da im je dobro došla ova međudržavna afera u kojoj su se slovenski član Arbitražnog suda Jernej Sekolec i slovenska diplomatkinja, opunomoćena predstavnica za praćenje arbitraže Simona Drenik dogovarali o iznošenju argumenata i lobiranju kod drugih sudaca Stalnog arbitražnog suda u Haagu u postupku o granici između Slovenije i Hrvatske.
U to sam se posredno uvjerio isti dan kada je Večernji list objavio kompromitirajuće podatke o Sekolecu i Simoni Drenik. Već oko devet sati nazvao me jedan član Predsjedništva SDP-a i onako iz prve objasnio suštinu priče:
"Pa neće valjda arbitraža prepustiti Piran Slovencima? Samo to nam treba u jeku predizborne kampanje", u dahu je izgovorio ugledni političar koji se tek usput osvrnuo na suspektno ponašanje slovenskih predstavnika. Iz objavljenih transkripata vidjelo se da arbitražni suci namjeravaju Sloveniji prepustiti najveći dio Piranskog zaljeva.
Zato je ova afera dobro došla Milanoviću, iako to nitko u vrhu Vlade i SDP-a neće priznati ni za živu glavu.
Pirangate je prva i najvažnija od tri državotvorne teme koje su posljednjih mjeseci otvorili Zoran Milanović i njegovi najbliži suradnici. Preostale dvije još su predstojeći vojni mimohod u Zagrebu u povodu Dana pobjede i definitivna najava gradnje Pelješkog mosta.
I tako, dok su se posljednjih tjedana mediji bavili budućom ljevičarskom platformom Antuna Vujića koja će SDP vratiti na staze stare socijaldemokracije, Milanovićev klan (plus američki savjetnik Alex Braun) iskoristio je krizu u odnosima sa Slovenijom i – u ovim životnim, a ne teorijskim pitanjima – stranku prikazao kao zaštitnicu vitalnih nacionalnih interesa.
Ovo je igra na sve ili ništa – reći će član Vlade i objasniti kako je nepriznavanje presude Međunarodnog arbitražnog suda najteža mjera za kojom država može posegnuti u arbitražnom postupku jer će možda izazvati osudu međunarodne zajednice i zato je presudno najprije se obratiti Sudu i upozoriti ga da je član sudskog vijeća prekršio pravila Suda. Hrvatska Vlada je dobro reagirala kada je najprije diplomatskim putem upozorila Međunarodni sud na ono što se moglo pročitati i čuti u transkriptima i zvučnim zapisima te zatražila od Suda očitovanje o tome.
U rezervi Milanović ima još jedan važan argument, koji treba podsjetiti zaboravne Hrvate. Upravo je Zoran Milanović – u to vrijeme još u ulozi šefa opozicije – u jesen 2009. bio najveći protivnik arbitraže sa Slovenijom. Unatoč žestokim kritikama medija, ali i koalicijskih saveznika Vesne Pusić i Ivana Jakovčića, šef SDP-a više od mjesec dana nije želio prihvatiti arbitražu.
Za razliku od Milanovića, Tomislav Karamarko je kao ministar u tadašnjoj Vladi Jadranke Kosor podržao arbitražu.
Da bi Sporazum prošao, u Saboru je trebalo osigurati dvotrećinsku većinu, a sve do posljednjeg trenutka Zoran Milanović je bio uvjeren da je sporazum loš i da ga treba odbaciti bez obzira na posljedice.
Pristao je nakon odlaska u Bruxelles i razgovora s tadašnjim šefom Europske komisije Joséom Manuelom Barrosom, iako s očitom rezervom.
Istupio je za saborsku govornicu i rekao: “S puno rezerve i bez imalo entuzijazma glasamo za sporazum. Ovo je necjelovito rješenje koje je nakon osam godina emocionalnog zlostavljanja hrvatskog naroda više-manje ostalo isto kao i prije”.
Milanović je ocijenio da se Slovenija s Europskom komisijom dogovorila “Hrvatskoj iza leđa”, a što će, kako sumnja, rezultirati rješenjem koje više odgovara Sloveniji.
“Je li to krivično djelo – ne, je li politika – jest”, retorički se zapitao i optužio HDZ-ovu Vladu da nije napravila “bogzna što” te da to “nije način na koji se vodi država”.
“Hvala vam na tome. Mi ćemo bolje”, zaključio je Milanović, dodajući kako je i dalje rezerviran kad je u pitanju izbor arbitara, gdje uloga Europske komisije nije bila najkorektnija. Dodao je da sporazum nije najbolji, “ali je najbolje što takva Vlada s takvom predsjednicom može dati”.
Hrvatski sabor usvojio je Arbitražni sporazum sa Slovenijom 20. studenoga 2009. sa 129 glasova, među kojima i zastupnika Zorana Milanovića.
“Naravno da ćemo podsjetiti tko je upozoravao što se može dogoditi, i sad se događa. Kao i da je Karamarko prihvatio arbitražu, a sve odradio Gordan Jandroković kao ministar vanjskih poslova. Samo neka iz HDZ-a tvrde da se brinu za nacionalne interese, vidjet ćemo kakav će biti odgovor SDP-a”, upozorio je sugovornik Globusa.
