Slavonska tvornica sreće

Sljedeći put kad sjednete u svoj novi automobil s Continentalovim gumama, zahvalite Hrvatima što vam auto tako dobro ide. Preciznije, zahvalite radnicima tvrtke Harburg -Freudenberger iz Belišća, njih 600-tinjak koji su konstruirali specijalnu prešu, s kojom je Continental izradio automobilsku gumu. Doduše, nećete pogriješiti ni ako kupite Goodyearove, Michelinove ili Pirellijeve gume: sve su one, garantirano, izrađene uz pomoć strojeva iz samozatajnog belišćanskog pogona u kojemu se većinom radi, a vrlo malo govori.

Ili hvali po novinama.

Globusovi reporteri tako su prvi novinari koji su kročili u pogone ove malo poznate njemačke tvrtke koja je danas najveći svjetski proizvođač preša za automobilsku industriju.

Najveći im je konkurent, pazi sad ovo, nitko drugi nego Mitsubishi, ali čak ni to svjetski poznato ime ne uspijeva belišćanskim radnicima preoteti posao: iz slavonskog HF-a dolazi 20 do 25 posto svjetske proizvodnje preša za automobilsku industriju, a tvrtka svoje pro­izvode uspješno plasira i na dalekoistočna tržišta poput Kine i Indije na koja se teško probiti.

Riječ je o kompaniji u stopostotnom vlasništvu njemačke tvrtke Harburg-Freudenberger iz Hamburga koja je dobar dio proizvodnje odlučila prebaciti u Slavoniju.

Između ostaloga, tvrtka je u Valpovu u ožujku ove godine pokrenula novi pogon, proizvodnju preša za jestiva ulja i u njemu je zaposleno 40 radnika, a koji su početkom ovog mjeseca isporučili svoje prve tri preše.

Zato su im i impresivni rezultati: 2012. godinu završili su s prihodima od 540 milijuna kuna, u svijet su poslali 431 hidrauličnu prešu te ostvarili milijun proizvodnih sati unutar tvrtke te u pogonima raznih kooperanata.

“ Slične rezultate očekujemo i u ovoj godini, a već za sljedeću planiramo doseći prihode od 660 milijuna kuna”, najavljuje mi direktor Zoran Uranjek.

Grdosija. Nalazimo se u belišćanskom pogonu HF-a, u hali u kojoj se smjestio najvrijedniji stroj – 1,8 milijuna eura vrijedna multidisciplinarna grdosija koja istovremeno može glodati, tokariti i obavljati razne druge strojarske poslove.

Radnici belišćanskog pogona na njemu, kao i na ostalim strojevima, rade u takozvanom 4-brigadnom sustavu: riječ je o trosmjenskoj organizaciji rada s dijelom radnika koji su uvijek kod kuće, na odmoru, i koji se onda rotiraju kako bi pogoni tvrtke bili zaposleni 24 sata dnevno.

To zapravo znači da u HF-ovu pogonu nešto huči i lupa u svako doba dana i noći, što je dosta neobično u našoj zemlji.

Kad je u pitanju HF, objašnjava mi direktor Uranjek, to nije čudno: u ovoj je tvornici kriza završila 2010. kad se počela oporavljati svjetska autoindustrija i kad su opet krenule masovno stizati narudžbe za nove strojeve.

“Grad male privrede”. Tvrtka je u Belišću s radom počela 1998. godine, i to nakon što je bivšu Tvornicu strojeva Belišće, posrnulu u ratu, prvo bio kupio njemački koncern Krupp, a kasnije kompanija Possehl koja joj je i nadjenula ovo teško izgovorljivo ime.

“Pa kad su naši vlasnici shvatili da je lokalnim ljudima malo nezgodno izgovarati tako dugački naziv kao što je Harburg Freudenberger, uvriježila se znatno jednostavnija skraćenica HF”, smije se Uranjek koji je na čelu kompanije od 2010.

