To je Otok života na kojem je nekad bilo odmaralište, a danas na njemu cijele godine živi jedna obitelj koja se davno, prije 50 i više godina, bavila uzgojem poskoka od kojih se dobivao otrov – govori Nedjeljko Franušić zvan Neđo i pokazuje na otočić smješten usred Malostonskog zaljeva koji se zeleni od borova kroz koje proviruju krovovi kamene kuće što izdaleka nalikuje na dvorac. Popodnevno sunce prži morsku površinu na kojoj plutaju stotine crnih bova koje su već postale zaštitni znak ove uvale kojoj je s jedne stane kopno, a s druge poluotok Pelješac. Uz pelješku obalu smjestila su se mala mjesta poput Hodilja i Luke u kojima nema više od nekoliko stotina stanovnika koji od pamtivijeka žive od mora: nekada su lovili srdele, kojih već dugo nema pa su se prebacili na školjke.
“Uzgoj školjaka ne razlikuje se mnogo od poljoprivrede. Zemlju moraš okopati da bi ti nešto naraslo, a tako je i sa školjkama kojih će biti onoliko koliko truda u njih uložiš. Kamenicu treba njegovati kao malo dijete da bi dobro narasla”, uspoređuje 78-godišnji Neđo, jedan od najstarijih školjkara iz Malostonskog zaljeva koji je u rodnoj Luci, udaljenoj nekoliko kilometra od stonskih zidina, još 1971. godine osnovao obrt za uzgoj kamenica i dagnji. Iz mora ih je vadio golim rukama onako kako su to prije njega radili i njegov otac, djed i pradjed. Iako je od 1996. u mirovini, Nedjeljku Franušiću rijetko prođe dan da ne radi nešto oko školjaka. Dok razgovaramo, on prebacuje kamenice iz jedne u drugu posudu, odnosno korpu kako je naziva, koje će ubrzo vratiti u more da bi sive školjke narasle do željene veličine.
Iako je težak posao ostavio traga na njegovu zdravlju, on se ne da. Pomaže sinu Mati (47) koji je uz njega od malih nogu vezan uz školjke, a od 2009. se i profesionalno bavi školjkarstvom. Preuzeo je očev obrt, mnogo uložio u modernizaciju proizvodnje i danas je jedan od najvećih školjkara u Hrvatskoj. U zaljevu ima koncesiju na 100.000 kvadratnih metara morske površine na šest lokacija i godišnje proizvede oko 150.000 komada kamenica (lat. Ostrea edulis). Kako je riječ o zaštićenom području, koncesije dodjeljuje Vlada na razdoblje od 15 godina. Mato Franušić je ujedno i prvi Hrvat koji je za razvoj školjkarstva dobio novac iz EU fonda. Njegovu obrtu MF Školjka iz Stona isplaćeno je 383.313,95 kuna iz Europskog fonda za ribarstvo za završena ulaganja u sklopu mjere – proizvodne investicije u akvakulturi.
Franušić se nada da će mu investicija omogućiti da već iduće godine udvostruči proizvodnju. Ističe da je prije nego što je dobio rješenje o dodjeli sredstava već uložio 80 posto predviđenog novca. Da nije imao vlastiti novac, ne bi se, naglašava, mogao ni upustiti u investiciju.
“Ako imaju legalna uzgajališta i legalno vode posao, hrvatski školjkari imaju gotovo 100 posto šanse da dobiju europski novac, ali treba imati mnogo strpljenja jer od po četka natječaja do isplate prođe barem godinu dana. Problem je čekati pogotovo ako si u međuvremenu već uložio mnogo svog novaca ili se zadužio”, govori Franušić koji hvali transparentnost natječaja u kojem se, kaže, do detalja obrazlaže koliko je kandidat bodova prikupio. No, i projekt koji se šalje na natječaj mora biti razrađen do najsitnijih detalja. Stoga je Franušić angažirao konzultanta iz Splita, specijaliziranog za pisanje projekata za europske natječaje, koji mu je svoje usluge naplatio 21.000 kuna.
U novu veliku investiciju krenuo je sredinom prošle godine. Prije toga je, ističe, prošao nekoliko edukacija oko mogućnosti korištenja sredstava iz europskih fondova. “Tako sam i saznao da postoji Fond za akvakulturu. U početku mi se činilo nemoguće da ispunim sve uvjete za dobivanje bespovratnih sredstava. Moj projekt se odnosio na povećanje proizvodnje kamenica, što uključuje i njihovu zaštitu od predatora, a to su ribe komarče, odnosno orade kojih je zadnjih godina u Malostonskom zaljevu sve više, a to je povezano s povećanjem njihova uzgoja u kavezima.
