Skupa nova crkva don Sanadera

Važno mi je bilo osmisliti projekt iznutra, od oltara. Iz liturgijskog momenta rezultirao je vanjski izgled. Odmah smo shvatili i da je projekt liturgijski vrlo zahtjevan, pa smo uključili mladog hrvatskog liturgičara, dr. don Ivicu Žižića, profesora liturgije u Rimu i Splitu.

Mislim da je to prvi put da se u hrvatskoj liturgijskoj arhitekturi tako blisko surađivalo između arhitekta i liturgičara - rekao nam je to mladi hrvatski arhitekt Viktor Vrečko, osnivač i suvlasnik londonskog arhitektonskog studija Vyonyx, čije je idejno rješenje bazilike u Solinu pobijedilo na natječaju što ga je u ožujku 2009. raspisala Splitsko-makarska nadbiskupija.

Pastoralni centar u župi don Vinka Sanadera, uz novo sjedište Hrvatske biskupske konferencije, možda najskuplji građevinski projekt Crkve u doba krize, niknut će na Gospinu otoku.Projektom bi na mjestu sadašnjeg parkirališta između Staroga groblja i Doma kulture “Zvonimir”, u Solinu, na više od 5000 četvornih metara, niknula nova bazilika, pastoralno središte, parkiralište i spomenik kraljici Jeleni.

Prema sadašnjem projektu, crkva bi bila široka 41 metar, duga 55 metara, imala bi 1340 sjedećih mjesta – što je, i prema objašnjenju Nadbiskupije, jedan od glavnih razloga gradnje, jer u sadašnju crkvu tijekom mise može stati malo vjernika.

“Pozvao sam dr. Ivicu Žižića u London i intenzivno smo radili na definiranju žarišta, znači oltara, krstionice i drugih liturgijskih mjesta. Gospin otok je od posebne važnosti za hrvatski narod jer je ondje započelo pokrštavanje Hrvata. Liturgija, služba Božja, ujedno je dinamična i duhovna stvarnost, a mi smo se potrudili da je smjestimo u čvrst, moderan, suvremen prostor, i bez puno operacija i dizajnerskih zahtjeva prešli smo na zidove.

Oblik tlocrta dao nam je poziciju i formu zidova, koncepcijski je liturgija u podlozi svega, na temelju toga lako je bilo napraviti dizajn. Nismo bili previše opterećeni vanjskim izgledom, važan je koncept, a također mislim da će se sve dobro uklopiti u postojeće stanje“, kaže Vrečko.

Njemačka karijera. Viktor Vrečko rođen je 1972. u Bielefeldu u Njemačkoj, odrastao je uglavnom ondje, porijeklom je iz srednje Bosne, iz Kiseljaka, gdje je dvije godine u djetinjstvu pohađao školu, a zatim se vratio u Njemačku. Arhitekturu je studirao na sveučilištu u Delftu te u Munsteru, gdje je i diplomirao. Potom je radio u nekoliko vodećih arhitektonskih tvrtki u Njemačkoj, a 2004., sa 32 godine, počeo je raditi kod slavnog arhitekta Normana Fostera u Londonu.

“U Fosterov ured u Londonu došao sam 1998. kao student, i sam sam sebi obećao da ću jednog dana ondje raditi. Najviše me fasciniralo što se jako osjetilo da ondje vlada internacionalna klima. I ljudi i projekti bili su iz čitavog svijeta. Arhitektonski možda sve to i nije bilo tako zanimljivo, kao činjenica da surađujete s kolegama odasvud.

Radio sam na raznim projektima, najvažniji su World Trade Centar u New Yorku, jedan muzej u New Yorku koji ne bih još želio spominjati, jer nije u toj fazi, projekt ogromnog hotelskog kompleksa u Buenos Airesu, surađivao sam i na natječaju za projekt nove aerodromske zgrade u Zagrebu. Foster je vrlo jednostavan čovjek, njegova rečenica ‘It’s all about people’, i mene je donekle formirala, jer arhitekti crtaju, zaljube se u svoje crteže i sve je to lijepo, no ostaju ljudi koji će to koristiti”, kaže Vrečko.

Sakralna arhitektura. Prije godinu i pol osnovao je vlastiti ured, s kojim je, kako kaže, i pobijedio na ovom natječaju. “Spomenuo bih dr. Ivicu Žižića, Vladina Petrova i Nikolaja Saluckog, a ukupno je radio tim od 15 ljudi. U projektu je sudjelovao i Paul Scott, jedan od vodećih inženjera za Zahu Hadid, inženjer jednog od vodećih arhitektonskih ureda na svijetu.”

Kako je Vrečko diplomirao na temu suvremene sakralne arhitekture u Hrvatskoj, pitamo ga kakva je danas situacija. “Hrvatska, u kojoj je nakon rata bilo 500-tinjak porušenih sakralnih objekata, dobila je veliku priliku obnove, mislim da su se stvari, po financijskim i stručnim mogućnostima, radile najbolje što se moglo, no sve je bilo daleko od idealnog.