To vam postane jasno čim stignete u Belišće.

“ Oprostite, znate li gdje su pogoni Harburg-Freudenbergera?”, pitam jednu konobaricu kad smo stigli u središte mjesta koje danas s prigradskim naseljima broji blizu 12 tisuća stanovnika.

To je sretnih 12 tisuća stanovnika: na ulazu u Belišće stoji tabla “grad male privrede” što je zapravo blag naziv za ono što Belišće u stvarnosti jest.

Osim HF-a, tamo radi i tvrtka Duropack s 825 radnika u proizvodnji papira i kartonske ambalaže, iz Belišća su stigli i digitalni displeji koje je ZET postavio po tramvajskim i autobusnim stajalištima u Zagrebu, tu je i tvornica spiralne ambalaže Anamil s 40-ak djelatnika...

Ipak, Harburg-Freudenberger većini ne znači ništa sve dok im ne spomenete skraćenicu.

“ Aha, mislite na HF? Kako ne bih znala, eno vam tamo vrata, odmah preko puta”, kaže nam djevojka i pokaže rukom prema masivnom tvorničkom pogonu.

HF se proteže na 90 tisuća četvornih metara zemljišta u Belišću i obližnjem Valpovu od čega je 26 tisuća kvadrata zatvorenog, tvorničkog prostora.

U Belišću je većina radnika, njih 500-tinjak, ali kako je riječ o uistinu velikom pogonu, ti se ljudi rasprše pa prostori isprva izgledaju napola prazno.

Ipak, na ulazu u tvorničko dvorište, odmah ispred upravne zgrade, veliko je parkiralište za bicikle, omiljeno prijevozno sredstvo kojim većina belišćanskih radnika stiže na posao.

Prije desetljeća i pol kad su Nijemci kupili Tvornicu strojeva Belišće, u ovim je pogonima radilo 154 radnika i tvrtka je bila pred gašenjem.

No, suradnja s njemačkim investitorima započeta je još usred rata, a kad su stranci shvatili kakve zavarivače, tokare i bravare imaju u Belišću, brzo su se upustili u joint-venture s posrnulom slavonskom kompanijom.

U Belišću se dotad nisu bavili proizvodnjom preša za automobilske gume, ali posao su brzo naučili pa su i narudžbe stale stizati kao lude.

Najteža godina. “Posao je svake godine sve više rastao, a s našim smo partnerom Continentalom razvili novi proizvod, specijalne preše s kojima smo se brzo probili na tržištu. Do 2008. tvrtka je sa 150 narasla na 400 zaposlenih, a godišnje smo proizvodili 200-tinjak proizvoda, što znači da je svakog radnog dana iz naših pogona izlazila po jedna nova preša”, objašnjava mi Uranjek.

Najteža godina za belišćanske pogone bila je 2009.

To je bila i najteža godina za svjetsku automobilsku industriju pa su proizvođači automobila i dijelova za aute od svojih dobavljača naručivali sve manje i manje proizvoda.

S dotad uobičajenih 200, tvrtka godinu završava sa samo 170 isporučenih preša, a kako je posla sve manje, HF počinje otpuštati radnike zaposlene na određeno vrijeme, nakon čega im broj zaposlenih pada na 350.

Taman kad su se čelni ljudi u Belišću zapitali koja je sudbina tvornice preša, krajem 2009. u Slavoniju stidljivo počinju stizati novi upiti, a krajem studenog iste godine pristiže im i prva velika narudžba.

I kriza je prebrođena, a dobar posao u Belišću danas je jedan od motora razvoja cijele regije.

Zahtjevi kupaca. Malo Hrvata danas zna da belišćanski radnici 99 posto svojih proizvoda plasiraju u izvoz te da im proizvodnja preša za najveće proizvođače guma, Pirelli, Michelin, Continental i Goodyear, čini čak 80 posto prodaje.