Većina sredstava trebala mi je za opremanje novog plovila, tzv. platforme dužine osam i širine 4,5 metara, odnosno kupnju motora, hidraulike, strojeva za obradu školjaka i vitla za njihovo vađenje iz mora, pumpe za pranje... Za zaštitu od predatora sam nabavio posebne zaštitne korpe, tzv. lanterne koje dolaze iz Čilea. Također sam kupio kolektore za prikupljanje mlađi kamenice, što je poseban španjolski proizvod ponajprije namijenjen francuskom tržištu. A trebao mi je i novi kombi hladnjača za prijevoz školjaka”, nabraja Franušić kojem je, dodaje, odobreno sve što je naveo da mu treba.
Sedamdesetjedno godišnji Nedjeljko Franušić, Matin otac, prekriva kamenice mrežom koja ih štiti od predatora – orada koje su najveći neprijatelji kamenica
Isplaćenih nešto više od 383 tisuće kuna je 60 posto njegove ukupne investicije.
“Da nisam dobio taj novac, bio bih u problemu jer sam uložio vlastiti novac upravo vjerujući da imam velike šanse proći na natječaju. Uspio sam u godinu dana unaprijediti proizvodnju kroz ulaganja za koja bi mi inače trebalo možda i desetak godina”, otkriva školjkar koji je s konzultantom mjesec i pol dana sastavljao poslovni i financijski plan u skladu s kriterijima natječaja.
Predali su 75 stranica dokumentacije koja je do kraja narasla na 250 stranica.
Nakon tri mjeseca mu je Agencija za plaćanja u poljoprivredi javila da treba dopuniti dokumentaciju, a uskoro mu je stigla i prva komisija koja je pregledala opremu koju je nabavio. Uslijedila je još jedna dopuna dokumentacije i napokon rješenje o dodjeli bespovratnih sredstava. Sve troškove je morao pravdati originalnim računima. Na kraju je još jednom komisija Ministarstva poljoprivrede došla pregledati je li novac doista potrošio na ono što piše u računima.
“Kad sam dobio novac, pao mi je kamen sa srca. Isplati se potruditi. EU fondovi su svijetla točka u ovim teškim vremenima. Cilj je da se na istoj površini uz manji fizički napor poveća količina proizvedenih kamenica. Iz godine u godinu imam sve veće prinose, što je prvenstveno posljedica primjene novih tehnologija. U skladu s time nam rastu i prihodi. Radim više nego ikad jer školjke traže da im se čovjek posveti od jutra do mraka i to cijele godine, ali od svoga rada uspijevam pristojno zaraditi. Nadam se da će u skladu s povećanjem proizvodnje u narednim godinama ta zarada biti još bolja”, govori Franušić koji je od osnovne škole pomagao ocu oko školjaka i od njega mnogo naučio. Obišao je i dosta uzgajališta u Francuskoj i Španjolskoj i odande donio neke vještine koje se kod nas tradicionalno ne primjenjuju.
“Nekada smo sve radili ručno, izvlačili konope i korpe, kamenicu jednu po jednu prali ručno... Danas imamo brodove platforme s modernom opremom, a promijenili su se i načini stavljanja uzgojnih redova u more. Sve je to povećalo prinose i olakšalo rad školjkaru”, ističe Franušić.
U Hrvatskoj se kamenice uzgajaju u Limskom kanalu u Istri i u Malostonskom zaljevu. Postoje zapisi da su se stonske kamenice posluživale na gozbama u antičkom Rimu, a u vrijeme Austro-Ugarske na bečkom dvoru. Dagnje su se počele uzgajati mnogo kasnije i po količini znatno premašile kamenice. Danas je opet više kamenica, 70 naprama 30 posto.
Ribama predatorima su, naime, dagnje lakši plijen. Franušić objašnjava kako je uzgoj kamenica trostruko isplativiji od dagnji. Više od 20 godina, od 1986. do 2009., Franušić je radio u Dubrovniku u PTT-u odnosno HT-u inženjerski posao, uz ostalo na održavanju i izradi svjetlovodnih kabela na području cijele županije. Od sredine 80-ih godina živi u Dubrovniku gdje se i oženio i zasnovao obitelj, no 2009. dobiva otkaz te svu otpremninu u iznosu od oko 50.000 eura ulaže u gradnju i opremanje otpremno-purifikacijskog centra u čvrstom objektu koji je usklađen sa svim europskim odnosno HACCP standardima. Tu su bazeni s morskom vodom za čuvanje i pročišćavanje školjaka u kontroliranim uvjetima odakle idu u prodaju. Od tada svako jutro ustaje prije šest i vozi 56 kilometara od Dubrovnika do rodne Luke.