Ali, najviše me iznenađuje činjenica da liturgija u Hrvatskoj nije involvirana u sakralnu arhitekturu onoliko koliko bi trebala. Ima kolega čija mi se moderna sakralna arhitektura jako sviđa, poput Nenada Fabijanića i Nikole Bašića.”

Ideja o vlastitom studiju nastala je prije dvije godine, ured je otvoren prije godinu i pol, obaveze su na sreću rasle, pa sada Vrečko ima još četiri partnera, od kojih su dvojica “fosterovci”, dakle, rade na temelju “prijateljstva i profesionalne srodnosti”.

Na pitanje kako je voditi mladu tvrtku u doba ekonomske krize, Vrečko, koji ne odustaje lako od svojih ciljeva, kaže: “U Londonu se sigurno osjeća ekonomska kriza, ali mi trenutačno jako dobro radimo. Imamo 12 zaposlenih. Kriza ima dva lica, a mladom uredu poput našeg može donijeti i neke prednosti. Baš zahvaljujući krizi, dobili smo jake ljude za suradnju, poput Paula Scotta, a svi konzultanti otvoreni su za zajednički rad, čega inače ne bi bilo”, objašnjava Vrečko koji je bio jedan od pozvanih autora na natječaj za baziliku. Došao je pogledati lokaciju, i to s velikim interesom, ali bio mu je to najteži zadatak na kojemu je radio.

“Bila su bitna tri sloja. Prvi sloj je povijest, to je jedno od mjesta nacionalnog identiteta, drugi je liturgija, a treći činjenica da je to manifestacija hrvatske sakralne arhitekture, koja sigurno još nije do kraja definirana. Spojiti ta tri sloja činilo mi se tako teškim zadatkom da sam na početku dvojio trebam li sudjelovati. Nadam se da će crkva moći stati uz bok katedrali Rafaela Monea u Los Angelesu ili Padre Pio hodočasničkoj crkvi Renza Piana u Italiji.

Nedavno smo s projektom bazilike predstavljeni i u časopisu Architectural Journal, jednoj od najlukrativnijih arhitektonskih revija”, ističe Vrečko. Smatra da ni u svjetskoj sakralnoj arhitekturi trenutačno nema dominirajućeg arhitekta, jer se ta arhitektura malo traži. Na pitanje je li to zbog sve veće sekularizacije društva ili, pak, zasićenosti tržišta, odgovara: “Ne znam ni sam, ali to je činjenica.

U svakom slučaju, sakralna arhitektura je najveći domet arhitekture. Godine 1962. bio je Drugi vatikanski koncil, tada su se stvari, što se tiče liturgije, nanovo definirale, i rimsko-katolička arhitektura danas se traži upravo radi te redefinicije iz 1962. Mario Botta, Alvaro Siza, Rafael Moneo neki su od arhitekata koji su napravili internacionalno primijećene projekte”, kaže Vrečko koji sebe smatra praktičnim vjernikom, ali “u normalnoj mjeri”, a sakralna ga arhitektura zanima najviše zbog svoje zahtjevnosti.

Cijena - nepoznata. Projekt solinske bazilike nije završen, u idealnom slučaju mogao bi se za godinu dana potpuno isplanirati, a za dvije sagraditi. Nadbiskupija mora odrediti kad želi graditi, u kojem vremenu. Zasad je projekt u fazi ”diskutiranja”. Kad se dogovore o definitivnom izgledu, ili eventualnim izmjenama, moći će se govoriti i o cijeni. “Zasad je to nemoguće.

Vanjska i unutarnja obloga zidova, kako bi bile komplementarne, trebale bi biti kamene, što je u najboljoj tradiciji tih prostora, te u modernoj interpretaciji, ali sa starokršćanskim motivima. Svakako ćemo preko materijala tražiti link s regijom.”

Na pitanje što misli o velikoj diskusiji na temu gradnje velebne crkve u doba krize, odgovara da taj stav smatra “vrlo čudnim”. “Vidim da je diskusija u tijeku i svakako bih želio reći da me pomalo čudi taj stav, jer kakve bi bile posljedice kad bismo zatvorili sve prozore i vrata i kada u Hrvatskoj nitko više ništa ne bi radio. Dio javnost smatra da se u takvu gradnju ne treba ići.

Ali druga strana medalje je da taj projekt može osigurati posao za 200 radnika u Solinu, a indirektno i za one koji su involvirani u pripremu materijala. A ako su sredstva osigurana, takvi projekti se moraju forsirati. Kada bude postojala bazilika, otvorit će se i šanse za razvoj vjerskog turizma u Marijanskom svetištu u Solinu.”