Proizvodnja je u njihovim pogonima zato i podijeljena prema kupcima: u jednom se dijelu proizvode preše za Goodyear, u drugom one za Continental dok je proizvodnja za potrebe Michelina potpuno odvojena iz Belišća.

To je zahtjev samih kupaca: riječ je o velikim igračima koji imaju različite zahtjeve i rješenja u proizvodnom alatu i koji ne vole da konkurencija ima uvid u njihova tehnološka rješenja.

Michelin je u tom smislu najzahtjevniji: linija za njihove preše izdvojena je iz belišćanskog pogona u Valpovo i nju se u pravilu ne smije fotografirati.

Prostom oku, doduše, sve te preše izgledaju više manje isto – riječ je o velikim, ne pretjerano fotogeničnim strojevima za industriju koji nakon finalnog ispitivanja u slavonskim pogonima uglavnom brodovima odlaze prema svojim kupcima.

Ako jedna preša u prosjeku ima 20 do 25 tona, to zapravo znači da HF svake godine izveze 10 tisuća tona hidrauličnih strojeva.

Dio tih strojeva odlazi i prema kineskim proizvođačima guma, tvrtki GT koja je u vlasništvu jednog Malezijca, a koji je prije sklapanja posla osobno obišao belišćanske pogone Harburg -Freudenbergera.

S tim kineskim proizvođačem HF radi od 2011., ali izvoz u istočne zemlje počeo je godinama ranije pa je HF još 2010. dobio nagradu za najboljeg hrvatskog izvoznika u Kinu.

Jedna od najvećih želja, priznaje mi Uranjek, jest da HF proizvodi preše za domaćeg proizvođača guma, ali takvog na hrvatskom tržištu nema još od Borova (ta je tvrtka do 1991. godišnje proizvodila do 580 tisuća teretnih autoguma).

U međuvremenu, belišćanski radnici gotovo sve svoje proizvode rade za izvoz što je i ključ dobrog uspjeha ove tvrtke.

Prosječna plaća iznosi četiri tisuće kuna neto. Gotovo 90 posto zaposlenih čine radnici sa srednjom stručnom spremom.

Ipak, Uranjek mi priznaje da HF teško pronalazi inženjere.

“Nažalost, inženjer u Belišću plaćen je manje od inženjera u Zagrebu pa su rijetki spremni seliti kod nas zbog posla. Dosad se sjećam samo jednog takvog primjera. Naša direktorica ljudskih resursa je iz Varaždina i ona je zbog posla pristala preseliti u Slavoniju. No to je uistinu rijetkost”, govori mi Uranjek dok sjedimo u dvorani upravne zgrade.

Iako je tvrtka dio vrlo bogatog koncerna – kompanija Possehl godišnje ostvaruje prihode od 2,5 milijarde eura – belišćanska je zgrada iznimno skromno uređena.

Bonusi i stimulacije. Sjedište tvrtke ostalo je u staroj zgradi Tvornice strojeva Belišće koja je pristojno obnovljena – prebojani su zidovi i stolarija i zgrada je vrlo dobro održavana – ali nema ovdje nikakvih skupih arihitektonskih rješenja niti dizajnerskog namještaja, raskošnih ureda, umjetnina...

Skromna je i Uprava tvrtke: u njoj sjede samo dva člana, Zoran Uranjek i Norbert Behrendt, a takva je upravna organizacija pravilo poslovanja koncerna Possehl.

Dio onoga što se dodatno zaradi, objašnjava mi direktor HF-a, ulaže se radije u radnike koji svake godine dobivaju bonuse i stimulacije.

“Čekajte, mislite valjda na Upravu tvrtke, čelni ljudi dobivaju bonuse?”, pitam Uranjeka, ali on se samo osmjehne i odmahne glavom.