“Nije mi se bilo lako pomiriti s time da više nemam posao za koji sam se školovao i koji sam godinama radio i od njega zarađivao mnogo više nego od školjkarstva koje mi je bilo nekako usput. Prije 12 godina sam napravio prvi brod platformu kojim sam zamijenio staru drvenu barku s kojom je ćaća godinama radio. U početku sam radio sam, a kasnije sam zaposlio radnika, po potrebi sezonski i njih nekoliko. Danas smo u obrtu zaposleni radnik Ivica Pavlović i ja. Širio sam i područje na kojem imam konce- R iju, s 50 na 100 tisuća kvadrata morske površine”, otkriva Franušić. Dodaje kako je danas gotovo nemoguće dobiti koncesiju u zaljevu koji je prirodno pogodan za uzgoj školjaka zbog miješanja morske vode sa slatkom koja dolazi iz podvodnih izvora i rijeke Neretve čije je ušće 14 milja sjeverno, kao i morskih struja zbog kojih je more iznimne čistoće, ali je i bogato planktonom kojim se školjke hrane.
Da bi bila spremna za konzumaciju, kamenica mora proći životni vijek od oko dvije i pol godine. Ona, kao dvospolac, u prirodi sama sebe oplodi. Oplođena jaja plutaju na morskoj površini nošena strujama i školjkari u moru postavljaju posebne zavjese za koje se ona hvataju.
Kad se uhvate, počinju se razvijati mlade školjke, u početku jedva vidljive ljudskom oku. Kada narastu do promjera 1,5 centimetara, stavlja ih se u korpe u kojima rastu, da bi zadnjih pet do 10 mjeseci bile pričvršćene cementom za konope tzv. pegulare što ih pridržavaju bove koje plutaju na morskoj površini na uzgojnim poljima.
“Od 2010. do danas je proizvodnja dagnji, koja je tada bila glavni proizvod, pala na trećinu, isključivo zbog predatora. Kamenicu se isplati uzgajati jer je odlične kvalitete i za njom je u Hrvatskoj tolika potražnju da ih se ne može uzgojiti u potrebnim količina. Za izvoz trenutačno ne ostaje ništa. Sve se pojede u jadranskim restoranima, ponajprije upravo na dubrovačkom području. Turisti ih obožavaju”, govori Mato Franušić, koji jednu kamenicu restoranu proda za 4 kune, a gost je plaća najmanje 10.
Primjećuje da i sve više drugih školjkara, uglavnom mlađih ljudi, prati svjetske trendove u uzgoju. “Ipak je danas posao mnogo lakši nego prije 30-ak godina. Tko god ima nešto novca da uloži u unapređivanje posla sa školjkama, savjetovao bih mu da ide u investiciju da pokuša barem dio pokriti novcem iz EU fondova”, kaže Mato Franušić i naglašava kako će za procvat školjkarstva biti ključan preduvjet suradnja s državom, ali i znanošću koja može školjkarima pomoći da se što bolje zaštite od orada koje prijete do te mjere da bi iz Malostonskog zaljeva školjke mogle posve nestati ako se nešto ne počne sustavno poduzimati. Danas je u zaljevu jedva 50-ak školjkara, a prije sedam godina, odnosno prije najezde riba predatora, bilo ih je dvostruko više. Samo 10-ak školjkara živi isključivao od tog posla. Prije sedam godina, tvrdi Franušić, od uzgajališta površine 10.000 kvadrata moglo se zaraditi za pristojan život, a danas to nije dovoljno ni za pokrivanje najosnovnijih troškova.
“Znanstvenici su nam već predstavili neke oblike zaštite, a najučinkovitijima su se pokazale dvije vrste mreža koje postavljamo oko uzgajališta, a one su jako skupe i stoga od države očekujemo da nam subvencionira njihovu nabavu. Zato je jako važno da se školjkari udružuju u zadruge, udruge i klastere kako bi lakše pregovarali s državom i nastupali na tržištu. Ali to je već problem našeg mentaliteta”, komentira Franušić, član Udruge malostonskih školjkara koja djeluje već desetak godina i okuplja 33 člana. Od države je, ističe Franušić, zatražila i dobila sredstva za zaštitu geografskog porijekla malostonske kamenice kojoj bi uskoro u Bruxellesu trebao biti potvrđen status autohtonog proizvoda poput neretvanskih mandarina ili slavonskog kulena.
Vodeći hrvatski stručnjak za ribarstvo prof. dr. sc. Alen Soldo, redovni profesor na Odjelu za studije mora i prorektor za znanost i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Splitu, nudi rješenje za zaštitu školjaka.