Još jedan argument koriste pripadnici Milanovićeva klana, a to je njegova taktika približavanja umjerenim biračima desnice, koju je u to vrijeme kao član drugog SDP-ova ešalona prvi put zagovarao prije točno deset godina na sastancima s Ivicom Račanom i članovima stranačkog vrha.
Pošto je postao predsjednik SDP-a (3. lipnja 2007.), već u srpnju počelo se nazirati SDP-ovo približavanje desnom biračkom tijelu. Na pitanje što misli o odlasku Ante Kotromanovića u Scheveningen, nakon što ga je podržao, Milanović mi je u jednom razgovoru počeo eksplicitno braniti Antu Gotovinu, makar je tada većina SDP-ovaca razmišljala potpuno drukčije.
Ali Milanović je pune dvije godine prije, sredinom 2005., na sastanku vodstva SDP-a predložio Račanu zaokret prema tradicionalnim slojevima stanovništva. “To je barem četvrtina biračkog tijela, koja nije stranački čvrsto definirana, nema apriorni animozitet prema ‘komunistima’ i spremna je podržati stranke lijevog centra. Dokaz tome bile su SDP-ove pobjede u sredinama poput Sinja, Đakova ili Požege”, glasili su njegovi argumenti.
“Račan je bio oprezan, ali ipak je prihvatio Zoranov prijedlog da nagovore proslavljenog ratnika Antu Kotromanovića da se priključi SDP-u. Milanović je daleko od tradicionalnog ljevičarenja na koje se pale stari članovi SDP-a i kad govori o zaštiti nacionalnih interesa, on u to i vjeruje. Zato mislim kako mu odgovara ova situacija sa Slovenijom, a on je uvjeren kako će za nekoliko dana na mimohodu u Zagrebu i proslavi u Kninu nadmudriti i Karamarka i Kolindu koja odrađuje tihu kampanju za HDZ“, drži član Predsjedništva SDP-a.
Koliko je to realno, tek će se vidjeti. Jer, i u SDP-u i u vladajućoj koaliciji potiho otvaraju pitanje kakva je korist od vojnog mimohoda. Pritom je glavna meta Ante Kotromanović koji je najavio sudjelovanje predstavnika NATO-a, što se pokazalo pogrešno. I sada svi govore o tom neuspjehu, koji će se zaboraviti samo ako mimohod prođe besprijekorno.
Milanović to silno želi jer ga čeka desničarski dernek u Kninu, a onda Sinjska alka, koja je tradicionalno sijelo HDZ-a. Iako je Vlada sufinancirala Muzej Alke (što također spada u taktiku približavanja umjereno-desnim biračima), Milanović i SDP sigurno neće biti zvijezde ovogodišnje Alke.
Ali i Sinjska alka i zagrebački vojni mimohod, pa čak i Knin manifestacije su na kojima u SDP-u žele dokazati kako nisu ništa manje državotvorni nego HDZ i Domoljubna koalicija.
Uostalom, plan je da se ekonomski rezultati također prikažu kao izraz domoljubne politike, što je Milanović najavio još prošlo ljeto. Tada mi je u neformalnom razgovoru o političkoj situaciji iznio sadašnje planove:
“Ekonomski pomaci su spori, ali postaju vidljivi i mogli bi se intenzivirati sljedećih 12 mjeseci. A vjerujem da će javnost shvatiti i da je HDZ, zapravo, kriminalna organizacija, čiji bi dolazak na vlast bio jako opasan za Hrvatsku.”
Usto je SDP pazio i na lijevi dio svojih birača spašavajući štediše u francima i građane koji imaju blokirane račune, i tako pokazao socijaldemokratski svjetonazor u rješavanju konkretnih problema. A važna je i Vladina odluka o nižim stopama poreza koja ide u prilog zaposlenima srednje i više klase.
Kruna te domoljubne strategije Milanovićeva SDP-a trebalo bi biti zatvaranje financijskih planova za gradnju Pelješkog mosta, za mnoge najvažnijeg infrastrukturnog projekta u državi, koji za velik dio Hrvata ima osobito emocionalno značenje jer osigurava direktnu povezanost južne Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Prijašnje vlade HDZ-a nisu uspijevale zatvoriti financijsku konstrukciju, ali u Vladi i SDP-u tvrde da će do rujna sve biti sređeno uz pomoć Europske unije. Slijedi službena aplikacija Europskoj komisiji, koju je moguće podnijeti tek na jesen kad se okončaju prethodne nužne faze planiranja. Prema najnovijim procjenama, Pelješki bi most, bez pristupnih cesta, vijadukata i obilaznica, koštao oko 200 milijuna eura, a od EU se očekuje sufinanciranje između 75 i 85 posto.
Razumije se da sve prate državotvorne izjave:
“Nitko ne bi ništa najavljivao da novac nije osiguran”, uvjerava ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, a premijer Zoran Milanović plasirao je izjavu koja zvuči kao da ju je izgovorio biblijski prorok: “U pravu smo danas kad kažemo da će se taj most graditi”.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