“Ne, govorim baš o našim radnicima iz pogona. Naš je izračun kako zaposlenici ove tvrke, zajedno s bonusima i drugim dodacima, svake godine dobivaju 14 plaća”, hvali se direktor koji je na čelu kompanije tek tri godine, ali u belišćanskim pogonima radi još otkako je tvrtka bila u vlasništvu Kruppa.

Stimulacije na plaću dobivaju se na tri osnove: ovisno o izvršenju godišnjeg plana, ocjeni nadređenih i još bonus za dobro poslovanje, a u prosjeku ispada da svaki radnik na kraju godine dobije još dva do tri posto godišnje bruto plaće.

Svi su se ti dodaci, kaže mi Uranjek, isplaćivali i u kriznoj 2009. godini, a radnici svake godine ugovorom o radu imaja garantiranu uskrsnicu, božićnicu i regres.

“ Nas svaki radnik godišnje s dodacima košta oko 10 tisuća eura, ali u dobrog je radnika potrebno ulagati. Raditi u ovakvoj industriji specifičan je posao pa kad radnika odlučimo zaposliti na neodređeno vrijeme, to znači da na njega dugoročno računamo i da ga ne želimo pustiti”, objašnjava politiku tvrtke.

Zbog nedostatka visokih stručnih sprema na tržištu rada, tvrtka je dosad šestero svojih pogonskih radnika dovela do statusa diplomiranih inžinjera: prvo su ih obrazovali do razine tehničara, a potom uputili na fakultete gdje su neki od njih već stekli magisterije.

Tvrtka svake godine donosi plan obrazovanja i vrlo su skloni, tvrdi Uranjek, prema radnicima koji se žele dodatno obrazovati.

Povratnik ili doseljenik. Svake godine otvaraju vrata i za učenike strojarskih škola koji ovdje redovito dolaze odrađivati praksu, a imaju i jednog djelatnika koji se u Belišće doselio iz Hamburga.

To je 36-godišnji Alen Kurdija, voditelj poslovne jedinice za proizvodnju u valpovskom pogonu.

Kurdija je Hrvat rođen i odrastao u Hamburgu koji je u njemački koncern prvi put došao kad je trebao odraditi praksu.

Potom je završio studij i ponovno se javio u Possehl, u Hamburgu, u nadi da će mu ponuditi neki posao.

“No, umjesto da mi nađu radno mjesto u Njemačkoj, moji su me poslodavci pitali ne bih li radije išao u Belišće. I ja sam odmah prihvatio, pa zašto ne?!”, smije se Alen koji sad iz Belišća praktično više i ne može otići – čovjek se zaljubio, stiglo je dvoje djece, a Belišće zauvijek zamijenilo drugi po veličini njemački grad.

Doduše, Kurdija i nema pretjeranih razloga odlaziti iz Belišća: tvrtka Harburg-Freudenberger za sljedeću je godinu najavila budžet od dva milijuna eura od čega će većina ići u modernizaciju opreme, ali i u gradnju četiri tisuće četvornih metara velikog logističkog centra čiji je dovršetak predviđen u 2015. godini.

S trenutačnih milijun proizvodnih sati koliko ih se godišnje ostvari u pogonima HF-a i kod stotinjak njihovih kooperanata, tvrtka brojku planira povećati na milijun i 300 tisuća, a nadaju se također da će broj izvezenih hidrauličnih preša povećati na 500-tinjak.

Nešto od toga trebalo bi otpasti i na pro­izvodnju preša za jestiva ulja: u sljedećoj godini planira se proizvesti 26 takvih strojeva.

Njihovi su kupci, između ostalih, i domaće tvrtke kao što su Zvijezda ili Tvornica ulja Čepin, ali veći broj strojeva ipak ide u izvoz.

Ti bi pogoni u 2014. trebali zaposliti desetak novih radnika, ali nove će radnike HF tražiti i u pogonima hidrauličnih preša za automobile.

A zbog takvog se posla sigurno isplati potegnuti do Belišća...