“Zna se kada komarče dolaze u Malostonski zaljev. Treba dopustiti ribarima da ih tamo love u određeno vrijeme i time će se smanjiti utjecaj te ribe na uzgoj školjaka. To bi išlo na ruku i ribarima i školjkarima, no ideju nije lako realizirati jer je Malostonski zaljev posebno zaštićeno područje u kojem je ribolov zabranjen, a za koje su nadležna razna ministarstva koja su međusobno nekoordinirana”, ističe Soldo.
“Školjke su komarči prirodna hrana, a populacija te ribe je sve veća u cijelom Jadranu zbog sve većeg uzgoja u Hrvatskoj i Italiji. Poznat je ciklus kretanja komarči od sjevernog Jadrana i venecijanskih laguna duž istočne odnosno hrvatske obale Jadrana prema jugu. Početkom listopada krenu najveća jata i sada se spuštaju, i to traje do siječnja”, otkriva Soldo, koji smatra da školjkarstvo u Hrvatskoj ima dobru perspektivu jer postoji tržište i velike su mogućnosti za širenje uzgoja. Stoga je, zaključuje, dobro što se naši školjkari javljaju na europske natječaje i uspijevaju dobiti novac za modernizaciju i povećanje uzgoja.
Uzgoj školjaka u Malostonskom zaljevu sve je više i turistička atrakcija, pa neki školjkari i ugostitelji vode turiste na uzgajališta gdje imaju priliku kušati sirove kamenice netom izvađene iz mora. Veterinarski institut i Veterinarski zavod iz Splita svaka dva tjedna uzimaju uzorke kamenica i mora iz zaljeva i analizom utvrđuju da je sve apsolutno čisto i ispravno.
Ljubitelji kamenica nestrpljivo iščekuju 19. ožujka, kad je blagdan svetog Josipa a na koji se tradicionalno u Malom Stonu one u restoranima nude po promotivnim cijenama. U to doba godine ih je najviše.
Zato ih sada treba izvaditi iz korpi u kojima rastu u moru te ih cementom pričvrstiti za konope te ih opet vratiti u more kako bi u narednim mjesecima dovoljno narasle do konzumne veličine. Znalci tvrde da su najukusnije sirove začinjene s malo limuna, no serviraju se i pohane, pečene na žaru, u juhi... Mediteranska kamenica, koja živi i u Jadranskom moru, među gurmanima je daleko cjenjenija od pacifičke koja se uzgaja i u Atlantskom oceanu i morima na sjeveru Europe. Stoga svuda u Europi, a osobito u Francuskoj, za njom vlada mnogo veća potražnja nego što je ima u ponudi.
A školjkar Franušić ne može dočekati izgradnju Pelješkoga mosta koji će mu znatno olakšati transport. Dagnje, naime, ljeti dvaput tjedno vozi kupcu u Istru. Ulaskom Hrvatske u EU jako se komplicirala procedura prolaska s robom kroz Neum, pa je stoga prisiljen voziti do 60-ak kilometara udaljenog Trpnja gdje se ukrcava na trajekt za Ploče.
Ima Franušić i odgovor na vječno pitanje imaju li kamenice afrodizijačko djelovanje. Da u toj legendi ima dosta istine, najbolji su, kaže, dokaz sami školjkari među kojima malo koji ima manje od troje djece. On ima tri kćeri za koje se nada da se neće baviti školjkarstvom.
Najstarija Kristina je diplomirala hotelski menadžment, srednja Ana studira pravo, a najmlađa Matea još ide u osnovnu školu. U Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju potvrđuju kako je obrt MF Školjka jedini uzgajivač školjaka u Hrvatskoj koji je dobio sredstva iz Europskog fonda za ribarstvo u sklopu mjere – proizvodne investicije u akvakulturi. Riječ je o programu za razdoblje od 2007. do 2013. Sredstva je dobilo 26 hrvatskih korisnika u ukupnom iznosu od 38,3 milijuna kuna. Cilj mjere je, ističu u Agenciji, modernizacija postojećih uzgojnih kapaciteta radi povećanja proizvodnje i jačanja konkurentnosti sektora akvakulture, i to tako da se istovremeno unaprijedi profitabilnost sektora, ali i ispune zahtjevi očuvanja okoliša. Uzgoj ribe i školjaka smatraju važnim zbog sve veće potražnje za vodenim organizmima na tržištu.
Hrvatski ribari, školjkari i svi ostali koji se bave akvakulturom ubuduće mogu računati na sredstva iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo za razdoblje od 2014. do 2020. Natječaj još nije raspisan, a u Hrvatskoj će ga provoditi Ministarstvo poljoprivrede.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
